1. 1. POJAM KRIVIČNOG POSTUPKA
Krivicno procesno pravo je grana krivicnopravnih nauka koja se odnosi na krivicni postupak.
Krivicni postupak je predmet (objekat) krivicnog procesnog prava. U teoriji KPP postoji vise
shvatanja o odredjivanju pojma krivicnog postupka. Za objasnjenje sustine posebno su znacajna dva
pojma krivicnog postupka: realisticki i pravni.
- Realisticki
Krivični postupak posmatran u svojoj spoljnoj manifestaciji, kao fizički fenomen, jeste skup
krivičnoprocesnih radnji procesnih subjekata: suda i stranaka (tužioca i osumnjičenog, odnosno
optuženog), regulisanih procesnim propisima i upravljenih na postizanje sudske odluke. Krivični
postupak je skup zakonom uređenih procesnih radnji, procesnih subjekata, koje u određenom
procesnom cilju preduzimaju procesni subjekti.
Izvršenjem krivičnog djela stvara se između izvršioca djela i države jedan materijalno pravni odnos.
Odnos koji nastaje između osumnjičenog i države, pravni je odnos jer je regulisan pravom i
ustanovljava pravo i obaveze za obje strane. Materijalnopravni odnos je suštinski i konkretan, ali je
hipotetičan, jer njegovo stvarno postojanje i obim tek treba da se utvrde i to se raspravljanje i
utvrđivanje vrši u krivičnom postupku.
Krivični procesni odnos razvija se između suda, osumnjičenog, odnosno optuženog i tužioca
(procesnih subjekata): sud ima određena prava i dužnosti prema strankama, a stranke određena prava
i dužnosti prema sudu i između sebe, tj. pravni odnos je trostran.
Osumnjičeni ima opštu dužnost da stupi u otpočeti proces i da podnosi, trpi proces bez obaveze na
neko činjenje, sem obaveze odazivanju pozivu suda, a ima i niz prava koja omogućavaju njegovu
odbranu i zaštitu njegove ličnosti. Opšta dužnost tužioca je zasnivanje procesnopravnog odnosa u
čemu je tužilac vezan u odlučivanju u smislu da je pokretanje postupka zasnovano na načelu
legaliteta ili načelu oportuniteta. Za odnos između stranaka karakteristično je da je tužilac obavezan
da gonjenje vrši objektivno, čemu odgovara pravo osumnjičenog, odnosno optuženog da u protivnom
traži njegovo izuzeće.
2. CILJEVI I OPRAVDANJE KRIVIČNOG POSTUPKA
Neposredni cilj KP je omogućavanje primjene materijalnog krivičnog prava na konkretan slučaj,
tj.utvrđivanje sudskom odlukom da li je KD izvršeno, da li ga je izvršio optuženi, da li se optuženom
može izreći krivična sankcija.Krivični proces pored ovog neposrednog ima i konačan cilj koji je
istovjetan sa sa ciljem materijalnog krivičnog prava, a sastoji se u odbrani ili obezbjeđenju
društvenog poretka od kriminaliteta.Opravdanje KP nalazi se u činjenici da je to najsigurniji način
reagovanja na kriminalitet, jer obezbjeđuje da nevin neće biti osuđen i da kriv neće izbjeći krivičnu
sankciju.U KP stalno su prisutna dva suprostavljena interesa.
3. POJAM, PREDMET I DIOBA KPP
KPP je skup pravnih propisa kojima se određuju procesne radnje, njihova forma i unutrašnja
vrijednost i određuju procesni subjekti kao vršioci tih radnji i njihov pravni položaj. Pojam KPP
obuhvata i predmete koji se eventualno javljaju van krivičnog zahtjeva, ali su predmet
KPP(imovinskopravni zahtjev, prejudicijalna pitanja i troškovi postupka).PREDMET KPP je
utvrđivanje postojanja krivičnopravnog zahtjeva države u pojedinoj krivičnoj stvari pokrenutoj
povodom učinjenog KD.Taj predmet okončava se donošenjem pravosnažne odluke o toj
stvari.Uobičajena dioba KPP je:
a)Redovno i vanredno KPP,b)Opšte i posebno KPP, c) Osnovno i dopunsko KPP, d) Glavno i
sporedno KPP,e) Trajno i privremeno KPP,f) Unutrašnje i međunarodno KPP.
4. IZVORI KPP
KPP nastaje normativnom aktivnošću nadležnih državni organa, u obliku zakona, drugih propisa i
opštih akata.Evropski sud za ljudska prava u jednoj od svojih presuda definitivno je zauzeo
stanovište da i običajno pravo pedstavlja zakon u smislu EKLJP.Krivične procesnopravne norme
1

2. mogu biti sadržane u zakonu ili podzakonskom aktu. To su apstraktni izvori KPP, odnosno forme u
kojima se ovo pravo može javiti.Pravne propise KPP donose PSBiH, Parlament FBiH, NSRS, i
Skupština BD.
5. KONKRETNI IZVORI KPP U BIH
S obzirom na porijeklo konretni izvori KPP BiH mogu biti unutrašnji ili međunarodni, a so
obzirom na njihov rang – ustavni,zakonski ili podzakonski akti.U odnosu na pitanje u kojoj je mjeri
njihov sadržaj posvećen regulisanju KP,oni mogu biti glavni ili sporedni izvori KPP.
- Glavni unutrašnji izvor zakonskog ranga čine ZKPBiH,ZKPFBiH,ZKPRS.
- Glavni unutrašnji izvori podzakonskog ranga su brojni :Uredba sa zakonskom snagom o
izručenju po molbi međunarodnog suda, Upustvo o primjeni pravila u postupku ekstradicije
za nadležne institucije BiH,FBiH,RS i BDBiH,Odluka o naknadi troškova krivičnog postupka
prema ZKPBiH,Pravilnik o kućnom redu u ustanovama za izdržavanje krivične
sankcije,mjere pritvora ili drugih mjera BiH itd.
- Glavni međunarodni izvori krivičnog procesnog prava su : EKLJP,MPGPP i Univerzalna
deklaracija o pravima čovijeka iz 1948. g.
- Sporedni unutrašnji izvori krivičnog procesnog prava u BiH mogu biti ustavnog i
zakonskog karaktera.
- Međunarodni sporedni izvori su : Konvencija protiv torture i drugih surovih,neljudskih ili
ponižavajući kazni i postupaka iz 1984.g.,Evropska konvencija o suzbijanju
terorizma,Međunarodna konvencija o suzbijanju finansiranja terorizma,Međunarodna
konvencija o suzbijanju terorističkih bombaških napada,Konvencija UN protiv
transnacionalnog organizovanog kriminaliteta,sa dopunskim protokolima iz 2000 g.
6.KPP U BIH
U Ustav BiH, od 14.12.1995.godine , unijeto je niz novih važnih pravila vezanih za KP. Ustavi BiH,
FBiH i RS uvode nekoliko novih ljudskih prava i sloboda, a neka od dotadašnjih značajno
proširuju.Ta pitanja vezana su za, pravo na upotrebu jezika, pritvor, na odbranu osumnjičenog
odnosno optuženog, prava lica lišenog slobode pretres stana, nepovredivost tajne pisma i dr.sredstava
javnog općenja, javnost glavnog pretresa, prava na upotrebu pravnog lijeka, ponavljanje KP i
naknadu štete neopravdano osuđenim licima i licima neosnovano lišenim slobode.Kao instrument za
zaštitu ljudskih prava i sloboda KP ima zdatak da štiti i pruži satisfakciju u slučaju povrede ili
ugrožavanja pravani sloboda priznatih ustavom, i da onemogući kršenje sloboda i prava građanima
uključenim u KP.
7.VAŽENJE KPP
KPP kao i druga pozitivna prava nije univerzalno već je ograničeno vremenski i prostorno, a moguće
je njegovo ograničenje njegovog važenja u pogledu lica i predmeta na koje se
primjenjuje.VREMENSKO VAŽENJE KPP:
Krivični postupak se vodi prema odredbama zakona koji je na snazi u času preduzimanja rednje.ZKP
važi od dana njegovog stupanja na snagu,ako nije drugačije propisano.Prestaje da važi
donošenjem novog zakona,koji se donosi umjesto njega.(tzv. abrogacijska klauzula).Novi procesni
zakon primjenjuje se i na sve procesne radnje u nezapočetim ili već započetim postupcima,koje treba
preuzeti poslije njegovog stupanja na snagu,tako da sve procesne radnje,izvedene po starom zakonu,u
potpuno dovršenim ili nedovršenim postupcima,ostaju na snazi.Od ovog pravila najvažniji izuzeci su
slijedeći:
a) Za krivične predmete u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu,postupci se nastavljaju po
dosadašnjim propisima ako zakonom nije drukčije određeno.
b) Za krivične predmete koji su već presuđeni u drugom stepenun i kod kojih je na taj način
proces skoro pri kraju.
2

3. c) Ako je na dan stupanja na snagu ZKP bio u toku neki rok,on će se računati po dosadašnjem
ZKP,ako je to,s obzirom na dužinu roka,za stranke povoljnije.
PROSTORNO VAŽENJE KPP:
Dejstvo domaćih krivičnih propisa može biti izuzetno isključeno ili ograničeno na domaćoj teritoriji
u slijedećim slučajevima:
a) Kada se o tome sporazumiju države.
b) Strani propisi se mogu primjenjivati i u slučaju okupacije,bez pristanka domaće države.
c) Na sopstvenoj teritoriji domaće pravo se ne primjenjuje na neka područja na kojima se nalaze
diplomatske prostorije.To su tzv. eksteritorijalna mjesta,tj. privilegovana mjesta koja su
izuzeta od vršenja sudske vlasti,zato što su sjedišta lica koja uživaju lični krivičnoprocesni
imunitet iz međunarodnopravnih razloga.
d) Krivični procesni propisi domaće države ne primjenjuju se na strane ratne brodove koji se
nalaze u našem obalnom moru po dozvoli domaćih vlasti.
VAŽENJE KRIVIČNOG PROCESNOG PRAVA U POGLEDU LICA:
Postoji više krivičnih procesnih imuniteta.Imunitet je apsolutan (opšti) kada sprečava gonjenje
za svakoKD.Imunitet je relativan ili funkcionalan kada se odnosi samo na pojedina KD koja se
tiču funkcije zbog koje je dat.Imunitet može biti stalan (traje i po prestanku funkcije) ili
privremen,koji prestaje istekom funkcije koja ga je opravdala.Imunitet može biti bezuslovan (ne
može se oduzeti prije isteka funkcije) ili uslovan,koji važi ako ga nadležni organ ne ukine (bez
obzira na to što funkcija još traje).
Imuniteti se dijele i na unutrašnje i na međunarodnopravne (ili diplomatske).
Međunarodnopravni imunitet sastoji se u zabrani da se protiv lica koja ga uživaju pokreće
krivični postupak u zemlji u kojoj ona vrše svoju misiju.
VAŽENJE KPP U POGLEDU PREDMETA
KPP važi za postupanje i odlučivanje o onome što može biti glavni predmet ili sporedni predmet
(imovinsko pravni zahtjev,prejudicijalna pitanja i troškovi postupka) krivičnog postupka.Propisi
krivičnog procesnog prava odnose se na postupanje po krivičnim djelima.Krivično procesno pravo ne
uređuje postupak izvršenja krivičnih sankcija,niti postupak pomilovanja,jer se ne radi o sudskim
postupcima.
8.POJAM I VRSTE PROCESNIH SUBJEKATA
Krivičnoprocesni subjekti su procesno sposobna fizička ili pravna lica koja na osnovu zakonom
predviđenih prava i dužnosti u KP,preduzimanjem određenih radnji,stupaju u krivičnoprocesni
odnos,odnosno doprinose ostvarenju krivičnoprocesnog zadatka.Naslov procesnog subjekta imaju
samo oni učesnici krivičnog postupka koji stupaju u krivični procesnopravni odnos i u njemu vrše
procesnopravnu funkciju – suđenja gonjenja i odbrane (procesni subjekti u užem smislu) ili imaju
određena druga prava i obaveze (procesni subjekti u širem smislu, kao što je npr. oštećeni).Glavni ili
osnovni procesni subjekti su sud (kao samostalni i nezavisni državni organ), tužilac (koji vrši
funkciju krivičnog gonjenja) i osumnjičeni,odnosno optuženi koji vrši funkciju odbrane.Tužilac i
osumnjičeni,odnosno optuženi su procesne stranke,tako da su glavni procesni subjekti sud i stranke.
Sporedni procesni subjekti imaju određena i ograničena ovlašćenja u KP. Tu spadaju oštećeni,koji
se javlja na strani tužioca,bez obzira na to da li mu pripada imovinskopravni zahtjev,pravno ili
fizičko lice,prema kome treba izreći mjeru bezbjednosti oduzimanja imovinske koristi i organ
starateljstva u postupku prema maloljetnicima.
9. OSNOVNA NAČELA O PROCESNIM SUBJEKTIMA
Istorijski krivični postupak je bio : optužni (akuzatorski),istražni (inkvizitorski) i savremeni
(akuzatorsko-inkvizitorski).
Optužno načelo postoji ako su osnovne procesne funkcije (gonjenje,odbrana i presuđenje) povjerene
odvojenim i nezavisnim subjektima.Kao stranke u postupku,tužilac i optuženi su potpuno
ravnopravni.Postupak se pokreće na zahtjev tužioca,koji ne mora biti državni organ.Optuženi koji
vrši funkciju odbrane,samostalan je subjekt sa mogućnošću vršenja odbrane lično ili preko stručnog
3

