2. EMOCIJE
Emocije se uvek javljaju kao izraz našeg bića u njegovom odnosu
prema svetu , tako da moraju biti objašnjene u kontekstu odnosa bića
i sveta. Tako zaključujemo da je svaka emocija deo kompleksnog
mehanizma. Emocija je u stvari segment lanca događaja koji počinje
opažanjem stimulusne situacije, a zavšrava se nekom akcijom
usmerenom ka toj situaciji.
Emocija je reakcija na promenu u spoljašnjem svetu, koja je za nas
značajna iz bilo kog razloga i motiviše nas na ono ponašanje koje će
značiti adaptaciju na promenu. Kada je osećanje neprijatno,
ponašanje će biti usmereno na promenu stimulusne situacije, a kada
je prijatno adaptacija se sastoji u tome da se promena potkrepi i
pojača.
4. STIMULUSNA SITUACIJA
Primer: Medved je u šumi, a čovek mu se približava. Medved je primetio
čoveka, a ovaj njega još nije.
Stimulusna situacija uvek je neka promena u spoljašnjem svetu.
Nije moguće postaviti objektivne kriterijume na osnovu kojih bismo odredili
koji to stimulusi izazivaju osećanja, jer u istoj situaciji, neko može biti ljut,
dok će drugi biti potpuno ravnodušan.
Dakle, emocionalno reagovanje na neke stimulusne situacije je primarno
subjektivna kategorija, koja se tek naknadno i seknudarno može
objektivizovati.
5. PERCEPCIJA STIMULUSTNE SITUACIJE
Primer: Čovek je na pedesetak metara, primetio nešto krupno,
tamno i dlakavo.
Da bi osoba mogla da reaguje na neku promenu u spoljašnjem
svetu, najpre je mora registrovati bilo svesnim opažanjem
( percepcija), bilo nesvesnim registrovanjem
( subcepcija).
6. PRIPISIVANJE ZNAČENJA- APERCEPCIJA
Primer: Čovek shvata da je to što vidi odrastao medved.
Mentalna reprezentacija neke situacije sama po sebi ne znači ništa, jer je
potrebno da je subjekt shvati, da odredi njen smisao, odnosno značenje.
Pripisivanje smisla opaženim stimulusima je funkcija referentnog okvira.
Referentni okvir dekodira opaženi stimulus, dovodeći ga u vezu sa ličnim
znanjem i iskustvom, čime subjektu postaje jasno šta dati stimulus znači.
Kada čovek iz primera shvati da je suočen sa medvedom u šumi, on
istovremeno shvata šta to za njega znači. To zavisi od njegovih
prethodnih iskustava i znanja o tome šta medved može da mu uradi i šta
treba da uradi da bi se spasao. Čovek značenje stimulusa dovodi u vezu sa
samim sobom i sa drugim aspektima situacije.
7. PRIPISIVANJE ZNAČENJA- APERCEPCIJA
Svakom stimulusu se može pripisati tačan ili pogrešan smisao. Kada je
značenje stimulusa ispravno protumačeno, onda se ispravan podatak
prepušta na dalju obradu. Međutim određenom stimulusu može se
pripisati i pogrešno, iskrivljeno značenje-što dovodi do toga da naredni
procesi rade sa pogrešnim podatkom, a to se na kraju ispoljava kao
neadekvatna emocija.
Pošto je apercepcija jedan vrlo brz proces, u stvarnom životu dolazi do
povremenih grešaka odnosno do ,,lažnih uzbuna,,.
8. PRIPISIVANJE VAŽNOSTI- VALORIZACIJA
Primer: Suočen sa medvedom koji je opasna životinja i može ga ubiti,čovek
shvata da je u opasnosti da izgubi život, a to je za njega vrlo visoka
vrednost.
Nije dovoljno samo određivanje značaja pojedinim stimulusima koji čine
stimulusnu situaciju, već je neophodno pripisati im značenje. Tek kada se
neko značenje proceni kao važno- dolazi do emocije.
Valorizacija je zato kritični momenat u procesu obrade informacija o
stimulusu jer samo od nje zavisi da li će osećanje nastati ili ne. Dakle nakon
što je shvatio šta je to što opaža i šta to za njega znači, osoba tom značenju
pripisuje određenu vrednost u skladu sa svojim sistemom vrednosti-
valorizacija.
9. PRIPISIVANJE VAŽNOSTI- VALORIZACIJA
Pošto znamo da osećanja skoro automatski prate određene promene u
spoljašnjem svetu, jasno je da je i valorizacija isto tako brza reakcija koja je
sjedinjena sa procesima opažanja i apercepcije.
