JoakimInterFest se održava svake godine od 7-15. oktobra u Kragujevcu, Knjaževsko–srpskom teatru.
Festival je dobio ime po Joakimu Vujiću (1772-1847), direktoru prvog srpskog teatra osnovanog u Kragujevcu 1835. godine.
Domaćin Festivala je Knjaževsko–srpski teatar, a glavni pokrovitelj Grad Kragujevac.
1. JoakimInterFest 2014
VISOKO POETIZOVANA TRAGIKA LIČNOG SUKOBA
I TOTALNI POGROM
Član žirija ovogodišnjeg JoakimInterFesta Marko Sosič,
slovenački pisac i reditelj, po prvi put je u Kragujevcu, i pre
festivalskih impresija želi da istakne da iskreno uživa u
ovdašnjem boravku.
- Grad mi je, nekako, predivan, osećam u njemu puno
pozitivne, dobre i zdrave energije, i kao čovek „sa strane”
mogu da kažem da se oseća neka dobra budućnost
Kragujevca kao grada baš kroz tu energiju koju mu ljudi
daju, smatra on, dobronamerno dodajući da bi još trebalo
poraditi na nekim stvarima, poput osmišljavanja namene
Kneževog arsenala jer je šteta da takav kompleks
propada neiskorišćen.
Za sam festival čuo je i ranije i to iz prve ruke, od pokojnog
prijatelja i kolege Primoža Beblera koji na razne načine,
kao član žirija ili reditelj čije su predstave učestvovale na
smotri bio aktivan na InterFestu.
- Kroz repertoar festivala u mogućnosti sam da sagledam
razne aspekte srpskog glumišta, a njegov koncept je
istinit, autentičan i zaista tretira ono što je u nama i oko
nas, i to se jasno vidi u metaforama koje predstave koje
smo pogledali donose, smatra Sosič.
On apostrofira angažovanu notu ove manifestacije.
- Po mom mišljenju danas je nemoguće da pozorište ne
bude angažovano, nije takvo vreme da imamo tu
privilegiju da gledamo ili radimo predstave koje ne
reflektuju kritički odnos prema sadašnjosti i stvarnosti.
Pozorišni ljudi su prvi koji trebaju da govore i ukazuju na
društvene probleme, tvrdi on, dodajući da, pošto kao član
žirija za sada ne može da daje konačne i vrednosne
sudove, na njemu za sada izdvaja sjajna pojedinačna ali i
kolektivna glumačka ostvarenja.
- Sve u svemu zanimljiva smotra sa apsolutno pozitivnom
notom u smislu kvaliteta, zaključuje Sosič, čiji će roman
„Balerina, balerina” u izdanju „Arhipelaga” biti promovisan
u okviru pratećeg programa smotre.
I Zlatko Paković, (predsednik ovogodišnjeg žirija),
pozorišni kritičar i dramski pisac godinama je prisutan na
InterFestu izveštavajući sa njega i pišući za beogradski
list „Danas”.
- Već treću godinu pratim festival, i prvi put sam u svojstvu
člana žirija. Mislim da je to jedan od najboljih festivala. Kod
nas ih nema malo i svi sebi daju preveliki značaj ali su neki
zaista veoma značajni kao što je kragujevački
JoakimInterFest, koji selektira Goran Cvetković i subotički
„Dezire central stejšn” koji vodiAndraš Urban, ističe on.
Po njemu ovaj festival je značajan iz nekoliko razloga.
- Da krenemo od najednostavnijeg - to što kragujevačka
publika, koja i inače dolazi u pozorište, ima prilike da
predstave iz regiona, ostalih srpskih teatara i scena nekih
drugih zemalja uporedi sa trenutnom produkcijom u
Knjaževsko-srpskom teatru. To je najočigledniji, možda i
najbanalniji ali nikako zanemarljiv aspekt ove smotre.