4. branioca.Optuženi je dužan da se upusti u proces koji je protiv njega pokrenut,sa obavezom da se
odazove na poziv suda i daje odgovor na tužbu.
Objektivan položaj suda obezbjeđuje se činjenicom da sud ne može započeti krivični postupak po
sopstvenoj inicijativi,nego samo aktom tužioca (načelo,nema postupka bez tužioca).
Istražno (inkvizitorsko) načelo
Ovaj postupak je sušta suprotnost akuzatorskom postupku.Osnovna karakteristika istražnog načela je
u tome što u istražnom postupku ne postoje stranke,te što su sve tri osnovne procesne funkcije
(gonjenje,odbrana i suđenje) povjerene sudu.Inkvizitorski postupak se dijeli na istragu i
suđenje.Sudija ne može da osudi ako nije prikupljena količina i kakvoća doakza određena u zakonu
(negativna teorija zakonskih dokaza),odnosno mora da osudi ako je prikupljena kakvoća dokaza
određena u zakonu (pozitivna teorija zakonskih dokaza).
10.POJAM I VRSTE KRIVIČNIH SUDOVA
Sudovi su samostalni i nezavisni od zakonodavne i izvršne vlasti i njima pripada sudska vlast.U
vršenju sudske vlasti sudovi su dužni da štite ljudska prava i slobode,utvrđena prava i interese
pravnih subjekata i zakonitost.Sudovi su zakoniti,jer se organizacija, osnivanje, nadležnost i sastav
sudova i postupak pred sudovima uređuje zakonom. Primjenu materijalnog krivičnog prava na
konkretan slučaj može vršiti samo sud.Sud je jedinstven,u okviru jedinstvene funkcije i u njegovu
nadležnost spada suđenje krivičnih,građanskih i drugih stvari,u skladu sa zakonom.Zbog toga izraz
krivični sud,koji se uobičajeno upotrebljava radi lakoće izražavanja,treba shvatiti uslovno,kao oznaku
za dio jedinstvenog suda koji se bavi vršenjem krivičnog pravosuđa.
U okviru suda može postojati više različitih sudskih organa (sudija za prethodni postupak,sudija za
prethodno saslušanje,sudija pojedinac,vijeće za glavni pretres,žalbeno vijeće itd.).Sudovi se, u
pogledu ovlašćenja koja imaju u odnosu na suđenje,dijele na redovne i vanredne.Redovni sudovi
mogu biti sudovi opšte nadležnosti i specijalizovani sudovi.Sudovi opšte nadležnosti sude,po
pravilu,za sva krivična djela i za sve optužene,sem onih nadležnosti specijalizovanih
sudova.Specijalizovani sudovi sude samo za određena krivična djela određenih učinilaca.Krivični
sudovi u BiH su pozivni.S obzirom na funkcionalnu nadležnost,od značaja je i podjela sudova na
istražne i presudne.Istražni sudovi su oni koji vode prethodni postupak,a presudni sudovi odlučuju o
krivičnoj stvari u meritumu.
Sudovi se osnivaju i ukidaju zakonom.Osnivanjem suda BiH omogućeno je pružanje sudske zaštite u
stvarima koje spadaju u nadležnost države BiH,što prema Ustavu BiH predstavlja preduslov za
uspostavljanje vladavine prava u BiH.Sud ima svoju stvarnu nadležnost i u krivičnopravnoj
oblasti,čije je izvorište u članu III/1g Ustava BiH koji određuje da je nadležnost institucija BiH
provođenje međunarodnih i međuentitetskih propisa,uključujući i odnose sa Interpolom.
Opštinski sudovi u FBiH (U RS – osnovni sudovi) su nadležni da sprovode samo prvostepeni
krivični postupak za krivična djela određene težine.
Kantonalni sudovi ( u RS – okružni sudovi) sude u prvom stepenu za krivična djela iz svoje stvarne
nadležnosti i u drugom stepenu po žalbama stranaka protiv presuda opštinskog (osnovnog)
suda.Apelacioni sud BDBiH je sud drugog stepena u odnosu na osnovni sud BDBiH.
Vrhovni sud FBiH (sa sjedištem u Sarajevu) i vrhovni sud RS (sa sjedištem u B. Luci) su sudovi
treće instance,tj odlučuju o žalbama protiv drugostepenih odluka kantonalnih (okružnih) sudova,kad
je takva žalba izuzetno dozvoljena.
11.NEZAVISNOST SUDA I SUDIJA
Načelo nezavisnosti suda i sudije znači da su sudovi, a time i sudije u svome radu nezavisni, tj. da
njihov rad ne može niko uticati. To je nezavisnost prema predstavnicima leigislative i ekzekutive,
kao i prema svakom drugom uticaju. Zabrana obuhvata sve vidove uticanja i mješanja u sudsku
djelatnost, neposredno ili posredno, otvoreno ili prikriveno, naredbom ili sugestijom, nagovorom i
molbom ili pritiskom ili prijetnjom.
Sudska nezavisnost može biti shvaćena kao stvarna ili supstancijalna nezavisnost, lična
nezavisnost, kolektivna nezavisnost, interna nezavisnost. Sudska funkcija je stalna, ali ne i
doživotna, jer prestaje zbog ispunjenja uslova za penziju. Nezavisnost sudije treba da se obezbjedi i
4

5. garantovanjem da on neče biti kažnjavan premještanjem iz jednog suda u drugi, što se postiže
ustanovom nepokretnosti sudije. Inkopatibilnost sudijske funkcije sa obavljanjem drugih funkcija,
poslova i aktivnosti predviđa ZVSTV, kao jednu od garancija sudske nezavisnosti.
12. BROJNI SASTAV SUDA
Brojni sastav suda je zakonom određen na slijedeći način :
1) U prvom stepenu sudije sude u vijećima sastavljenim od trojce sudija za krivična djela za koja
se po zakonu može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna.
2) Sudija pojedinac u prvostepenom sudu sudi krivična djela za koja je propisana kao glavna
novčana kazna ili kazna zatvora do 10 godina. Ovaj sudija sprovodi i postupak za izdavanje
kaznenog naloga. Sudija pojedinac, kao sudija za maloljetnike, sprovodi pripremni postupak i
vrši druge dužnosti.
3) U drugom stepenu sudovi sude u vijećima sastavljenim od torjice sudija.
4) U trećem stepenu sudovi sude u vijećima sastavljenim od trojice sudija. Suđenje u trećem
stepenu dato je Vrhovnom sudu FBiH, odnosno Vrhovnom sudu RS.
5) U vijeću sastavljenom od trojica sudije sud odlučuje o žalbama protiv rješenja kada je to
određeno zakonom i donosi odluke van glavnog pretresa (tzv. vanraspravno vijeće).
6) Osim sudije pojedinca koji sudi određena krivična djela,u prvostepenim sudovima postoje i
druge sudije koje ne sude,veća kao pojedinci donose druge odluke,odnosno obavljaju druge
radnje u postupku.To su: sudija za prethodni postupak,sudija za prethodno
saslušanje,predsjednik suda i predsjednik vijeća.
7) U vijeću sastavljenom od trojice sudija,sud odlučuje i o zahtjevu za ponavljanje postupka.
13.SUBJEKTIVNA SPOSOBNOST SUDIJE
Subjektivna sposobnost sudije javlja se u dva vida: kao apstraktna(opšta) sposobnost za učestvovanje
u bilo kom procesu i kao konkretna (relativna) sposobnost tj. sposobnost jednog apstraktnog sudije da
učestvuje u postupku po određenoj krivičnoj stvari. Prije stupanja na dužnost imenovani sudija daje
svečanu izjavu usmeno pred predsednikom VSTV BIH ili članom vijeća koga ovlasti predsednik kao
i stavljanjem potpisa na izjavu.
14. KONKRETNA SPOSOBNOST SUDIJE
Apstraktno sposoban sudija, koji to postaje izborom i uvođenjem u dužnost, mora biti i konkretno
sposoban da bi učestvovao u postupku po jednoj krivičnoj stvari.Da bi mogao suditi u konkretnom
slučaju, sudija mora biti objektivan(nepristasan). Konkretna sposobnost sudije obezbjeđuje se raznim
oblicima izuzeća. Izuzeće sudije je ustanova krivičnog procesnog prava putem koje se iz krivičnog
postupka odstranjuje sudija u slučaju kada postoje razlozi koji ga čine nepodobnim za vršenje
sudijske funkcije ili pobuđuju sumnju u njihovu nepristrasnost i na taj način se istovremeno
doprinosi objektivnom i nepristrasnom ostvarivanju krivičnoprocesnog zadatka. Izuzeće je
odstranjivanje sudije iz postupka zbog sumnje u njegovu nepristrasnost, koju izaziva određena veza
između sudije i predmeta suđenja ili pojedinih učesnika u postupku. Ta veza predstavlja osnov
izuzeća i mora biti konkretna. Zato se može tražiti samo izuzeće poimenično određenog sudije, ne i
svih sudija jednog suda ili izuzeće svih sudova. Osnov izuzeća, takođe, ne može biti sumnja stranke u
pravno znanje i nezavisnost sudije, jer je to pitanje apstraktne sposobnosti sudije, koje se riješava u
postupku izbora i razrješenja. Izuzeće ima za cilj da doprinese nepristrasnosti u vršenju sudijske
funkcije u svakoj krivičnoj stvari.
Osnovi (razlozi) isključenja, zbog kojih se sudija obavezno mora uzdržati od vršenja dužnosti su
slijedeći:
1) Kada je oštećen KD koje je predmet postupka.
2) Kada mu je osumnjičeni odnosno optuženi,njegov branilac,tužilac,oštećeni,njegov zakonski
zastupnik ili punomoćnik,bračni odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do
bilo kojeg stepena,u pobočnoj liniji do četvrtog stepena ,a po tazbini do drugog stepena.
5

6. 3) Kada je sa osumnjičenim,odnosno optuženim,njegovim braniocem,tužiocem ili oštećenim u
odnosu staraoca,staranika,usvojioca,usvojenika,hranica ili hranjenika.
4) Kada je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak,sudija za
prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac,zakonski zastupnik ili punomoćenik
oštećenog,odnosno tužioca ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak.
5) Kada je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija žalbom.
6) Ako postoje druge okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost.
Zahtjev za izuzeće mogu podnijeti i stranke i branilac. Zahtjev za odstranjenje sudije stranka i
branilac mogu podnijeti do početka glavnog pretresa.Zahtjev za isključenje sudije može biti podnijet
u svim stadijumima i fazama postupka,ali poslije početka glavnog pretresa,najdalje do završetka
glavnog pretresa.Zahtjev za izuzeće za sudiju višeg suda stranka i branilac može isticati u žalbi ili
odgovoru na žalbu. Zahtjev mora kumulativno ispunjavati dva uslova: da je individualno određen i
da je obrazložen.
Postupak za izuzeće vodi se u okviru krivičnog postupka,ali je po svojoj prirodi neka vrsta
upravnog postupka.Zbog toga, po zahtjevu za izuzeće koji podnosi stranka ili branilac odlučuje opšta
sjednica.
15.REDOVNE NADLEŽNOSTI
Redovne nadležnosti su stvarna, mjesna i funkcionalna.
Stvarna nadležnost je pravo i dužnost jednog suda prvog stepena da sudi određeno KD zbog njegove
prirode, drugih njegovih osobina i svojstva njegovog izvršioca i regulisana je odedbama zakona o
sudovima.Prvostepena suđenja za KD pripadaju sudovima opšte nadležnosti(SUD BIH, općinski-
osnovni, kantonalni –okružni).
Mjesna nadležnost je pravo i dužnost stvarno nadležnog suda da presudi KD zbog teritorijalnog
odnosa koji postoji između suda i KD, odnosno njegovog izvršioca.Regulisana je u ZKP. 1.Mjesna
nadležnost po mjestu izvršenja KD, 2. Mjesna nadležnost po prebivalištu ili boravištu osumnjičenog,
odnosno optuženog i 3. Mjesna nadležnost po mjestu gdje je osumnjičeni, odnosno optuženi uhvaćen
ili se sam prijavio.
Funkcionalna (poslovna) nadležnost je pravo i dužnost jednog suda, odnosno sudskog organa da
obavi dio KP, dok drugi dio postupka u istoj stvari treba da obave drugi sudovi ili drugi sudski organi
u sastavu istog suda.Ovlaštenja sudije za prethodni postupak protežu se na istragu i odnose se na
zaštitu osnovnih ljudski prava i sloboda i sudsko obezbjeđenje dokaza. Sudija za prethodno
saslušanje javlja se nakon podizanja optužnice i ima ovlaštenja kao i sudija za pp, te postavlja i
razrješuje branioca, odrđuje pritvor nakon podizanja optužnice, kao i mjere zabrane , odnosno
jemstva ako već nisu bile određene. U toku gl.pretresa sud realizuje funkciju suđenja u inokosnom i
zbornom sastavu.Sudovi pravnog lijeka takođe odlučuju o jednoj krivičnoj stvari u inokosnom i
zbornom sastavu.
16.VANREDNE NADLEŽNOSTI
Vanredne nadležnosti su: a)nadležnost po međusobnoj vezi krivičnih djela, b)prenesena nadležnost i
c)nadređena nadležnost.
a)Nadležnost po međusobnoj vezi krivičnih djela
Veza krivičnih stvari može biti subjektivna (kada jedan osumnjičeni, odnosno optuženi odgovara za
više krivičnih djela),objektivna (kada više osumnjičenih, odnosno optuženih odgovaraju za jedno
zajedničko krivično djelo) ili mješovita (kada postoji objektivni koneksitet, a jedan od osumnjičenih,
odnosno optuženih odgovara za najmanje jedno svoje samostalno krivično djelo).Mješoviti
(subjektivno-objektivni) koneksitet postoji u slučajevima kada je više lica optuženo za izvršenje
jednog ili više krivičnih djela (objektivni koneksitet),a neko od tih lica je optuženo samo i za još neko
drugo krivično djelo (subjektivni koneksitet).
U slučaju subjektivnog koneksiteta, ako neka krivična djela spadaju u stvarnu nadležnost nižeg, a
druga u stvarnu nadležnog višeg suda, jedinstveni krivični postupak sprovešće sud stvarno nadležan
za najteže krivično djelo,tj.viši sud.Mjesna nadležnost kod subjektivnog koneksiteta određuje se
prema prvenstvu potvrđivanja optužnice,a ako optužnice nisu potvrđene – koji je prvi primio
6

