2. Ozonski omotač ili ozonski sloj je dio Zemljine atmosfere (stratosfera) koji sadrži
relativno visoku koncentraciju ozona, a to je između 10 do 50 km iznad Zemljine
površine. Premda je količina ozona u atmosferi relativno mala (maksimalne
koncentracije ne prelaze 0,001 %), njegova važnost za život na Zemlji je ogromna.
To je filter za ultraljubičasto zračenje sa Sunca, koje ima valnu duljinu manju od
320 nm (UVB i UVC). Osim ozona ni jedan od preostalih sastojaka atmosfere ne
apsorbira UV zračenje u rasponu od 240 do 290 nm. Kad bi to zračenje došlo do
Zemljine površine, oštetilo bi genetički materijal (DNK), a fotosinteza, koja je
neophodna za biljni svijet, bila bi onemogućena.
3. POVIJEST U ZNANOSTI
Francuski fizićari Charles Fabry i Henri Buisson prvi su otkrili ozonski omotač.
Uspjeli su dokazati u godini 1913. UV spektroskopskim mjerenjima po prvi
put u gornjoj atmosferi ozonski omotač. Svojstva ozonskog omotača je još
detaljnije istražio britanski meteorolog G. M. B. Dobson, koji je razvio
spektrofotometar (Dobsonov metar), koji se koristio za mjerenje
stratosferskog ozona s tla. Između 1928. i 1958. Dobson je uspostavio
svjetsku mrežu stanica za praćenje ozona, koje rade i danas.
Dobsonova jedinica je jedinica u kojoj se najčešće izražava količina ozona u
atmosferi. Količina ozona u atmosferi izražena u DU jednaka je ukupnoj
količini O3 koja se nalazi u vertikalnom stupcu zraka koji se proteže od tla do
vrha atmosfere. Kada bi sav ozon iz vertikalnog stupca doveli na standardne
uvjete ne mijenjajući pri tom veličinu baze stupca, stupac ozona visok 0,01
mm bio bi jednak jednoj DU. Uobičajena količina ozona u atmosferi je 300
DU.r
4.
5. ULTRALJUBIČASTO ZRAČENJE I
OZON
Premda je količina ozona u atmosferi relativno mala, njegova važnost za život na
Zemlji je ogromna. Kada se promatra njegovo djelovanje na ljudsko zdravlje i
okolinu, ultraljubičasto zračenje se obično dijeli na UVA (400–315 nm) ili dugovalno
(crno svjetlo), UVB (315–280 nm) ili srednjevalno i UVC (< 280 nm) ili kratkovalno
(antimikrobno).
UVC zračenje blokira ozonski omotač i trenutno ne predstavlja neposrednu prijetnju.
UVB zračenje, koje ne prodire u dublje slojeve kože, izaziva akutno oštećenje kože
(eritem - crvenilo) u obliku opeklina, koje dovodi do degeneracije kože, njezina
starenja, a može izazvati i rak kože zbog oštećenja gena za obnovu stanica kože.
UVA zračenje stvara spontanu i neposrednu pigmentaciju kože povećanom
proizvodnjom melanina. Prodire u dublje slojeve kože uzrokujući oštećenja i mogući
razvoj raka kože u kasnijoj fazi života.
6.
7. RASPODJELA OZONA U STRATOSFERI
Debljina ozonskog omotača se razlikuje, tako je uglavnom u blizini ekvatora manja i povećava se prema
polovima. Debljina se mijenja ovisno o godišnjim dobima i uglavnom je ozonski omotač najdeblji u proljeće
i najtanji u jesen, posebno na sjevernoj polutki. Razlog za to su zračna strujanja, a i intenzitet Sunčevog
zračenja.
Budući da se stratosferski ozon stvara zbog Sunčevog ultraljubičastog zračenja, normalno je očekivati da
bi najviše ozona trebalo biti u tropskom pojasu, a najmanje u polarnim regijama. Isto bi bilo normalno da je
najviše ozona po ljeti, a najmanje u zimu. Promatranja pokazuju sasvim nešto drugo, najviše ozona ima u
umjerenom pojasu na sjevernoj i južnoj polutki, i najviše ga ima u proljeće, a najmanje u jesen.
To se objašnjava s prevladavajućim stratosferskim vjetrovima, što je poznato kao Brewer-Dobsonovo
strujanje zraka. Ustvari, najviše se ozona i stvara u tropskom pojasu, ali strujanje zraka odnosi ozon prema
polovima i prema donjem dijelu stratosfere. Ipak, na južnoj polutki, zbog pojave koja se naziva ozonska
rupa, ima najmanje ozona u svijetu i posebno iznad Antartike, u rujnu i listopadu
Ozonski omotač je u tropskom pojasu na većim visinama, a u umjerenom i polarnom pojasu na nižim
visinama. Ta razlika se dešava zbog slabog strujanja između troposfere i stratosfere, posebno u tropskom
pojasu. Vrijeme potrebno da se zrak podigne iz tropske tropopauze, na visinama od 16 do 20 km iznad tla,
je između 4 do 5 mjeseci (oko 9,1 m dnevno)