Drugo je što ovaj festival ima jednu specifičnu
dramaturgiju, koja podseća na onu, drugog izvrsnog
subotičkog, koja je u potpunosti posvećena društveno
angažovanom i političkom pozorištu. To je posebna jedna
odlika u kojoj pozorište dobija ulogu nekadašnje antičke
agore ali i areopaga gde publika može da preispituje
razne svoje stavove koje je ko zna kad i kako uzela zdravo
1
6 - 7 13
Dan peti i šesti - „Susret” i „Naš razred”
2. JoakimInterFest 2014
za gotovo, „kupljenih” nekada bagatelno a nekada po
izuzetno skupoj ceni i već dugo vremena ih ne dovodi u
pitanje a koji su dakako upitni a ne nešto što se samo po
sebi razume. E, to je ono što je najopasnije.
JoakimInterFest pruža mogućnost da se takve
„samorazumljive” i „samopodrazumevajuće” stvari
dovode u pitanje. To je njegova velika vrednost, znalački
(pr)ocenjuje Paković.
Za ovogodišnju manifestaciju kaže:
- Sva prethodna tri InterFesta su bila izvrsna, ali mi se čini
da ove godine, možda nema toliko predstava koje su bile
veliki hitovi po regionu kao Frljićevih ili Urbanovih, i nema
toliko atraktivne produkcije u svom scenskom i vizuelnom
pogledu ali sam siguran da je festival najujednačeniji do
sada. To znači da je on dosegao svoju punu zrelost a sve
predstave ovogodišnje selekcije su na vrlo visokom
stepenu umetničkog dostignuća ali i društvene svesti.
Ekipa iz pozorišta i selektor koji ga vode dosegli su visoku
zrelost i potencijal koji se jednim delom potpuno ostvario a
drugim delom pokazuje da se može razvijati i dalje ako
bude bilo sreće da ovu kuću i ovu smotru nastave da vode
ljudi koji su je i do sada vodili, iskren je Paković, koji će,
čim se okonča žiriranje za nagrade festivala o njemu
napisati članak za „Danas”.
Na repertoaru petog takmičarskog dana 9. JIF-a bila je
predstava „Susret” slovenačkog Narodnog gledališča iz
Gorice koju je po tekstu mlade hrvatske spisateljice Nine
Mitrović, koji je, pred samu smrt, kao poslednju svoju
predstavu režirao Primož Bebler, veliki prijatelj i saradnik
kragujevačke pozorišne kuće.
Sloganom festivala „Rat u nama i oko nas” selektor
Cvetković je obuhvatio sve vrste sukoba - ne samo
društvene već i one ništa manje opasne i pogibeljne, one
druge - lične i privatne.
- U pitanju je sukob generacija. Ja tumačim ulogu sina,
predstavnika generacije koja se „gubi u samoj sebi” i u
onom „što im tata i mama nisu dali i priuštili”. To je
izgubljena generacija, ne znaju čime i šta da rade i grade,
potpuno su dezorjentisani i bez ikakvih nazora gde bi, šta
bi, kako... sa kim, zašto... Normalno da dolazi do sukoba
između takvog sina koji ne ume da se postavi u odnosu sa
njim, ali ne zna da razgovara ni sa devojkama,
okruženjem... i oca koji baš onaj, klasičan, tvrd, pravi
mužjak, kaže glumac Blaž Valič, dodajući da sin uvek
mora da „ide” preko svog oca, a otac to mora da dopusti -
je to po njemu proces inicijacije.
Po njemu sukob dve takve ličnosti, jedne kao čelik ili
kamen, ledene i tvrde i druge koja je kao ispumpana lutka
neminovno dovodi do pravog rata i po tom osnovu se
predstava „Susret” idealno uklapa u sektorski koncept
festivala.