7. optužnicu na potvrđivanje.Određivanje stvarne nadležnosti kod objektivnog koneksiteta se ne
javlja,jer izvršioci i saučesnici o kojima se ovdje radi odgovaraju za isto krivično djelo,a stvarna
nadležnost je određena prema krivičnom djelu. Kod mješovitog koneksiteta stvarna nadležnost
određuje se prema najtežem krivičnom djelu,a mjesna (ako su djela iste stvarne nadležnosti, a sa
područja raznih sudova) prema prvenstvu potvrđivanja optužnice,odnosno prvenstvu otpočinjanja
postupka.
b)Prenesena (delegirana) nadležnost
Prenošenje nadležnosti postoji kada se iz razloga određenih u zakonu oduzima postupanje po jednom
određenom krivičnom predmetu od mjesno nadležnog suda i predaje drugom, inače mjesno
nenadležnom sudu. Riječ je, zapravo, o jednoj vrsti vanredne mjesne nadležnosti, kojom se ne može
mijenjati stvarna nadležnost suda. Prema razlogu za prenošenje mjesne nadležnosti, postoje dvije
vrste prenošenja.
1) Nužno prenošenje. To mogu biti situacije kada u sudu nema dovoljan broj sudija za
obrazovanje vijeća (zbog izuzeća) i zbog spriječenosti sudije da prisustvuje suđenju,iz
faktičkih razloga.
2) Prenošenje ako postoje važni razlozi. Razlog za ovo delegiranje mjesne nadležnosti može da
bude u opasnosti od nereda i nemira za vrijeme postupka pred nadležnim sudom ili u
teškoćama da se obezbjedi nepristrasno i objektivno suđenje zbog prevelikog uzbuđenja
mjesnog stanovništva ili nekog drugog uzroka koji stvara nepovoljnu atmosferu za normalno
suđenje. Protiv rješenja o prenošenju nadležnosti žalba nije dozvoljena. Rješenje o
prenošenju, protiv koga nije dozvoljena žalba,može se donijeti na prijedlog sudije za
prethodni postupak,sudije za prethodno saslušanje,sudije ili predsjednika vijeća ili na
prijedlog jedne od stranaka ili branioca.
17.SUKOB NADLEŽNOSTI
Sukob nadležnosti je slučaj u kojem se mišljenja više državnih organa, odnosno sudova koji
nastupaju u KP razilaze oko pitanja koji od njih treba rješavati konkretni krivični predmet. Takva
situacija nastupa obično kao posljedica različite pravne kvalifikacije KD i tumačenja propisa o
određivanju stvarne i mjesne nadležnosti.
Sukob nadležnosti može nastati između samih sudova ili između sudova i drugih državnih organa.
Sukob nadležnosti nije moguć između unutrašnjih organizacionih jedinica istog suda.
U povodu sukoba nadležnosti provodi se poseban postupak za rješavanje sukoba nadležnosti,
predviđen za slučajeve negativnog sukoba nadležnosti. Sud koji se smatra nenadležnim oglasit će se
rješenjem nenadležnim, dostaviće rješenje strankama i braniocu i po pravosnažnosti tog rješenja
ustupit će predmet nadležnom sudu. Protiv tog rješenja stranke mogu izjaviti žalbu, u kom slučaju će
drugostepeni sud svojim rješenjem utvrditi svoju nadležnost odgovarajućeg suda, pod uslovom da je
drugostepeni sud u isto vrijeme i sud nadležan da rješava sukob nadležnosti između tih sudova. Ako
žalbe nije bilo, sud kome je predmet ustupljen, ako smatra sebe nadležnim, neće donositi rješenje o
tome, veće će pokrenuti postupak za rješavanje sukoba nadležnosti. U ovom slučaju radi se o
negativnom sukobu nadležnosti, koji, dakle, postoji kada se više sudova oglase nadležnim. Moguć je
međutim, iako rijetko, i pozitivan sukob nadležnosti, koji postoji kada više sudova sebe smatraju
nadležnim, odbijajući ustupanje predmeta na traženje drugog suda. Sukob nadležnosti između sudova
rješava zajednički neposredno viši sud. Sud koji rješava o sukobu nadležnosti traži prethodno
mišljenje od stranaka i branioca. Svaki od sudova koji se spore o nadležnosti dužan je, dok se sukob
ne riješi, poduzimati radnje za koje postoji opasnost od odlaganja. Protiv rješenja kojim se odlučuje o
sukobu nadležnosti žalba nije dozvoljena. Odlučujući o sukobu nadležnosti, sud može po službenoj
dužnosti donijeti odluku o prenošenju mjesne nadležnosti.
18.PRAVNA POMOĆ
Međusobni odnos sudova i drugih državnih organa manifestuje se i kroz institut pravne pomoći.
Događa se da je za potrebe suda potrebno da neke radnje obave drugi državni organi, kao i procesne
radnje izvan područja teritorijalne nadležnosti toga suda. Ovakve poslove sudovi obavljaju putem
pravne pomoći koja može biti Unutrašnja (domaćem sudu pružaju pomoć domaći sudovi) i
7

8. međunarodna (domaćem sudu ukazuju pomoć inostrani sudovi ili organi. Pomoć može biti u užem
smislu – uzajamna pomoć jednog suda drugom u obavljanju krivičnoprocesnih radnji, i u širem
smislu – pomoć sudovima od drugih državnih organa u obavljanju drugih pravnih radnji i tehničkih i
drugih slučnih poslova.
Ukazivanje pravne pomoći vrši se dostavljanjem pismene molbe sudu ili organu od kojeg se pomoć
traži.
Pod pojmom „pravna pomoć“ u smislu ovog zakona smatra se uzajamna pomoć sudova, a pod
pojmom „službena saradnja“ – uzajaman saradnja organa za provođenje zakona, saradnja između
sudova i organa za provođenje zakona, te saradnja između sudova, odnosno organa za provođenje
zakona i drugih organa vlasti.
19.STRANAČKA I PROCESNA SPOSOBNOST
Stranačka sposobnost je apstraktna procesno pravna mogućnost da se bude tužilac ili osumnjičeni,
odnosno optuženi u postupku. Ova se sposobnost utvrđuje posebno za svaku stranaku.
Tužilac ima sposobnost kao stranka u postupku samim tim što je državni organ. On je izabran u
posebnom postupku i pod uslovima koji garantuju da samostalno obavlja krivičnoprocesne radnje.
Ako iz nekog razloga naknadno tu sposobnost izgubi, o tome će se rješavati izvan krivičnog
postupka.
Svako lice prema kome se po odredbama materijalnokrivičnog prava mogu primjeniti krivične
sankcije ima stranačku sposobnost osumnjičenog, odnosno optuženog u postupku. Osumnjičeni,
odnosno optuženi ne može biti svaki izvršilac KD. Tako npr.: prema maloljetnom licu ispod 14
godina ne mogu se primjeniti nikakve sankcije. Tu dolaze i druga lica koja ne mogu odgovarati, npr.
zastupnici, poslanici. Učinilac koji u momentu izvršenja KD nije bio uračunljiv, može biti optuženi u
postupku. Kriv. odgovornost ovog lica će izostati ako se utvrdi da nije bio uračunljiv u vrijeme
izvršenja djela.
Procesna sposobnost je mogućnost tužioca ili osumnjičenog ili optuženog koji ima stranačku
sposobnost da obavlja radnje u procesu. Procesna sposobnost se ne mora uvijek podudarati sa
stranačkom sposobnošću.
Tužilac kao nosilac funkcije u državnom organu, uvjek ima procesnu sposobnost za preduzimanje
procesnih radnji. Razlog tome je što je imenovan u državnu službu koje prema Zakonu jamče i
garantuju pravilno preduzimanje tih radnji.
Osumnjičeni, odnosno optuženi koji je sposoban da bude stranka u postupku, po pravilu sposoban je
da vrši radnje u postupku. Ako je optuženi faktički nesposoban da vrši procesne radnje (gluv, slijep,
umobolan,) obezbjeđuje mu se obavezna odbrana preko branioca. U krivičnokm postupku isključeno
je zastupanje osumnjičenog, odnosno optuženog, jer on odgovara lično. Pravna lica u krivičnom
postupku nastupaju preko svojih zastupnika i branilaca.
Uračunljivost osumnjičenog, odnosno optuženog cijeni se u momentu izvršenja KD, a ne u momentu
suđenja.
20.PROCESNA NAČELA O STRANKAMA
Načelo kontradiktornosti
Načelo kontradiktornosti (raspravnosti) sastoji se u pružanju mogućnosti svakoj stranci da tokom
postupka iznese sopstveni stav o pitanjima koja su predmet raspravljanja i da se po pravilu u
neposrednoj diskusiji izjasni o stavovima protivne stranke i stavlja prijedloge radi rješavanja spornih
pitanja i zaštite svojih prava.
Ovim načelom se svakoj od stranaka pruža mogućnost da se izjasni u pogledu procesnih dejstava
druge stranke (da im protivrječi) prije nego bude donesena odluka suda. Cilj ovog načela je da se
doprinese ravnopravnosti stranaka i nj. efikasnijoj zaštiti prava.
Kontradiktorno raspravljanje postiže se omogućavanjem prava stranaka da stavljaju svoje prijedloge,
da postavljasju pitanja, iznose svoja mišljenja, te da izvode svoje dokaze. U istrazi ovo načelo dolazi
do izražaja prilkom ispitivanja osumnjičenog.
Načelo „ne bis idem“ (ne ponovo o istom)
8

9. Niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna
sudska odluka.
Ovdje se radi o neponovljivosti svojstava procesnih subjekata u istoj krivičnoj stvari
Princip neponovljivosti krivičnog procesnog subjekta dolazi do izražaja po pravilu upotrebom
prigovora presuđene stvari, a u suštini predstavlja zabranu ponovnog suđenja o istoj krivičnoj stvari.
Cilj je da se obazbjedi pravna sigurnost građana koji moraju biti lišeni neizvjesnosti i straha da će se
protiv njih ponovo voditi krivični postupak zbog iste krivične stavri koja je pravosnažno rješena.
Ovo načelo obuhvata dva kumulativna uslova, i da bi se primjenilo oba uslova moraju biti ispunjena:
da je krivični postupak već vođen protiv određenog lica za određeno KD i da je donesena
pravosnažna sudska odluka u tom krivičnom predmetu.
21.KRIVIČNA TUŽBA
Krivična tužba je procesna aktivnost ovlašćenog subjekta (tužioca) kojom se od suda traži da otvori
krivični postupak i utvrdi postojanje krivičnopravnog zahtjeva u konkretnom slučaju i izrekne
optuženom odgovarajuća zakonska sankcija.
Krivična tužba je optužnica-optužni akt, i predstavlja tužbu u formalnom smislu, a drugo ona
predstavlja svaku radnju tužioca kojoj je cilj otvaranje i održavanje u toku kriv. postupka i to je tužba
u materijalnom smislu.
Organizovanje krivične tužbe
Kriv. tužba se organizuje na taj način što se određuje organ ili lice koje će predstavljati tužilačku
stranu kao procesni subjekt, pokretati postupak i podnositi zahtjev o kome sud treba da odluči. Bez
tog organa, odnosno lica ne može se pokrenuti postupak: sud ne vodi krivični postupak po službenoj
dužnosti, nego samo na zahtjev ovlaštenog tužioca, a ako tužilac odustane od tog zahtjeva ne može se
nastaviti krivicni postupak.
Krivična tužba danas se organizuje kao javna tužba koju u javnom interesu vrše posebni drž. organi
(tužilaštva). U BiH od donošenja novog Krivičnog zakona postoji samo jedna vrsta tužilaca: tužilac,
koji gonjenje poduzima po služ. dužnosti.
22.T U Ž I L A C
Osnovno pravo i osnovna dužnost tužitelja je otkrivanje i gonjenje učinitelja krivičnih djela koja su u
nadležnosti suda.
Tužilac je stranka u kriv. postuupku ali i državni organ, sa zadatkom da goni učinioce krivičnih djela.
Unutrašnja organizacija, djelokrug i ustanovljenje tužilaštava u BiH propisani su zakonima o
tužilaštvu. Tužilaštvo BiH je samostalni organ, osnovan u cilju osiguranja efikasnog ostvarivanja
nadležnosti države BiH kao i poštivanja ljudskih prava i zakonitosti na njenoj teritoriji.
U pogledu svoje pravne prirode tužilaštvo se razlikuje od suda jer ne vrši sudsku funkciju i nije kao
sud nezavistan organ. Tužilaštvo je nezvisno od sudstva i policije i nijedno lice niti organ nema pravo
da naređuje ili utiče na tužilaštvo u toku vršenje nj. funkcije. Funkcija tužilaštva je upravna, ali
tužilaštvo nije organ javne uprave već poseban upravni organ koji postupa u oblasti pravosuđa, pa se
može reći da je tužilaštvo poseban upravno-pravosudni državni organ.
Obaveza tužioca je objektivno i nepristrasno gonjenje.
Pravo i dužnosti tužioca
a) odmah po saznanju da postoji osnovana sumnja da je učinjeno krivično djelo preduzme potrebne
mjere u cilju njegovog otkrivanja i provođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i
nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih osoba vezanih za
pronalaženje osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza,
b) provede istragu u skladu s ovim zakonom, c) daje
imunitet u skladu s zakonom, d) zahtijeva
dostavljanje informacija od državnih organa, preduzeća, pravnih i fizičkih osoba
e) izdaje pozive i naredbe i predlaže izdavanje poziva i naredbi u skladu s ovim zakonom,
f) naredi ovlaštenoj službenoj osobi da izvrši naredbu izdatu od suda u skladu s ovim zakonom,
g) predlaže izdavanje kaznenog naloga u skladu s zakonom h)
podiže i zastupa optužnicu pred sudom, i)
9

