Pretnja iz mora 1. plima

Naslov originala
Mel Odom
WIZARDS OF THE COAST

Dragi Chandler Lewis Odom,
Ovu knjigu posvećujem tebi, dijete moje, u predvečerje tvog
prvog rođendana. Protekle sam te godine gledao kako se mijenjaš,
iz male ‘Burrito’ bebe koju smo donijeli kući umotanu u pelene - u
tornado na dvije kratke noge koji nevjerojatnom brzinom juri
kućom.
I volim tvoj osmijeh, bio on umazan pekmezom ili tek znak
neke predstojeće psine. Plava kosa i plave oči, anđeosko lice i
povremeno duša lupeža, to je ona savršena kombinacija koja te čini
upravo tobom.
Ovom knjigom prenosim ti svoje želje. Da ti život bude dug i
ispunjen čuđenjem, da dodirneš zvijezde ako to budeš želio, da
nikad ne upoznaš usamljenost i bol koja se ne može podijeliti s
prijateljima. I da nijedan dan u svom životu ne posumnjaš u očevu
ljubav prema tebi.
S ljubavlju,
Tata

Prolog
More Veemeeros (Sjajno more)
26. eleasias, Godina luka (1354DR)
“Sve ove mjesece slijedila si laž, svećenice Laaqueel, ili sliku stvorenu
u svom deformiranom malenti umu. Dosta nam je. Ne idemo dalje.”
Oštre su riječi iskušavale Laaqueelinu samokontrolu, dok je stajala u
mulju koji prekriva oceansko dno. Malenti, izgovoreno poput kletve, još je
sijevalo kroz nju. Unatoč svome izgledu, podrijetlom je bila pravi
sahuagin. Iako nagla i čvrsta, poput svakog pravog predstavnika svoje
rase, njezino su tijelo i lice potjecali iz nedokučive veze između sahaugina
i morskih vilenjaka. Samo zahvaljujući jedinstvenoj mutaciji, koža joj je,
umjesto zelenkasto-srebrne ili plave kože vodenih vilenjaka, poprimila
ružičaste tonove kopnenih stanovnika, čineći je dobrom metom i još je više
udaljavajući od vlastita naroda.
Malo je svjetlosti prodiralo kroz tamne dubine oko nje, stvarajući
tamni plavičasti odsjaj na svemu što bi dodirnula. Crvena boja rijetko se
uspijevala probiti kroz tminu na toj dubini. Laaqueel je ukočeno gledala
podvodna brda koja su okruživala njezinu skupinu, stvorena od linije

vulkana koji još uvijek razdiru zemlju Chult, stotinama milja zapadnije.
Ljuskari lutahu tim brdima, krećući se sporo pod velikim pritiskom
dubina. Svako malo poneki od njih bi nestao, uhvaćen i odvučen u brlog
nekog od mnogobrojnih grabežljivaca koji nastanjuju mulj. Raže i jegulje
klizile su kroz vodu na sigurnoj udaljenosti od skupine sahuagina.
Laaqueel je bila sigurna da tamo negdje leži ono zbog čega je prevalila
ovako dugačak put. Duboko udahnuvši, ona ispuni tijelo slanom vodom,
izbaci višak kroz škrge i okrene se trima svećenicama koje su joj bile
dodijeljene za ovaj zadatak.
“Ja sam vam nadređena, Thuur”, vikne “i dokle god je tako nitko mi se
neće na taj način obraćati.”
Malenti je bila najniža u grupici. Nedostajalo joj je samo nekoliko
palaca da dosegne šest stopa. Dugu crnu kosu nosila je svezanu u rep i
zabačenu unatrag. Po njoj se, osim po grudima, najviše razlikovala od
svojih plemenskih sestara. Bila je i prokleta ružnim tijelom morskih
vilenjaka: zaobljenim, mekanim i blijedim. Kad bi provela dulje vrijeme u
dubinama, podalje od sunčeve svjetlosti, koža bi joj poprimila boju žabljeg
trbuha. Na ovo je putovanje odlučila ponijeti samo tradicionalnu
sahuaginsku naprtnjaču s opremom. Ta je odluka samo dodatno ukazivala
na razliku između nje i njezinih sestara, ali ona je već odavno shvatila da
je tu razliku nemoguće prikriti.
“Možda nam jesi nadređena”, odgovori Thuur, “ali više nisi sposobna
zapovijedati.”
Laaqueel osjeti kretanje svećenica kroz vodu iza sebe. Unatoč
vilenjačkom izgledu, posjedovala je sva osjetila sahuagina. Kretanje su
primijetile njezine bočne pjege, koje su se protezale od vrata do bokova, i
ona se odmah postavi u obrambeni položaj.
“Pazi što govoriš”, reče, oštro okrećući glavu prema drugim
svećenicama i stišćući metalni trozub u rukama. “Tvoje riječi su već sad
dovoljne da započnu krvnu zavadu među nama.”
Thuur je bila najviša među njima. Prednje su joj peraje mirovale
pritisnute o glavu, a ogromna usta bila djelomično otvorena, otkrivajući
strašne očnjake. Svjetlucanje u očima otkrivalo je njezine okrutne namjere.
Sa svojim gotovo crno-zelenim vratom i svjetlijim trbuhom, Thuur je bila
čistokrvni sahuagin. Peraje na rukama, nogama i leđima bile su joj crne, a
žuti rep slao je poruku mužjacima da joj je davno prošlo razdoblje parenja.
Posljednjih deset godina Thuur je žudjela za položajem koji je sad držala
Laaqueel.
Saanaa i Viiklee, druge dvije svećenice u skupini, šutjele su, ne
priklanjajući se Laaqueel, kao što su trebale.

“Svjesna sam svojih riječi”, reče Thuur dok je širokim stopalima
klizila kroz mulj, zauzimajući napadački stav. “Mislim da je vrijeme da se
vratimo.” Dodirnula je zategnuti samostrel obješen o pojas.
Laaqueeline bočne pjege odjednom postanu jako osjetljive, upijajući i
najmanji Thuurin pokret. “Ne vraćamo se dok ne pronađemo ono zbog
čega smo došle”, mimo odgovori.
“Tjeraš nas da beznadno lutamo ovim prokletim brdima.”
“Zar ti je vjera uzdrmana, sestro?” upita Laaqueel strogo i izazovno,
znajući da je to jedini način da urazumi Thuur. “Sekolah nas vodi u ovoj
potrazi, a u njega bi trebala imati povjerenja.”
“Imam ja povjerenja u Sekolaha, ali nemam u izvjesnu bolesnu
spodobu kojoj je položaj dao baron Huaanton samo zbog slučajnosti pri
rođenju.”
“Položaj sam zaslužila”, odgovori Laaqueel, “a ne dobila, kako ti
kažeš. Kao malenti, od rođenja sam trenirana za ubojicu. Živjela sam na
kopnu, špijunirajući tamošnje stanovnike i zaslužna sam za rast našeg sela.
Ubijala sam neprijatelje i krala njihove tajne. Da viša svećenica Ghaataag
nije uvidjela da mogu bolje služiti Sekolahu, još bih bila među omraženim
vilenjacima, služeći kao Haantonov bodež.”
Laaqueelina je priča o treniranom špijunu, ustvari, bila pretjerana.
Njezin je boravak među površinskim vilenjacima bio ograničen na kratke
izlete, kad je zbog blijede kože bila prisiljena koristiti razna sredstva za
prerušavanje i predstavljati se kao morski vilenjak među stanovnicima
kopna i obrnuto. Zapravo je bila najmanje korisna i uspješna od svih
malentija u svom plemenu. Da svećenica Ghaataag nije osjetila
Sekolahovu svetu peraju unutar nje još dok se nije ni izlegla, sigumo bi
bila ubijena čim bi je netko spazio među novorođenima.
Thuur se nastavi kretati, sve dok Laaqueel nije leđima bila okrenuta
Saanaai i Viikleei. “Zaslijepila si oči višoj svećenici”, optužujući reče
Thuur, “inače ti nikad ne bi dodijelila ovaj položaj.”
“Sam Sekolah mi je namijenio ovaj položaj”, usprotivi se Laaqueel.
“Viša svećenica Ghaataag samo je slijedila njegove upute.”
“Lažeš!” vikne Thuur, podrugljivo uperivši kandže prema njoj. “Već
dugo znamo da Sekolah ne mari za nas. Dao nam je hrabrost i žestinu u
bitci, kao i plodnost, tako da je naš broj u ratovima uvijek velik. Kako se
uopće usuđuješ i pomisliti da bi mu bilo toliko stalo da se upliće zbog
nekog malenti izroda, a ne zbog svoje prave djece. Bogohulje!”
Laaqueel se nastavi kretati. Uvrede su je pogađale ravno u srce, budeći
sve nesigurnosti koje su je pratile cijelog života. Da nije bilo njezine vjere
u Sekolaha i svećeničkog poziva, za nju na ovom svijetu ne bi bilo mjesta.

“Riješit ćemo ovo kad se vratimo u selo.”
Thuur se samo podrugljivo nasmije, potjeravši sitne mjehuriće zraka iz
škrga prema površini. “Znaš da se nikad nećemo vratiti natrag ako
nastavimo s ovom suludom potragom.” Crnim je očima ukočeno zurila u
Laaqueeline smaragdne. “Ne, riješit ćemo to sada.”
“Izgleda da ne postoji drugi način.” Laaqueel čučne i sva joj osjetila
planu. Podigne trozub i uperi zupce prema svećenici.
“Do smrti, malenti”, ispljune Thuur smrtonosni izazov. “Optužujem te
da si slaba i da nisi sposobna ispunjavati dužnosti svoga položaja i tvrdim
da ti nema mjesta među pravim sahuaginima.” Zatim se iskobelja iz blata,
kako bi u čistoj vodi bolje iskoristila svoje borbene sposobnosti. “Ako
želiš, poštedjet ću ti život kako bi ga mogla provesti uz one vilenjake za
koje govoriš da ih prezireš.”
Ponuda je bila još jedna uvreda, no Laaqueel je to i očekivala. Kad joj
je Ghaataag dodijelila Thuur, njezinu najžešću protivnicu, objasnila joj je
da će njihov problem biti riješen na ovom putu - ovako ili onako. Da bi
povećala okretnost pri plutanju, ona proširi dušnice i plivaći mjehur. Iako
nije imala rep i dodatne zglobove na nogama poput pravih sahuagina,
posjedovala je veliko iskustvo u podvodnoj borbi. Suočila se s mnogo više
različitih neprijatelja nego Thuur i pobijedila ih.
U hladnom zagrljaju mora, jednom je rukom držala trozub uperen
ravno prema Thuur. “Neka Sekolah uzme najslabiju, tako da pleme bude
jače.”
Thuur zgrabi samostrel s pojasa, usmjeri ga i otpusti strelicu.
Laaqueel je bila usredotočena na strelicu od samog početka. Jednom
rukom zamahne kroz vodu, šireći prste kako bi što bolje iskoristila kožicu
među njima. Oštrim trzajem nogu na vrijeme uspije okrenuti tijelo i izbjeći
bodljikavu strelicu koja prozuji samo nekoliko palaca od nje.
Thuur ispusti samostrel i zgrabivši trozub zapliva u izravni napad.
Laaqueel je dočeka, odlučivši svoje svećeničke čarolije sačuvati za
stvorenja puno opasnija od ljubomome suparnice.
Spremno dočeka Thuurin nasrtaj i pogodi njezin trozub svojim,
ispreplićući im zupce. Koristeći inerciju većeg i težeg tijela, Laaqueel se
uspije saviti i prebaciti suparnicu preko sebe.
Dok je Thuur otplitala trozube, malenti je potajno izvadila bodež
široke oštrice iz korica skrivenih ispod potkoljenice. Prije nego što se
druga svećenica stigla okrenuti, ona otpliva iza nje i zasiječe je preko leđa,
duboko je ranivši po leđnoj peraji. Krv pretvori vodu u mutnu zavjesu.
Thuur vrisne od boli i bijesa. Snažno se odgurne od dna i okrenuvši se
ponovno nasrne na Laaqueel.

Ovaj put Laaqueel snažnim zamahom izbije trozub protivnici i propusti
je bliže sebi, zarivši joj bodež između rebara. No, on se zaglavi između
kostiju i mišića.
Malenti ostavi bodež i otpliva, ali ne prije nego što je sahuaginska
svećenica udari šakom po licu. Unatoč boli, ostane potpuno koncentrirana.
“Umrijet ćeš zbog ovoga, malenti!” zacvili Thuur. Jednim potezom
izvadi bodež iz tijela, okrene ga i baci prema Laaqueel.
Malenti na vrijeme podigne ruku i bodež, usmjeren ka njezinom vratu,
odbije se od štitnika. Zanemarujući tupost izazvanu udarcem, ponovno
pripremi trozub, okrećući se u vodi. Thuur se već bila pomaknula, ali
malentina bočna pjega uhvati to kretanje. Ona svom snagom baci trozub.
Trozubo oružje pogodi cilj i probije Thuur ravno kroz srce. Ubojiti
pogodak pošalje valove grčeva kroz sahuagrnkino umiruće tijelo. Očiju
širom otvorenih u nevjerici, Thuur objema rukama pokuša izvaditi trozub,
ali nije imala snage. Otvori usta udišući vodu, dok joj je svježa krv izlazila
na škrge.
“Učini to”, prošapće, još uvijek držeći dršku trozuba. “Ne daj da
patim.”
“Osudilo te tvoje bogohuljenje,” reče Laaqueel, približavajući se
umirućoj svećenici. “Ja sam samo tvoja presuda.” Iz jednog joj prsta izleti
kandža, još jedna razlika između nje i omraženih morskih vilenjaka.
Duboko se zagleda u Thuurine crne oči.
“Tvoja potraga je ispravna, svećenice”, dašćući izgovori Thuur, dok joj
je tijelo polako doticalo dno. Više se nije imala snage ni pomaknuti. Mulj
je počne okruživati poput oblaka. “Neka te Sekolah odvede do cilja.”
“Neka te Veliki Morski Pas povede sa sobom u Divlji lov, da zauvijek
osjećaš svježe meso naših neprijatelja”, odgovorijoj Laaqueel.
“Meso je meso”, posljednjim snagama izgovori Thuur. “Neka vam
dam snage.”
Velikom brzinom i opreznošću, Laaqueel joj kandžom prereže grkljan.
“Meso je meso. Nikad nas nećeš napustiti.”
Istog trenutka krv se počne širiti oceanom. Laaqueel ju je osjećala čak i
u ovoj slanoj vodi, što joj izazove jak osjećaj gladi u želucu. Ona uzme nož
mrtve svećenice i počne rezati.
“Dođite sestre”, pozva ih. “Meso je meso.”
Druge joj se dvije svećenice pridružiše i počeše gutati komade mesa
koje je rezala s tijela mrtve sahauginke. Još krvi se izlije oko njih. Na
tisuću litara morske vode samo je jedna kap bila dovoljna da privuče
grabežljivce. Uskoro su počeli pristizati. Neki su puzali kroz mulj, neki
hodali na člankastim nogama, dok su ostali klizili kroz vodu prema njima.