Njegov stariji kolega Bine Matoh, doajen slovenačkog
glumišta (u Kragujevcu je bio pre tačno pola veka ali ne iz
teatarskih razloga već kao vojnik) duhovito rezonuje:
- Ja imam „sreću” što sam imao baš takvog oca kakav je lik
kojeg glumim. Nisam imao mnogo problema da
„prostudiram” ulogu takvog i toliko autoritativnog tipa. To su
očevi, koji, barem u mojoj generaciji nisu bili retki - čovek
koji nikada sa svojom porodicom nije bio ni u kakvom
prisnom, intimnom, toplom ljudskom odnosu. Kod takvih
ličnosti se podrazumeva varanje žene, zlostavljanje dece
a, dodao bih, iako to nije u samom tekstu eksplicitno
napisano do kraja, jer je autorka Nina Mitrović ostavila to
nama samima ali i gledaocima da dokuče i „sagledaju” još
nešto, veoma mutno i vrlo ružno što postoji u njegovom
odnosu sa ćerkom... Šta i kako samo naslućujemo,
pojašnjava on.
Koliko mu je značio rad na ovoj predstavi govori činjenica
da je Matoh sa ovom ulogom zvanično otišao u penziju.
- Kao glumac sa velikim oduševljenjem sam se latio ovog
zadatka i mnogo mi je žao što reditelj sada nije sa nama
ovde da vidi kakav je dalji pozorišni život njegove poslednje
predstave, ističe on, dodajući da je Beblerov „Susret” sem
na matičnoj sceni i gostovanjima u Sloveniji već igran
proletos i u Somboru.
Primljena je svuda izvrsno, ljudi su bili iskreno oduševljeni i
to bez jezičkih barijera ni u Somboru ni u Kragujevcu, baš
zahvaljujući glumi, energiji i reakcijama ovog izvrsnog
slovenačkog umetničkog dvojca.
Na sve posećenijim razgovorima posle predstave Blaž
Valič je pre svega iskazao svoju odševljenost tekstom Nine
Mitrović koji je po njemu najbolji koji je ikada pročitao. I
voditelj razgovora Cvetković i njegov stariji kolega Matoh,
složili su se da je prosto neverovatno koliko je fenomenalno
napisala tekst za dva muškarca žena i to toliko mlada.
Akteri predstave su istakli da je sam Bebler pronašao i
predložio njen komad, i sjajno koncipirao i postavio ovu
svoju testamentarnu predstavu kao da je želeo da se na
najbolji pozorišni način, pred samu smrt oprosti sa svojim
ocem ili možda sinom. Okupljenima se obratila i Belerova
supruga Nela po kojoj je uprkos teškom zdravstvenom
stanju njen suprug uspešno zatvorio umetnički krug, ne
ostavivši je nedorečenom, već naprotiv kao svoje
umetničko zaveštanje emotivno i toplo ali rediteljski
potpuno čisto sa jasno iznijansiranim slojevima ovog
izvrsnog teksta koji tretira tešku i bolnu tematiku.
Na veoma emotivan način i sam voditelj razgovora,
selektor festivala Cvetković istakao je da testamentarni
Beblerov „Susret” sa scene odiše pravom emotivnom
toplinom, ljudskošću i iskrenošću, bogatstvom asocijacija i
da je predstava visoke teatarske poetičnosti u kojoj
2
3. JoakimInterFest 2014
pozorište pokazuje samu
svoju suštinu.
I reditelj predstave „Naš
razred” koja je bila šestog
dana na repertoaru 9. JIF-a
Vladimir Milčin već je četvrti
put na InterFestu (pre dve
godine i kao član žirija) tako
d a j e k o m p e t e n t a n
s a g o v o r n i k n a t e m u
kragujevačkog festivala.
- Iz godine u godinu
JoakimInterFest se sve više
kristalizuje i brusi svoj profil.
Ovogodišnja tema „Rat u
nama i oko nas” je baš prava jer od nje, danas – nema
aktuelnije, ne samo za pozorište, literaturu, sve medije
nego bukvalno za sve. Mi, na ovim prostorima, smo dugo
živeli u iluziji da su ratovi, baš ti – „oko nas”, u koje nas
„uvuku” ili u kojima smo mi „žrtve ili
dželati” davno prošla i završena priča ali ona ne da nije
okončana nego mi još uvek moramo da se suočavamo i
da teatar ima jednu obavezu da o tome govori. InterFest je
dokaz da oni koji ga osmišljavaju i kreiraju svesni te misije,
smatra Milčin.