10. podnosi pravne lijekove, j)
obavlja i druge poslove određene zakonom.U skladu sa zakonom svi organi koji učestvuju u istrazi
dužni su da o svakoj poduzetoj radnji obavijeste tužitelja i da postupe po svakom njegovom zahtjevu.
23.OSUMNJIČENI, ODNOSNO OPTUŽENI
Osumnjičeni, odnosno optuženi su procesni subjekti, fizičko lice, izuzetno pravno, za koje postoje
osnovi sumnje da je izvršilo KD ili prema kome se vodi kriv. postupak zbog osnovane sumnje da je
izvršilo KD, s ciljem da se utvrdi da li je to lice krivično odgovorno, i uslučaju da su uslovi ispunjeni,
da mu se izrekne odgovarajuća kriv. sankcija.
Utvrđivanje ličnosti osumnjičenog, nije sporno jer je sadržano u aktu o Krivičnom djelu. U slučaju da
se to ne može utvrditi postupak se ne može pokrenuti. Identifikacija se vrši osnovni generalijskim
podacima od te osobe.
Osumnjičeni je osoba za koju postoji osnovana sumnja da je počinila krivično djelo,
Optuženi je osoba protiv koje je jedna ili više tačaka u optužnici potvrđena,
Lica koja mogu imati svojstvo osumnjičenog, odnosno optuženog
Pitanje ko može biti osumnjičeni, odnosno optuženi u kriv. postupku identično je sa pitanjem ko
može biti kriv. odgovoran za izvršeno KD.
Pod osumnjičenom osobom podrazumjeva se ne samo izvršilac KD ili saizvršilac, već i podstrekač i
pomagač. Izraz osumnjičeni se može koristiti i za lice koje ne može biti osumnjičeni u konkretnom
kriv. postupku (maloljetnik, lice sa imunitetom).
Prava i dužnosti osumnjičenog , odnosno optuženog
Osnovno pravo koje pripada osumnjičenom odnosno optuženom je pravo na odbranu iz koga
proističu sva ostala prava. Rječ je o pravu osumnjičenog, odnosno optuženog, a ne i njegovoj
dužnosti. Pravo na materijalnu odbranu (pravo da se brani sam), kao i pravo na formalnu ili stručnu
odbranu obranu( brani se uz pomoć branioca) sadrže ustavne odredbe i odredbe međunarodnog prava
o pravima čovjeka.
Osumnjičeni, optuženi u krivičnom postupku ima sledeće Dužnosti:
1. Da stupi u postupak i omogući postupak protiv sebe, Mora poštovati zahtjeve tužioca da se nj.
slučaj rasvjetli u skladu sa zakonom i izvršiti naređenja tužioca i suda koja se tiču
rukovođenja postupkom,
2. Da se odazove pozivu suda, a ako ne da svoj izostanak opravda,
3. Da dopusti da bude predmet dokaza, a to se odnosi na njegov tjelesni pregled, lični pretres,
vještačenje, analizu DNK
24.ODBRANA OSUMNJIČENOG, ODNOSNO OPTUŽENOG
Odbrana je procesna aktivnost kojom se vrši potpuno ili djelimično suprostavljanje optužbi. Ona je
posledica procesnog položaja osumnjičenog, odnosno optuženog, kome se stavlja na teret da je
izvršio KD i da je kriv. odgovoran, pa mora imati mogućnost da se brani , ističući okolnosti suprotne
elementima optužbe. Opravdanje odbrane u toku kriv. postupka je višestruko. Odbrana je garancija
zakonitosti sudskih odluka i pravilnosti pravosuđa uopšte. To nije samo zahtjev osumnjičenog,
odnosno optuženog, nego interes društvene zajednice u cjelini.
MATERIJALNA ODBRANA OSUMNJIČENOG, OPTUŽENOG je ona koju osuumnjičeni
odnosno optuženi vrši sam i koju za osmnjičenog odnosno optuženog vrši druga lica osim branioca
(sud,tužilac).
Ako materijalnu odbranu vrši sam osumnjičeni ili optuženi onda je to lična odbrana.
Ako materijalnu odbranu vrši sam osumnjičeni odnosno optuženi, koji je najviše zainteresovan da se
brani i pobija optužbu, mogućnost za to pruža mu se već na prvom saslušanju kada mora biti
obavješten o djelu za koje se tereti i o osnovima optužbe. Osumnjičenom mora biti omogućeno da se
izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u
korist, a pored toga mora mu se osigurati dovoljno vremena da spremi odbranu.
Pravo na vršenje materijalne odbrane zakon daje još nekim srodnicima i zakonskim zastupnicima
(npr. bračni, vanbračni drug, krvni srodnik po prvoj liniji, usvojilac, usvojenik, brat, sestra) Žalbu u
10

11. korist optuženog mogu podnijeti nj. zakonski zastupnik, bračni, vanbračni drug, brat, sestra, a ista
ova lica mogu podnijeti zahtjev za ponavljanje kriv. postupka u korist osuđenog poslije nj. smrti.
FORMALNA ODBRANA OSUMNJIČENOG, OPTUŽENOG
Formalna odbrana koju osumnjičeni, optuženi vrši preko stručnog branioca, upotpunjava odbranu
osumnjičenog, odnosno optuženog, služi zaštiti i ostvarivanju njegovih prava i boljem funkcionisanju
pravosuđa. Saradnja stručnog branioca u nekim slučajevima je samo dozvoljena /fakultativna
formalna odbrana/, a nekada se samo nalaže /obavezna formalna odbrana/.
Zakon predviđa tri vrste formalne odbrane: Obavezna, fakultativna, i odbrana siromašnih.
25.SPOREDNI PROCESNI SUBJEKTI
Sporedni procesni subjekti imaju izvjesna ovlaštenja u kriv. postupku, osim prava procesnog
raspolaganja. Javljajući se uz glavne procesne subjekte, u krivičnom postupku sporedni proc. subjekti
su: Oštećeni (na strani tužioca), pravno ili fizičko lice (na strani optuženog, okrivljenog) i organ
starateljstva (na strani suda).
OŠTEEĆE NI
To je lice čije je imovinsko, lično ili neko drugo pravo, povrijeđeno KD ili je ugroženo. Ovo pravo ne
mora biti imovinsko, može biti i lično (čast, ugled, brak, očinstvo) i ne mora biti povrijeđeno, već je
dovoljno da je ugroženo.
Oštećeni može biti i pravno i fizičko lice, ali se najčešće pod oštećenim podrazumjevaju fizička lica.
PRAVNO ILI FIZIČKO LICE
Pravno ili fizičko lice kao sporedni procesni subjekt na starni osumnjičenog, odnosno optuženog
javlja se u slučajevima KD kod kojih imovinska korist ostvarena izvršenjem KD ne pripada učiniocu
KD, već nekom pravnom licu, najčešće preduzeću ili nekom drugom organu ili organizaciji učinioca
ili licu na koje je imovinska korist prenesena, po pravilu nj. srodnicima. Tada se imovinska korist ne
može oduzeti osumnjičenom, jer nije njegova, pa se pravno lice kome je imovinska korist pripala
mora uključiti u krivični postupak, da bi od osumnjičenog, odnosno okrivljenog bila oduzeta
imovinska korist koju je stekao na protivpravan način.
ORGAN STARATELJSTVA
Osnovna prava i dužnosti organa starateljstva kao sporednog procesnog subjekta na strani suda
utvrđena su članom 347 o postupku prema maloljetnicima. Pored toga organ starateljstva pojavljuje
se kao pomoćni organ suda, dostavljajući sudu na njegov zahtjev, izvještaj o svim okolnostima koje
se tiču ličnosti maloljetnika, sredini i prilikama pod kojim maloljetnik živi, vršeći nadzor nad
maloljetnicima u toku pripremnog postupka, davanje izvještaja sudu prije donošenja odluke.
26.OSTALI UČESNICI U POSTUPKU
Radi se o zastupnicima i pomoćnicima procesnih subjekata i trećim licima koja učestvuju u
krivičnom postupku.
ZASTUPNICI PROCESNIH SUBJEKATA
Zakonski zastupnici
Zakonski zastupnici su lica koja u postupku preduzimaju procesne radnje u ime i za račun procesno
nesposobne stranke koju zastupaju i sa dejstvom za tu stranku. Zakonski zastupnik ima prava i
dužnosti kao i zastupana stranka, a radnje koje obavi zastupnik imaju istu važnost kao da ih je
obavila sama stranaka. Preko zakonskih zastupnika u krivičnom postupku rade procesno nesposobna
lica koja se u procesu mogu javiti kao oštećeni i pravna lica.
Zakonski zastupnici maloljetnika su nj. roditelji ili staratelji. Punoljetnicima kojima je privremeno ili
stralno oduzeta poslovna sposobnost zakonski zastupnici su staratelji određeni u posebnom postupku.
Staraoce određuje nadležni organ strateljstva a ne krivični sud.
Procesni zamjenici (supstituti)
Procesni zamjenici su lica koja po svojoj inicijativi i u svoje ime i za račun procesne stranke
preduzimaju pojedine procesne radnje u interesu jednog procesnog subjekta, koji je i sam procesno
sposoban. Ovlaštenje za preduzimanje pojedinih procesnih radnji daje se procesnim zamjenicima
zbog pravne veze koja postoji između njih i procesnog subjekta u čijem interesu postupaju. Procesni
11

12. zamjenici i lica u čijem interesu rade su uvijek u bliskom odnosu, najčešće srodničkom ali ih se može
vezati i za procesni predmet u kome imaju zajednički interes.
Punomoćnici
Punomoćnik je lice koje je za vršenje procesnih radnji ovlastila procesno sposobna stranka ili
zakonski zastupnik procesno nesposobne stranke, koje u njihovo ime i za njihov račun obavlja te
radnje, koje se po zakonu ne moraju obavljati lično. Punomoćnik radi u ime i u interesu vlastodavca
koji je jedini subjekt procesnog odnosa, da bi se vlastodavac oslobodio tereta ličnog učešća u kriv.
postupku ili da bi u tom postupku bio lično predstavljen. Osumnjičeni, odnosno optuženi može imati
samo branioca koji mu pomaže, ali ne i punomoćnika, koji bi mjesto njega radio u procesu.
Punomoćnik može biti svako fizičko lice koje uživa poslovnu sposobnost i on ne mora imati stručnu
pravnu spremu.
POMOĆNICI (POMOĆNI ORGAN) PROCESNIH SUBJEKATA
Pomoćnici procesnih subjekata (suda, tužioca i osumnjičenog, odnosno optuženog) pomažu tim
subjektima, na njihov poziv ili po naredbi u vršenju njihove procesne aktivnosti.
Pomoćnici suda
a) stručno lica koje pomaže organu kriv. postupka na osnovu svog posebnog stručnog znanja ili
vještine, davanjem savjeta, instrukcija, ili drugih vidova pomoći u rješavanju pojedinih stručnih i
tehničkih pitanja, ili na planu pružanja stručno-tehničke pomoći organu kriv. postupka i
krivičnoprocesnim strankama. To mogu biti pojedinci odgovarajuće struke ili u slučaju potrebe
stručne ustanove.
b) Zapisničar u kriv. postupku je lice koje procesne radnje pismeno utvrđije i ozvaničava. O svakoj
radnji preduzetoj u toku kriv. postupka sastavlja se zapisnik, a o radu na glavnom pretresu vodi se
zapisnik o glavnom pretresu. Zapisničar može biti i izuzet iz istih razloga koji su predviđeni za
izuzeće sudije.
c) Tumači su lica koja na zahtjev tužioca ili suda prevode izjave pismeno ili usmeno, pojedinih
učesnika postupka na jezik u službenoj upotrebi suda i obratno, kao i mimičke znakove kojima se
prilikom davanja izjava služe gluvi, nijemi i gluvonijemi učesnici postupka.. Troškove za tumače
ulaze u troškove krivičnog postupka.
d) Stručni saradnici i pripravnici, to su lica koja imaju u sudu položen pravosudni ispit i pomaže
sudiji u vršenju sudijske finkcije.
e) Organi starteljstva,
f) Ovlašćeno službeno lice, OSL, je ona osoba koja ima odgovarajuća ovlaštenja unutar državne
granične službe, policijskih organa , sudske policije, kao i carinskih organa, organa finansijske
policije, poreskih organa i organa vojne policije, Rječ je organima koji funkcionišu na
raznim nivoima i u skladu sa zakonom i ustavom obavljeju poslove iz svog domena, a uz to
međusobno sarađuju.
Pomoćnici procesnih subjekta
Pomoćnici tužioca su OSL, organi starateljstva, dr. drž. organi od kojih može tražiti pravnu pomoć i
stručni saradnici i pripravbnici u tužilaštvu.
Stručni pomagač osumnjičenog, odnosno optuženog je branilac, čija je aktivnost formalna odbrana.
TREĆA LICA U KRIVIČNOM POSTUPKU
Među njima su najvažnije svjedoci i vještaci ili lica koja samo prisustvuju u postupku a to su
novinari, nevladine organizacije, itd.. Za ishod postupka to su pravno nezainteresovana lica.
27.POJAM I VRSTE PREDMETA KRIVIČNOG POSTUPKA
Predmet kriv. postupka je materija o kojoj se raspravlja u postupku i o kojoj sud treba da donese
odluku. Svaki krivični sud mora imati makar jedan osnovni predmet uz koji mogu da se jave i jedan
ili više sporednih (akcesornih, eventualnih) predmeta postupka.
Osnovni predmet krivičnog postupka je raspravljanjejednog konkretnog krivičnopravnog odnosa
nastalog izvršenjem KD između društvene zajednice predstavljene državom i osumnjičenog, odnosno
optuženog. Osnovni predmet kriv. postupka je krivična stvar (causa criminalis), odnosno
ustanovljenje da je izvršeno KD, da li je optuženi kriv, i da li su ispunjeni zakonski uslovi za
izricanje kriv. sankcije.
12

