U četvrtak, 8. travnja 2010. godine, u 17 sati u maloj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva, Marulićev trg 21 u sklopu tribine Hrvatskog rodoslovnog društva predavanje će održati prof. dr. sc. Gjuro Deželić. Tema predavanja je "Dr. Velimir Deželić stariji (1874. – 1941.) – rodoslov predaka i potomaka".

1. Đ. Deželić: Dr.Velimir Deželić, st. rodoslov predaka i potomaka Đuro Deželić Dr. VELIMIR DEŽELIĆ, stariji (1874. - 1941.) RODOSLOV PREDAKA I POTOMAKA Hrvatsko rodoslovno društvo “Pavao Ritter Vitezović” Dvorana Hrvatskog državnog arhiva na Marulićevom trgu 21 u Zagrebu 8. travnja 2010. od 27

2. Đ. Deželić: Dr.Velimir Deželić, st. rodoslov predaka i potomaka Iz uvoda: “ Može se ustvrditi da je svakom čovjeku prirođena želja da sazna o svojim pređima: što su bili, otkuda su došli i s kojima su porodicama u rodu. … … S toga razloga pisan je i ovaj povijesni pregled. Već je moj pokojni otac Đuro sabirao sve, što je mogao saznati o svojim pređima, a ja sam se tim poslom još intenzivnije bavio, jer sam imao prilike studirati u raznim arkivima, u koje sam imao pri-stup i saznati mnogo toga iz prvoga i neposrednoga vrela. Nagovoren članovima moje porodice, a naročito po želji moga prvoga sina Velimira, predajem ove retke potomcima da im budu dragom uspomenom i pobudom za sve što je istinito, lijepo i pošteno.” od 27

3. Đ. Deželić: Dr.Velimir Deželić, st. rodoslov predaka i potomaka NAJSTARIJI POZNATI DEŽELIĆI “ U dalekoj hrvatskoj davnini spominje se ime Deželića. Deželići su u Hrvatskoj starosjedioci i pravi korjeniti Hrvati. Oko Kupe i Mrežnice kod Karlovca na istok do Veljuna i pod Petrovu goru do Vojnića sterala se u srednjem vijeku “županija gorička”. U toj županiji stanovahu brojne plemićke obitelji, među kojima se početkom XVI. vijeka spominju također Deželići.” Prema arhivskim vrelima i monografijama, koje je istražio Velimir Deželić, stariji, prezime Deželića spominje se u Hrvatskoj iza godine 1500. među plemićkim obiteljima („bratstvu plemenitih ljudi“) u tadašnjoj Goričkoj županiji, osobito uz toponime Goricu (Budački) i Klokoč (oblik prezimena u srednjovjekovnim listinama najčešće „Deselych“). od 27

4. Đ. Deželić: Dr.Velimir Deželić, st. rodoslov predaka i potomaka Gdje ima u Hrvatskoj Deželića od sredine XX. st. do danas? Prezime Deželić nalazimo koncentrirano u Palančanima i susjednim selima u općinama Ivanić-Grad i Čazma, te općini Garešnica, zatim na otocima Cres i Lošinj, u selu Bratina i oko njega u općini Pisarovina kraj Jastrebarskog, te u gradu Zagrebu. Može se pretpostaviti da su predci tih Deželića morali iseliti pred turskim osvajanjima u XVI. stoljeću, bilo na sjever (u Bratinu) i sjeveroistok preko Save u tadašnju Vojnu Krajinu (u Palančane, pa sve do Garešnice), bilo na jugozapad u Hrvatsko Primorje (tu se na otoku Rabu susreće i varijanta prezimena oblika „Deželjin“). U Zagreb su Deželići vjerojatno došli iz tih novih postojbina na način kako je hrvatska metropola i inače privlačila stanovnike iz svih hrvatskih krajeva. Kako su oni, kao i toliki prognanici u hrvatskoj povijesti ostali bez igdje ičega i morali početi tražiti svoje mjesto u novoj postojbini i gospodarski i društveno, danas ih tamo nalazimo kao seljake i gradske stanovnike. I danas Deželići žive (1) u gradu Zagrebu, (2) Općini Pisarovina (najviše u Bratini), (3) u općinama i gradovima Ivanić-Grad, Čazma (najviše u Palančanima) i Garešnica, te (4) u Hrvatskom Primorju na otocima Cres (najviše i selu Orlecu) i Lošinj, gradu Rijeka i Opatijskoj rivijeri. Služeći se telefonskim imenikom Republike Hrvatske nalazimo da ih danas najviše živi u gradu Zagrebu (40), na otoku Cresu (35), u općini Pisarovina kraj Jastrebarskog (25), u općinama i gradovima Ivanić-Grad i Čazma (25), u gradu Rijeci (20) i u općini i gradu Garešnica (20). Prezime “Deželić” jest čisto hrvatsko prezime, ne nalazimo ga nigdje osim u Hrvatskoj. od 27

