Četvrti roman Želimira Kruške je u stvari popularno "3 u 1", tj. prva tri romana koja se žanrovski, formom, likovima pa čak donekle i hronografski oslanjaju jedan na drugi; ovde su smešteni u jedno delo koje zaokružuje celinu u svoju sopstvenu formu, ritam i filozofiju. Knjiga o životu ispričana kroz razgovor tri obična u čoveka u jednoj sasvim običnoj kafani o nekim na prvi pogled sasvim običnim stvarima. Stvarima i događajima koji su sasvim obični u opštem smislu i koji se manje-više dešavaju svima nama. U ovoj knjizi nema super-heroja, nepredviđenih obrta niti neobičnih likova. Ono što je neobično je način na koji autor doživljava i percipira stvarnost, koji većina ljudi uzima per se, bez mnogo zalaženja u detalje. U modernom potrošačkom društvu, veliku većinu populacije definiše fasciniranost spoljašnošću, reklamama i ravnim svetlucavim površinama bez razlike da li je to neonska reklama, televizor u boji, monitor računara ili ekran najnovijeg modela mobilnog telefona. Autor u svojoj interpretaciji događaja gleda daleko ispod površine, ona ga interesuje samo kao forma koja ima za cilj da odvrati pažnju površnog posmatrača. Upečatljivom životnom mudrošću i dubokom logičkom analizom on želi i trudi se da hvata niti svakodnevnog života, i uspeva; činjenice koje uznemiravaju i zbog kojih (post)moderni čovek nesvesno ulaže toliko truda da ih prenebegne, ignoriše i ne vidi. Bez suvišne filozofije i suvoparnih fraza, autor kolokvijalnim rečnikom pa čak i šalama uspeva da neugodnu istinu iznese pred svoje sagovornike samim tim i pred nas čitaoce. Često su te neprijatne istine deo njegovog vlastitog iskustva i on se ne ustručava da dekonstruiše i ogoli sebe do onog nivoa za koji veoma mali broj ljudi ima hrabrosti. Da pomeri zavesu, pogleda iza nje, odbaci predrasude i bar pokuša da nam objasni kakva je odgovornost biti čovek. Vladimir Kruška