Uvek u baš toj „misiji” Vladimir Milčin se latio izuzetno
aktuelnog, teškog i višeslojnog teksta „Naš razred”
poljskog autora Tadeuša Slobodjaneka koji se igra u
Litvaniji, Mađarskoj... nedavno je izveden na BITEF-u. Svi
koji su imali prilike da pogledaju više verzija ovog komada
slažu se da je Milčinova predstava nabolja. Takođe „bije”
je glas da je i najbolja režija ovog reditelja u njegovoj dugoj
i bogatoj karijeri.
Milčin to bez lažne skromnosti komentariše:
- Ne može sam čovek da govori o svom delu. Jedno je
sigurno da je svakom reditelju poslednja predstava
najdraža, što ne znači da je i najbolja.
Često kritikujući stanje pozorišne umetnosti u Makedoniji,
gde se repertoar uglavnom kroji po ukusu
novokomponovane elite i bazira se na lakoj i površnoj
zabavi, surovo je realan i kada je njegov projekat u pitanju.
- Jedan izuzetak ne potvrđuje pravilo. Ovo je predstava
napravljena u najmanjem skopskom pozorištu Teatru za
decu i omladinu. Njima je ovo prvi put da u svojoj istoriji
učestvuju na nekom međunarodnom festivalu u
konkurenciji „za odrasle”. Situacija je i dalje loša,
ministarstvo određuje šta će se igrati, preko konkursa koje
raspisuju i na koje se pozorišta i reditelji javljaju i podnose
gomile dokumenata. Teatar je živa stvar i ne možete vi
godinu dana ranije fiksirati čitavu predstavu, a birokratija
zahteva da sve, do zadnjeg eksera izračunate i priložite
troškovnik. To pokazuje i njihovu volju za apsolutnom
kontrolom i to je nešto što postaje sindrom koji nije
zahvatio samo Makedoniju nego čitav region. A, kada ste
suočeni i sa generalnim nedostatkom novca – teatar je
uvek jedna od prvih žrtava i na njemu se prvo „zate kaiš”.
Takođe, danas smo izloženi udaru ideologije, više i crnje
nego u najgorim danima 1947/48. godine koja diktira šta
će se raditi, kako, koliko i gde. A, tu je i pritisak
novokomponovanih elita, klase novih bogataša koji diktira
„jeftiniji” repertoar koji ona voli i plaća, precizno analizira
Milčin današnju situaciju u kulturi, očigledno, ne samo
makedonskoj.
Po njemu ovo jesu oskudna vremena ali „do nas je da i u
njima izgovorimo nešto važno”. I baš „to važno” imala je
priliku i privilegiju da pogleda kragujevačka festivalska
publika koja je predstavu „Naš razred” nagradila najvećim
aplauzom u dosadašnjem toku festivala.