5. Đ. Deželić: Dr.Velimir Deželić, st. rodoslov predaka i potomaka od 27 Obiteljsko stablo predaka dr. Velimira Deželića, starijeg

6. Đ. Deželić: Dr.Velimir Deželić, st. rodoslov predaka i potomaka od 27 Kuće u kojima su živjeli Deželići u Ivanić-Gradu (više ne postoje) lijevo: kuća u kojoj je živio Velimirov pradjed čizmar Josip II. Deželić Desno: kuća u kojoj se rodio Velimirov otac Gjuro

7. Đ. Deželić: Dr.Velimir Deželić, st. rodoslov predaka i potomaka od 27 U obitelji, u kojoj se rodio Velimir Deželić stariji, bila je jaka hrvatska svijest koja je bez sumnje posljedica života na granici, na kojoj je valjalo braniti domovinu, svijest koja se prenosila još od generacija koje su kao prognanici došle u Vojnu Krajinu, i svijest koja se samo još pojačala u doba Hrvatskog narodnog preporoda. Prvi od te obitelji Deželića potječu iz sela Palančani (između Ivanić-Grada i Čazme): Grgur – seljak-graničar, Matija – seljak, Josip I. – seljak. Iz Palančana se u Ivanić-Grad doselio Josip II. (pradjed Velimirov) – čizmar u Ivaniću, a tu je rođen i njegov sin Imbro (djed Velimirov) – krojač u Ivaniću. Tast pradjeda Josipa II., Josip Lukšić , zabilježen je u Ivaniću kao “opančar i sveznadar”. Drugi pradjed Mirko Kranjčić bio je stolar u Ivaniću, kasnije se preselio u Zagreb, gdje se zaposlio u „Gospodarskom društvu“ (osnovanom 1841.) kao službenik (manipulant). Među Velimirovim predcima trojica su se osobito istakla u hrvatskom javnom životu, što je njima u spomen sačuvano u nazivima zagrebačkih ulica: Deželićevom Prilazu te Šoštarićevoj i Švearovoj ulici. Sva trojica su rođena u Ivanić-Gradu i sva su trojica školovana u Zagrebu. Gjuro Deželić i Blaž Šoštarić postali su zaslužni građani Zagreba, a Ivan Švear stekao je zasluge za hrvatsku povijest. O svoj trojici postoje brojni članci u enciklopedijama, leksikonima i monografijama.