13. Sporedni predmet krivičnog postupka pripada drugoj strani, a ne krivičnopravnoj, a u krivičnom
postupku javlja se, eventualno, uz osnovni predmet postupka. U krivičnom postupku se o sporednom
predmetu raspravlja i odlučuje zbog veze koja postoji između sporednog i osnovnog predmeta kriv.
postupka, jer bi se o predmetima te vrste inače odlučivalo u dr. sudskim ili nesudskim postupcima.
Predmet kriv. postupka su samo krivična dijela, ne i prekršaji, koji su regulisani zakonima o
prekršajima. Ne postoji mogućnost spajanja u jedan postupak i suđenja pred jednim organom za KD i
prekršaj.
28.HOMOGENI KONEKSITET (veza krivičnih stvari međusobno)
Ovaj koneksitet postoji kada se u dva ili više krivičnih slučajeva podudaraju njihovi subjektivni ili
objektivni elemnti, tj. u svakom od ovih slučajeva isti je osumnjičeni, odnosno optuženi ili KD.
Prema vezi koja postoji između više KD, odnosno više učinilaca, ovaj koneksitet može biti
subjektivni, objektivni ili mješoviti.
a) subjektivni (personalni) koneksitet postoji kada je jedno lice optuženo za više KD. Koneksitet
je subjektivan jer je veza između predmeta uspostavljena preko zajedničke ličnosti učinioca, a
između samih KD nema nikakve veze.
b) Objektivni (realni) koneksitet postoji kada je više lica koja su u međusobnoj vezi optuženi za
isto tj. zajedničko KD
c) Mješoviti koneksitet postoji kada je više lica optuženo za izvršenje više KD ali samo ako
između izvršenih KD postoji međusobna veza.
Procesni uticaj koneksiteta nastupa po pravilu po diskrecionoj ocjeni suda. Ukoliko do toga uticaja
dođe, on se manifestuje u spajanju krivičnih stvari u jedinstven postupak.
Pitanje spajanja krivičnih stavri regulisano je u Zakonu ne propisujući ni u jednom slučaju
obavezno spajanje predmeta u jedinstven postupak.
Prijedlog za spajanje postupka mogu dati stranke i branilac, ali sud može i bez takvog prijedloga po
službenoj dužnosti odlučiti da se izvrši objedinjavanje postupka i provede jedinstveni postupak.
Protiv rješenja o spajanju postupka nije dozvoljena žalba, ali se ono može pobijati u žalbi na
presudu. Sud može iz važnih razloga, ili cjelishodnosti do završetka glavnog pretresa odlučiti da
postupak za pojedina KD ili protiv pojedinih optuženih razdvoji i posebno dovrši. Sudija donosi
rješenje o razdvajanju protiv kojeg nije dozvoljena žalba, ali branilac i optuženi to rješenje mogu
pobijati u žalbi na presudu.
29.IMOVINSKOPRAVNI ZAHTJEV
KD osim krivičnopravni proizvodi i druge najčešće građanskopravne posljedice. Prema pravnoj
prirodi to je građanski predmet za koje vrijede pravila građanskog prava uz posebne odredbe zakona
o krivičnom postupku.
Mogućnost ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva u kriv.postupku ima višestruke prednosti. Prije
svega, postupak je jeftiniji, jer umjesto dva odvojena postupka vodi se jedan jedinstven. Spajanje je
korisno i zbog manje mogućnosti pojave protivrječnosti u odlukama o krivičnoj i građanskoj stvari
nego kada se postupak vodi odvojeno.
Realizacija imovinskopravnog zahtjeva u kriv. postupku ima međutim i štetnih efekata na sam kriv.
postupak. Zbog toga se propisuje niz ograničenja:
a) Imovinskopravni zahtjev koji je nastao usljed vršenja KD raspraviće se na prijedlog
ovlašćenog lica u kriv. postupku ako se time ne bi znatno odugovlačio postupak
b) O podnesenom imovinskopravnom zahtjevu sud može odlučiti samo u presudi kojom se
optuženi oglašava krivim.
c) sud ne može odbiti postavljeni imovinskopravni zahtjev ni onda kada je on nesumljivo
neosnovan, već samo podnosioca uputiti na parnicu u cjelini ili djelimično.
d) od svih mnogobrojnih imovinskopravnih zahtjeva koja bi se u slučajevima izvršenja KD
mogla postaviti u kriv. postupku, dozvoljena su samo tri: za naknadu štete, povraćaj stvari ili
poništaj određenog pravnog posla.
Predmet imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku
Po zakonu samo su dozvoljena tri imovinskopravna zahtjeva:.
13

14. Povraćaj stvari,
Povraćaj stvari se odnosi na svojinu i predstavlja neposredan i najpotpuniji oblik obeštećenja, da li u
naturi ili po vrijednosti. Povraćaj stavri u korist ovlašćenog lica može se izreći samo ako je u
krivičnom postupku postavljen zahtjev u tom smislu.
Poništaj određenog pravnog posla
Poništaj pravnog posla u krivičnom postupku može se tražiti samo ako je on imovinskopravni, a
nastao je usljed izvršenja KD.
Naknada štete
Izvršenjem KD u svakom slučaju nastaje štetna posljedica. U nekim slučajevima ta šteta pogađa ne
samo ličnost, nego i imovinu, što daje pravo na njenu naknadu u kriv. postupku. Prema čl.155
Zakona o obligacijama, šteta je umanjenje društvenih sredstava ili nečije imovine (obična šteta), ili
sprečavanje njihovog uvećanja koje se moglo osnovano očekivati (izmakla dobit). kao i nanošenje
drugome fizičkog ili psihičkog bola i straha (nematerijalna šteta)
30.PREJUDICIJALNA PITANJA
Da bi neko pitanje bilo prejidicijalno, mora biti: Pravno, a ne činjenično,Takvo da se odnosi na
materijalnokriv.pravo i da od njegovog prethodnog rješavanja zavisi primjena mat.kriv.prava, ne i
kriv. postupka,podobno za samostalno rješavanje u nekom dr. postupku.
Prejidicijalna su pravna pitanja koja predstavljaju poseban element u zakonskom opisu određenog
KD ili su poseban uslov krivične odgovornosti ili uslov za izricanje kriv. sankcije.
Pred krivičnim sudom će se raspraviti prejudicijalno pitanje ako je nj. raspravljanje pred nadležnim
sudom ili nekim dr. organom nemoguće. Raspravljanje prejudicijalnog pitanja je raspravljanje sa
gledišta logike, ne u cilju stvaranja obavezne odluke po tom pitanju. Raspravljanje krivični sud vrši
po odredbama koje važe za dokazivanje u kriv. postupku. Ako je o takvom prethodnom pitanju
donio odluku sud u kom drugom postupku ili neki drugi organ, takva odluka ne veže krivični sud u
kom drugom postupku ili neki drugi organ, takva odluka ne veže krivični sud u pogledu ocjene da li
je učinjeno određeno KD. To znači da ostale odluke o prejudicijalnim pitanjima, donijete od drugih
organa i u drugom postupku, vežu krivični sud i one ne mogu biti izmjenjebne u krivičnom postupku.
31.TROŠKOVI KRIVIČNOG POSTUPKA
Troškovi kriv.postupka su izdaci učinjeni od njegovog pokretanja do završetka.
Troškovi kriv. postupka ne obuhvataju troškove izvršenja krivičnih sankcija i policijskih radnji, putne
troškove i naknade sudijama, održavanje sudskih zgrada, itd.
Troškove kriv.postupka obuhvataju:
1. Troškove za svjedoke, vještake, tumače, stručna lica, kao i troškove uviđaja, (naknade za
ishranu prenoćište, naknade za pratioca, putni trošak..),
2. Podvozne troškove osumnjičenog, odnosno optuženog, (spadaju izdaci za podvoz kopji je na
slobodi od mjesta nj. prebivališta do sjedišta organa kod koga je pozvan)
3. Izdatke za dovođenje osumnjičenog, odnosno optuženog ili lica lišenog slobode (snosi ih
optuženi ako su prouzrokovani nj. krivicom)
4. Podvozne troškove i putne troškove službenih lica, (troškovi za obavljanje procesnih radnji
izvan sudske zgrade)
5. Troškovi liječenja osumnjičenog, odnosno otuženog dok se nalazi u pritvoru, troškovi
porođaja
6. Troškovi tehničkog pregleda vozila, analize krvi i prevoza leša do mjesta obdukcije (ove
troškove snosi sud)
7. Pašalni iznos, (naknada za sitne sudske izdatke koji se ne mogu evidentirati i specifirati –
kanc. materijal i sl.)
8. Nagrada i nužni izdaci braniocu (po sl. dužnosti)
9. Nužne izdatke oštećenog i nj. zakonskog zastupnika (oštećeni koji je pozvan kao svjedok ima
pravo na naknadu troškova)
Zakon utvrđuje da su troškove kriv. postupka dužni da naknade:
1. Optuženi koji je oglašen krivim, bez obzira da li je osuđen na kaznu
2. Budžetska sredstva, u slučaju kada se obustavi kriv.postupak ili kada se donese presuda da se
optuženi oslobađa krivice ili kojom se optužba odbija.
14

15. 3. lice koje je svjesno podnijelo lažnu prijavu.
Ako je otroškovima raspravljano u presudi dozvoljena je žalba na presudu, a ako je odlučeno
posebnim rješenjem o žalbi protiv tog rješenja odlučuje vijeće drugosstepenog suda. Odluka se može
pobijati zbog povrede zakona, a ne može osporavati i visina troškova.
32.O PROCESNIM RADNJAMA UOPŠTE
Procesne radnje su vrsta pravnih radnji zbog toga što proizvode pravne posljedice i regulisane su
pravom. Od drugih pravnih radnji one se razlikuju jer su procesnopravne – obavljaju se u procesu
posredno ili neposredno , sluiže ciljevima procesa. Procesne radnje se preduzimaju na osnovu zakona
utvrđenih prava i dužnosti procesnih subjekata, što znači da za nj.obavljanje važi princip zakonitosti
kao garancija eventualnih zloupotreba.
Uzevši u obzir proc. subjekte koji ih vrše, procesne radnje se djele na: radnje suda i radnje
stranaka.
Proces.radnje suda su: dokazivanje, radnje procesne prinude, radnje odlučivanja, radnje rukoviđenja
postupkom, radnje dostavljanja, itd.
Procesne radnje stranaka su raznovrsne i mnogobrojne, a uglavnom je nj. podjela na radnje odbrane
(koje vrše osumnjičeni, odnosno optuženi), i radnje optuženja (koje vrši tužilac)
Procesne radnje se izvode i po formi i po sadržini na način propisan zakonom, međutim važnost
procesne radnje ostaje i onda kada ona nije obavljena u skladu sa zakonom zbog čega zakn propisuje
mjere da se na vrijeme spriječi njihovo nastajanje. S obzirom na taj kriterijum, procesne radnje u
krivičnom procesu djele se na pravilne i nepravilne.
Polazeći od stadijuma preduzimanja, procesne radnje suda mogu biti istražne i sudeće. S tim u vezi
procesne radnje mogu biti i policijske preduzete u istrazi.
33.OSNOVNA NAČELA KRIV. POSTUPKA KOJA SE ODNOSE NA FORMU PROCESNIH
RADNJI
Osnovna načela kriv.postupka koja se odnose na formu procesnih radnji su: Načelo usmenosti i
načelo pismenosti, načelo javnosti, načelo neposrednosti, načelo procesne ekonomije i načelo
lojalnosti.
Načelo usmenosti i načelo pismenosti.Ovo načelo postoji kada stranke i drugi učesnici svoje izjave,
prijedloge i dokaznu građu daju usmeno sudu i pruža im se mogućnost da se o njoj usmeno izjasne.
Po načelu usmenosti optužba se na pretresu mora iznijeti usmeno (pročitati), iako je podenesena u
pismenom obliku. Načelo pismenosti postoji kada stranke izjave i prijedloge pismeno podnose sudu,
a dokazna građa za sudsku odluku zasniva se na spisima predmeta. Izuzetak od načela usmenosti
sadrži postupak za izdavanje kaznenog naloga čl. 334-339.
Načelo javnosti.Javnost glavnog pretresa podrazumjeva da raspravljanju pred sudom mogu
prisustvovati samo punoljetna lica čiji broj zavisi od raspoloživog prostora u sudnici. Maloljetrna lica
ne mogum prisustvovati ako se ne saslušavaju kao svjedoci ili oštećeni. Lica koja prisustvuju
glavnom pretresu ne smiju nositi oružje niti drugo oruđe za napad, osim čuvara zatvora ili optuženog
kojma sudija to dozvoli.
U opštem postupku javnost može biti isključena, za cio pretres ili njegov dio. Osnovi za ovo su
sledeći: interesi državne bezbjednosti, čuvanje državne tajne, vojne, poslovne, službnene, čuvanje
javnog reda, zaštita morala u demokratskom društvu, ličnog i intimnog života optuženog. Odluku o
isključenju javnosti vijeće može donijeti poslužbenoj dužnosti ili na osnovu prijedloga stranaka i
branioca.
Osim isključenja javnosti sa glavnog pretresa, zakon poznaje i isključenje nekih tehničkih sredstava
obavještavanja javnosti, kao što su npr.: snimanja, fotografisanja. Snimanje može biti i odobreno ali
sudija može iz opravdanih razloga pojedine djelove pretresa ne dozvoliti da se snimaju.
Presuda se uvijek saopštava javno pa i onda kada je javnost bila isključena
Načelo neposrednosti.Smisao ovog načela je da se dokazi na glavnom pretresu i pri donošenju
presude moraju u načelu ocjenjivati u njihovom izvornom obliku a ne posredno iz drugih izvora u
sekundarnom obliku (svjedoci po čuvenju, čitanje zapisnika umjesto neposrednog ispitivanja
svjedoka). U užem smislu to načelo određuje da se dokazi moraju izvoditi pred sudom bez
15