3
Reč kritike
GORKAPOEZIJARASTANKA
SUSRET (SREČANJE) – (prema drami Nine Mitrović,
reditelj Primož Bebler – SLOVENSKO NARODNO
GLEDALIŠČE, Nova Gorica)
... Predstava SUSRET je poslednja režija Primoža
Beblera – pobedjen teškom bolešću, umro je u noći
premijere. Ova tragična činjenica, daje posebnu težinu
predstavi – to se oseti u asocijacijama svake scene i
svake replike. Ta strašna senka prerane smrti, lebdi nad
ovom predstavom i pleni publiku posebnom tragičnom
plemenitošću. Suptilnim pristupom likovima i situacijama,
ozario je ovaj susuret toplinom i širinom visoko stručnog,
nadahnutog i strpljivog reditelja i čoveka. Veliki slovenački
glumacBine Matoh, posle premijere je otišao u penziju,
ako glumac ikad može da ode u penziju. Ovom
predstavom, u ulozi surovog, ali bolesnog oca, obeležio je
vrhunac svoje bogate karijere. U lik koji igra, uneo je lični
svet šarlikog životnog iskustva i dao svakom gestu,
svakom pogledu, svakoj rečenici...sopstveni osećaj za
pozorišnu poeziju. On je ŽIVEO svoj lik na sceni i time i
publiku obogatio spontanim preispitivanjem ličnih
iskustava – strepnji, grešaka, zabluda, samopuzdanja,
sumnji...Napravio je ulogu kojom može da se ponosi i
krunisao je svoj dugogodišnji rad. Mladi Blaž Valič, u ulozi
nesrećnog sina, koji dolazi da kazni oca za sve nepravde
koje mu je naneo, uspeo je da, prateći paradokse u
razvoju gneva i sam stigne do poezije opraštanja i
razumevanja – sebe, oca, porodice, tragedije i sveta. Igra
ove dvojice partnera bila je iskrena i srasna, sasvim bez
sentimentalizma i patetike poslednjeg susuret. Oni su se
zaista susreli na sceni i sa publlikom koja ih je nagradila
dugotrajnim aplauzom razumevanja i poverenja.
Pozorište se dokazalo u sebi i pobedilo i smrt i samoću i
nesavršenost sveta i čoveka. Predstava se igra manje od
godinu dana, ali gde god igrana, ostavlja dubok trag u
gledaocu. Važna velika-mala predstava – prava pozorišna
poezija! BRAVO!
Goran Cvetković, pozorišni kritičar i selektor
JoakimInterFesta
Scenografija Dragane Purković Macan – sva od providnih
zidova koji i kriju i otkrivaju, bila je odlično jednostavana,
ali vrlo funkcionalna – pomerljivi ogromni paravani,
postajali su ekrani kroz koje senaslućuje pozadina i na
koju se projektuje video snimak života u kome se svi guše.
Ta scenografija je i pomogla da se jedan komad koji bi
mogao biti pravolinijski shvaćen i postavljen u crno-belom
ključu, primi mnogo otvorenije, bez definitivnih i
pojednostavljenih sudova o karaktertima, sa puno sumnji i
gotovo sartrovskih ključnih, konačnih, graničnih pitanja,
pitanja sa kraja životnih odluka, koje nas sasvim odredjuju
i u trenutku nas uzdrmaju do potpunog preokreta. Utoliko
je i ova poredstava NORE, bila moderna i savremena.
Bravo!
4. JoakimInterFest 2014
4
Prijatelj teatra Novinarski tekstovi
Goran Cvetković, pozorišni kritičar i
selektor JoakimInterFesta
ŠTAJE POGROM?
NAŠ RAZRED (NAŠIOT KLAS) –
(Tadeuš Svobodjanek, režija
Vladimir Milčina)
...Do same srži osvojena je istinita,
duboka tragična dramatika – videli
smo šta je ZAPRAVO antička
tragedija – istinit doživljaj glumaca
iskazan sa potpunim prisustvom i
velikim nadahnućem i znanjem!
Trijumf teatra – u mizanscenu, u svakom gestu glumaca, u
bojama velikog broja kostima, u scenografiji, u različitoj i
bogatoj muzičkoj matrici, u tišinama i krikovima, u bolu koji
se izliva sa scene i obuhvata gledaoca, drmusa ga
strahotom učinjenog zla i gura mu ogledalo pod nos – TO
SMO MI, samo ako se ne odbranimo od sebe takvih!
...Na neverovatno maloj sceni, desetoro glumica i
glumaca svih generacija, u preciznom scenskom tkanju –
kao izvrsno uvežban i precizan orkestar, izvodi
simfonijsku PARTITURU ove predstave, koju je
majstorski, iskreno i odgovorno – komponovao i vodio
Vladimir Milčin, kao sveukupni inspirator kreativne bujice,
koja nahrupi sa scene i traje skoro puna tri sata - bola,
preispitivanja, samosaznaja, otkrivanja, priznanja,
sumnje, ponosa i tuge. Scenu je jednostavno i
minimalistički postavio Krste Džidov – kao ostatak
izgorelog ambara – sa krvavim
tragovima agonije u dimu i vatri
nestalih građana i komšija,
drugova iz razreda – Jevreja.