8. Đ. Deželić: Dr.Velimir Deželić, st. rodoslov predaka i potomaka od 27 Ivan Švear , Velimirov prapraujak po majci, rođen 12. svibnja 1775. u Ivanić-Gradu, umro 12. rujna 1839. u Požeškim Sesvetama, bio je svećenik, služeći prvo kao kapelan u Bedenici i Virju, zatim kao vjeroučitelj u Požegi, te napokon od 1816. do smrti kao župnik u Požeškim Sesvetama. Za svojeg boravka u Požeškim Sesvetama pisao je svoje zamašno povijesno djelo “Ogledalo Ilirije”. To je djelo bilo prva monografija o hrvatskoj povijesti pisana hrvatskim jezikom. Bez obzira što je Švear temeljio svoje djelo na krivoj pretpostavci da su Hrvati i Južni Slaveni uopće potomci starih Ilira, ono je pobudilo veliku pozornost, proširilo se zbog svojeg narodnog jezika u sve hrvatske krajeve i pobudilo zanimanje kasnijih generacija za povijesna istraživanja. Švear je kao vatreni Ilirac pisao svoje djelo s velikim oduševljenjem za sve što je bilo i što jest hrvatsko. Umro je jedva vidjevši nekoliko prvih tiskanih araka, te je oporučno ostavio sav svoj imetak u svrhu tiskanja knjige, a svog nećaka suca Blaža Šoštarića imenovao kao izvršitelja oporuke i jamca. Taj je još kao jamac morao i sam platiti dio računa tiskari, jer su troškovi premašili ujakovu ostavinu. Tako je Šoštarić postao donator tog važnog djela rane hrvatske historiografije. Priznavajući Švearu pionirske zasluge za hrvatsku povijest, Gradsko poglavarstvo Zagreba je 1928. imenovalo jednu od gradskih ulica Švearovim imenom.

9. Đ. Deželić: Dr.Velimir Deželić, st. rodoslov predaka i potomaka od 27 Blaž Šoštarić , Velimirov djed po majci, rođen 1800. u Ivanić-Gradu, umro 21. veljače 1870. u Zagrebu, bio je odvjetnik i posljednji sudac vlaškouličke općine. Iako je došao kao dječak u Zagreb izučiti zanat, uspio je završiti gimnaziju i studij prava. Godine 1836. izabran je kao odvjetnik i ugledan građanin za suca Vlaške vasi (danas Vlaške ulice). Kao vlaškoulički sudac (“ Iudex vici Latinorum ”) sudio je s prisjednicima u svom stanu, gdje su se držala i općinska vijećanja (“spravišća”), a nadzirao je i općinsku blagajnu. Kada su se 1851. sjedinile općine vlaškoulička, kaptolska i novoveška s Gornjim gradom u Grad Zagreb, prestala mu je funkcija suca. Blaž Šoštarić bio je cijenjen kao čovjek vrlo radin i promišljen, a blag i prijazan. Prigodom davanja imena Šoštarićevoj ulici 1928. o njemu je napisano: “On je kao općinski sudac i branio vlaškouličke »purgere« i njihova prava i sloboštine prema gospoštiji, biskupu zagrebačkom, on je unapređivao obrt i trgovinu, uredio službu za slučaj požara, pazio na red i javnu sigurnost, opominjao roditelje da djecu upisuju u školu, bio je jednom riječi duša Vlaškouličke općine punih 14 godina.” Blaž Šoštarić se isticao kao domoljub i pristaša ideja ilirizma. Zabilježeno je i da je 1839. Šoštarić potpisao ugovor triju općina, vlaškouličke, kaptolske i novoveške, o uspostavljanju škole na hrvatskom jeziku za oba spola na Kaptolu, čime je djeci Vlaške ulice omogućio redovito i šire osnovno obrazovanje.