16. posredovanja drugog organa. Raspravni sud mora uvjek sam ostvariti kontakt s izvornim dokazom,
ne smije izvođenje dokaza prepustiti nekom drugom organu, tzv formalna neposrednost ili
neposrednost u užem smislu. Mora uvjek obezbjediti da se na pretresu pribavi i izvede taj izvorni
dokaz tzv. materijalna neposrednost ili neposrednost u širem smislu.
Sprovođenje nacela neposredne sudske ocjene dokaza čuva sud od opsnosti daocjenjuje dokaze u
nestvarnoj formi. Neposrednost zato dolazi do punog izražaja na glavnom pretresu, ali je to samo
pravilo sa manjim ili većim brojem izuzetaka.
Načelo procesne ekonomije .Načelo procesne ekonomije izvodi se iz člana 13 stav 2 po kome je sud
dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja. Ono se obezbeđuje i propisivanjem rokova u kojima
sud mora donijeti odluku ili obaviti drugu procesnu radnju, najčešće u slučajevima kada je
osumnjičeni, odnosno optuženi u pritvoru, a nekada uopšte. Zahtjev za sprovođenje ovog načela
mora se dovesti u sklad sa drugim procesnim načelima, naročito načelom istine.
Načelo lojalnosti i poštenja učesnika postupka i suzbijanja zloupotrebe i njihovih procesnih
prava.Načelo lojalnosti i poštenja učesnika postupka znači da su stranke i njihovi zastupnici dužni da
u vršenju svojih procesnih aktivnosti postupaju ne samo ispravno, u skladu sa zakonom, nego i
pošteno bez zloupotreba. Ovo načelo ima svoj osnov u članu 13 stav 2 u kome je formulisano da je
sud dužan da onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.
Procesne zloupotrebe u postuplu suzbija sud, sredstvima koja mu stoje na raspolaganju. Procesne
zloupotrebe suzbijaju se i na taj način što sudija, odnosno predsjednik vjeća može odrediti pritvor
radi obezbjeđenja prisustva optuženog na glavnom pretresu.
34.FORMA PROCESNIH RADNJI
Forma procesne radnje odnosi se na određivanje načina i mjesta njenog odvijanja. Zakon nema normi
o formi koje bi se odnosile na sve procesne radnje, već posebne odredbe o formi za pojedine radnje
(ispitivanje osumnjičenog, saslušanje svjedoka, pretresanje stana) U ovom slučaju rječ je o posebnom
pravilu o formim procesnih radnji. Ako forma za neku procesnu radnu nije propisana, procesni
subjekt u skladu sa opštim odredbama o formama vrši je na način za koji smatra da je najpogodniji za
postizanje cilja.
Značaj procesni formi je višestruk. Sa jedne strane procesne forme obezbjeđuju nesmetano vršenje
prava procesnih subjekata, u skladu sa zakonom. S druge strane, kao rezultat višegodišnjeg iskustva
kako treba obaviti procesnu radnju, sa nnajmanje napora, vremena i troškova omogućavaju
najoptimalniji procesni efekat. To doprinosi da sudske odluke budu sigurnije, objektivnije i
kvalitetnije.. Načelno, sud ne može oslobađati od procesnih formi koje određuje zakon. Ipak u nekim
slučajevima zakon je dao ovlaštenje sudu da odstupi od propisane forme (npr. u postupku sa
maloljetnicima – čl.356 stav 1, 364 stav 1.
35.VRIJEME PROCESNIH RADNJI
Da bi procesne radnje bile usklađene, prije svaega vremenski, obavljaju se svakog radnog dana,
izuzetno i u neradne dane i praznikom, ako ne trpe odlaganje. U ovom kontekstu najveći značaj imaju
rokovi i povraćaj u pređašnje stanje.
Rokovi .Rok je vremenski periood u kojem se određena procesna radnja mora preduzeti ili se ne
smije preduzeti ili je treba preduzeti. Zajednički cilj svih rokova u krivičnom postupku je stvaranje
uslova za efikasnije vršenje ovlašćenja koja pripadaju starankama.
Odredbe zakona bave se procesnim rokovima, za razliku od materijalnih koji se odnose na
materijalno krivično pravo (npr.rokovi za gonjenje ili izvršenje kazne, rokovi za rehabilitaciju i
brisanje osude itd.) Materijalni rokovi su značajni i o njima se mora voditi računa u krivičnom
postupku, jer proizvode određene posledice i stanja od kojih zavisi mogućnost vođenja krivičnog
postupka. Procesni rokovi odnose se na procesne radnje stranaka.
Polazeći od toga ko ih određuje, rokovi mogu biti zakonski i sudski. Sudski su oni rokovi koje sudija
određuje na osnovu zakonskog ovlaštenja i to diskreciono, pri čemu se rukovodi okolnostima
pojedinog slučaja. Pravi sudski rok postoji kad je određivanje roka u potpunosti prepušteno
krivičnom sudu. Zakonski su oni rokovi čije je trajanje neposredno određeno u zakonu i oni se ne
mogu produžiti, osim ako to zakon izričito dozvoljava.
16

17. Zakonski rokovi mogu biti određenog (dan, mjesec dana) i neodređenog trajanja (pritvor zbog
koluzijske opasnosti čl.132 stav 1 zbog mogućeg ometanja uticajem na svjedoke, vještake ili
saučesnike.
Rokovi dalje mogu biti: peremtorni(npr.istekom ovog roka gubi se pravo na podnošenje
prigovora)dilatorni,(suspenzivini,odložni) instrukcioni(opominjući,upućujući). Razlikovanje se vrši
s obzirom na to da li je dejstvom roka procesna aktivnost zabranjena, obavezna ili dozvoljena
U odnosu na mogućnost produžavanja rokovi mogu biti strogi (ne mogu se produžiti) i obični (mogu
se produžiti).
Sudski rokovi mogu se produžiti, ali samo u okviru određenom zakonom. Zakonski rokovi se isto
tako izuzetno mogu i skraćivati.
Od roka treba razlikovati ROČIŠTE (termin), koji predstasvlja određeni dan i čas predviđen za
preduzimanje procesne radnje, po pravilu uz učešće više svjedoka. Za riočište je karakteristično
istovremeno preduzimanje djelatnosti više subjekata na jednom mjestu.
Povraćaj u pređašnje stanje
Povraćaj u pređašnje stanje je pravno sredstvo kojim se odlukom suda otvara mogućnost obavljanja
propuštene procesne radnje učesniku postupku kome je prekluzivni rok istekao bez njegove krivice.
Povraćaj u pređašnje stanje opravdava se razlozima pravičnosti, ali je i pogodno sredstvo za
odugovlačenje postupka i procesne zloupotrebe.
Pravo na povraćaj u pređašnje stanje pripada optuženom koji iz opravdanih razloga propusti rok za
izjavu žalbe na presudu ili na rješenje o primjeni mjere bezbjednosti ili vaspitne mjere o oduzimanju
imovinske koristi. Za povraćaj u pređašnje stanje zakon propisuje dva uslova, i to materijalni i
formalni.
Materijalni uslov za povraćaj u pređašnje stanje jeste da je optuženi iz opravdanih razloga propustio
rok za izjavu žalbe na pomenute sudske odluke.
Formalni uslov za povraćaj u pređašnje stanje jeste: da optuženi molbu za povraćaj u pređašnje
stanje podnese u roku od osam dana poslije prestanka uzroka zbog koga je propušten rok i da
blagovremenom molbom preda žalbu ali se povraćaj u pređašnje sxtanje ne može tražiti ako je od
dana propuštanja roka proteklo više od tri mjeseca.
36.NEPRAVILNE PROCESNE RADNJE
Propisujući formu, vrijeme i sadržinu procesnih radnji, zakon obavezuje procesne subjekte samo na
radnje koje su izvršene saobrazno zakonu (perfektne procesne radnje), tj. koje nisu manjkave
(nepravilne procesne radnje). Zato zakon propisuje mjere čiji je cilj s jedne strane sprečavanje
nastupanja nepravilnih procesnih radnji (preventivne mjere), a s druge strane i mjere u pogledu
nepravilnih procesnih radnji, eventualno i subjektima koji ih preduzimaju.Nepravilne procesne radnje
mogu biti vrlo različite od beznačajnih do najkrupnijih pa su i mjere za njihovo otkklanjanje
različite.Pravne posljedice neurednih procesnih radnji zavise od stepena i značaja tih nepravilnosti
za KP.Preko nepravilnosti moje nisu bitne za rezultat postupka prrelazi se ,druge se otklanjaju
poduzimanjem mjera,a samo u posebnim slučajevma nepravilno poduzeta procesna radnja poništava
kompletan rezultata KP tj.čini bezvrijednim i one radnje koje su pravilno poduzete.
U preventivne mjere i mjere za obezbjeđenje vjerodostojnosti procesnih radnji spadaju: zakletva
svjedoka, vještaka i tumača, svjedoci prisutni izvođenju procesne radnje,(svjedoci prilikom pretrtesa
prostorija,stana i lica)prepoznavanje lica i stvari, suočenje i rekonstrukcija događaja.Kod izvođenja
ovih procesnih radnji mora biti ispunjena određena zakonska forma da bi ona bila pravilno izvedena.
37.DOKAZI I DOKAZIVANJE UOPŠTE
Radnje dokazivanje su one radnje koje sud vrši da bi formirao svoje ubjeđenje o postojanju ili
nepostojanju činjenica koje mogu biti od uticaja na njegovu odluku. Ovdje je rječ o dokazu u
formalnom smislu koji se poklapa sa dokaznim postupanjem. Dokaz u materijalnom smislu je svaki
dokazni osnov ili razlog sadržan u određenom dokaznom sredstvu koji govori o istinitosti neke
činjenice važne za postupak.
Pravilno utvrđivanja činjenica u krivičnom postupku je osnovni i najvažniji zadatak sudova, ali je teži
nego u drugim sudskim postupcima.
17