Svega nekoliko rekvizita –
desetak jednostavnih klupa i
nešto sitne rekvizite - sa
n e i z b e ž n i m r i t u a l n i m
svećnjakom – u toku predstave
postaje ceo jedan univerzum
kretanja i opstojavanja – to su i
klupe i zidovi i kreveti i krst na
leđima nesrećne devojke i grob i
spomenik i vrata raja i pakla –
jednostavno i višeznačno, ubedljivo i funkcionalno
delo iskusnog scenografa – umetnika. Bravo! Kostimi
i lutke Marije Pupučevske – skoro u svakoj sceni
skoro svi glumci nose novi kostim – uniforme –
školske i vojničke, svešteničke i rabinske odore, crnu
venčanicu i vesele haljine – i u smrti i u životu likova,
koji se stalno vraćaju na scenu i u svest svih... kostimi
su bili kao i uvek u njenim delima – bogati, hrabri,
rečiti i dramatični – prava muzika kostima! Odlično!
Muziku u predstavi izabrao je reditelj Milčin – pažljivo i
sasvim autorski, a glumci su otpevali, kao pravi
operski pevači, vrlo složena dva songa u višeglasju,
kompozitora Marjana Nećaka.
Goran Cvetković, pozorišni kritičar i selektor
JoakimInterFesta
Večeras na repertoaru
MAJSTOR
Uloge:
Scena Joakim Vujić, ponedeljak 14.
oktobar - 20 sati
Bosansko narodno pozorište Zenica
Ronald Harvud
Režija: Dino Mustafić
Scenografija: Vedran Hrustanović
Kostimografija: Lejla Hodžić
Muzika: Grupa „Bel canto“
Dramaturgija: Ljubica Ostojić
Koreografija: Gjergj Prevazi
Videoart: Bojan Mustur
Producent: Hazim Begagić
Izvršni producent: Sandra Ikanović
Inspicijent: Sabina Glogovac
Prevod: Dino Mustafić, Đorđe Krivokapić i Ljubica Ostojić
Roman Kozačenko: Miralem Zubčević
Marijan Stoun: Snežana Vidović
Džulijan Fild: Robert Krajinović
Kresida Fild: Lana Delić
Sestra Sofija: Faketa Salihbegović-Avdagić
Nikita Fedorenko: MugdimAvdagić
Detektiv inspektor Vošborn: Enes Salković
Detektiv policajac Mejder: Nusmir Muharemović
O predstavi:
Drama Ronalda Harwooda
„Majstor” predložak je za našu
predstavu i, bez dvojbe,
majstorski je dramski tekst.
Eksplicite prezentira pisca
visokog spisateljskog umijeća,
znalca drame i njezina utjecaja
na konsumenta, osobito u
angažiranom, aktualnom, ali i
univerzalnom segmentu. Kako
povijesnom, tako i kontinuirano
prisutnom, opetovanom stanju i zbivanju u ljudskom
društvu. I ljudskom biću ponaosob. To je u startu drama
koja nas se izuzetno tiče. Formulira bitna pitanja.
Angažira gledaoca, bez mogućnosti da ostane
neutralan i indolentan. Tekst se opire kraćenju, jer teško
da ima praznih hodova i predaha. Svaki lik je vrlo bitan u
dramskoj strukturi, a nosi, također, i složenu vlastitu
dramu. Bijeg je apsolutno nemoguć, jer bivate suočeni s
problemom, samim sobom i vlastitom zbiljom. O čemu je
zapravo riječ? Čime nas je tako snažno ovaj tekst
potakao da uđemo, bez ostataka, u građenje scenskog
svijeta ove predstave?
Ljubica Ostojić