Svi se zaustaviše na sigurnoj udaljenosti, priznajući sahaugine za
najopasnije od svih grabežljivaca.
Podrhtavanje bočne pjege upozori Laaqueel na prisutnost morskih
pasa. Iznad sebe ugleda pet velikih primjeraka kako opasno kruže,
spuštajući se prema dnu. Ona ih dodirne mislima i upozori da se ne
približavaju.
Morski psi pričekaše da sahuagini završe s hranjenjem. Meso je meso,
i pali sahuagin je postao hrana ostalima. Na taj način njegova bit nije
napustila zajednicu.
Nakon što su se najele, Laaqueel naredi da se povuku, dopuštajući
morskim psima da požderu ostatak trupla. Thuurinu opremu i oskudne
zalihe hrane podijelile su: mrtva sahuaginka bila im je najzasitiniji objed
unatrag nekoliko tjedana.
Zaplivala je dalje na jug, privučena nagradom iz priče koju je čula prije
gotovo dvije godine. Bez drugih mogućnosti, samo joj je istraživanje koje
je poduzela pružalo priliku za pravom budućnosti unutar plemena.
Nije imala drugog izbora nego da vjeruje.
*****
Nekoliko sati kasnije Laaqueel zaustavi skupinu, odlučivši prenoćiti u
trupu potopljenog calishmanskog broda. Na trgovačkom brodu s tri jarbola
još su se vidjeli znakovi borbe koja ga je poslala na dno oceana. Pocrnjele
daske virile su, nagnute udesno, iz tamnog mulja, dok su s dva preostala
jarbola još visjeli dijelovi bijelih jedara.
Sudeći prema lošem stanju olupine i činjenici da su trupla bila
pojedena sve do kosti, malenti pretpostavi da je brod pod vodom nešto više
od deset godina. Školjke lupare prekrivale su slomljene daske, skrivene
među skupinama morskih vlasulja, dok su jata riba plovila unutar trupa,
tražeći zaklon od grabežljivaca.
Nakon zalaska sunca, u oceanu zavlada potpuni mrak. Poput tinte crna
tmina suzi i Laaqueelin osjetljivi vid na samo nekoliko stopa ispred nje.
Sjedila je leđima naslonjena na olupinu, držeći ruke i koljena u položaju
kakav pravi sahuagini nikad ne bi mogli zauzeti, Kroz godine provedene u
vilenjačkim zajednicama naučila je da taj položaj među površinskim
narodima izražava želju da je se ostavi na miru.
Saanaa i Viiklee sjedile su podalje i tiho razgovarale. Nisu joj se
obratile još od njezine borbe s Thuur.
Konačno Saanaa, najmlađa među njima, prva prijeđe udaljenost koja ih
je razdvajala. Na njezinom je repu bilo vidljivo samo nekoliko žutih pjega.

“Povlaštena”, započne, “oprosti nam na našoj nesigurnosti.”
“Nema oprosta za slabost”, hladno joj odvrati Laaqueel. “Nesigurnost
je znak slabosti.”
Saanaaine škrge zatrepere od bijesa. “Ne procjenjuj krivo moju snagu,
povlaštena. Kao što je Thuur umrla zbog svojih uvjerenja, tako sam ja
spremna poći kamo me god povedeš.”
“Dobro.” Kao sahuagin, znala je da se ne mora brinuti da će se dvije
preostale svećenice udružiti protiv nje. Njihova im kultura nalaže borbu
jedan na jedan unutar zajednice, a ranjeni se niti ne mogu izazivati.
“Nijedna od nas ne zna kako si pronašla zapise o onome kojeg tražiš.”
“Ne moram vam objašnjavati”, uzvrati joj Laaqueel. “Dovoljno je da
vas je viša svećenica Ghaataag poslala sa mnom. Trebala si to shvatiti kao
kompliment.”
“I jesam, ali bih htjela znati više zbog sebe, kako bih bila snažnija”,
odgovori Saanaa. Čučnuvši, prekriži ruke i pripije peraje uz tijelo.
Laaqueel na trenutak poželi sasvim ignorirati druge dvije svećenice.
Unatoč važnosti Saanaaine primjedbe, još je uvijek na to imala pravo. I za
nju su protekli mjeseci bili teški, no to nije utjecalo na njezinu odlučnost.
Nakon što je bila odgojena kao malenti, trenirana za špijuna i kretala se
među omraženim morskim vilenjacima i površinom, gdje je svaki put
morala kriti svoje pravo podrijetlo, s dobrodošlicom je dočekala ovaj lov.
Bez obzira na to koliko će joj trebati vremena, kamo treba poći i što sve
treba učiniti da završi potragu, nikad se nije osjećala tako pravim
sahuaginom, kao tijekom ovog zadatka.
“Pronašla sam zapis o Sekolahu”, reče, znajući da će joj ta priča
izgovorena naglas samo ojačati odlučnost, “stariji od svih koje sam dotad
vidjela.”
“Sahuaginski zapis?”
Laaqueel zatrese glavom i zabaci kosu unatrag. Mrzila je taj pokret
kojeg je pokupila od vilenjaka, ali joj je duga kosa često padala preko lica.
Da je bilo po njezinu, odavno bi je odrezala, no ona je bila nužan dio
njezine krinke.
“Ne”, odgovori, “pronašla sam ga prije pet godina dok sam živjela
među morskim vilenjacima.”
Sahuaginske knjige rade se od komadića kamena i školjaka napetih na
remenje isprekidano čvorovima, zavezano za prstenove od kosti i tetiva.
Način na koji kamenje i školjke vise između čvorova proizvodi zvukove
na jeziku sahuagina. Kad bi se knjiga protresla, proizvela bi niz zvukova
koji su odavali njezin naslov. Zbog toga su takve knjige bile poznate i kao
‘pjevajući zavežljaji’.

“Vilenjačka knjiga, povlaštena?” upita Saanaa.
“Napisao ju je čovjek.”
“Govori o sahuaginima?” Glas mlade svećenice odavao je neviericu.
“Da.”
“Mora da je ispunjena lažima.”
“Nevjerojatno”, vlastite riječi povećaše Laaqueelinu odlučnost, “ali
sadrži mnoge istine.”
“Sahuagin koji je odao našu povijest onome koji je napisao tu knjigu
sigumo je bio začaran”, zgrozi se Saanaa.
Svi sahuagini imali su urođeni strah od bilo kakvog oblika magije.
I Laaqueel je naslijedila taj strah. Čak je ni vrijeme koje je provela
među morskim vilenjacima, koji također nisu posjedovali vlastitu magiju,
nije pripremilo na stvari koje je vidjela za svojih lutanja. Ljudi su prema
svojoj volji oblikovali same elemente, bacajući vatrene kugle kroz zrak
kad god su to htjeli, čemu je i sama bila svjedokom. No, moć koju je
Veliki Morski Pas, Sekolah, podario svojim najvjernijim i najpovlaštenijim
svećenicama nikad nije dovodila u pitanje.
“I ja tako mislim”, složi se malenti. “Puno je toga tamo zapisano o
našim zajednicama i o tome kakve su one bile prije tisuću godina.”
Zapravo se sam život unutar zajednice nije promijenio, ali se mjesta
opisana u knjizi nisu više mogla naći ni na jednoj karti koju sahuagini
danas posjeduju. “Među mitovima i legendama o Sekolahu pronašla sam
priču koja mi je zapela za oko i zaokupila srce.”
“Priča nije bila o Njemu?” upita Viiklee. Primaknula se bliže kako bi
sudjelovaia u razgovoru i sad je mirno sjedila, promatrajući dubokim
crnim očima.
“Ne, knjigu je napisao čovjek po imenu Ronassic Sigil. On je već
dokumentirao ostale morske kulture kao i biljne i životinjske vrste.
Raspravljao je o tome kako su malenti most između rase sahuagina i
omraženih morskih vilenjaka i kako su se sahuagini razvili iz vilenjaka,
kad su ovi prvi put zakoračili u oceane. Smatram to mišljenje bogohulnim.
Malenti su Sekolahove odabrane žrtve, kandže koje stišču vratove
neprijateljima sahuagina.”
Dvije su svećenice dijelile njezino mišljenje.
“Puno toga je pogriješio”, nastavi Laaqueel, “ali u mitovima o
Velikom Morskom Psu i nastanku sahuagina spominje još jedno moćno
stvorenje.”
“Daganisoraan?” upita Saanaa.
“Ne.” Laaqueel zavrti glavom. “Bio je to netko... nešto... jako moćno.”
“Zašto nismo više čuli o njemu?” sa zanimanjem nastavi Saanaa.

“Ne znam. Možda je on bio prisutan u početku, ali je nestao prije nego
što je Sekolah stavio prve sahuagine u oceane. Samo još najtiši šapati
govore o njemu.”
“Što se s njim dogodilo?”
Laaqueel izvadi mali spremnik od kitove kosti skriven u njedrima.
Imao je oblik morskog psa i bio potpuno šupalj. Skinula je zatvarač i na
dlan prosula šest crvenih i šest crnih kamenčića. Crvena je boja bila tako
snažna, tako neoskvrnjena, da je bila vidljiva i u najvećoj dubini i
najdubljoj tami. Svaki je kamenčić imao rupicu u sredini. “Ne znam. U
knjizi se spominje da je odvojen od ostatka svijeta kako bi ga se kaznilo.”
“Sekolahovo djelo?” upita Viiklee.
“Ne. Nekog drugog boga ili božice koji su u ono vrijeme hodali
svijetom. Onaj Koji Pliva Sa Sekolahom je zarobljen i otad nije viđen.”
“No, spominje se u toj knjizi?” upita Saanaa. “Njegovog imena nema
ni u jednom zapisu sahuagina?”
“Naši zapisi”, podsjeti je Laaqueel, “ga ne spominju. Pročitala sam ih
sve i savjetovala se s ostalim svećenicama, ali nijedna nije čula za Onoga
Koji Pliva Sa Sekolahom. No nismo imale pristup baš svim zapisima.”
“Zašto misliš da baš ti možeš pronaći to stvorenje?” upita je Viiklee.
Laaqueel prijeđe kažiprstom preko šest crvenih i šest crnih kamenčića
na dlanu, otkrivajući rune uklesane na njima. “Posljednjih pet godina
života provela sam tražeći istinu. Prije nekoliko mjeseci, u kuli jednog
mudraca u Baldur’s Gateu naišla sam na ove kamenčiće.”
“Tamo gdje žive ljudi”, ispljune Viiklee, uzburkavši vodu oko svog
trokutastog lica.
“Da. Kamenčići su obavijeni magijom.”
Saanaa i Viiklee se istog trena povukoše, izvodeći pokrete zaštite od
mrske im magije. “Trebala si ih uništiti”, prosikće Saanaa. “Počinila si
svetogrđe samim tim što si ih nosila.” Sahuaginke se nervozno počeše
udaljavati od Laaqueel.
“U ovom kamenju nema zla”, odgovori im malenti svećenica, okrećući
kamenčiće na dlanu. Zatim iščupa komad obrađene tetive iz drške svog
trozuba i uvježbanim je pokretom provuče kroz rupice u kamenju, pazeći
da budu pravilno poslagani. Između svaka dva kamenčića napravi maleni
čvor, kako je i naučila.
“Rune ne znače ništa. Lažni trag za stvorenja s površine”, nastavi.
“Neki su pokušali razotkriti tajnu kamenčića dajući runama imena, dok su
ih drugi pokušali pročitati pomoću čarolije. Ljudi i vilenjaci ne razumiju
prirodu pisanog jezika sahuagina i nitko od njih nije uspio doći do istine
skrivene iza ovih kamenčića.”

Završivši, ona protrese tetivu s kamenčićima, koji počeše udarati jedan
o drugi.
Unutrašnje uho sahuagina jasno začuje poruku: “Potraži Onoga Koji
Pliva Sa Sekolahom.”
“Sad razumijete?” upita Laaqueel. “Na površini, gdje sluh sahuagina
ne funkcionira pravilno, pjesma kamenja ne bi bila jasna. Nikad ne bih
saznala za njihovo postojanje da se ne spominju u knjizi. Čak i tad ih nije
bilo lako pronaći. Bili su dio zbirke nekog povjesničara iz Skulda, grada u
pokrajini Mulhorand.”
“Nisam nikad čula za to mjesto, povlaštena”, izjavi Saanaa.
Laaqueel je znala da im je pričom zaokupila pažnju. Ako ništa drugo,
sahuagini su znali vrijednost dobre priče. Mnogo im je toga još bilo
nepoznato, ali kamenčići - prokleti magijom - ležali su pred njima.
“Vjeruje se da je Mulhorand najstarija ljudska pokrajina”, započne
Laaqueel. “Smještena je u oceanu kojeg stvorenja s površine nazivaju
Morem palih zvijezda.”
“Poznato mi je naše more, more Claarteeros, koje ljudi nazivaju
Besputnim morem, i More mačeva”, reče Viiklee. “Znam za more
Veemeeros, koje su prozvali Sjajnim morem, ali nikad nisam čula za to
more koje spominješ.”
“To je kopneno more.” Laaqueel vidje kako im se oči začuđeno šire.
Mladim se svećenicama pogledi na svijet namjemo sužavaju kako bi se
učvrstila njihova vjera. Kao špijun među vilenjacima, malenti je rano
naučila zemljopis svijeta, čak i izvan onog dijela kojeg ljudi nazivaju
Obalom mača. Sjetila se kako se sama osjećala kad je prvi put čula za
More palih zvijezda. Sama pomisao na more zarobljeno kopnom bila joj je
zastrašujuća.
“Kako je tako nešto moguće?” upita Saanaa.
Laaqueel okrene ruke prema njima, šireći prste kako bi im pokazala da
su čak i kožice među njima prazne. Bila je to tipična sahuaginska gesta, a
ne nešto što je pokupila od ljudi ili vilenjaka.
“Vjerojatno je to Sekolahova volja”, predloži Viiklee. “Možda.”
“Ima li tamo sahuagina?” nastavi s pitanjima Saanaa. “Ne znam. Čula
sam priče, ali nijednu nisam mogla potvrditi. Morski vilenjaci koji žive
duž Obale mača posvećuju jako malo pažnje zbivanjima izvan njihovih
sela. S druge strane, ljudi koje sam srela bili su previše zauzeti punjenjem
džepova zlatnicima i srebrnjacima da bi odgovarali na moje upite, a ja sam
obučena da na sebe ne privlačim preveliku pažnju.”
“Mora da je bilo teško tako živjeti?” upita Saanaa.
“Mrzila sam to”, prizna Laaqueel. “Običaji ljudi i vilenjaka nisu za