18. Iz definicije dokaza u materijalnom smislu može se zaključiti da se pojam dokaza sastoji iz tri
elementa: Predmet dokaza, Dokazni osnov i Dokazna sredstav.
Činjenica koju treba dokazati je predmet dokaza. Predmet dokaza je Tvrdnja o postojanju, rjeđe
nepostojanju činjenice. Činjenica koja je već utvrđena i iz koje se izvodi zaključak o istinitosti
činjenice koju treba dokazati naziva se dokazni osnov ili razlog. Izvori iz kojih se dobivaju činjenice
koje predstavljaju dokazni osnov nazivaju se dokazna sredstva.
Način dokaza je posebna karakteristika dokaza u krivičnom postuupku. Podobnost dokaznog
sredstva da uvjeri sudiju u istinitost činjenice koja je predmet dokazivanja naziva se dokaznom
snagom.
Polazeći od dokazne snage dokazi se dijele na:
Potpune i Nepotpune dokaze. Potpun dokaz je onaj koji u cjeliosti potvrđuje istinitost ili neistinitost
neke sporne činjenice, a nepotpun ili poludokaz čini to samo djelimično.
Neposredne ili posredne. Neposredni dokazi zasnivaju se na neposrednom opažanju činjenica, a
posredni na saznavanju činjenica posrednim putem, preko drugih izvora (svedok, veštak, itd).
Dokaze u užem smislu (neposredno, direktno opažanje činjenica koje vrše organi krivičnog
postupka o postojanju pravno relevantne činjenice) i dokaze i širem smislu (Indicije), tj. činjenice
koje nisu pravno relevntne, ali na osnovu kojeg pravnog postojanja se loguičkom argumentacijom
dolazi8 do zaključka o postojanju pravnmo relevantne činjenice.
Dokazi optužbe i dokazi odbrane. Osnov kvalifikacije je u vrijednosti dokaza, polazeći od prirode
stranačkih zahtjeva u krivičnoj stvari. Dokazi optužbe potkrepljuju optužbu, a dokazi odbarane –
odbranu.
Stvarni (realni, materijalni) i Personalni (verbalni) dokazi.
Zakon propisuje da se dokazi izvode na glavnom pretresu i da sud presudu smije zasnivati samo na
činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu član 281, stav 1.
38.PREDMET DOKAZIVANJA
Činjenice koje se upostupku dokazuju
Predmet dokazivanja u određenoj krivičnoj stvari su samo pravno relevantne činjenice ili odlučne
činjenice, tj. one koje su od značaja za odlučivanje o toj stvari. Nazivaju se relevantnim činjenicama,
zato što na ove činjenice pravo nadovezuje određene pravne posljedice. Dokazuju se samo
činjenična, ne i pravna pitanja. Činjenice koje se dokazuju mogu se odnositi na krivično matgerijalno
i krivično procesno pravo. Činjenice koje se tiču materijalno krivičnog prava odnose se samo na
krivično djelo, krivičnu odgovornost i kažnjivost. To su činjenice koje se odnose na djuelo
(objektivne) ili na ličnost učinioca djela (subjektivne). Objektivne činjenice tiču se opštih obilježja
krivičnog djela zuajedničkih za sva krivična djela (radnja, predviđenost u zakonu, protivpravnost i
krivixca) ili posebnih obilježja djela koje je predmet suđenja. Subjektivne činjenice odnose se na
odluke o krivičnoj odgovornosti i kažnjivosti. Među činjenice koje se odnose na procesno pravo
dolaze one koje su važne za rješavanja pitanja nadležnosti, izuzeće sudija, povraćaj u pređašnje
stanje, priznavanja svojstva oštećenog.
Činjenice čije je dokazivanje nepotrebno
To su pravno relevantne činjenice koje sud u svojoj presudi koristi kao utvrđene iako ih u postupku
posebno ne dokazuje, jer su dokazi sami po sebi, zbog svoje očiglednosti, notornosti ili drugih
razloga. Po tom osnovu ne dokazujeu se:
Očigledne činjenice. (npr. dokazivanje punoljetstva osobe koje može biti očigledno po izgledu te
osobe
Notorne (opštepoznate) činjenice. Notorne su one prirodene, ljudske činjenice ili faktičke situacije
iz prošlosti ili sadašnje o kojima je saznanje sa obilježjem istine rašireno u širem krugu ljudi, zbog
načina na koji suse te činjenice ostvarile ili zbog načina na koji su se rasprostrle.
Činjenice čije dokazivanje zabranjeno
Takav slučaj predviđen je u članu 82, po kome se ne može saslušati svjedok:
- lice koje bi svojim iskaziom povrijedilo dužnost čuvanja državne, vojne ili službene tajne, dok ga
nadležni organ ne oslobodi te dužnosti;
- branilac osumnjičenog u pogledu činjenica koje su mu postale poznate u svojstvu branioca;
- lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja profesionalne tajne (vjerski službenik), i
18

19. - maloljetno lice koje s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost nije sposobno shvatiti značaj prava
da ne mora svjedočiti.
39.DOKAZNA SREDSTVA
Dokazna sredstva su izvori iz kojih se dobijaju dokazni osnovi, tj. izvori iz kojih se dobijaju činjenice
koje služe kao podloga za izvođenje zaključaka o istinitosti ili neistinitosti onoga što je predmet
dokaza. Naš zakon ne sadrži odredbe o sistemu dokaznih sredstvaa i uslovima njihove primjene, nego
samo odredbe o izvođenju dokaza pojedinim radnjama dokazivanja (ispitivanje osumnjičenog,
saslušanje svjedoka, uviđaj, vještačenje). Pored toga zakon sadrži odredbe o zabrani korištenja
pojedinih dokaznih sredstava ili metoda za sticanje dokaza, ali to ne znači da je dozvoljena upotreba
ostalih dokaznih sredstava, koja zakonom nisu isključena, a suprotna su pravnom poretku i osnovnim
nasčelima postupka.
Nedozvoljena dokazna sredstva
Nedozvoljena dokazna sr. su ona koja su protivna pravnom poretku, načelima postupka, nekoj
izričitoj zakonskoj odredbi ili društvenom moralu, iako bi inače, bila podobna za utvrđivanje
činjenica koje su predmet dokazivanja. Zakon u nizu svojih odredaba propisuje da se na iskazima lica
datim uz određene povrede postupka ne može zasnivati odluka suda, što praktično znači da se te
izjave ne mogu koristiti kao dokaz.(svjedoci osumnjičeni ,vještaci) Članom 10 stav 1 zabranjuje se
od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje
ili kakvu drugu izjavu. Zabrana upotrebe nezakonitih dokaza vrijedi u cjelom krivičnom postupku,
od njegovog započinjanja do završetka i odnosi se na sve predmete, odnosno na sve oblike postupka.
Spoznajna vrijednost ovakvih dokaza ne može „konvalidirati“ nezakonitost.
Pojedina nedozvooljena sredstva su: narkoanaliza (serum istine) predstavlja psihijatrijski
terapeutski postupak koji se koristi u cilju liječenja različitih psihičkih poremećaja. Usled spuištanja
nivoa inhibicije do nivoa u kome se ne djeluje svjesna cenzura, stvara se mogućnost da se od
ispitanika dobije obavještenje o izvršenom KD. Ova metoda se smatra modernim oblikom stavljanja
ljudi na muke i može bitištetna za zdravlje i uzrokovati smrt ispitanika.
Lobotomija Ovi metodi su u zakonu izričito zabranjeni. Prema odredbi člana 109, stav 3, nije
dopušteno da se nad optuženim, osumnjičenim, svjedokom vrše medicinske intervencije ili da im se
daju takva sredstva kojima bi se uticalo na njihovu volju pri davanju iskaza.
Međutim ostale su neke druge dileme koje su tjesno povezane a radi se o
Primjena aparata za otkrivanje laži
Posljedice upotrebe nedozvoljenih dokaza
Pošto su dokazi pribavljeni na zakonom zabranjen način ili kršenjem osnovnih ljudskih prava i
sloboda, te bitniom povredama zakona, pravno nevaljani, to se i sudska odluka koja se temelji na
takvim dokazima smatra nevaljanom i ukida se. Za razliku od ostalih slučajeva ovdje izvedeni dokaz
sam za sebe nije nezakonit, međutim, on je nezakonit jer je pribavljen iz izvornog dokaza koji je
nastao na nezakonit način. Kriterij za ocjenu zakonitosti dokaza je izvorni dokaz.
40.POSTUPAK SA DOKAZIMA
Postupak sa dokazima sastoji se iz nastupanja dokaza, izvođenje dokaza i ocjene dokaza.
Nastupanje dokaza.Predstavlja izjavu volje nadležnog organa da određeni dokaz treba izvesti u cilju
utvrđivanja određene činjenice.
Uloga suda u nastupanju dokaza zavisi od vrste krivičnog postupka. U savremenim krivičnim
postupcima mješovitog tipa vlada načelo sudske odgovornosti, po kome se sudija, uporedo sa
djelatnošću stranaka, stara o dokazivanju činjenica važnih za postupak. To se razlčikuje od načela
odgovornosti stranaka. (gdje stranke snose terret ne i dužnost dokazivanja). Kada je u pitanju
sudska odgovornost, zadatak suda je da sakzupi cio činjenični materijal o krivičnom slučaju i to po
službenoj dužnosti.
Sa nastupanjem dokaza stoji u vezi i načelo procesne akvizicije ( zajedničkog rezultata procesnih
subjekata). Suština je u tome da je bez značaja činjenica od koga je potekao dokaz. Dokaz unijet u
19

20. postupsk odvaja se od subjekta koji ga je unio i smatra se akvizicijom (tekovinom), stečenom za
proces i na raspolaganju je svim procesnim subjektima i može biti upotrebljen u svačijem interesu.
Izvođenje dokaza.Izvođenje dokaza predstavlja korištenje, na način propisan zakonom, dokaznih
sredstava, rado saznavanja činjenica koje su predmet dokazivanja. Izvođenje dokaza određeno je
posebno za svako dokazno sredstvo. Izvođenje dokaza se u pravilu vrši u vrijeme kada on treba da
bude upotrebljen, zajedno sa drugi elementima potrebnim za odluku suda, ali je moguće i prije toga.
Izvođenje dokaza predstavlja sadržinu dokaznog postupka, kao posebne procesne faze, član 261-278.
Ocjena dokaza
Ocjena dokaza predstavlja posljednu završnu i najvažniju aktivnost suda kojom se postiže krajnji cilj
dokazivanja. Ocjena dokaza mogu da vrše i stranke: tužilac (prilikom donošenja naredbe o
sprovođenju istrage i donošenja odluke o podizanju optužnice), i optuženi (prilikom ulaganja
prethodnih prigovora protiv optužnice i sl.). Pri ocjeni dokaza sudija se služi logičkim i tehničkim
ispitivanjem. Princip je da se jedna činjenica dokazuje sa više dokaznih osnova. Ako više dokaznih
osnova dokazuje neku činjenicu na isti način, u pitanju je sticaj dokaza.
Kolizija dokaza postoji ako više dokaza predstavlja istu činjenicu različito.
Sumnja je najniži stepen ubjeđenja u istinitost neke činjenice i postoji kada su razlozi koji govore
„za i protiv“ istinitosti jednaki ili su, čak, razlozi „protiv“ jači od osnova „za“.
Osnovana sumnja je viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na
zaključak da je izvršeno KD.Uz osnovanu sumnju, zakon koristi pojmove: osnovi sumnje, dovoljno
osnova za sumnju, i vjerovatnost.
Osnovi sumnje su utvrđene činjenice i okolnosti koje posredno ukazuju na mogućnost postojanja
KD, na određeno lice kao učinioca, kao i na određenu bližu ili dalju vezu između učinioca i KD-a.
Vjerovatnoća se nalazi između izvjesnosti i sumnje i postoji kada sudija nije potpuno uvjeren u
istinitost neke činjenice koju utvrđuje, tj. kada nije došao do izvjesnosti, ali su ipak razlozi koji
ghovore za istinitost činjenice jači od razloga koji govore protiv istinitosti.
Izvjesnost je postizanje takvog stepena uvjerenja u kome svi razlozi govore za istinitost relevantnih
činjenica, tako da se u njih ne može posumnjati.
41.PROCESNA NAČELA KOJA SE ODNOSE NA RADNJE DOKAZIVANJA
To su: Načelo zakonske ocjene dokaza i ocjene dokaza po slobodnom uvjerenju, načelo istine i
načelo „in dubio pro reo“.
Zakonska ocjena dokaza i ocjena dokaza po slobodnom uvjerenju
Zakonska ocjena dokaza m,ože biti pozitivna i negativna. Prema pozitivnoj ocjeni dokaza sud mora
uzweti u obzir da je određena odlučna činjenica dokazna, prema tome i da j djelo izvršeno i da je
optuženi učinilac, kada nastupi ona količina i kakvoća dokaza određena zakonom. U slučaju
negativne teorije zakonskih dokaza sud nije mogao uzeti u obzir da je određena činjenica dokazna
ako se ne stekne ona količina i kakvoća dokaza propisana zakonom, ali ako se ta količina i kakvoća
postigne, sudija je slobodan da po svom uvjerenju cijeni da li je činjenica dokazna.
Ocjena dokaza po slobodnom uvjerenju dokaza postoji kadaq sudija vrši ocjenu o postojanju
činjenica na osnovu sopstvene analize, ne po pravilima utvrđenim u zakonu. Svoje slobodno
uvjerenje o vrijednosti izvedenih dokaza sud formira na osnovu logičke analize i psihološke ocjene
dokaznog materijala, nevezan nikakvim zakonskim pravilima o ocjeni dokaza, jedino sa obavezom
da o toj ocjeni položi račun u obrazloženju svoje odluke.
Načelo istine
Načelo istine izričito je ustanovljeno u članu 14, koji propisuje da su sud, tužilac i drugi organi koji
učestvuju u krivičnom postupku dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju kako činjenice koje
terete osumnjičenog, tako i one koje im idu u korist. Na ovaj način, u odnosu na same činjenice koje
se utvrđuju u postupku, ovim zakonskim rješenjem uvodi se standard „jednakog obzira“ koji važi u
toku cjelog krivičnog postupka.
Izvjesna ostupanja od utvrđivanja istine konstituisana su radi zaštite indivuidualnih prava
osumnjičnog i dr. lica i ne umanjuju vrijednost i značaj tog načela. takva odstupanja predstavljaju
npr.: pravo na šutnju, oslobađanje od dužnosti svjedočenja.
Načelo „in dubio pro reo“
20

