1. Judita
U vrememina teškim, bremenitim, jedan je od naši pradjedova, zapravo, jedan od naših otaca, stvorio
djelo koje će ranjenom i obeshrabrenom puku hrvatskom pomoći da prebrodi ratna stradanja.
Za razliku od nas, koji danas idemo na ovu terensku nastavu u slobodi i miru, ljudi su na ovim
područjima živjeli u strahu od Turaka koji su nemilosrdno otimali dijelove današnje naše zemlje,
djedovine, pa su tako nasrtali i na ovaj kraj u koji smo se mi danas uputili.
Marko Marulić, otac hrvatske književnosti, napisao je ep Juditu, 1501. godine, kao djelo u kojem je
naglašen domoljubni osjećaj: kao nekada Asirci, u njegovo su doba Turci, stigavši nadomak obližnjeg
Klisa, prijetili našem narodu, islamski svijet u srazu protiv kršćanskog. Djelo je ugledalo svjetlo dana
1521. godine kada je tiskano.
Marulić je biblijskom pričom o Juditi, hrvatskom narodu pokazao da se uz Božju volju i vlastitom
vjerom možemo spasiti od svake opasnosti.
Priču je preuzeo iz Biblije, stoga je to kršćansko-vergilijanski ep. Vergilijanski je po svojoj skladnoj
strukturi, a prateći tako antičke ideale stvaralaštva, iskazao se kao pravi renesansni pjesnik.
Na početku Judite, dva su prozna uvoda. U prvom uvodu naziva Istorija sva na kratko ka se uzdarži u
oviih knjigah, sažeto prepričava sadržaj biblijske priče o Juditi: Riječ je o hrabroj mladoj ženi, udovici,
koja bi se kao takva trebala iskazati kao nejaka, nemoćna, nezaštićena, a koja ipak uz Božju pomoć i
hrabrost koju joj Bog ulijeva, spašava židovski grad Betuliju ubivši asirskog vojskovođu Oloferna, i to
na veoma mudar način. Približivši mu se, pridobivši njegovu naklonost, a zatim mu odrubivši glavu.
U 2. uvodu, posveti kumu don Dujmu Balistriliću, Marulić izlaže već spomenutu namjeru pisanja ovog
epa.
Zatim slijedi 6 libara, zapravo pjevanja, u kojima iznosi svoju priču o Juditi.
Zašto bismo mi, mlade generacije nekog drugog doba trebali čitati Juditu? Zato što je vrelo inspiracije
života u teškim vremenima. Zato što je Judita naslijeđe hrvatske kulture i književnosti. A mi koji smo
danas na ovom putu, čitajući Juditu mogli bismo prepoznati upravo krajolike Splita i njegove okolice.
Naime, Marulić je u svoje kapitalno, i jedino djelo na hrvatskome jeziku, unio i motive svog vremena,
kako bi se njegovi suvremenici mogli bolje uživjeti u priču, kako bi ih pridobio nečim poznatim. Tako
se u prikazu asirske vojske prikazuje ratnička oprema iz tadašnjeg hrvatsko-turskog ratovanja, a
Juditino ukrašavanje pred izlazak pred Oloferna slijedi opće poznata načela petrarkističke poezije.
Također, pjesničke slike najčešće su iz domaćeg života tadašnjeg hrvatskog naroda.
I još nešto, kao što se mi danas osvrćemo na život onog kojeg hrvatsko naslijeđe smatra Ocem
Hrvatske Književnosti, i tako mu odajemo priznanje što je na hrvatskom jeziku, svojim ljudima želio
dati inspirativnu priču, vrijednu čitanja, ipak je bio toliko skroman da je priznao kako on nije taj koji
prvi piše na hrvatskom jeziku. Tako Marko Marulić odaje veliku počast spominjući začinjavce,
srednjovjekovne pjesnike koji su prije njega utrli put pisanja na hrvatskom jeziku, naslijedivši od njih i
poseban način pisanja u formi dvostruko rimovanih dvanaesteraca. Odaje počast onima koje je on
smatrao svojim uzorima, baš kako Marulić sam treba biti simbol našoj generaciji, o vrijednosti
čuvanja tekovina jedne nacije, kulture i književnosti.