sahuagine. Oni su previše mekani i pohlepni. Jedva čekam dan kad ćemo
ih protjerati s obala i ponovno zavladati našim svijetom ispod površine.”
Odjednom zašuti. “Ipak, Sekolah je svakom sahuaginu dao struju njegovog
ili njezinog života...”
“I na svakom je da pliva s njom”, dovršiše druge dvije svećenice
poznatu im frazu.
“I sad plivamo s ovom”, doda Laaqueel.
“Spominje li ta tvoja knjiga da se Sekolah nalazi u Moru palih
zvijezda?” upita Viiklee.
“Koliko ja znam”, odgovori joj malenti, “ni Sekolah ni Onaj Koji Pliva
Sa Sekolahom nisu nikad bili tamo.”
“Kako su onda kamenčići tamo završili?” nastavi Saanaa.
Laaqueel ih još jednom protrese, ponovno slušajući njihovu poruku.
“To je jedna od tajni koje se nadam uskoro razriješiti.”
“Kako znaš da je Onaj Koji Pliva Sa Sekolahom ovdje?” upita Viiklee.
“Zašto ga ne tražimo u Mora palih zvijezda?”
“U knjizi se spominje da je konačno prebivalište Onoga Koji Pliva Sa
Sekolahom u moru Veemeeros. Naravno da se ono u knjizi tako ne naziva,
ali sudeći prema opisu zemlje s užasnim divovskim gmazovima u blizini,
na pravom smo mjestu.”
“Da bar more nije tako veliko”, uzdahne Saanaa.
Trznuvši se, trenutno ispunjena bijesom, Laaqueel ošamari mladu
svećenicu. Udarac prouzrokuje eksploziju mjehurića iz njezinih škrga.
“Bogohulje! More je naš život!”
Kriknuvši od bola, Saanaa prekrije lice rakama. “Nisam htjela!”
krikne. “Oprosti mi, povlaštena. Mislila sam da bi naš zadatak bio lakši...”
“Da je Sekolah htio da život sahuagina bude lagan”, odriješito izgovori
Laaqueel, “ne bi im stvorio toliko neprijatelja.”
Prije negoli je uspjela završiti misao, kamenčići joj nježno izmigolje iz
ruke i počnu se udaljavati slijedeći morsku struju. Laaqueel ih je
promatrala, osjećajući kako joj poznati strah od magije stvara grčeve u
želucu. Njezine svećeničke moći bile su snažne, dovoljne da se može
suprotstaviti i samim magovima, ali ih je Veliki Morski Pas davao samo
onima čije su molitve bile najiskrenije, najglasnije i najjače.
Viiklee i Saanaa naglo se izmaknu stvarajući oblak mulja oko sebe i
spremno podignuše trozube.
Prsten kamenčića ostane lebdjeti izvan Laaqueelinog dohvata.
Udarajući jedan o drugi proizvodili su poznatu poruku koja je neprestano
odzvanjala. Svaki je isijavao blijedom grimiznom svjetlošću koja je
postajala sve intenzivnija što su se brže vrtjeli. Poruka se čula sve glasnije,

a grimizno svjetlucanje se pretvori u nejasnu svjetleću loptu.
Laaqueel se umiri, a zatim zakorači prema kamenju koje se istog
trenutka pomakne dalje od nje. Poruka je bila jasna.
“Dođite”, zapovijedi ona. Namjestivši remenje na tijelu, pripremi
trozub.
Sahuaginske svećenice nisu joj proturječile.
Malenti ih tiho povede kroz mrak, pogleda uperenog u grimizno
svjetlucanje ispred sebe. Slijedeći sudbinu, preda se morskoj struji.
****
Dva dana kasnije kamenčići se zaustaviše iznad zemljanog humka
smještenog pokraj podvodne planine iz koje je isijavala toplina. Laaqueel
je znala da negdje duboko ispod njih počivaju nemimi vulkani.
Posljednja dva dana svećenice nisu ni oka sklopile. Povlaštena ih je
tjerala dalje, zanosom koji se mogao usporediti samo sa zanosom
Sekolahovih mudraca za vrijeme Velikog lova. Kamenje se srećom sporo
kretalo, uzevši u obzir brzinu kojom sahuagini mogu plivati, omogućujući
im da se udalje u potrazi za ribom ili školjkama. Prehrana sahuagina
sastoji se od hranjivih jela koja sadrže velike količine energije potrebne za
zadržavanje tjelesne topline i snage u mišićima, no kroz posljednja dva
dana skupina je iscrpila sve svoje zalihe. Unatoč koliko-toliko redovitom
hranjenju, bile su izgubile na težini.
Laaqueel vidje kako svjetlucavi kamenčići usporavaju i napokon se
zaustavljaju, manje od stope iznad oceanskog dna. Kliznuvši kroz vodu,
ona se spusti u mulj odmah do njih. Bose joj noge prođoše kroz tanki sloj
blata i zaustaviše se na kamenom dnu. Tu osjeti toplinu vulkana skrivenog
negdje ispod nje, koji je zagrijavao tanki sloj vode oko njezinih stopala.
Kamenčići nijednom u posljednja dva dana nisu prestali odjekivati svoju
poruku. Sad se tiha jeka mogla čuti izravno ispod njih.
“Ništa ne raste ovdje, povlaštena”, prošapće Saanaa, “čak se ništa ni ne
zadržava.”
Malenti se kretala polako, osvrćući se u svim smjerovima. Mišići su joj
podrhtavali od napornog i neprekidnog plivanja. Saanaaine riječi bile su
točne: ništa nije raslo stotinama stopa oko njih. Čak su i životinje
izbjegavale ovaj dio oceanskog dna, gdje je voda bila potpuno čista, a ne
kao drugdje, ispunjena muljem.
Počne je obuzimati neugodan osjećaj, na samom pragu straha. Poput
vibracije koja joj je proletjela kroz kosti, ohladivši je do srži. Čak se i voda
koju je uzimala kroz usta i ispuštala kroz škrge činila teškom i

zatrovanom.
Bočnom je prugom osjećala sudaranje kamenčića. Sudbonosnu je
poruku sad ćutila i stopalima, jer je kameno tlo odjekivalo u ritmu udaraca.
Potraži Onoga Koji Pliva Sa Sekolahom
POTRAŽI ONOGA KOJI PLIVA SA SEKOLAHOM
PotražiOnogaKojiPlivaSaSekolahom
POTRAŽIONOGAKOJIPLIVASASEKOLAHOM
Riječi su joj se utiskivale u um, zahtijevajući akciju.
“Povlaštena”, pozove je Viiklee. “Kamenčići..."
“Čujem ih”, odgovori joj Laaqueel. Kleknula je, dodirinuvši vruće
kamenje koljenima.
“Gledajte”, uzvikne Saanaa, pokazujući prema rebrima divovskog
guštera koja su virila iz kamenja i mulja nedaleko od njih.
Laaqueel odmah prepozna stvorenje, zahvaljujući istraživanju koje je
provodila za boravka na površini i među morskim vilenjacima. Znala je da
je gušter zalutao iz obližnje zemlje zvane Chult. Ogromna bijela lubanja
stajala je nasuprot tamnoj pozadini, dok su ostaci ljudskog kostura
svedenog na hrpu iskrivljenih kostiju virili između zubiju stvorenja. Što
god ga je ubilo, bilo je jako brzo.
Malenti je slušala divlji ritam zapovijedi koju su izdavali magični
kamenčići. Kleknula je u mulj i pognula glavu, ne obazirući se na vrućinu.
Počela se moliti Sekolahu, znajući da se Veliki Morski Pas rijetko izravno
upliće u poslove sahuagina, svoje djece. On je bio zahtjevan i nedarežljiv
bog.
Saanaa i Viiklee se također spustiše na koljena i pridružiše se
povlaštenoj svećenici u molitvi.
POTRAŽI ONOGA KOJI PLIVA SA SEKOLAHOM!
Iako zadubljena u molitvu, Laaqueel je čula tupo odzvanjanje zvuka u
kamenom tlu ispod sebe. Njezina je bočna pruga također upijala vibracije.
Unatoč moru iznad i oko nje, znala je da se ravno ispod nalazi ogromna
šupljina koju je stvorila ohlađena magma. Njezino znanje o Chultu, jednoj
od prvobitnih zemalja, bilo je slabo, ali sjećala se priča o snažim potresima
i erupcijama vulkana koje su neprestano mijenjale izgled te zemlje.
Postojala je mogućnost da su kosti divovskog guštera potopljene ovdje
zajedno s dijelom kopna koje je nekoć bilo dijelom Chulta. Možda je to
dio nekog od otoka koji okružuju glavni kontinent.
Smrt je guštera sustigla brzo. Tako brzo da nije stigao ni pojesti svoj
ulov. Malenti je znala da je takvu smrt mogla prouzročiti erupcija vulkana.
Vrućina i vatra iz nekih vulkana dovoljno su snažne da sprže guštera do
kosti i pokvare i zatruju vodu.

Podvodna brda također su nastala od ohlađenih i neaktivnih vulkana
koji ponekad oblikuju šupljine ispod svoje površine.
Laaqueel ustane i počne se udaljavati od okrećućeg kamenja. Sa
svakim korakom ritmično odzvanjanje kamena ispod nje je slabilo. Nakon
dvadeset koraka više ga nije osjećala.
Zatim se vrati do kamenčića i ponovno osjeti vibracije. Još se neko
vrijeme udaljavala u svim smjerovima, sve dok nije bila siguma da je
magično kamenje točno odredilo položaj.
“Povlaštena, nešto se nalazi ispod”, prošapće Saanaa.
“Znam.” Laaqueel ponovno klekne, prethodno uzevši malu nisku od
zubiju morskih pasa koju je nosila svezanu za remenje oko struka. Poput
pjevajućih zavežljaja popularnih među sahuaginima, i ovi su zubi bili
međusobno povezani pažljivo svezanim čvorovima tako da proizvode
zvukove koji na njihovom jeziku predstavljaju molitvu.
Kad ih je podignula, zubi morskih pasa počeše klopotati, izvikujući
Sekolahovo ime. Slušala je jednolično pjevanje, usklađujući svoju molitvu
s nametnutim ritmom i postupno pojačavajući tempo. Prizivajući moći
koje joj je Sekolah podario, pri vrhuncu molitve naglo ispruži ruku ispred
sebe.
Iz ruke joj izleti udar energije, ostavljajući za sobom mnoštvo
raznobojnih mjehurića. Začuje se dubok, šuplji zvuk, kad čarolija udari u
kamen koji se u trenutku pretvori u obično blato. Čarolija iscrpi Laaqueel;
no ona, gutajući velike količine vode, odmah otpliva u novonastalu rupu u
dnu oceana. Gurnuvši trozub tamo gdje je nekoć bio kamen, razmakne
veliku nakupinu blata.
Za samo nekoliko minuta uspije probiti vanjski zid prostorije. Saanaa i
Viiklee pomognuše joj proširiti prolaz. Unutra ih dočeka mrak, ali
odjekivanje pjesme kamenja postane znatno snažnije, jer je ova prostorija
samo provodila zvuk prema drugoj, koja se nalazila nešto niže.
Kad je rupa bila dovoljno široka, Laaqueel mahne svećenicama da se
udalje. Duboku tamu prostorije nije mogao probiti ni osjetljivi vid
sahuagina. Malenti ugleda malu skupinu svjetlucavih riba koje su plivale
nekih stotinjak stopa od nje. Odavale su blijedu, plavo-zelenu svjetlost.
Čvrsto zgrabivši trozub, ona otpliva prema njima. Izbivši iznenada među
njih, uspije nabosti pet komada na trozub, prije negoli su uopće shvatile što
se događa.
Zatim prilagodi svoj plivaći mjehur tako da ostane nepomično plutati
na mjestu. Prvi put primijeti da ovim mrtvim dijelom oceana ne prolaze ni
morske struje. Onda izvuče jednu oštru kandžu iz prsta i njome raspori
ribe. Saanaa i Viiklee brzo doplivaše i pokupiše riblje utrobe.

“Meso je meso”, zahvalno izjavi Saanaa, spremivši nešto mesa za
Laaqueel.
Malenti iz riba pažljivo izvadi organe zaslužne za njihovo svjetlucanje
i stavi ih u svjetiljku dotad obješenu na pojasu oko struka. Pažljivo rasiječe
svaki organ, istiskivajući sadržaj u prozimi mjehur svjetiljke. Od pet riba
uspjela je dobiti šaku svjetlucavog gela. Držeći mjehur stisnut, prinese ga
ustima i puhnuvši unutra, pojača svjetlost. Na toj je dubini bilo prilično
teško upuhati dovoljnu količinu zraka da bi se mjehur napuhao.
Zatvorivši mjehur. Laaqueel još jednom promiješa gel. Svjetlost je bila
dovoljna da osvijetli prostorije ispod dna oceana, a opet nedovoljno jaka
da naškodi njezinim osjetljivim očima. Pomoću vlati morske trave ona
zaveže svjetiljku za kraj trozuba.
“Izvoli, povlaštena”, ponudi joj Saanaa sačuvane komadiće ribljih
utrobi.
“Meso je meso”, uzvrati joj Laaqueel. Brzo pojede skromni obrok, a
zatim skupi svu hrabrost i vjeru i otpliva natrag do tamnog okna u tlu. Nije
bilo toga što ne bi učinila da poboljša svoj položaj među sunarodnjacima.
Vjerovala je da će njezina otkrića osnažiti narod sahuagina kao nikad prije.
Stvorenja na površini će živjeti u strahu i više nikad neće zamračivati more
svojim brodovima. Ta joj je težnja, više od ičeg dragog, davala razloga da
nastavi.
Svjetiljka osvijetli prostoriju, otkrivajući oštre i neravne zidove nastale
hlađenjem lave. Čak i uz svjetlost, unutrašnjost je izgledala kao slagalica
sastavljena od crne i sive boje. Uska pukotina na dnu vodila je u drugu
prostoriju. Laaqueel je počne proučavati, gurnuvši trozub sa svjetiljkom
unutra, kad se kamenčići ponovno počeše okretati. Vrtjeli su se i udarali i
napokon prošli kroz pukotinu.
POTRAŽIONOGAKOJIPLIVASASEKOLAHOM
Nakon trenutka oklijevanja, Laaqueel se s molitvom na usnama zaputi
kroz pukotinu. Svjetlost svjetiljke odbijala se od sitnih mjehurića koji su
joj izlazili iz usta dok je izgovarala riječi molitve.
Druga je prostorija bila veća i odjekivanje pjevajućeg kamenja
poprimilo je dublje tonove. Malenti sa svoje desne strane uoči tunel nastao
eksplozijom zarobljenog plina. Neko vrijeme ostane nepomična, no ubrzo
shvati da ovdje ništa ne živi.
Prošla je kroz još osam potpuno različitih prostorija i više nije bila
siguma u kojem smjeru ide, osim da se kreće uvijek prema dolje. Voda je
oko nje postajala sve toplija, zagrijana zatočenim vulkanom.