10. Đ. Deželić: Dr.Velimir Deželić, st. rodoslov predaka i potomaka od 27 Kuća odvjetnika i suca Blaža Šoštarića, kasnije i njegovog zeta senatora Gjure Stjepana Deželića, u kojoj je odrastao Velimir Deželić st. Izgled kuće krajem XIX. st. (crtež) Današnji izgled kuće u Zagrebu na uglu Langovog trga 4 i Novakove ulice 1

11. Đ. Deželić: Dr.Velimir Deželić, st. rodoslov predaka i potomaka od 27 Gjuro Stjepan Deželić , Velimirov otac, rođen 25. ožujka 1838. u Ivanić-Gradu, umro 28. listopada 1907. u Zagrebu, bio je javni djelatnik, pisac i publicist. Svoja je brojna djela potpisivao kao “Gjuro Stjepan Deželić”, ali i različitim pseudonimima (Juraj Ivančanin, Stjepan Horvat, Stjepan Mirković, Milutin, Ferdo Posavski, Samohrvat itd.). Osnovnu školu završio je u rodnom Ivanić-Gradu. Njemu u spomen ta škola od lipnja 1992. nosi ime “Osnovna škola Gjure Deželića”. Kako ga je njegov učitelj Stjepan Posezi ocijenio kao najboljega đaka u generaciji, roditelji su odlučili, premda oskudnih materijalnih mogućnosti, poslati ga na školovanje u Zagreb, gdje je 1850. smješten u nadbiskupsko sirotište i upisan u gimnaziju na Gornjem Gradu, praćen majčinom željom da nakon gimnazije upiše bogosloviju i postane svećenik. Godine 1858. stupio je u bogoslovno sjemenište (“Crnu školu”), ali je iz njega istupio 1862. godine, ne osjećajući se budućim svećenikom. Nakon što se oženio s Betikom Šoštarić, morao se zaposliti, privatno je studirao na Pravoslovnoj akademiji (današnjem Pravnom fakultetu), ali studij nije završio, uvučen u vrtlog svakodnevnice koja je završila osobnom afirmacijom, postavši najpoznatijim od svih Deželića u hrvatskoj kulturnoj povijesti.

12. Đ. Deželić: Dr.Velimir Deželić, st. rodoslov predaka i potomaka od 27 U svojim mladenačkim danima Gjuro osobito prijateljuje s Ivanom (Ivšom) Krstiteljem Tkalčićem i Blažom Lorkovićem, kasnijim znamenitim povjesničarom odn. ekonomistom, koji su mu bili pobratimi. Dok je Tkalčić postao svećenik, Lorković je, kao i Deželić, istupio iz sjemeništa. Već u gimnaziji i sjemeništu Gjuro se isticao kao osoba živahna duha, širokih interesa i puna ideja, od literarnih do gospodarskih, koja je sposobna pokretati i realizirati akcije. Još u sirotištu utemeljio je “Društvo mladih rodoljuba nadbiskupskoga sirotišta”, kojemu je glavni cilj bio otpor nasilnoj germanizaciji koja je u doba Bachova apsolutizma bila provođena i u gimnaziji. Tu već kao sedamnaestogodišnjak uređuje svoj prvi list, rukom pisanu “Zoru”, koja je nakon četiri broja zabranjena od školskog ravnateljstva i pretvara se u “Smilje”. S devetnaest godina postaje suradnik “Gospodarskog lista”, za koji priprema više članaka, a objavljena mu je i prva pjesma “Zima” (1857.), čime počinje svoj opsežni javni književni i publicistički rad pišući pjesme, romane, životopise, popularne članke, studije i dr. Kad je stupio u sjemenište 1858., Gjuru su odmah izabrali za tajnika i knjižničara „Zbora duhovne mladeži zagrebačke“, a zatim i za predsjednika, koju dužnost obnaša do 1861. Opsežno je rad Gjure Stjepana Deželića prikazan u više studija, a ovdje neka bude spomenuta samo njegova značajna urednička djelatnost: 1861. pokreće kalendar “Dragoljub” koji ponovno kao kalendar izdaje do kraja života, od 1867. do 1868. pod istim imenom književni časopis, od 1862. do 1864. urednik je i suradnik “Narodnih novina” i “Danice”, “Domobrana” (1864.-66.), prvi urednik “Vienca” (1869.), te urednik “Općinara” (1883.-85.).

