1.
„Životno prostranstvo naša je tamnica. Prostranstvo posjeduje nas. Mi
ga posjedujemo samo koliko može oko da pređe preko njega.
A život nas umara, plaši, ali i zove, goni. Mislimo da nas vidi, ali da
ga se ne tičemo, kažemo da ga savladavamo, a samo se koristimo
njegovom ravnodušnošću.
Zemlja nam nije naklonjena. Gromovi i valovi nisu za nas, mi smo u
njima. Čovjek nema svog pravog doma, on ga otima od slijepih sila.
Ne osvajamo ovu zemlju, već grumen za svoju stopu, ni planinu, već
sliku u svome oku, ni more već njegovu gibljivu čvrstinu i odsjaj
njegove površine. Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za
nju.
Mi nismo nešto u nečemu, već ništa u nečemu, nejednaki s tim oko
sebe. To je tuđe gnijezdo, zemlja bi mogla biti samo stanište čudovišta
koja bi bila u stanju da se nose s nedaćama što ih ona pruža u izobilju.
Ili ničija. Pa ni naša.
Razvitak čovjekov trebao bi da ide ka gubljenju svijesti o sebi.
Možda će biti izlaz čovjekov da se vrati unazad, i da postane i ostane,
samo snaga.“