Zatim prođe kroz još jednu prostoriju i napokon stigne u dosad najveću
špilju. Svjetlost svjetiljke nije bila dovoljna da bi je cijelu osvijetlila.
Laaqueel iz plivaćeg mjehura ispusti dovoljno zraka da lagano, zajedno sa
svjetiljkom potone kroz tminu.
Naprežući oči ugleda mozaik na dnu udaljenom samo nekoliko stopa
ispod nje. Četverokutne ploče duge skoro kao njezina ruka spajale su se
preko cijele površine. Boje su im pri blijedoplavoj svjetlosti bile svedene
samo na tamnu i svijetlu. No, očito je bilo da su ploče samo dio
nekadašnjeg poda.
Držeći svjetiljku, malenti je mjerila dimenzije prostorije. Nagnut preko
vulkanskog dna, pod je bio neravan, veličine dvadesetak sa tridesetak
zamaha rukom. Površina mu je bila skoro potpuno spaljena, a na najnižem
dijelu ležale su hrpe polomljenog posuđa, namještaja i ostaci polomljenih
koralja.
Laaqueel izvadi nož iz korica i njime počne prevrtati po ostacima, za
slučaj da se u njima nešto skriva. No magija koja je držala stvorenja na
udaljenosti iznad nje djelovala je i ovdje. Ona pokupi nekoliko lijepih
koralja koji joj zapeše za oko, dok su Saanaa i Viiklee uzimale svoje
trofeje.
“Budite oprezne”, upozori ih Laaqueel. “Moguće je da ove stvari
pripadaju Sekolahu i da ćemo ih morati vratiti.”
“Tada”, složi se Viiklee pohlepno, “samo tada.”
Ostaci su bez sumnje potjecali iz neke napredne civilizacije, no
Laaqueel nije znala odakle su došli i ima li ih još ispod ovih ruševina.
Sjetivši se okrećućeg kamenja, ona podigne pogled. Iako se neprestano
odzvanjanje već stopilo s pozadinskim zvukovima i dalje ga je čula u
glavi.
Kamenčići su se vrtjeli iznad nje, blizu desnog zida, kao da čekaju.
“Idemo”, zapovijedi. “Kasnije ćemo nastaviti s istraživanjem.”
Ona poveća plivaći mjehur i otpliva do kamenčića, držeći svjetiljku i
trozub ispred sebe.
Kad im se približila, oni se uskomešaše i produžiše dalje. Ubrzo
nestadoše unutar obližnjeg rova. Dovedoše je u malu sobu, hladnu poput
grobnice, usprkos toplini vulkana ispod nje. Iskonski strah od nepoznatog
naježi joj kožu.
Na samom rubu svjetlosti vidio se tamni lik. Činilo se kao da upija
tamu i postaje tamniji od cmog bisera.
“Što se dogodilo, povlaštena?” upita Saanaa negdje iza nje.
“Čovjek”, odgovori Laaqueel.
“Nije sahuagin?”

“Ne.” Malenti dopusti da joj glas oda razočaranje. Znala je da govori
istinu, ali to nije objašnjavalo strah koji je prolazio kroz nju.
“Možda bismo trebale potražiti neku drugu prostoriju”, predloži
Viiklee. “Vjerojatno ih ima još.”
Laaqueel je zurila u kamenčiće koji su lebdjeli iznad nepomične figure.
Kamenje se iznenada prestane vrtjeti. Tišina pogodi svećenice snažno
poput glasanja kita.
“Ne”, odgovori. “Ovamo smo dovedene.”
Prisili se krenuti dalje. Kad je ušla u prostoriju, unutra postane vrlo
hladno. Nije shvaćala zašto se voda ne smrzne od magije koja ovdje vlada.
Nije uopće sumnjala da je prostorija začarana.
Podigla je svjetiljku i prinijela je figuri. Nalik na stanovnika površine,
bio je za glavu viši od nje i nekoliko palaca od ostalih svećenica. Kosa mu
je bila zabačena unatrag, a u raščupanim hrpicama su je držale savijene
kosti izrezbarene zamršenim runama. Zlovoljan izraz iskrivio mu je lice,
sužavajući mu jedino oko. Na mjestu drugog oka bila je samo duplja,
djelomično prekrivena naboranom kožom davno zacijeljenog ožiljka.
Nosio je brkove koji su se spuštali do brade, a zatim slijedili čeljust sve do
zalisaka, no brada mu je bila gola. Izgledao je jadno i mršavo, pogotovo
stoga što je bio potpuno gol, izgladnjeo, ali opet nekako žilav. Blijeda
svjetlost činila mu je kožu svijetlom poput mrtvačeve. Tamne tetovaže
sastavljene od debelih crta, mozaikom boja i oštrih linija prekrivale su
svaki palac njegove kože.
Cijelo je oko zurilo ravno u nju.
Prestrašena, ali znatiželjna, Laaqueel ga dodime vrhom noža. Oštrica,
ne ostavljajući trag, zagrebe po koži ukočenog mrtvaca.
“Mrtav je, povlaštena”, tiho dobaci Saanaa. “On nije taj po kojeg smo
došli.”
“Napustimo ovu grobnicu”, zamoli ih Viiklee.
Laaqueel se približi ukočenom čovjeku čudnog izgleda.
“Ne”, ušutka ih oštrim tonom, “on je taj po kojeg smo došli.”
“On ne može biti Onaj Koji Pliva Sa Sekolahom”, usprotivi se Viiklee.
“Izgleda kao - neko stvorenje s površine. Čak ne ni vilenjak - čovjek.”
Gledala ih je kako plivaju iznad okamenjenog čovjeka, a zatim se
zagleda u njegovo lice.
‘“Tamo, u njegovom hladnom grobu’”, započne Laaqueel citat iz
knjige, ‘“napušten od života i moći kojima je nekada vladao, izgubljenih
bogatstava koje je nekoć imao, leži Onaj Koji Pliva Sa Sekolahom. Mrtav -

no, ujedno i nemrtav, postao je tvrd i hladan poput svoga srca koje je
napustilo ljubav.’” Zajednički jezik kojeg je naučila kao dio svojih
špijunskih priprema nije bio precizan kao jezik sahuagina i bilo je
pogrešaka u prijevodu, no kamenčići nisu lagali.
“Kakvu ljubav?” upita Saanaa.
“Ne znam”, prizna Laaqueel.
“Ljudi znaju voljeti samo druge ljude”, izjavi Viiklee. “Njihovo
shvaćanje te emocije je doista jadno. Mudrost naređuje ljubav prema rasi,
a ne pojedincu. Rasa je ta koja na kraju opstaje.”
To je bio pogled tipičan za sahuagine, tako netipičan za ljude i
vilenjake. Oni stavljaju pojedinca ispred cijele rase.
“Ako je to Onaj Koji Pliva Sa Sekolahom, tko mu je ovo učinio?” upita
Saanaa.
“To ne piše u knjizi.”
“Što bismo mi trebali učiniti s mrtvim čovjekom?” ubaci se Viiklee.
“On nije mrtav”, odgovori joj Laaqueel.
“U priči se spominje da leži mrtav u svom grobu”, naglasi Viiklee.
“Isto tako piše da je mrtav, no jednako tako nemrtav. Možda ga se ne
može ubiti.”
“Mrtavje”, suprotstave joj se mlađe svećenice. “Čak bi i novorođenče
to primijetilo.” Sahuagini su poznavali smrt; slabi su umirali rano,
pojedeni od drugih, netom izleglih sahuagina.
“Vidjet ćemo”, odgovori im Laaqueel, izvadivši prsten iz posudice od
kitove kosti koju je nosila oko vrata. Izrađen od zlata, prsten je imao obruč
ukrašen djelićima dijamanata, koji su odbijali blijedu plavo-zelenu
svjetlost svjetiljke.
“Što je to”, upita Saanaa.
“Prsten.”
“To mi je jasno, povlaštena.”
“Jedan poseban prsten.” Laaqueel ga navuče na kažiprst okamenjenog
muškarca. Čarolija skrivena unutar prstena polako prilagodi njegovu
veličinu i on počne svijetliti. “Prsten se spominje u knjizi”, nastavi ona.
“Trebalo mi je godinu i pol dana da ga pronađem. Trebao bi oživjeti
Onoga Koji Pliva Sa Sekolahom.”
“Još magije”, prezimo ispljune Viiklee. “Pouzdana je samo magija
koju nam daje Sekolah.”
“Molila sam se”, prekine je Laaqueel, “da ove stvari budu
blagoslovljene gladnim pogledom našeg boga. Dovedene smo ovdje
neozlijeđene.”
“Thuur je poginula”, podsjeti je Viiklee.

“Samo zato što je odlučila osujetiti Sekolahov plan”, upozori malenti
svoju suputnicu. Pred Laaqueelinim očima, okamenjeni lik poče dobivati
boju. Dodirnuvši ga, ona primijeti da mu koža postaje sve gipkija i
elastičnija. “Djeluje.”
“Koliko će dugo trajati, povlaštena?” nestrpljivo je upita Saanaa.
“Koliko god je potrebno”, odgovori Laaqueel. “Mi ćemo biti ovdje.”
*****
Probudiše je iznenadne vibracije bočnih pruga, upozorivši je na
nepoznato kretanje. Ona otvori oči i posegne za svjetiljkom. Nekoliko sati
nakon što su otkrile okamenjenog muškarca, odredila je smjene
stražarenja, preuzevši prvu na sebe. Saanaa i Viiklee su protestirale, ne
želeći ostati u hladnoj grobnici, no ona se oglušila na njihove molbe.
Hladnoća je možda bila neugodna, ali nije im škodila. Ipak, iznenadilo ju
je to što je uspjela zaspati.
“Saanaa”, vikne malenti.
Nije bilo odaziva, a ni jedne svećenice nije bilo na vidiku..
Laaqueel skoči na noge i otpliva do svjetiljke privezane za kraj
trozuba. Svjetlost koja je ranije ispunjavala cijelu prostoriju sad je dopirala
samo do polovice. Svjetlucavi gel nije tako brzo mogao izgubiti sjaj.
Malenti svećenicu ponovno prožme onaj isti strah. Bočne joj pruge
ponovno osjetiše kretanje za koje je bila sigurna da ga ne proizvodi ni
jedna od njezinih suputnica. Naučila se na njihove fizičke kretnje i mogla
ih je prepoznati i u potpunom mraku.
Ovo je bilo drukčije.
Ona gurne svjetiljku prema mjestu na kojem se nalazio okamenjeni
čovjek. Njega nije bilo, ali tad ugleda tijela svećenica. Raskomadani
dijelovi bili su razbacani posvuda, kao da ih je razderao neki veliki
grabežljivac.
Nevjerica je paralizira. Njezine svećenice su ubijene - dok je ona
spavala. Nije joj bilo jasno zašto je ona pošteđena. Osjetivši kretanje,
okrene se oko sebe i podigne ruke da bi se zaštitila.
Ruka, tvrda poput kamena i hladna kao led, probije njezinu obranu i
zgrabi je za vrat. Kukasti prsti zariše joj se u škrge, gušeći je.
Polako, kao da je stvorenje dopuštalo svjetlosti da ga obasja, na
drugom kraju nevjerojatno tanke ruke koja ju je držala, pojavi se lice.
Nasmije se. Bio je to najokrutniji osmijeh koji je Laaqueel ikad vidjela.
Njegove su joj riječi doticale um bez da je micao usnama. Bile su krute
i hladne, udarajući poput gonga, a opet tihe poput šapta. Mislila si se

ušuljati i pokrasti me, zar ne, mala lopovice, optuži je. Unatoč teškom
naglasku, riječi su zvučale melodično, skoro kao otpjevane.
Svladana napadom na svoj um, Laaqueel nije mogla odgovoriti.
Svojim neučinkovitim umom ne možeš shvatiti žrtve koje sam morao
podnijeti kako bih preživio, nastavio je. Čak sam i sad, mada oslabljen,
najmoćnije stvorenje koje si ikad susrela. Po mojoj milosti iskoristit ćeš
ovaj svoj život kojeg ću poštedjeti, da bi mi služila i to sve dok ne
pogriješiš, mala lopovice. Dugo sam bio odsutan s ovog svijeta, i vratit ću
ono što mi je ukradeno. Pomoći ćeš mi ili ću te žrtvovati za ostvarenje
svojih ciljeva. Njegovo jedino oko zurilo je u nju, hipnotizirajuće, a opet
užasavajuće prazno.
Hrvući se s magijom koju je stvorenje posjedovalo, malenti se borila
da se oslobodi njegova zahvata. Oštrim mu je kandžama bezuspješno
grebala ruku, ne uspijevajući probiti kožu. Udarci nogama bezopasno su
mu se odbijali od grudi.
Iščupavši trepavicu, on izgovori riječi kakve Laaqueel nikad prije nije
čula. Tetovaže na tijelu mu zasvijetliše slabom, neprirodnom svjetlošću.
Kad je trepavica nestala, u ruci je umjesto nje držao crnu bodlju. On joj je
na trenutak pokaže, a zatim zarije u mekano meso odmah ispod njezinih
grudiju.
Laaqueel osjeti kako joj bodlja prodire kroz meso, vruća i hladna u isto
vrijeme. Tijelo joj omlitavi i prestane se opirati. Više nije mogla upravljati
vlastitim udovima.
Muškarac izvadi ruku iz njezinog mesa i uperi prst prema mjestu u
koje je zabio bodlju. Osjećala je kako joj se ona, izvijajući se poput zmije
otrovnice, probija kroz tijelo, napokon se umirivši pokraj samog srca. Ona
se zagleda u čovjeka koji ju je držao bez ikakva napora.
Ja sam Iakhovas, reče on dubokim šaptom. Zvat ćeš me gospodarem.

I
More mačeva
9. mirtul, Godina željezne rukavice (1369 DR)
“Koliko tražiš za nekoliko sati s tobom, dečko?”
Jherek je prestao namotavati tanko uže kojim je popravljao snast i
pogledao mladu Amnkinju koja je stajala ispred njega. Srce ga je skoro
izdalo. Promatrao ju je tijekom putovanja, misleći da ga tako bogata i
predivna žena ne bi ni primijetila, a kamoli pričala s njim.
Tek je navršio devetnaest godina, a njegovo šest stopa visoko tijelo već
je bilo prekriveno izraženim mišićima koji su bili posljedica teških fizičkih
poslova koje je obavljao još od malih nogu. Suncem izbijeljeni pramenovi
raštrkani kroz njegovu svijetlosmeđu kosu nastali su zbog neprestanog
izlaganja suncu i soli. Nosio je samo kratku kožnatu pregaču koja mu je
visjela do sredine bedara i u čijim je džepovima držao brojne alate kojima
se služio. Gore je obukao majicu kratkih rukava.
Tamna brončana koža, izgorjela na suncu, dodatno je isticala
ledenosivu boju njegovih očiju. Bio je svježe obrijan jer mu se nisu sviđale
brade ostalih mornara, a u ušima je nosio naušnice u obliku velikih zlatnih
kolutova.