13. Đ. Deželić: Dr.Velimir Deželić, st. rodoslov predaka i potomaka od 27 Godine 1869. stupio je u službu grada Zagreba, 1870. je imenovan gospodarskim senatorom, a od 1875. do smrti je gradski senator, od 1898. i u ulozi zamjenika gradonačelnika. Bio je neumoran kao pokretač i organizator mnoštva akcija u tadašnjem životu i razvoju Zagreba i Hrvatske. Ocijenivši da je za grad Zagreb, ali i za Hrvatsku uopće, stekao je neprolazne zasluge, Gradsko poglavarstvo ga je 1906. proglasilo začasnim građaninom Zagreba. Od mnogobrojnih njegovih društvenih aktivnosti javnosti je osobito poznat njegov rad u vatrogastvu. Osnovavši zajedno s gradonačelnikom Pavlom Hatzom 1870. Dobrovoljno vatrogasno društvo u Zagrebu, radio je u njemu više od trideset godina, a od 1874. je njegov nadvojvoda. Velika mu je zasluga što je njegovim zalaganjem uveden hrvatski jezik kao službeni jezik u vatrogastvu. Pokrenuvši 1873. osnivanje Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice, koja je i osnovana 1876., postao je njenim predsjednikom, na kojem položaju ostaje do 1906., dakle praktično do svoje smrti. Za svoje zasluge u utemeljenju, razvoju i vođenju vatrogastva dobio je počasni naziv “oca hrvatskog vatrogastva”. Veliko javno priznanje doživio je Gjuro Deželić 1906. prigodom svečane proslave 50. obljetnice književnog i javnog rada, koju je svekoliko zagrebačko novinstvo, ali i listovi širom Hrvatske, te u Bosni i Hercegovini i Sloveniji, popratilo sa simpatijama. Iskovana je prigodna spomen-medalja, a zlatni lovor-vijenac darovala su svečaru hrvatska vatrogasna društva. Glavni čin proslave bila je predaja impresivne krasne spomen-knjige (“adrese”) u kojoj je sabrano oko 15.000 potpisa iz svih hrvatskih krajeva. Adresu su potpisali članovi Kr. zemaljske vlade, nadbiskup dr. Juraj Posilović i Kaptol zagrebački, gradonačelnik dr. Milan Amruš i zagrebačko gradsko poglavarstvo i zastupstvo, Kr. financijsko ravnateljstvo, Matica hrvatska, Društvo hrvatskih književnika, članovi Hrvatskog zemaljskog kazališta, niz zagrebačkih društava i tisuće zagrebačkih građana, među kojima mnoštvo odličnika, akademika, umjetnika, učenjaka, književnika, profesora itd. Potpisane su i općine, društva i pučanstvo 48 mjesta u Hrvatskoj. Posebnu adresu predali su Hrvatski pedagoško-književni zbor i Savez hrvatskih učiteljskih društava.

14. Đ. Deželić: Dr.Velimir Deželić, st. rodoslov predaka i potomaka od 27 Ulica u Zagrebu, koja je nekada bila ulaz u centar Zagreba s kolodvora Južne željeznice (danas Zapadnog kolodvora) i koja se dotad nazivala samo “Prilaz”, nazvana je imenom “Prilaz Gjure Deželića’ godine 1908. na prijedlog Ise Kršnjavog. U Hrvatskoj Gjuru Deželića osobito štuju vatrogasci koji su mu u Zagrebu 1937. postavili spomenik na početku Prilaza Gjure Deželića. Njegovi Ivaničanci odali su mu priznanje 1931. podizanjem spomen-ploče na zgradi tadašnje gradske vijećnice u Ivanić-Gradu. Na ulazu u “Dobrotvorov dom” u Zagrebu (Haulikova 4) podignuta mu je spomen-ploča kao osnivaču humanitarnog društva “Dobrotvor”.