21. Načelo je jedna od pogodnosti koja se priznaje osumnjičenom, da bi se popravila njegova pozicija u
postupku. Skup tih pogodnosti označava se kao prednost odbrane.
Pravilo „in dubio pro reo“ propisano je u članu 3 stav 2 znači da se dilema oko postojanja svih
činjenica koje idu u korist optuženog rješava tako da se u presudi utvrđuje njihovo postojanje, a
dilema u postojanju činjenica koje idu na štetu optuženog rješava na način da se u presudi uzima
njihovo nepostojanje. Odredba člana 284 tačka c, direktno predviđa izricanje oslobađajuće presude
ako nije dokazano da je optuženi učinio KD za koje se optužuje.
42.PRETRESANJE STANA, PROSTORIJA I LICA
Pretresanje je matrijalno istraživanje nad licimA ili stvarima u cilju pronalaženja tragova KD ili
predmeta važnih za KP ili u cilju hvatanja osumnjičenog odnosno optuženog.Objekat pretresanja
mogu biti lica ili stan i druge prostorije osumnjičenih lica ili drugih lica ,koja su zbog ličnih odnosa
sa osumnjičenim oslobođeni dužnosti svjedočenja.Pretresanje se vrši po pravilu u istrazi ali može i u
svim fazamam postupka u kriminalističkom smislu najuspješnije je odmah nakon izvršenog KD.
Prettrersanje lica ( lični pretres) predstavlja istraživanje na tijelu ili u tijelu ili na obući odjeći i
ličnom prtljagu određenog lica kada je vjerovatno da je to lice počinilo KD ili bda će se pretresanjem
pronaći predmet ili tragovi KD važni za KP.Pored ovih slučajeva prettresanje lica se vrši prilikom
privođenja i lišavanja slobode.Srestva kojim se vrpši lični pretres su različita(pregled ispitivanje
tjelesnih šupljina, rengenoskopija). Pretresanje osobe obavlja osoba istog spola.
Stanom se smatra svaka prostorija ili prostor u kome se boravi ili može boraviti.Pretrtesanje se
može izvršiti I na drugim mjestima koja ne obuhvataju stan(dvorišta,sijena).Nezakonito pretresanje
povlači posljedicu ništavnosti poduzete radnje.
Pretresanje pokretnih stvari, u smislu odredbe stava 1. ovog člana, obuhvaća i pretresanje kompjutera
i sličnih uređaja za automatsku obradu podataka koji su s njima povezani. Pretresanje kompjutera i
sličnih uređaja iz stava 2. ovog člana, će se obaviti uz pomoć stručne osobe.
Uslovi za pretres
Pretresanje stana i drugih prostorija može se odrediti samo onda ako ima dovoljno osnova za sumnju
da će se pri pretresanju: Pronaći pretpostavljeni izvršilac KD ili nj. aučesnik, Otkriti tragovi KD ili
Pronaći predmeti važni za kriv.postupak.
Formalni uslov za pretresanje je naredba suda koja mora biti pismena i obrazložena. Podrazumjeva
da sud mora prethodno utvrditi postojanje zakonskih uslova za pretresanje koji su predviđeni čl. 51 i
52.
Pretresanje bez naredbeOvlaštena službena osoba može ući u stan i druge prostorije bez naredbe i
bez svjedoka i, po potrebi, izvršiti pretresanje ako stanar tog stana to želi, ako neko zove u pomoć,
ako je potrebno uhvatiti učinitelja krivičnog djela koji je zatečen na djelu ili radi sigurnosti ljudi i
imovine, ako se u stanu ili drugoj prostoriji nalazi osoba koja se po naredbi suda ima pritvoriti ili
prinudno dovesti ili koja se tu sklonila od gonjenja.
Nakon izvršenja pretresanja bez naredbe za pretresanje, ovlaštena službena osoba mora odmah
podnijeti pisani izvještaj tužitelju koji će o tome obavijestiti sudiju za prethodni postupak. Izvještaj
mora sadržavati razloge pretresanja bez naredbe.
Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe može se podnijeti kada postoji opasnost od odlaganja.
Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe o pretresanju može se saopćiti neposredno sudiji za prethodni
postupak ili telefonom, ili radio-vezom ili drugim sredstvom elektronske komunikacije.Kad podnesen
usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje, sudija za prethodni postupak će daljnji tok
razgovora zabilježiti. U slučaju kada se koristi zvučni ili stenografski zapisnik, sudija za prethodni
postupak je dužan dati zapisnik na prijepis, ovjeriti istovjetnost prijepisa i predati originalni zapisnik i
prijepis sudu u roku od 24 sata od izdavanja naredbe. U slučaju doslovnog bilježenja razgovora
sudija za prethodni postupak će potpisati kopiju zapisnika i predati je sudu u roku od 24 sata od
izdavanja naredbe.
Vrijeme izvršenja naredbe za pretresanje Naredba za
pretresanje mora se izvršiti najkasnije 15 dana od izdavanja naredbe nakon čega se, bez odlaganja,
mora vratiti sudu. Naredba za pretresanje se može izvršiti bilo
kojeg dana u sedmici. Naredba se može izvršiti samo u vremenskom periodu od 6 sati do 21 sata,
21

22. osim ako u naredbi nije izričito dato ovlaštenje da se može izvršiti u bilo koje doba dana ili noći, u
skladu odredbama zakona.
Pretresanju stana, ostalih prostorija ili osobe prisustvuju dva punoljetna građanina kao svjedoci.
Pretresanju osobe prisustvuju svjedoci istog spola. Pretresanje osobe vrši osoba istog pola. Prilikom
vršenja pretresanja službenih prostorija pozvat će se njihov starješina ili rukovoditelj da bude prisutan
pretresanju. Ako se pretresanje mora preduzeti u vojnom
objektu, pisana naredba o pretresanju dostavlja se vojnim vlastima, koje će odrediti najmanje jednu
vojnu osobu da bude prisutna pretresanju.
O svakom pretresanju stana, prostorije ili osobe sastavit će se zapisnik koji potpisuje osoba kod koje
se ili na kojoj se vrši pretresanje i osobe čija je prisutnost obavezna. Prilikom vršenja pretresanja
oduzet će se privremeno samo oni predmeti i isprave koji su u vezi sa svrhom pretresanja. U zapisnik
će se unijeti i tačno opisati predmeti i isprave koje se oduzimaju, a to će se naznačiti i u potvrdi o
oduzimanju predmeta koja će se odmah uručiti osobi kojoj su predmeti, odnosno isprave oduzete.
Ako se pri pretresanju stana, prostorije, odnosno osobe nađu predmeti koji nemaju veze s krivičnim
djelom zbog kojeg je izdata naredba za pretresanje, ali upućuju na drugo krivično djelo, oni će se
opisati u zapisniku i privremeno oduzeti, a o oduzimanju će se odmah izdati potvrda. O tome će se
obavijestiti tužitelj.
43.PRIVREMENO ODUZIMANJE PREDMETA I IMOVINE
Privremeno oduzimanje predmeta i imovine je pritvor prema imovini, odnosno svojevrsni oblik
ograničavanja prava raspolaganja svojinom. Ova radnja je specifična za istragu, a može započeti i
prije započinjanja istrage, kao hitne istražne radnje.
Sastoji se u privremenom oduzimanju predmeta.Predmeti koji se po KZFBiH imaju oduzeti ili koji
mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke
će se osigurati njihovo čuvanje. Ko drži
takve predmete, dužan ih je predati po naredbi suda. Osoba koja ih odbije predati može se kazniti do
50.000 KM, a u slučaju daljnjeg odbijanja - može se zatvoriti. Privremeno oduzimanje predmeta se
može odrediti u cilju kasnijeg izvršenja mjere bezbijednosti predviđene KZ.Ako su stvari oduzete
zbog procesnog cilja vraćaju se uvijek njihovom držaocu kada se dokazni postupak završi.
Formalni uslov za privremeno oduzimanje predmeta i imovine je postojanje sudske odluke u
formi naredbe .Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje sud, na prijedlog tužitelja ili na prijedlog
ovlaštene službene osobe koja je dobila odobrenje od tužitelja.Oduzimanje predmeta vrši ovlaštena
službena osoba na osnovu izdate naredbe– za oduzete predmete izdaće mu se potvrda
Nakon privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije, u zapisniku će se popisati privremeno
oduzeti predmeti i dokumentacija i o tome izdati potvrdaPredmet koji je oduzet od fizičke odnosno
pravne osobe ne može se prodati, pokloniti ili na drugi način njim raspolagati.Osoba od koje se
privremeno oduzima predmet i dokumentacija ima pravo žalbe.Žalba ne odlaže privremeno
oduzimanje predmeta i dokumentacije.
Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija pohranjuju se u sudu ili sud na drugi način osigurava
njihovo čuvanje. Pravo uvida u ove predmete ima tužilac.
Privremeno oduziimanje predmeta bez naredbe.Predmeti mogu se privremeno oduzeti i bez
naredbe suda ukoliko postoji opasnost od odlaganja. Ukoliko se osoba koja se pretresa izričito
usprotivi oduzimanju predmeta, tužitelj će u roku od 72 sata od izvršenog pretresanja podnijeti
zahtjev sudiji za prethodni postupak za naknadno odobrenje oduzimanja predmeta.
Ukoliko sudija za prethodni postupak odbije zahtjev tužitelja, oduzeti predmeti se ne mogu koristiti
kao dokaz u krivičnom postupku. Privremeno oduzeti predmeti će se odmah vratiti osobi od koje su
oduzeti.
Posebni slučajevi privremenog oduzimanja predmeta
Privremeno oduzimanje pisama, telegrama, i drugih pošiljki Privremeno se mogu
oduzeti pisma, telegrami i druge pošiljke upućene osumnjičenom, odnosno optuženom ili one koje on
odašilje, a koje se nalaze kod preduzeća i osoba koje vrše poslove pošte i telekomunikacija.
Izdate pošiljke otvara tužitelj u prisutnosti dva svjedoka. Pri otvaranju će se paziti da se ne povrijedi
pečat, a omoti i adresa će se sačuvati. O otvaranju će se sastaviti zapisnik
22

23. Naredba banci ili drugoj pravnoj osobi Ako
postoje osnovi sumnje da je neka osoba počinila krivično djelo koje je povezano s dobivanjem
imovinske koristi, sud može, na osnovu prijedloga tužitelja, narediti da banka ili druga pravna osoba
koja vrši finansijsko poslovanje dostavi podatke o bankovnim depozitima i drugim finansijskim
transakcijama i poslovima te osobe, kao i osoba za koje se osnovano vjeruje da su uključene u te
finansijske transakcije ili poslove osumnjičenog, ako bi takvi podaci mogli biti dokaz u krivičnom
postupku.
Privremeno oduzimanje imovine
Sud može u bilo koje vrijeme u toku postupka donijeti na prijedlog tužitelja privremenu mjeru
oduzimanja imovine koja se ima oduzeti po KZ, mjeru zaplijene ili drugu neophodnu privremenu
mjeru kako bi se spriječilo korištenje, otuđenje ili raspolaganje tom imovinom.
.
Vraćanje privremeno oduzetih predmeta Predmeti koji su u
toku krivičnog postupka privremeno oduzeti vratit će se vlasniku, odnosno držatelju kada u toku
postupka postane očigledno da njihovo zadržavanje nije u skladu s odredbama zakona, a ne postoje
razlozi na njihovo oduzimanje.
44.ISPITIVANJE OSUMNJIČENOG
Pojam, pravna priroda i vrste iskaza osumnjičenog
Iskaz osumnjičenog je izjava koju on daje u tom svojstvu o KD koje mu se stavlja na teret i drugim
pitanjima krivične stvari koja je predmet suđenja. Iskaz osumnjičenog je , prije svega, sredstvo
odbrane osumnjičenog, ali može da posluži i kao dokazno sredstvo.
Iskaz osumnjičenog koristi se kao važno sredstvo ne samo zbog toga što u nekim slučajevima
nikakvih drugih dokaza nema, već zbog toga što može korisno poslužiti za provjeru vjerodostojnosti
i istinitosti drugih dokaza. Krivični postupak se ne može odreći upotrebe iskaza osumnjičenog kao
dokaznog sredstva, jer je osumnjičenom, kao neposrednom učesniku događaja o kome se sudi, po
pravilu, najbolje poznato da li je i kako djelo izvršeno. Sve dokazne elemente iskaza osumnjičenog
tužilac je obavezan da provjerava drugim dokaznim sredstvima.
Poseban značaj ima priznanje koje osumnjičeni može dati u svom iskazu. Priznanje predstavlja izjavu
kojom osumnjičeni tereti sebe za izvršenje KD, odnosno djelimično ili potpuno prihvata navode
optužbe kojima se označava kao učinilac. Priznanje je jedan od najspornijih dokaza u krivičnom
postupku, prema kome u sudskoj praksi i nauci postoji dosta predrasuda i ekstremnih tumačenja.
Priznanje može biti u užem smislu ako osumnjičeni potvrdi da je učinio KD, i u širem smislu kada
je svaka izjava osumnjičenog koja je istinita važna činjenica koja se tiče nj. krivice, a za njega je
nepovoljna.
Priznanje može biti:vansudsko i sudsko, znači da li je dato pred sudom ili van suda pred tužiocem,
policijom,Prosto i kvlaifikovano, Prosto postoji kada osumnjičeni priznaje ono zašto se optužuje,
bez ikakvih ograničenja. Kvalifikovano priznanje postoji kada osumnjičeni priznajući izvršenje, u
isto vrijeme priznaje i okolnosti koje isključuju KD ili bar umanjuju krivičnu odgovornost.Potpuno i
nepotpuno, znači da osumnjičeni priznaje sve navode optužbe ili samo neke a druge odbija,
Dobrovoljno i neizbježno, prema tome da li osumljičeni slobodno odlučuje da prizna ili to čini pod
uticajem već otkrivenih činjenica i okolnosti.
Forma i sadržina ispita oosumnjičenog
Članom 6 određuje se da osumnjičeni već na prvom ispitivanju:
mora biti obavješten o djelu za koje ga se tereti,zatim mu se mora omogućiti da se izjasni o svim
činjenicama i dokazima koji ga terete,da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
Ispitivanje osumnjičenog u istrazi vrši tužilac. Ispit je moguć u svako doba, danju, noću i u sve dane.
Ciljevi ispitivanja osumnjičenog su predočavanje okrivljenja i pružanje mogućnosti za odbranu, kao i
razrješenje subjektivnih i objektivnih okolnosti KD, kako bi se mogli potvditi ili odbaciti osnovi
sumnje protiv njega.
Kad se osumnjičeni prvi put ispituje pitaće se za osnovne identifikacione podatke( ime, prezime,
nadimak, ime roditelja gdje je rođen, gdke stanuje, datum rođenja itd)
Na početku prvog ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje se KD tereti i osnovi sumnje
protiv njega, a poučiće se o sledećim pravima:
23