“Gospo”, odgovori joj formalno, nakon što je pomno izabrao riječi,
“kapetan Finaren i prvi časnik će se drage volje pobrinuti da vam ispune
svaku želju. Vi i vaša skupina ste odabrali najboljeg...”
“Odabrali smo najboljeg pomorskog kapetana u cijelom Vojvodstvu
Rta Velen. Da, to smo već čuli.” Mlada dama ga prekine, zakolutavši
očima od dosade.
Jherek se osjećao posramljeno i neugodno, dijelom zato jer su njegove
riječi zvučale jadno izgovorene njezinim amnskim naglaskom, a dijelom
zato što je bila nevjerojatno lijepa.
Činilo mu se da nije puno starija od njega, možda kojih pet godina.
Nosila je turban ukrašen zlatnicima i dragim kamenjem, koji ju je izdvajao
čak i među tradicionalno bogatim trgovcima. Kosa joj je bila smotana
ispod turbana, a lice potpuno otkriveno. Oči su joj bile poput dva velika
mjeseca sačinjena od tekuće vatre, a nos vrlo kratak, nekima i prekratak,
no Jhereku se sviđao. Njezin crveni svileni plašt lepršao je na laganom
povjetarcu koji je puhao s juga. Ušivene narukvice djelomično su ga
sputavale, ali ipak nije skrivao njezinu ženstvenu figuru, pokrivenu
tankom košuljom i poluprozimim hlačama. Lagane papuče su joj čuvale
stopala.
“Kad bi mi tvoj cijenjeni kapetan mogao pružiti ono što trebam”,
Amnkinja nastavi, “otišla bih ravno k njemu.”
Prišla mu je bliže i prstom dotaknula njegovu donju usnicu, spuštajući
ga preko brade prema njegovim grudima. Malo se poigrala sa keramičkom
suzom veličine njezina palca, koja mu je visjela na kožnatoj uzici oko
vrata. Ruka joj se nastavila spuštati prema ravnim mišićima njegova
trbuha.
Jherek napravi korak unatrag prije negoli je mogla nastaviti. Odjednom
je bio bolno svjestan ostalih mornara koji su prestali raditi i počeli ga
promatrali. Promatrali su ga i preostali trgovci na brodu, obično zadubljeni
u beskrajne razgovore o novcu.
“Umjesto njemu”, reče mu Amnkinja, “došla sam k tebi. Trebao bi biti
polaskan.”
“Moja gospo”, odgovori joj Jherek bespomoćno. Bio je siguran da je
žrtva neke šale koju ne razumije, ali nije znao što da radi.
“Ime mi je Yeill”, predstavi se ona. “Omiljena sam kći trgovca
Lelayna.” Podignula je jednu obrvu. “Znaš tko je trgovac Lelayn, zar ne?”
“Da”, odgovori Jherek. “Naravno.” Trgovac po imenu Lelayn unajmio
je Finarenovog leptira da preveze njegovu družinu u Baldur’s Gate zbog
trgovine, te da ih zajedno s teretom vrati natrag u Athkatlu, Grad kovanica,
u pokrajini Amn. Jherek poželi da je bio brže gotov s užadima i uspeo se

na jarbol prije negoli ga je žena zatekla, ali za to je mogao okriviti samo
sebe. Morala je primijetiti kako bulji u nju posljednjih nekoliko dana
putovanja.
“Dobro”, izjavi Yeill. “I mislila sam da ima pameti u toj tvojoj glavi,
no ona ti neće trebati za ono što sam naumila.” Stavila je ruku na njegov
biceps i čvrsto ga stisnula. “Dobro si građen.”
Jherek osjeti kako mu toplina prelazi preko obraza, kao da je proveo
cijelu smjenu za kormilom broda. Pogled mu odluta pokraj nje na bijele
galebove koji su kružili nad brodom u nadi da će netko baciti kakvo smeće
u more.
Finarenov leptir je glatko sjekao površinu mora, lagano se ljuljajući na
valovima. Ime je dobio po raznobojnim jedrima, od kojih je samo nekoliko
preživjelo nedavnu oluju i sad su razapeta hvatala vjetar.
“I, koliko bi me stajalo par sati s tobom?” ona ponovi pitanje.
“Spremna sam ti platiti iako, vidjevši kako me pohlepno promatraš, ne bih
trebala.”
Znači ipak je bila njegova krivica. Spustio je pogled ne mogavši je više
gledati, čak ni iz pristojnosti. Primijetila je njegove poglede. Loša sreća
koja ga prati cijelog života ponovno se pokazala. Ne prođe ni jedan dan, a
da ga nešto ne podsjeti da ga u stopu prati. Jezik mu natekne, no nikakve
riječi mu ne dođu na usta.
“Čula sam da te zovu Jherek”, reče ona. “Je li ti to ime?”
“Da, gospo.” Jherek se potrudi istisnuti odgovor kroz stisnuto grlo.
“Ispričavam se ako sam vas uvrijedio. Kapetan bi mi oderao kožu da zna
da sam učino nešto takvo.”
Nasmiješila se. “Siguma sam da bi. Tvoj kapetan Finaren je čovjek
kakvog bi Amnjani dobro razumjeli. Cijeli mu se život okreće oko
dogovorenih sporazuma i punih džepova, ali ne, ti me nisi uvrijedio.”
Jherek osjeti olakšanje, no i dalje bi se najradije uspeo na jarbol, što
dalje od njezina pogleda. Ploveći na Finarenovom leptiru suočavao se s
gusarima i brojnim čudovištima, ali pred ovom ženom osjećao se gol i
nemoćan.
“Hvala vam, gospo.”
“Ali”, Yeill doda podižući obrve. Svjetlost proleti njezinim cmim
očima poput žeravice. “Zar bi mi zaista uskratio zadovoljstvo druženja s
tobom, mladi Jherek?”
“Gospo, ja nemam ni osnovnog obrazovanja, niti se znam pravilno
ponašati”, Jherek joj prizna, iako je znao da laže. Gospođa Iitaar i Malorrie
brinuli su se za njegovo obrazovanje otkako je navršio dvanaest godina, a
oboje su bili vrlo zahtjevni učitelji.

“Ja ne tražim nadarenog govornika, Jherek.” Yeill zamahne plaštom
oko sebe, otkrivajući gipko tijelo skriveno ispod njega. “Moj je otac
uspješno trgovao u Baldur’s Gateu, te si mogu priuštiti biti darežljiva.”
“Ima puno dmgih na brodu”, reče joj Jherek.
“Ti si mnogo zgodniji od drugih.”
Jherek ponovno pocrvenje. Nikad nije sreo ženu koja je bila tako
besramna u svojim zahtjevima. Čak ni sudoperke iz ‘Bezglave taverne’ na
istočnom pristaništu Velena nisu bile toliko nametljive.
“Vjerovatno me niste vidjeli na svjetlu, gospo”, odgovori joj.
“Je li to moguće?” upita ona, očito uživajući u razgovom. “Zgodan i
skroman?” Namršti se, a zatim joj osmijeh zasja na grimiznim usnama. “Ili
se nešto drugo skriva iza toga?”
Jherek obavije uže oko ramena. “Moram se vratiti na posao ili će me
kapetan poslati da mjesec dana čistim školjke ukoliko vidi da zabušavam.”
“Ostat ćeš ovdje dok ti ja ne kažem da možeš otići, dečko”, oštro
odgovori Yeill.
Osjećaj ogorčenosti zbog nepravednog naređivanja umalo natjera
Jhereka da joj odgovori, no uspije se suzdržati. “U redu, moja gospo.”
“Moj je otac unajmio ovaj brod i njegovu posadu da nam stoje na
raspolaganju tijekom putovanja”, nastavi Amnkinja. “i to će se poštovati.”
Jherek se pokloni, iskoristivši pokret da skrene pogled s nje. “Naravno,
moja gospo.”
“Koliko ti je godina, dečko?”
“Devetnaest.”
“No, samo si momar na palubi, a ne časnik.”
“Nitko nije primijetio moj potencijal.”
“Onda tvoj kapetan ne zna odabrati ljude. Kad je jučer ujutro brod
uplovio u oluju, ti si se prvi uspeo na jarbol i posjekao užad spasivši time
barem nekolicinu jedara.”
“Mislim da nisam bio prvi.” No, znao je da je bio. Nije se bojao jarbola
čak ni za vrijeme najjačih oluja.
Ponovno je prešla pogledom preko njegova tijela, zaustavivši pogled
na pregači oko struka. “Reci mi dječače, jesi li ikada bio sa ženom?”
Jherek se ukoči i pogledaje. Odgovor koji je zahtijevala morao je biti
istinit. “Ne.”
Rukom ga je pomilovala po licu. “Uz tako dobar izgled, mora da je to
bio tvoj izbor.”
Jherek uhvati njezinu ruku i polako je odgurne od lica. “Bio je.”
“Ti voliš žene, zar ne?”
“Ne sve koje sam susreo”, odgovori Jherek glasom na samoj granici

neposlušnosti, “ali na onaj način na koji vi mislite, da. Volim žene.”
“Zar me onda smatraš neprivlačnom?”
“Mislim da ste stvamo prelijepa žena.”
“Znači dovoljno ti je samo me gledati?” naruga mu se.
“Ja vas ne poznajem”, odgovori Jherek, “kao što vi ne poznajete
mene.”
“Spremna sam te upoznati”, nastavi Yeill, “i spremna sam platiti za
to.”
“Nisam na prodaju. Ne na taj način.” Jherek joj pusti ruku i napravi
korak unatrag. Njezina ponuda mu se zgadi, “Glupost”, prasne Amnkinja.
“Svatko ima svoju cijenu.”
“Ja ne”, odgovori Jherek.
Probadala ga je svojim vatrenim očima. “Zašao si u opasne vode,
dječače. Možda si zaboravio s kim pričaš.”
“Nisam zaboravio.”
“Shvaćaš li onda kako me vrijeđaš?”
“Nisam vas želio uvrijediti. Vi ste tražili nešto što vam nisam spreman
dati.”
“Dakle, to ti je tako važno?”
Jherek poželi da joj može reći više. Shvatila bi ga da je bila tamo gdje i
on i da je poput njega u mladosti oskudijevala. Malo je toga danas uistinu
njegovo.
“Ono što vi tražite, moja gospo, ne može se kupiti, već samo dati.”
“Govoriš o srcu, dječače.”
“Govorim o ljubavi.”
“Zaista vjeruješ da takvo što postoji?” podrugljivo ga upita Yeill.
“Želim vjerovati”, odgovori Jherek. Ustvari nije znao, ali nije bio
spreman prihvatiti ništa manje osim prave ljubavi iz Malorrievih priča.
“Budala vjeruje u ljubav.”
U svojoj obrani dopusti da mu izleti nešto bijesa. “Vi biste se toliko
mučili oko jedne budale, gospo?”
Nasmiješila mu se, ali oči su joj bile tvrde i oštre poput školjke. “Ako
ima lijepo lice i mekan dodir”, odgovori mu, “i ako mogu platiti njegovu
cijenu. Vjeruj mi dječače, mogu platiti tvoju cijenu.”
Jherek zategne užad oko ramena. “Gospo, ne želim vas uvrijediti, ali
moram se vratiti poslu.” U tom je trenutku kapetan Finaren došao na
palubu, naslonio se na ogradu od broda i pogledao prema njemu.
“Ti si jedan nerazuman dječak”, spusti mu Yeill ljutito. “Požalit ćeš
ovo.” Bez upozorenja, Amnkinja ga ošamari.
Jherek je bio spreman na udarac, ali odluči ne izmaknuti se. Malorrie

ga je naučio borbi prsa o prsa i bio je vješt kako s oružjem tako i bez njega.
Udarila ga je otvorenom rukom, a jedan njezin prsten mu je zarezao obraz.
Krv mu poteče niz lice i uskoro je osjeti na jeziku. Udarila ga je jače nego
što je očekivao.
“Reci svojim kolegama mornarima da si mi prišao s nemoralnom
ponudom”, Amnkinja mu grubo šapne. “Ako im to ne kažeš, vjeruj mi kad
ti kažem da ćeš zažaliti.”
Jherek je pogleda ravno u oči. “Ne bih učino ništa da vas obeščastim”,
oagovori joj jednako tihim glasom, “no vi i dalje ne želite priznati da sam
ja drukčiji tip muškarca od ostalih.”
“Nisi ti nikakav muškarac”, reče mu ona. “Muškarac bi mi odavno sam
prišao.” Naglo se okrene i odšeta od njega.
Stajao je tamo, crvenog lica, i slušao podrugljivo zviždanje ostalih
momara. Dršćući od bijesa i straha koji ga je obuzeo, odjuri do jarbola i
uspne se do dijela koji je trebalo popraviti.
Kad su vidjeli da ne reagira na njihovo zviždanje i dovikivanje, ostali
ga momari prestadoše izazivati. Visoko iznad glavne palube, leđa
obasjanih suncem, pustio je sve osjećaje iz sebe. Gospođa Iitaar je bila
prva koja je uspjela ublažiti strah koji ga je ispunjavao još od rođenja.
Naučila ga je da ima povjerenja u sebe, i kasnije još u nekolicinu ljudi, ali
najbolje se osjećao kad je bio potpuno sam.
Prsti su mu užurbano radili, njihovi pokreti su mu dolazili nesvjesno.
Povezao je otrgnute dijelove jedra novim užetom, a zatim odrezao višak.
Glasanje galebova koji su slijedili Finarenov leptir u potrazi za odbačenim
smećem ga je smirivalo. Odabrao je komad novog užeta i zastao
zagledavši se preko mora.
Ocean se protezao daleko, valovit i zelen. Volio je more, život mornara
i samostalnost života na brodu. Te su ga stvari udaljavale od velikih grupa
ljudi. Razgovori s drugima, pogotovo kad nisu imali smisla, samo su ga
umarali i demoralizirali.
Udahne slani zrak i odmah se osjeti osvježenim. Uskoro će Amnjani
otići, a oni će biti doma u Velenu. Primijeti da se tome raduje više nego
inače.
*****
“Što se dogodilo između tebe i one djevojke, momče?”
Jherek je zavezan sjedio na snastu, popravljajući udaljenije i opasnije
dijelove polomljenog jarbola. Jučerašnja oluja nije poštedjela niti palubu
broda, uzrokovavši podosta vanjske štete koja će biti kasnije popravljena.