15. Đ. Deželić: Dr.Velimir Deželić, st. rodoslov predaka i potomaka od 27 Dr. Velimir Deželić, stariji , rođen 21. veljače 1864. u Zagrebu, umro 7. veljače 1941. u Zagrebu, bio je pisac, leksikograf i bibliotekar. Na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu je maturirao 1882., studij medicine započeo u Beču, no usporedo slušao predavanja iz književnosti i povijesti. U vrijeme studija postao je predsjednik Hrvatskoga akademskog društva “Zvonimir” u Beču, bio jedan od urednika istoimenog almanaha, a u to doba započeo je i akciju za otkrivanje groma Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u Bečkom Novom Mjestu. U Beču se 1887. vjenča s Antonijom rođ. Kontak, napušta studij medicine i u svrhu uzdržavanja obitelji (u Beču im se rodilo troje djece) bavi se publicističkim radom. Godine 1893. vraća se u Zagreb, gdje na Filozofskom fakultetu upisuje biologiju i 1896. stječe doktorat znanosti u tom području. Godine 1894. zaposlio se u Kr. sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a od 1911. do 1919. bio je njen ravnatelj. Za njegove uprave izgrađena je prva zgrada te knjižnice (kasnije nazvane Nacionalna i sveučilišna knjižnica), a zaslužan je za suvremeno organiziranje njenoga rada. Nakon uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kao žrtva političkih intriga, u ožujku 1919. prestala je njegova služba u Kr. sveučilišnoj knjižnici i premješten je u Kr. Zemaljski arhiv u Zagrebu, gdje ostaje službovati do umirovljenja 1927.

16. Đ. Deželić: Dr.Velimir Deželić, st. rodoslov predaka i potomaka od 27 Dr. Velimir Deželić, st., postao je pisac još za studentskih dana, ali puni zamah dobiva njegov književni rad nakon povratka u Zagreb. Od 1898. do 1911. uređuje književni časopis obiteljskog karaktera “Prosvjeta”. Postavši vrlo aktivan u hrvatskom katoličkom pokretu 1913. utemeljuje i postaje potpredsjednik Kola hrvatskih književnika (do 1933.), te se 1921. angažira kao potpredsjednik Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima, na kojoj funkciji ostaje do kraja života. Osim pjesama i proze napisao je veći broj stručnih rasprava u području bibliotekarstva, povijesti, te popularnih članaka iz znanosti i kulture. Nadahnut idejom o sastavljanju prvog hrvatskog biografskog leksikona, još od početaka XX. st. počinje objavljivati životopise znamenitih ljudi, pa je u biografskom leksi- konu “Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925-1925”, sastavljenom temeljem njegove koncepcije prvi puta objelodanjene 1905., napisao 1114 natuknica. Poznate su njegove monografije o biskupu Maksimilijanu Vrhovcu, Ljudevitu Gaju, Augustu Harambašiću i nadbiskupu kardinalu Jurju Hauliku (nedavno izdan pretisak). Njegov beletristički rad je vrlo bogat – objavio je nekoliko zbirka pjesama, više novela i romana, ali i crtica, feljtona, te književnih i kazališnih kritika. Veliku popularnost imali su njegovi povijesni romani, njih jedanaest, velikim dijelom s tematikom u slavu hrvatskih kraljeva narodne dinastije i iz rane hrvatske povijesti. Književni kritičari i danas ocjenjuju da njegova književna djela pokazuju vještinu pisanja i osjećaj za književno nasljeđe, a ponajprije su namijenjena poticanju hrvatske kulturne i političke svijesti, a prevedena su i na češki, slovački i slovenski jezik.

