1. MORE I gledam more gdje se k meni penje i slušam more dobro jutro veli i ono sluša mene i ja mu šapćem o dobro jutro more kažem tiho pa opet tiše ponovim mu pozdrav a more sluša pa se smije pa šuti pa se smije pa se penje i gledam more i gledam more zlato i gledam more gdje se k meni penje i dobro jutro kažem more zlato i dobro jutro more more kaže i zagrli me more oko vrata i more i ja i ja s morem zlatom sjedimo skupa na žalu vrh brijega i smijemo se i smijemo se moru Josip Pupačić (1928-1971) Rođen: 19. rujna 1928. u Slimenu pokraj Omiša Poginuo: 23. svibnja 1971. u zrakoplovnoj nesreći na Krku

4. " Ništa nije tako veliko i ljudsko kao tuga spojena s ljubavlju. I ništa tako sveto kao život“ J.Pupačić

11. Tri moja brata Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas. Imao sam glas kao vjetar, ruke kao hridine, srce kao viganj. Jezera su me slikala. Dizali su me jablani. Rijeka me umivala za sebe. Peračice su lovile moju sliku. Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas. Livade su me voljele. Nosile su moj glas i njim su sjekle potoke. Radovao sam se sebi. Imao sam braću. (Imao sam uspravan hod.) To su bila tri moja brata: moj brat, moj brat, i moj brat.

14. Moj grob Moj grob će biti sunčan, tih i krcat bogatoga sjaja, beskrajan prostor gdje oluje mru nad stijenjem zavičaja. Na njemu neće gorjeti svijeća niti će naricat žene. Ja živ ću ostat da smijehom sna raspršim uspomene. Uskrsnut neću, i čemu to živjet ću ljepše neg prije, a ono što ljudi smrću su zvali za mene smrt i nije. To će tek biti slobodan život od patnji i veriga svijeta, taj prostor gdje mi polože tijelo bit će samo vinjeta. Rasut ću sebe u srca mnoga, i živjet u bezbroj života, jer od sadašnjeg mračnoga mene ostat će samo ljepota.

22. ZALJUBLJEN U LJUBAV Volio sam je kao travu i kao jesenje, ko trstiku i kanarinca, ko uspavanku i majčino buđenje. Zaljubio sam se u nju, u malu djevojku, u njezine prstiće nemoćne u struk kostelje moje zelene. Volio sam je, vodu divljeg jezera, dijete u povoju, vitku i brzu jegulju. Nju,u čijim se kosama migoljila magla, nju, čiji je vrat skladni snop žita, čiji je hod šetnja paprati. Nazivao sam je vidrom i lasicom, rijekom i pašnjakom, srnom i janjetom. Jer se svlačila ko zora, jer se podavala kao svijeća i otimala kao živica. Volio sam je kao ženu, ko dijete, volio sam je kao mir i kao povratak; nju, vodu divljeg jezera, dijete u povoju, vitku i brzu jegulju. Tražiti te ne znači živjeti već slijep moliti gluhe ove predjele da se tobom napune Vidjeti te ne znači umirati već hrvati se sa sjenama mutnoga sna u kome ti iščezavaš Imati te ne znači hraniti se već gladnim grlom tamaniti voće i žednim grudima presušivati izvore Izgubiti te ne znači osiromašiti već bojati se pustoši i naslućivati bijedu koju za sobom ostavljaš

34. Moj križ svejedno gori Evo me, moj svijete, na raskršću i tvom i mom. Oprostimo se. - Ti plačeš. Moj križ svejedno gori. Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez Boga. I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi. Snijeg pada Zemlja raste A ti poražen toneš Grad li se, selo, ili neki postiđeni narod U krčmi Moj križ svejedno gori Uzdignut Razapet Mračan Dovikujem ti. - On gori Dovikujem ti. - Ti strepiš iskre po tebi pršte Peku stravične snove Moj svijete, uzalud stvaran Moj svijete uzalud ljubljen Moj svijete Udaljujem se. Pružam za tobom ruke Sjene velikih vojski nadiru iz davnina Zrak su omastile strijele Razbijen Usitnjen sanjaš Neprestane pritištu more Vjekovi pokapaju svjetlo Rane otaca izrastaju u kraste Divna majka Margarita prodaje suze Majka Margarita Moj križ svejedno gori Nosim ga - moj križ a tvoje ime Nosim ga Slomljen ma svečan Puta ne vidim nigdje Voda po kojoj hodam hlapi Poda mom bujaju pare moj križ svejedno gori Oblistava u beskrej tvoje ime Udaljujem se I putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdi Ti toneš po svome snu A ja koračam I grcam, i grcam, i gledam prema beskreju Moj križ svejedno gori Moj križ a tvoje ime.

47. Ne može se rastati od mene Ne može se rastati od mene Ruke, ni ptice se ne rastaju. Ne rastaju se ni vode. Na granici, ni izvan granica. Ni u granicama. Svijet je izvan svih granica, izvan svih okvira; unutar jednog prostora, unutar jedne tišine - u čovjeku (koji je grad), u gradu (koji je zemlja). A zemlja se ne može rastati od sebe, ni od grada, ni od čovjeka. Zato nemojte pokušati da iselite ovaj grad; jer ga ne možete rastaviti od njega. Nemojte pokušati da iselite ovu zemlju, jer je ne možete rastaviti od nje; ona je nepreseljiva. Ona je zemlja - narod, koji se ne rastaje od sebe. I ja sam ova zemlja, ovaj narod, ovaj grad. Nemojte pokušati da me rastavite od mene. Nemojte pokušati ovu zemlju - žive i mrtve, i zemlju. (Bilo bi kao da se i nisam rodio, kad bi je mogli izvesti iz mene.) Ali, čovjek je neiseljiv, kao i zemlja. I ne može se rastati od sebe .

48. »Zvijezda da mi je biti, i živjeti kao zvijezda negdje visoko, visoko. Pa da netko za mene brojeći zvijezde kaže: Ono je moja zvijezda. Zvijezda da mi je biti.« Stihovi: Josip Pupačić (1928-1971) Muzika:Klapa Trogir