“Što ona kaže?” oprezno upita.
Kapetan Vime Finaren stajao je na obližnjem jarbolu. Nizak, nabit
muškarac od svojih šezdeset godina, nije odustao ni od jednog posla na
svome brodu, čak je i osobno uvježbao najsposobnije ljude u svojoj
posadi. Jherek je od njega naučio neke stvari o brodovima koje ranije nije
znao.
“Kaže da si joj prišao s nekim nemoralnim ponudama”, reče Finaren.
Imao je ogromnu bradu, žutu poput pustinje Calim, ali sad već
prošaranu zimsko-srebrnom bojom. Škiljio je zbog sunca, a oči su mu
sličile na dva mala proreza ispod kojih su se skrivale bakrene zjenice očiju.
Lice mu je bilo ogrubjelo od stalnog izlaganja suncu, a iznad desne obrve
je ponosno pokazivao stari ožiljak od bodeža. Nosio je prsluk bez rukava,
široke hlače od nekog laganog materijala i čizme na nogama. Crveni rubac
mu je držao dugu kosu svezanu iza glave.
Jherek mu ne odgovori, nastavljajući sa svojim poslom. “Našao sam se
u malom škripcu”, prizna mu kapetan.
“Zašto?” upita Jherek.
“Član moje posade koji dobacuje neprimjerene prijedloge gospi na
brodu, će okušati mačku.”
Jherek je znao da kapetan Finaren misli na ‘mačku s devet repova’,
poseban bič koji je držao radi discipline na brodu. “U redu”, reče mu.
“U redu?” ponovi Finaren.
“Da”, potvrdi Jherek.
“Dopustio bi da ti oderem kožu s leđa, a obojica znamo da ta mala
drolja laže kao pas?”
“Ja nisam rekao da ona laže”, ispravi ga Jherek.
“Dječače”, počne Finaren, “obojica znamo da laže. Nikad nisi ponudio
nekoj ženi, muškarcu - niti zvijeri, koliko ja znam - ništa uvredljivog. Čak
i one koje si ubio u borbi nisi nikad vrijeđao.”
Jherek je samo šutio, osjećajući se loše što je njegova nesreća zahvatila
i Finarena. “Gledao sam je”, prizna. “Možda da nisam, ona se ne bi tako
osramotila.”
“Tako mi Valkurovih mjedenih dugmadi, dječače!” eksplodira
kapetan. “Ti si mornar. Proveo si dobar dio života dalje od obitelji i dalje
od predivnih žena. Mornar bi i na tonućem brodu s odobravanjem gledao
na Umberlee, hladnu kuju od božice koja nema milosti za one koji plove
oceanima. Kad se uputimo u ovaj život soli, znamo čega se odričemo.”
“Žao mi je”, reče Jherek.
Grlo mu natekne čim osjeti nesigumost i zbunjenost. Vjerovao je da iz
svake situacije postoji pravedan put, no trenutno ga nije vidio.

“Svaki je glupan na ovom brodu gledao te žene”, zagrmi Finaren,
“uključujući i mene. Takva vatrena namiguša može u sekundi muškarcu
uzavrijeti krv. Problem je što i ona to zna. Mogla je imati koga god je
htjela na ovome brodu, ali ona je učinila sve da dođe do tebe.”
“Kapetane, ja nisam želio da se išta od ovog dogodi”, Jherek mu počne
objašnjavati. “Pokušao sam izbjegavati putnike iz Amna kako ste vi i
savjetovali.”
U stvamosti je to bilo jako lako, budući da su se putnici cijelo vrijeme
družili i organizirali zabave, a Jhereku nikad nije bilo stalo do dmženja s
glasnim i raspojasanim ljudima. Opijanje je zamagljivalo granice
pristojnog ponašanja i brisalo pravila kojih bi se većina tih ljudi
pridržavala u trijeznom stanju.
“Znam, momče. Samo sad imamo hrpu problema jer njezin otac traži
zadovoljštinu.”
“Mogao bih mu se ispričati.”
“To je pošteno od tebe, ali on traži nešto više materijalno. Gadi mi se
išta mu dati. Ja također znam biti zajedljiv stari škrtac, ali vjerujem da on
zna što se zaista dogodilo između tebe i njegove male droljice. Isto tako
zna da mu se ja neću usuditi ništa prigovoriti bez čvrstih dokaza.” Okrene
se prema brodu u koji je uložio velik dio svog života.
Ispod njih, dva su člana posade sjedila na stolcima smještenima na
krmi broda. Većina se Leptirovih zaliha svježe ribe lovila mrežama, ali u
blizini su uočene sabljarke. Njihovo je meso bilo poslastica, ali su bile
poznate po tome što kidaju mreže. Momari su sjedili zavezani za stolce i
pecali udicama. To je bilo mnogo napornije, ali je bar sačuvalo mreže.
Pecanje je ujedno bila prilika za odmor, pa su se članovi posade kladili tko
će prvi nešto uhvatiti.
“U redu, momče”, reče mu Finaren nakon kratke stanke, “to je dalje
moj problem. Samo sam od tebe želio čuti istinu.”
Jherek kimne glavom, potpuno shvaćajući situaciju u kojoj se kapetan
nalazio. “Ako išta trebate, spreman sam to učiniti.”
Finaren ga brižno pogleda, a zatim mu spusti ruku na rame. “Znam da
jesi. Bio si pošteniji prema meni od bilo kojeg čovjeka s kojim sam dosad
plovio.” Kapetan zavrti glavom. “Imaš dovoljno svojih briga, mladi
Jherek. Ne moraš se još zamarati optužbama sebične i prepredene
djevojke. Ne, ja ću se pobrinuti za ovo. Nitko osim mene neće upravljati
ovim brodom. Ti se samo kloni onih Amnnjana, jer ne želim da prospeš
utrobu nekoj od mladih budala koje se žele dokazati pred trgovcem
Lelaynom.”
“Da, kapetane.”

“Jesi li već jeo, momče?”
“Nisam od doručka.”
“Podnevno jelo je bilo prije sat vremena.”
“Nisam htio silaziti dolje.”
Finaren kimne. “Znam. Siguran si ovdje gore, a i odgovara ti samoća.
Naredit ću kuham da ti spremi nešto i pošalje ovamo.”
“Hvala vam.”
“Bah. Nije to ništa, momče. Nema mnogo muškaraca koji bi dozvolili
da ih ona djevojka ošamari, a zatim mirno odšeće, a pogotovo ne bi
pristojno zadržali jezik za zubima.”
Jherek također nije znao nikoga tko skriva takvu crnu tajnu kao on.
Kad bi se saznalo za nju, njegovi bi dani na moru bili završeni - ako ne bi
bio odmah ubijen. Kapetan Finaren ga je unajmio unatoč tome što je za nju
znao.
Yeill je bila u krivu. Jherek je znao da postoji prava ljubav. Znao je, jer
je volio starog kapetana koji ga je prihvatio unatoč njegovom podrijetlu
koje ga je obilježilo za cijeli život. Promatrao je kako se Finaren vješto
spušta na palubu, izvikujući naredbe posadi.
Malo ga je popustila nervoza. Dopustio si je malo vremena za sebe da
izgovori molitvu Ilmatem, Plaćućem Bogu, tražeći snage da nastavi, a
zatim se vrati popravljanju jarbola.
*****
Kasnije popodne, nekih sat vremena prije večernjeg obroka, vjetar je
prestao nositi Finarenovog leptira. Zbog nedostatka vjetra brod je toliko
usporio da se činilo kao da stoji, i kao da to nije bilo dovoljno, Amnnjani
su, odlučivši da im je dosadno, organizirali još jednu od svojih zabava.
Jherek je sjedio u košari na jarbolu čitajući roman o viteškoj ljubavi kojeg
mu je preporučio Malorrie. Također je ponio i raspravu o pristojnom
neposluhu, o kojoj je odlučio pričati sa Malorriem kad se vrate u Velen.
Sama ideja pristojnog neposluha, iz pravih i pravednih razloga, bila mu je
zbunjujuća. Jherek je raspravu pročitao dvaput za ovog putovanja, no i
dalje ga je zbunjivala. Pravo je pravo, a sama pomisao da to ponekad nije
pravo bila je za njega previše.
Napravivši stanku, prstom obilježi mjesto u knjizi i nagnuvši se preko
ruba košare pogleda što rade glasni i raspojasani Amnnjani ispod njega.
Tamni oblaci koji su se primicali brodu, otežavali su mu čitanje, a on se
sve više pitao slijedi li im još jedna oluja.
“Umberlee, uzmi ih sve k sebi”, progunđa Hagagne penjući se uz

jarbol prema njemu.
Hagagne je bio u kasnim tridesetima, blijed i s mlohavom kožom koja
nikad nije uspjela potpuno pocrnjeti na suncu, tako da je uvijek bio crven i
gulio se. Vrh glave mu je bio ćelav, s tankom linijom raščupane kose koja
se protezala pokraj ušiju.
“Šta se dolje događa?” upita Jherek momara.
‘ Odlučili su pecati”, odgovori mu Hagagne smještajuu se u dio košare
koji mu je Jherek oslobodio.
Gledao je kako pomoćnici na palubu iznose dva ribarska stolca i
postavljaju ih uz rub broda. Yeill i jedan mladi Amnnjanin sjeli su u njih i
pritegnuli zaštitno remenje.
“Vidjeli su Marclea i Dawdrea kako pecaju”, reče Hagagne, “i shvatili
da bi to moglo biti zabavno.”
Jherek je znao da su Marcle i Dawdre danas dobro prošli, ulovivši
dugim štapovima osim sabljarki i tune i bjelice. Mnogo je mesa zasoljeno i
spremljeno u utrobu broda.
“Čak su nabacili i okladu”, podrugljivo se nasmije Hagagne.
Jherek ga upitno pogleda.
“Ako mlada drolja...”
“Molim te, ne zovi je tako”, upozori ga Jherek tihim, ali opasnim
glasom.
Hagagne slegne ramenima i nastavi. “Ako mlada dama”, ispravi se
stariji mornar, “pobijedi, mladi bogatunčić joj mora dati jednog rasplodnog
pastuha iz svog stada, na koje je izgleda jako ponosan. Ako on pobijedi,
provest će noć u njezinom krevetu.”
Jherekovo lice se odjednom smrkne.
“Sviđa ti se, zar ne momče?” upita Hagagne. “Nakon svega što ti je
učinila?”
“Niti je ne poznajem.” Jherek je teška srca promatrao mladu ženu,
odjednom shvativši da njegove riječi sadrže više istine nego što je mislio.
“Imaš meko srce, Jherek. Svi vi mladi imate meka srca.” Hagagne iz
radne pregače izvadi lulu izrezbarenu u obliku morskog konjica. Drugom
rukom iz džepa izvadi travu za pušenje, stavi je u otvor na luli, koji je
činio konjicev omotani rep, zapali i reče: “Srećom po tebe, sve će te to
proći.”
Kad su se Yeill i njezin izazivač smjestili i učvrstili remenjem, za
stolce su pričvršćeni dugi ribarski štapovi. Dok su mornari stavljali mamce
na udice, ostali Amnjani su se počeli okupljati i glasno bodriti natjecatelje,
a boce vina koje su ukrcali još u Athkatli, počeše kružiti uokolo. “Zna li
njezin otac za okladu?” upita Jherek.

“Da, on je bio prvi koji ju je podržao. Njegova kćer ima nevjerojatnu
sreću uz takvog oca.” Hagagne se zločesto nasmije. “Samo, mi znamo za
jednog koji joj je umakao, zar ne, momče?”
Kako primjedbu nije smatrao nimalo zabavnom, Jherek mu ne
odgovori.
Pomoćnici su odmah bacili udice, pogodivši točno u brazdu koju je
brod ostavljao za sobom na mirnoj površini mora. Yeill i njezin suparnik
su počeli vrtjeti vitla na ribarskim štapovima, otpuštajući još uzice, dok su
mornari preko palube bacali ostatke mamaca.
“Što je s problemom s Amnnjanima?” upita Jherek.
“Misliš na djevojčino dahtanje kapetanu za vrat?”
“Da.”
“Stvar je sređena.”
Misleći na zaradu koju je Finaren izgubio, Jherek se sad osjećao još
lošije. Bio je siguran da gubitak ne bi mogao nadoknaditi ni da odustane
od cijele svoje plaće. “Znaš li kako?”
“Naravno.” Hagagne nabaci širok osmijeh i ponovno pripali lulu.
“Kapetan je smatrao da trgovac Lelayn ne bi htio napraviti splav od svog
cijenjenog tovara i na njoj plutati od Obale mačeva do Athkatle.
Amnnjanin se u potpunosti složio s njim.”
“Zašto?”
“Uzmi u obzir da sam ovo čuo iz druge ruke”, počne Hagagne, “ali
znam najbitnije dijelove razgovora.”
Jherek je strpljivo čekao. Hagagne je uživao pričajući priče.
“Kapetan je rekao trgovcu da je jedan od njegovih mornara spreman ići
pod bič zbog - onoga što je njegova kćerkica učinila”, reče Hagagne.
“Rekao mu je da je najmanje što može učiniti je da stane na stranu svoje
posade i da će netko upravljati njegovim brodom samo preko njega
mrtvog. Isto tako, rekao mu je da je najmanje što on može učiniti je da
plati putovanje unaprijed, zbog sve ove pomutnje koju je njegovo dijete
napravilo.”
“Naknada je isplaćena?” u nevjerici upita Jherek.
Hagagne kimne glavom i nastavi zadovoljno otpuštati dim iz lule. “U
zlatu. Neghram je sve vidio.”
Jhereku nesvjesno smiješak zaigra na usnama. Možda mu se sreća
počela mijenjati.
“Nema mnogo kapetana koji bi učinili to što je naš učinio”, izjavi
Hagagne. Glava mu je bila skrivena u dimu. “Ne bih povjerovao u to da
nisam osobno bio na brodu.”
“Ipak”, počne Jherek, uzaludno se hrvući sa sumnjom koja ga je pratila

još od rođenja, “možda to i nije bio najpametniji potez. Amnnjani će
proširiti riječ o tom događaju i Leptir će biti stavljen na njihovu crnu
listu.”
“I ja sam na to pomislio, momče. Čini se da je to trgovac spomenuo
kapetanu. Ovaj mu je odgovorio da je pošten čovjek vrijedan svoje težine
u zlatu, a prijevoz njegovih ljudi i tereta nije ni blizu toj svoti. Rekao mu je
da bi te mogao izgubiti ako se ne založi za tebe, a da to najmanje želi.”
Jherek je znao da to nije istina. Dobru posadu nije bilo teško pronaći,
čak ni u Velenu. Da nije bilo gospođe Iitaar i njegova iskustva u radu na
Makimovom brodogradilištu, kapetan Finaren ga ne bi ni pogledao. Nije
imao neki drugi izbor osim da se ukrca na Leptira. Bilo je mnogo
iskusnijih mornara u Vojvodstvu Rta Velen, koji nisu nosili njegove
grijehe.
“Na kraju”, Hagagne nastavi, “trgovac Lelayn se složio da je
kapetanovo zauzimanje za tebe bilo pametno i dobro za posao. Rekao je da
će, kad se vrate u Athkatlu, ponovno sastaviti teret i unajmiti Leptira.”
“To jesu dobre vijesti”, složi se Jherek.
“Da. Dobro ćemo proći na Leptiru i s ovim kapetanom. To su dvije
stvari s kojima se većina ne može pohvaliti.” Jherek se ponosio time,
unatoč tome što je Ilmaterova vjera strogo zabranjivala taj osjećaj.
Pogledao je Amnnjane na palubi ispod sebe. “Želim im mnogo sreće u
pecanju.”
“Odavde”, predloži Hagagne.
“Da.”
Hagagne ga pogleda preko ramena. “I nadaš se da će dama pobijediti
da ne bi morala ispuniti svoj dio oklade?”
Jherekovi obrazi su gorjeli. Bilo mu je teško već i pri samoj pomisli na
to da mlada dama dijeli svoj svileni krevet s nekim, premda ni ona nije bila
ono čemu se nadao.
“Neka ti ne bude neugodno, momče. Nije ti ništa sa srcem, samo je
puno ljubavi. To je tipično za tvoju dob, mada bi ti dobro došlo malo
sazrijevanja. Znam nekoliko lokalnih ženskica koje bi te rado podučile.
Dovoljno je samo pitati.”
Ignorirajući prijedlog, Jherek pogleda prema tamnim oblacima. Oluja
je sve više prijetila. Sjena koju su oblaci stvarali pretvorila je zelenu boju
Mora mačeva u crnu, a u daljini su već bili vidljivi jezičci munja.
“Opet čitaš?” Hagagne ga upita podižući knjigu.
“Da.”
“Nikad nisam naučio čitati”, reče mu iskusniji momar, “ali volim kad
mi netko čita. O čemu se radi u knjizi?”