17. Đ. Deželić: Dr.Velimir Deželić, st. rodoslov predaka i potomaka od 27 Dr. Velimir Deželić, st., bio je aktivan na širokom polju društvenoga rada, i vezano je uz kulturu u njenom punom opsegu. Osim već spomenute aktivnosti u hrvatskim književnim društvima, treba napomenuti da je bio član Društva hrvatskih književnika od njegova osnutka 1900. (osnivačkoj skupštini predsjedao je njegov otac Gjuro), ali je istupio iz njega s grupom književnika osnovavši Kolo hrvatskih književnika koje će promicati književnost i umjetnost u hrvatskom i kršćanskom pravcu. Aktivno sudjeluje u javnom katoličkom životu, u kojem je na Prvom hrvatskom katoličkom sastanku 1900. jedan od tajnika, sudjeluje u osnivanju katoličkog kluba “Immaculata” u Zagrebu, a na prvom “Hrvatsko-slovenskom katoličkom sastanku” u Ljubljani 1913. bio je izabran za predsjednika sastanka za Hrvate, a na I. Euharistijskom kongresu u Zagrebu 1923. izabran je za predsjednika kongresa. Prije toga, 1922., odlikovao ga je papa Pio XI. Odličjem Reda sv. Grgura Velikoga. Kada je HKD sv. Jeronima 1929. u slovačkoj Trnavi podiglo spomen-ploču na rodnoj kući prvog zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Jurja Haulika, bio je glavni govornik na velikom slavlju. Istaknuo se i u humanitarnom radu, postavši 1898. prvim tajnikom društva za pomoć studentima “Hrvatska mensa academica”, a nakon smrti svoga oca Gjure 1907. postao je predsjednik društva “Dobrotvor”, koje je osnovao njegov otac, te je ostao na toj funkciji do kraja života.

18. Đ. Deželić: Dr.Velimir Deželić, st. rodoslov predaka i potomaka od 27 Dr. Velimira Deželića, st., govori 1929. u Trnavi prigodom otkrivanja spomen-ploče nadbiskupu Jurju kardinalu Hauliku

19. Đ. Deželić: Dr.Velimir Deželić, st. rodoslov predaka i potomaka od 27 Mnogo ljubavi posvetio je dr. Velimir Deželić, st., Družbi “Braća Hrvatskoga Zmaja”. Zapisao je: “Jesen 1905. donijela je u mojem životu jedan od najvećih događaja. Ja i moj prijatelj Emil Laszowski osnovali smo znamenitu za hrvatski narod družbu Braće hrvatskog zmaja”. Iz tog početnog razdoblja rada Družbe potječu mnoga značajna djela: spašavanje Kamenitih vrata od rušenja, osnivanje važnih zagrebačkih institucija - Gradske knjižnice, Muzeja i Arhiva, Družbe za spasavanje, inicijativa za “Pučko sveučilište”, Etnografski muzej, obilježavanje tisućgodišnjice Hrvatskoga kraljevstva 1925., te niz drugih akcija. Osobito je bila važno promicanje Zrinsko-frankopanskog kulta, ekshumacija Zrinskog i Frankopana i prijenos u poseban grob u Bečkom Novom Mjestu 1907., te prijenos njihovih zemnih ostataka “ Zmajski disokuri” u domovinu i pokop u Zagrebačkoj prvo-stolnici 1919. Lijevo: Prijenos zemnih ostataka Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u grob u Bečkom Novom Mjestu (1907.) Desno: Svečani doček s njihovim lijesom na zagrebačkom Glavnom kolodvoru (1919.)

20. Đ. Deželić: Dr.Velimir Deželić, st. rodoslov predaka i potomaka od 27 Osnivači Družbe “Braća Hrvatskoga Zmaja” (rad Vatroslava Drenskog) Vijeće trojice Družbe “Braća Hrvatskoga Zmaja”: Protonotar Stjepan Širola, zamjenik Velikog meštra dr. Velimir Deželić, st., i Veliki meštar Emilije Laszowski (ulje Jose Bužana)