“O jednom vazalu”, započne Jherek. “Pristupio je kraljevoj vojsci u
ratu protiv goblinskih hordi koje su prijetile kraljevstvu, ali se zaljubio u
gospodarevu buduću ženu.”
“Zna li ona to?”
Jherek potvrdno kimne glavom. “Njezino vjenčanje je stvar dogovora.
Ona voli ratnika, a ne gospodara.”
“Možda ćeš mi kad nađeš vremena, pročitati tu priču.” Hagagne
podigne debelu knjigu. “Predvidio bih kratak i nesretan kraj, ali sudeći
prema debljini knjige izgleda da to nije slučaj.”
“Nije.” Jherek je obožavao spletke i zaplete radnje, volio je čitati o
borbi ratnika s vlastitim osjećajima i pravilima koja si je sam postavio.
Nije znao kako priča završava. “U redu, pročitat ću ti je ako želiš.”
Hagagne ga lupi po leđima. “Dobar si ti momak. Jedva čekam.”
Jherek stavi debelu knjigu natrag u zavežljaj koji mu je poslao kapetan.
Bacio je pogled na more, odmah iza broda na kojem se održavalo
natjecanje. Hagagne i on su u tišini promatrali pripite trgovce, kad se
odjednom Yeillina ribarska uzica zategne.
Pijani navijači ispustiše pobjednički uzvik koji utihne istog trenutka
kad je leđna peraja morskog psa zarezala glatku površinu. Trokut
hrskavičave kože izgledao je nevjerojatno velik. Njegova velika, šarena
glava izbila je na površinu, a uzica mu je virila iz usta.
Navijanje se pretvori u panične krikove.
Jherek ustane i počne vikati iz košare na jarbolu: “Prerežite uzicu,
prerežite uzicu!”
Uzica je bila debela i nemoguće ju je bilo presjeći. Leptir je imao
brojnu posadu, a ta ju je uzica morala hraniti. More mačeva skrivalo je
velike ribe, a kapetan nije htio da mu pobjegnu jednom kad se upecaju.
Platio je za posebnu čaroliju koja je sprečavala da uzice puknu, ali morale
bi se moći prerezati. Ipak, do sada je već dvoje ljudi završilo u moru zbog
toga.
Kapetan Finaren je bio prvi koji je reagirao. Probijajući se kroz amnske
bogataše, izvukao je svoj mač i spremio se za udarac.
Čulo se pucanje drveta i Yeillin ribarski stolac se oslobodi, udari u
ogradu broda i probije je. Nestala je u sekundi. Morski pas ju je povukao
ispod površine.
Jherek je stajao u košari i sve promatrao. Izvadio je mornarski nož iz
korica na bedru. Oštrica je bila stopu dugačka, teška i izrezbarena poput
pile jer joj je glavna namjena bila rezati riblje kosti. Drška noža mu je
jedva stala u šaku.
“Morski vragovi!” vikne netko.

Bacivši pogled ulijevo, Jherek ugleda sahuaginsku mantu kako izranja
odmah do Leptira. Dugoljasta barka kojom sahuagini putuju ispod ili po
površini vode bila je mnogo manja nego što je Jherek čuo u pričama.
Mante su bile sastavljene od dijelova potopljenih brodova koji su poprimili
zelenu boju zbog nakupljenih algi. Klinasti oblik trupa im je pod vodom
omogućavao veću pokretljivost. Kretala se pod vodom, ali su peraje
sahuagina, koji su sjedili na klupama, bile jasno vidljive. Žestoko su
veslali kratkim veslima, slijedeći neki tečan ritam, usredotočeni na svoj
plijen.
Jherck je čuo priče o mantama koje mogu nositi šest stotina sahuagina,
ali su stvamo viđene samo one mnogo manje. Većina svjedoka bila je
ubijena u napadima morskih vragova. Procijenio je da na ovoj manti ima
pedesetak sahuagina, dvostruko više od posade Leptira.
Kapetan Finaren je izvikivao naredbe, pozivajući posadu u napad.
Jherek pogleda u vodu u kojoj je nestala Yeill. Nije joj bilo ni traga.
“Momče”, Hagagne ga pozove spuštajući se niz jarbol. Zaustavi se kad
shvati Jherekove namjere. “Ostavi je. Već je u želucu morskog psa, a i da
nije, ne vrijedi zbog nje riskirati život.”
“Ne mogu.”
Hagagne pokuša uhvatiti mladog momara, ali mu Jherek izmakne. Bez
ijedne riječi skoči iz košare i počne padati prema tamnom moru.

II
9. mirtul, Godina željezne rukavice
Padajući prema moru, Jherek ispruži ruke ispred sebe da bi razbio
površinsku napetost vode i smanjio mogućnost da se ozlijedi. Ipak, snažan
udarac mu istjera zrak iz pluća. Hladnoća ga ugrize svojim oštrim, ljutim
zubima. Sahuaginska manta je pristala uz lijevu stranu Finarenovog
leptira, i znao je da ga morskih vragovi neće primijetiti.
Također je znao da morski pas nije slučajno zagrizao Yeillinu udicu.
Došao je zajedno sa sahuaginima. U trenutku kad je skočio da spasi
djevojku iz Amna nije ni sumnjao da će ih u blizini biti još.
Tamni su oblaci smanjili vidljivost kako iznad tako i ispod površine.
Blijedožuti pijesak je prekrivao oceansko dno, a hrpice koralja prostirale
su se njime poput tumora.
Sa svoje desne strane Jlierek je vidio koraljni greben koji je skrivao
tisuće raznobojnih riba. Kao i uvijek, osjetio je olakšanje čim se našao
ispod površine vode. Ovdje se sve kretalo sporije i činilo mu se otvorenije
od samog neba. Osjećao je vodu, njezin pritisak na njegovo tijelo, osjećao
je toplu i hladnu morsku struju i njihovo miješanje. Osjećao se kao kod
kuće.

Snažno je plivao, čvrsto držeći nož u ruci. Pritisak u ušima govorio mu
je da je dosegao tridesetak stopa dubine. Pogledao je oko sebe i ugledao
Yeill, još uvijek zavezanu u stolcu, kako tone sve dublje, nekih pedeset
stopa od njega. Okrenuo se prema njoj i snažno zaplivao.
Dva su morska psa ujednačeno kružila oko nje. Bili su joj blizu, ali
nisu napadali. Jednom od njih još je iz ustiju virila ribarska uzica. Pokraj
morskih pasa plivala su tri sahuagina s kopljima, kao da čuvaju stražu.
Ugledali su ga i sanio se raširili uvjereni da pliva ravno u smrt.
Jherek ih je promatrao, uspoređujući ono što vidi s pričama koje je čuo.
Sahuagini su bili golemi, s ogromnim mišićima na ramenima. Noge s tri
zgloba izgledale su odurno. Široka lica s velikim perajama na obje strane
otkrivala su desetke oštrih zuba i crne usne otvorene u prijetećem izrazu.
Njihov ugriz je mogao otkinuti komade mesa s odraslog čovjeka, a bilo je
poznato da su se počinjali hraniti dok je žrtva još bila živa. Mahali su
repovima lijevo-desno radi održavanja ravnoteže, dok su im kožice između
prstiju činile noge i ruke nevjerojatno velikima.
Jhereka ispuni strah dok se približavao morskim psima, no spašavanje
mlade djevojke privlačilo ga je kao što iglu kompasa privlači sjever. Nije
je mogao ostaviti na milost i nemilost sudbine. Unatoč tolikoj vodi oko
njega, usta su mu bila suha. Yeill je sad bila dvadeset stopa ispod površine.
Jedan se morski pas otvorenih ustiju zaleti na njega, spreman da ga
ugrize. On se izmakne, udarivši snažno nogama poput pliskavice. Cijelog
života se osjećao slobodan u vodi i, iako se s lakoćom kretao po brodu i
jarbolima, u vodi je bio najspretniji. Kao dječak pobijedio je na svakom
plivačkom natjecanju u Velenu, a znao je roniti dublje i dulje čak i od
starijih i iskusnijih mornara.
Gospođa Iitaar je primijetila da je na neki način bio povezan s morem,
ali čak niti njezine proročke moći nisu joj mogle reći kako i zašto. Jherek
je samo znao da se nigdje dragdje osim u mora ne osjeća kao kod kuće.
Godine koje je proveo kao pomoćnik u brodogradilištu, popravljajući
bezbrojne brodove, bile su za njega teške kao i sama pomisao da živi u
nekom gradu duboko na kopnu.
Žestoko udarajući nogama, prošao je tik ispod morskog psa,
promašivši ga za nekoliko palaca. Odlučio je ne upotrijebiti nož jer nije
htio da se zaglavi u njegovom tvrdom mesu. Uostalom, bolje je da drugi
morski psi ne osjete krv.
Njegov potez je iznenadio i sahuagine koji su bili sigurni u sposobnost
svoje životinje. Velike glave su ga pratile dok je plivao do Yeill, a okrutna
svjetlost u očima odavala je njihove namjere. Djevojka se trzala
pokušavajući se osloboditi.

Jherekov bodež s lakoćom prereže remenje. Uhvatio je Amnjanku i
izvadivši je iz stolca počeo gurati prema površini.
Eksplozija mjehurića poleti iz usta jednog sahuagina i odjednom se oba
morska psa okomiše na Jhereka.
Pluća su mu goijela dok ih je promatrao. Znao je iz svojih učenja da ih
sahuagini koriste u ratovima, ali je znao i da može biti jako teško
kontrolirati ih. On uhvati keramičku suzu koju mu je gospođa Iitaar dala
kad se otisnuo na more.
U Velenu je gospođa Iitaar bila poznata kao proročica i alkemičarka.
Nije mogla lako spraviti napitak za liječenje ili neke egzotičnije napitke,
ali nije imala problema ni sa čim vezanim uz more. Ona mu je dala napitak
koji odbija morske pse i stavila ga u posudu u obliku keramičke suze.
Sa suzom u rukama, čekao je da mu se morski psi, poput kakve kližuće
smrti, približe na desetak stopa. Tad smrska keramičku posudu u rukama,
oslobađajući moćnu tekućinu. Žuti se oblak počne širiti uokolo i ubrzo
obuhvati i nadolazeće grabežljivce. Jherek slobodnom rukom dodime
grubu kožu morskog psa i iskoristi njegovu inerciju da mu se popne na
leđa.
U trenutku kad je grabežljivac prošao ispod njega, napitak počne
djelovati. Oba se morska psa počeše trzati u grčevima, reagirajući na
jednistvenu alkemiju žute tekućine. Gospođa Iitaar mu je rekla da će
napitak u morskim psima prouzrokovati nevjerojatan strah koji će ih
natjerati da pobjegnu, i nije lagala. Oni se okrenuše i počeše se udaljavati
od opasnog oblaka. Morski vragovi su im uzalud naređivali da se vrate, no
strah od tekućine bio je jači. Umjesto na Jhereka, morski psi se okomiše na
svoje bivše gospodare, prepoznavši u njima veću prijetnju. Sahuagini
otplivaše na sve strane.
Jedan morski pas uspio je uhvatiti sahuagina u ralje, šireći krvavi oblak
svuda oko sebe. Drugi sahuagin je bježao od preostalog grabežljivca, a
treći je ostao slobodan.
Jherek je plivao prema površini, bojeći se da će mu pluća eksplodirati
od nedostatka zraka. Vidio je trećeg sahuagina kako mu brzo prilazi,
osjećajući njegovu mržnju i uzbuđenje. Gotovo da mu je mogao pročitati
misli.
Izronio je dvadesetak stopa od mlade djevojke i udahnuo ogromnu
količinu zraka. “Plivaj prema brodu!” naredi joj. “Odmah!”
Bacivši pogled iza sebe, vidje da im se Leptir približava. Kapetan
Finaren ih nije napustio. Iako se ogromni brod sporo okretao loveći lagan
povjetarac u jedra, i dalje je bio okrenut lijevom stranom prema
sahuaginskoj manti.

Mlada Amnjanka počne vrištati i udarati po vodi oko sebe i Jherek
shvati da će se utopiti prije nego što stigne do Leptira.
Sa žaljenjem odvrati pogled od nje, sad potpuno svjestan zvukova
borbe koji su dolazili sa broda. Udahnuo je punim plućima i zaronio,
spreman se suočiti sa sahuaginom koji ga je već dostigao.
Zatreptao je pokušavajući bolje razaznati okoliš zamućen krvlju
morskih pasa i sahuagina.
Sahuagin napravi kolut i izbaci trozub prema njemu. Instinktivno
reagirajući i znajući da ne može izbjeći jureći trozub, on podigne nož.
Oštrica prođe kroz zupce i nepogrešivo se zabije u dršku trozuba. Vibracije
od udarca bolno mu odjeknuše u ramenu i laktu. Voda pojača ionako jak
zvuk struganja metala o metal.
Sahuagin je bio na njemu, napadajući ga kandžama s obje ruke i noge.
Krećući se brzo, brže nego opnasta noga koja mu je jurila prema trbuhu,
Jherek jednom rukom zgrabi sahuaginovo koljeno, dok je drugom držao
trozub podalje od sebe. Iskoristi putanju protivnikove noge da se zavuče
ispod njega, a zatim mu se naglim okretajem nađe iza leđa. Potez iznenadi
supamika, ali on ipak zauzme obrambeni položaj.
Stvorenje zamahne repom prema Jhereku i zareže ga preko grudiju
hrskavičastim vrhom. On zanemari bol i snažno trznuvši nogama dode u
položaj iz kojeg može slobodnom rukom uhvatiti sahuagina za glavu prije
negoli se ovaj izmakne.
Morski vrag počne udarati i izvijati se, ali ne iz samopouzdanja u svoju
nadmoć već iz straha. Instinktivno krene prema dubini koja ga je uvijek
štitila od površinskih stvorenja.
Boreći se da zadrži protivnikovo sklisko, ljuskavo tijelo, Jherek osjeti
porast pritiska u ušima. Na dubini od preko šezdeset stopa, riskirao je da
ga zdrobi pritisak. Viđao je ljude koji su preživjeli takvu dubinu, ali tijela
su im bila zauvijek uništena.
Očajnički napipa sahuaginove glasnice duboko u grlu, i zarije oštricu
bodeža kroz tanku membranu u unutrašnje uho i ravno kroz mozak.
Prestao je gurati tek kad je bodež zarezao u kosti čeljusti.
Sahuagin se grčevito trzne, a zatim umre.
Jhereku se pred očima pojaviše raznobojne mrlje i on odmah pusti
umiruće stvorenje i počne plivati prema površini. Sahuagin nastavi lagano
tonuti prema dnu oceana. Mladi mornar izranjajući primjeti drugog
morskog psa kako pluta na leđima, svladan od vještog sahuagina. No, taj je
morski vrag već bio ranjen i umoran i nije predstavljao nikakvu prijetnju.
Izronivši, Jherek si dopusti samo dva kratka udisaja, a zatim krene
prema Leptiru. Vidio je da su momari objesili uljne svjetiljke duž lijeve

strane broda, formirajući prvu liniju obrane protiv napadača. Urođeni strah
od vatre držao je sahuagine na odstojanju, dok im je svjetlost probadala
oči.
Uhvatio je Yeill na nekih sedamdesetak metara od broda. Izmučena je
djevojka jedva držala glavu iznad površine, ali je spremno zamahnula
rukama prema Jhereku koji joj je doplivao iza leđa. Prestavši plivati,
odmah je potonula.
Jherek spremi nož u korice, zaroni i obuhvati je rukama oko vrata.
Snažnim udarcima nogu vrati ih oboje na površinu. “Prestani se opirati!”
naredi joj grubim glasom.
“Jherek?” začudi se ona pogledavši ga.
“Drži se”, reče.
Ispljunuvši slanu vodu djevojka krikne: “Ljudi-ribe napadaju brod.”
Usprkos svemu što mu je priredila, on se sažali. Kraj sve te pompe i
bogatstva, još je bila dijete. “Još ga nisu zauzeli”, odgovori joj, “a i neće.”
“Jherek!” začu se glas odozgo. Leptir im se približavao velikom
brzinom, sijekući more i stvarajući bijelu pjenu.
“Ovdje sam!” javi se, pokušavajući izbaciti vodu iz očiju.
“Tako mi Valkurovih mjedenih dugmadi, dječače”, zadere se stari
momar. “Zar zaista vjeruješ da imaš toliko sreće, kad skačeš u vode pune
morskih pasa? Da to ispričam nekome kod kuće, istjerali bi me iz krčme
zbog pričanja bapskih priča. Da nisam osobno bio ovdje, proglasio bih
lašcem onoga koji bi mi sve to ispričao.”
Jherek nastavi plivati. Nikad nije sasvim razumio što ga tjera da radi
takve stvari, ali znao je što nije mogao - nije mogao ostaviti djevojku da se
utopi.
“Spuštamo ti čamac, no ostavit ćemo ga zavezanog za brod, a ti budi
oprezan.”
“Samo dajte”, odgovori mu Jherek plivajući prema Leptiru. Znao je da
ne smiju pogriješiti.
Uz zvukove prolaska užadi kroz mnogobrojne koloture, mali čamac s
glasnim pljuskom udari u vodu. Udarac napravi mali val koji poklopi Yeill
i Jhereka. Djevojka iz Amna se istog trena uspaniči misleći da će se
utopiti, no Jherek je uspije umiriti.
On ispruži ruke i uhvati rub čamca, istog trena osjetivši oštru bol u
izmorenim mišićima.
“Držim je.” Stari Covvey, najstariji i najiskusniji momar na Leptiru
uhvati djevojku svojim suhim ispucalim mkama. Izvuče je iz vode u čamac
kojeg je veliki trgovački brod vukao za sobom.
Jherek pusti djevojku i sam se popne u čamac. Preskoči Yeill koja je

uplašena i promrzla ležala na dnu.
“Podignite nas”, vikne ljudima koji su stajali pokraj užadi koje su
čamac držale privezan za Leptira.
Odmah ih podignuše. Mornari mu stadoše čestitati na spašavanju
djevojke. Uglavnom se svi složiše da je poludio i da bogovi čuvaju one
koji su nesposobni da se brinu za sebe.
Jherek nije čekao da odvežu čamac, već se, uhvativši užad, sam
prebaci preko ograde na palubu.
Odmah ugleda kapetana Finarena i ostatak posade kako odbijaju
nasrtljive napadače. Unatoč visinskoj razlici između broda i mante,
sahuagini su žestoko napadali.
“Naprijed, moji morski vukovi!” Finaren je bodrio svoju posadu.
“Leptir nije svinja poslana na klanje! Učinite da poleti ili ću vam skinuti
kožu s leđa kad se vratimo u Velen!”
Posada pojuri na njegove riječi i uskoro vjetar napuni Leptirova jedra,
udaljavajući ga od sahuaginske mante. Trgovci iz Amna napraviše vlastiti
obrambeni krug na pramcu broda.
U nekoliko brzih koraka, Jherek prijeđe palubu koja se ljuljala, zastavši
samo da bi dohvatio mač i kuku koje mu je Hagagne dobacio. Nije
preferirao neka posebna oružja već je koristio ono što bi mu se našlo pri
ruci. Malorrie je bio zaslužan za njegovo poznavanje širokog arsenala
ubojitih sredstava.
“Drago mi je što te vidim, momče”, s olakšanjem izgovori Hagagne i
potrči za njim. “Kad si skočio među one morske pse, mislio sam da te neću
više nikad vidjeti. Sljedeći put kad tako nešto izvedeš, nadaj se da će te oni
sasjeći na komade, jer ću u protivnom to ja učiniti.”
Jherek zatakne mač i kuku u svoju kožnatu pregaču i uzme kratki luk i
tobolac sa strijelama koje mu je Hagagne ponudio. Bio je jedan od
najboljih strijelaca na brodu. “Hawlyng!” zadere se Finaren.
“Da, kapetane”, odgovori Hawlyng.
“Trebat ću danas onaj bacač plamena, Hawlyng!”
“Da, kapetane. Imam ga spremnog, samo recite kad.”
“Sad!” zaurla Finaren. “Do grla sam u ovim prokletim morskim
vragovima!”
Monari se razmaknu da naprave mjesta za Jhereka koji se približi
ogradi. On napne strijelu i pogleda prema manti koja im se ponovno
približavala. Dio sahuagina je veslanjem pokretao mantu dok su ostali
visjeli posvuda po njoj. Olujno je nebo sakrilo morske vragove u sjenu, ali
Jherek odmah opazi njihove srebmkaste oči koje kao da su izašle iz noćnih
mora.

Sahuaginski bubnjar je sjedio na pramcu i udarao ritam sličan onome
prema kojem veslaju momari na ljudskim brodovima. Plamteće strijele s
Leptira padale su u vodu, no poneka bi se zabola u mantu plamteći u
dubokoj tami. Kad bi koja pala među sahuagine, oni bi se samo razmaknuli
dok bi je jedan od njih poprskao vodom i ugasio.
“Spasio si djevojku?” upita Finaren.
“Jesam.” Jherek makne mokru kosu s lica, pokušavajući se prilagoditi
poskakivanju Leptira po valovitom oceanu. Udaljeni nekih pedesetak
koraka, brod i manta su se naizmjenično dizali i spuštali na nemimom
moru, pa je gađanje strijelama bilo izuzetno teško.
“Dobro”, promrsi kapetan, “ali to je bio strašno nepromišljen potez.”
“Nisam mogao dopustiti da se utopi ili da je pojede morski pas.”
“Neke stvari ne možeš promijeniti niti spriječiti, dječače!” Jherek
nikad nije vidio Finarena toliko uzrujanog.
Mladi mornar odjednom osjeti nesigurnost i nelagodu. “Želite reći da
je moguće da će ovi sahuagini zauzeti Leptir?”Želio je da mu glas zvuči
snažnije, ali ni sam nije bio sigurau u odgovor. Sahuagina je zaista bilo
mnogo.
“Ne moj brod”, odgovori mu Finaren. “Bar ne dok ja još dišem. Sad
budi dobar dečko i pogodi strijelom onu nakazu na pramcu. Sustižu nas, no
oni su barbari, dok je Leptir dama koja zna plesati na valovima. Ovaj nas
slabašni vjetar neće još dugo služiti, a sahuagini su sve bliže i bliže.”
Jherek se usredotoči na svoju metu i otpusti strijelu koja pogodi
sahuagina u bedro, izmamivši bolni uzvik iz njegovih ustiju. Ipak, ranjeni
neprijatelj rukom je odlomi i nastavi udarati bojni ritam. Mladi mornar
napne drugu strijelu, pričeka da se manta približi na tridesetak koraka i
zatim je otpusti.
Ovaj se put strijela zabije u neprijateljev mišićavi vrat. Smrtno ranjen,
morski vrag padne iz mante u more, cijelo vrijeme pokušavajući izvaditi
strijelu iz grla.
“Svom snagom nadesno!” zadere se Finaren.
Vođa palube prenese naredbu kormilaru koji odmah okrene kormilo.
Leptir se počne okretati i naglo izgubivši vjetar uspori.
Jherek ispali još četiri strijele koje pogodiše neprijatelje raštrkane po
manti. Tvrde ljuske koje su im pokrivale tijela odbiše dvije strijele poput
metalnog oklopa, no na toj udaljenosti bilo je teško nešto ne pogoditi.
Veliki val udari u bok broda i Finaren se uhvati za ogradu. Strelice
ispaljene iz sahuaginskih samostrela udarale su u Leptir i pravile rupe na
jedrima. Mornar koji je stajao do Jhereka odjednom vrisne i uhvati strelicu
koja mu je virila iz grudiju.

“Peče!” vrisne padajući na koljena. “Selune, pazi na mene.” Izdržao je
samo nekoliko trenutaka moleći se, a zatim se onesvijesti.
“Otrov”, primijeti Finaren. “Umberlee, odvedi ih duboko što koriste
takve stvari.”
Jherek ispali još nekoliko strijela prije nego što je manta stigla do
broda. Na trenutak je pomislio da će se sudariti s Leptirom, ali ona skrene
samo nekoliko palaca od krme i projuri pokraj njih. Sahuagini su u prolazu
bacali koplja i trozube prema njima.
Posada broda krene prema pramcu.
“Ostanite gdje jeste”, naredi im Finaren. “Kormilaru, okreni jače
desno, za sto osamdeset stupnjeva.”
“U redu, kapetane”, odazove se kormilar.
Leptir se okrene. Tkanina počne pucati kad momari okrenuše drvene
potpore jedara. Ona se od udara vjetra istog trena rascvjetaše i potjeraše
brod prema naprijed.
“Možda jesu lukavi”, reče Finaren, “ali još ne razumiju vjetar i kakva
ljubavnica on može biti.”
Jherek je promatrao kako sahuagini pokušavaju kontrolirati svoju
mantu. Finaren je imao pravo o njihovoj brzini. Da se bitka pretvorila u
utrku, prestigli bi Leptir.
“Kormilaru, okreni je prema morskim vragovima”, naredi Finaren.
“Želim im otkinuti vesla na pramcu. Za koju minutu će naučiti što znači
pomorska bitka.”
Manta se skoro zaustavi, ali koliko god pokušavali, sahuagini je nisu
mogli kontrolirati. Trudili su se da je okrenu.
“Manta je ravna i potpuno leži na vodi”, reče Finaren. “To im daje
veliku brzinu, ali manevriranje im stvara probleme. Hawlyng...”
“Da, kapetane?”
“Bacač plamena. Je li spreman?”
“Da.”
Jherek baci pogled preko ramena i ugleda bacač plamena, postavljen
na nekoliko platformi, kako se okreće prema nepomičnoj manti. Domet mu
je bio četrdeset metara pa je manta trenutno bila predaleko, ali nije
sumnjao da će se sahuagini opet približiti.
“Kormilaru”, zadere se kapetan, “otkini im vesla. Morski vuci, uhvatite
se zabilo što i neka Umberlee odnese ove nakaze koje su nas napale.”

III
9. mirtul, Godina željezne rukavice
Leptir se, lagano usporavajući, nadvio nad mantu. Sahuagini okrenuše
glave prema njemu hvatajući svojim srebrnkastim očima odsjaj uljnih
svjetiljki obješenih duž ograde broda. Oblaci trozuba i strelica letjeli su
prema brodu obnovljenom žestinom, pronalazeći nove žrtve. Mornar se
sruši s trozubom u trbuhu, cvileći od straha i boli.
Jherek je mirno stajao s napetom strijelom u luku. Kad se Leptir
pramcem približio manti, on otpusti onoliko strijela koliko je najbrže
iznova mogao napinjati luk. Čak ga ni Malorrie nije mogao izvježbati da
ispaljuje strijele brzo poput vilenjačkih strijelaca, ali na ovoj daljini bio je
smrtonosno precizan. Gađao je sahuagine na lijevoj strani mante, tjerajući
ih da padaju preko svojih suboraca.
Niz oštrih i glasnih zvukova poprati Leptirov prolazak preko mantinih
vesala, a pramac ih polomi poput slamki. Kad su prošli, Jherek vidje da su
sva vesla s te strane mante polomljena i potpuno neupotrebljiva.
Posada Leptira uzvikne.
“Hawlyng”, pozove Finaren.

Pretnja iz mora 1. plima

Empfohlen

Empfohlen

Weitere ähnliche Inhalte

Mehr von zoran radovic

Mehr von zoran radovic (20)

Pretnja iz mora 1. plima