21. Đ. Deželić: Dr.Velimir Deželić, st. rodoslov predaka i potomaka od 27 Prigodne pjesme protonotara Družbe “Braća Hrvatskoga Zmaja” Leona Kaurića u čast družbinih osnivača povodom 60. rođendana dr. Velimira Deželića, st., i 35. obljetnice književnoga rada Emilija Laszowskog Sa sprovoda dr. Velimira Deželića, st., 9.veljače 1941.: obred vodi nadbiskup zagrebački dr. Alojzije Stepinac, kasniji kardinal i blaženik, uz sudjelovanje mons. Ferde Rožića i kanonika dr. Franje Grundlera, na zagrebačkom Mirogoju

22. Đ. Deželić: Dr.Velimir Deželić, st. rodoslov predaka i potomaka od 27 Nekoliko podataka o supruzi dr. Velimira Deželića, st. 1886. 1930. Antonija (Tonka) Deželić rođ. Kontak , rođena u Zagrebu 1. siječnja 1869., umrla u Zagrebu 4. siječnja 1945., bila je jedinica u obitelji Antuna Kontaka, uglednog zagrebačkog obrtnika i gospodarstvenika, dugogodišnjeg gradskog zastupnika, sedam godina podnačelnika grada Zagreba (jedna ulica u Zagrebu nosi njegovo ime). Bila je vrlo talentirana za glazbu, nakon završene osnovne i djevojačke škole u Zagrebu završila je Glazbenu školu Zemaljskog glazbenog zavoda u Zagrebu učeći pjevanje i glasovir, a u jesen 1885. upisala se na Bečki konzervatorij u klasi prof. dr. Josefa Gänsbachera, u ono doba najpoznatijeg pjevačkog pedagoga u Beču. Upoznala se s budućim mužem Velimirom, tada studentom medicine, u jesen 1884. prigodom blagoslova nove kuće Kontakovih u ulici Prilaz br. 15 (danas Prilaz Gjure Deželića br. 23), a zaručila se s njim pred Uskrs 1885. u Zagrebu, tako da je kao Velimirova zaručnica postala studenticom pjevanja na bečkom Konzervatoriju. Vjenčanjem u Beču, u svibnju 1887., napustila je studij pjevanja, a 28. svibnja 1888. rodila je prvo dijete – sina Velimira mlađeg. I kao majka devetoro djece nije zapustila glazbu, odgajajući ih u glazbi, uvježbavajući i dirigirajući (besplatno) crkvene zborove (u Isusovačkoj crkvi za vrijeme I. svjetskog rata, te 1920. u Crkvi sv. Marka prije nego što je angažiran profesionalni dirigent), organizirala kućno marionetsko kazalište, a kad je njen sin Velimir 1915. osnovao prvo marionetsko kazalište u Zagrebu, glumila je i pjevala u tom kazalištu. Pomagala je mužu Velimiru kad je morao u svojoj “Prosvjeti” objavljivati glazbene kritike (opera i koncerata).

23. Đ. Deželić: Dr.Velimir Deželić, st. rodoslov predaka i potomaka od 27 Prilaz Gjure Deželića br. 23 u Zagrebu: Kuća u kojoj je živjela obitelj Deželića

24. Đ. Deželić: Dr.Velimir Deželić, st. rodoslov predaka i potomaka od 27 POTOMCI dr. VELIMIRA DEŽELIĆA, st.

25. Đ. Deželić: Dr.Velimir Deželić, st. rodoslov predaka i potomaka od 27 Obiteljski snimak 1900.: Tri generacije obitelji dr. Velimira Deželića st. stoje : djed Antun Kontak, sin Velimir ml., otac Velimir st., dvorkinja nosi na rukama sina Mladena: sjede : teta Marica Kundek, kći Zlata, baka Antonija Kontak, baka Betika Deželić, kći Đuršica, djed Gjuro, majka Antonija, sin Berislav; sjede na podu: sinovi Stanko i Branimir Tonka Deželić sa svojom djecom (proljeće 1908.); osim prije navedene djece na slici su još i posljednje rođena dva sina Milorad i Tihomil