Proces valorizacije povezan je sa sistemom vrednosti koji je u manjoj meri
biološki određen, a u većoj je produkt socijalizacije i personalizacije. Kao
rezultat imamo to da se ljudi značajno razlikuju po tome šta su za njih
vrednosti i koliko određena vrednost za njih vredi.
Smtra se da je valorizacija ,,normalna,, kada je razumljiva i prihvatljiva
drugim članovima neke zajednice.
Međutim, kada je nerazumljiva i neprihvatljiva u pitanju je odstupanje bilo
u pravcu precenjivanja ili potcenjivanja određene vrednosti, a samim tim je
i nastala emocija neadekvatna.
10. PRIPISIVANJE VAŽNOSTI- VALORIZACIJA
Svaki čovek neprestano pripisuje smisao i važnost svim stimulusima koje
registruje.
Referentni okvir upoređuje stimuluse sa prethodnim iskustvom i procenjuje
stimuluse iz sva tri polja stvarnosti- ja , drugi ljudi, svet.
Najveći deo ove obrade odigrava se nesvesno.
11. EMOCIONALNA TELESNA REAKCIJA
Primer: Čovek oseća da mu srce radi brzo i snažno i oseća intenzivno
fizičko uzbuđenje.
Kada referentni okvir proceni neko značenje stimulusa kao značajno ,
aktiviraju se specifični biološki programi koje doživljavamo kao
osećanje. Osoba registruje određene senzacije, uzbuđenje, motorne
reakcije. Svrha ovih programa je da pripreme telo za adaptivno
ponašanje, tako da veoma brzo dolazi do promena u autonomnom
nervnom sistemu i endokrinom sistemu,ali i u motornim funkcijama.
Smisao ovih promena je da podignu energetski nivo tela i mobilišu
organizam na eventualnu akciju.
12. SPREMNOST ZA AKCIJU
Primer: Primetivši medveda, čovek je ,,instinktivno,, odskočio u
suprotnom pravcu. Njegovo telo je u pozi za beg, a na njegovom licu
primećuje se strah.
Telesne promene koje se javljaju u sklopu određene emocije nisu slučajne.
Sve one vode ka zajedničkom cilju, a to je specifična akcija. Izgleda da
svaka emocija aktivira jedan ili nekoliko bihejvioralnih programa, čime se
postiže da je osoba trenutno motivisana za određenu vrstu ponašanja. To
se subjektivno doživljava kao unutrašnji podsticaj, nagon ili impuls za
akciju, a objektivno se izražava zauzimanjem specifičnog položaja tela i
specifičnim izrazom lica.
13. MIŠLJENJE I MENTALNE OPERACIJE
Primer: Naš junak sada već grozničavo razmišlja o tome šta je najbolje
da uradi kako bi se spasao. Ima ideju da beži, popne se na drvo, da
legne na zemlju ili da pokuša da uplaši medveda. Na kraju se odlučje
da obori pogled i da se sasvim polako, bez naglih pokreta unazad
vraća tamo odakle je i došao.
Emocija je reakcija na ocenu da se dešava nešto veoma važno, tako da
emocija utiče na ostale delove mentalnog aparata i psihe, zahtevajući
prioritet za ono čime se ona bavi. Tako se postiže da emocija postavlja
prioritetni cilj celokupnom mentalnom aparatu i on se reorganizuje
kako bi se stavio u funkciju ostvarenja tog glavnog cilja.
Osnovni cilj ovog mišljenja jeste izbor onog ponašanja koje će biti
najbolji odgovor na procenjenu stimulusnu situaciju.
14. ADAPTIVNO PONAŠANJE
Primer: Čovek se sada ponaša u skladu sa svojom odlukom i uprkos svom
strahu, polako se povlači, oborenog pogleda, krećući se unazad. Recimo da
je ovo ponašanje dovelo do razrešenja situacije, odnosno da ga medved nije
napao.
Adaptivno ponašanje je ono koje omogućava subjektu da se ponaša u
skladu sa smislom i značajem koji je pripisao stimulusnoj situaciji. Kada
adaptivno ponašanje proističe iz neke neprijatne situacije, tada je
subjektov cilj da je promeni kako bi se ponovo uspostavio sklad između
njegovih želja i vrednosti i spoljašnjeg sveta. To u stvari znači da subjekt
može adaptivno da utiče na samu situaciju kako bi je promenio ili da je
napusti i izbegava. Ako su ova ponašanja bila uspešna tada prestaju razlozi
za neprijatno osećanje i nastupa olakšanje.
15. ADAPTIVNO PONAŠANJE
U datom primeru pošli smo od pretpostavke da se stimulusna situacija
može promeniti. Postoje međutim i situacije koje se ne mogu promeniti i u
takvim situacijama jedini način da prestane neprijatno osećanje jeste da se
osoba readaptira tako što će promeniti smisao i važnost, značenje i značaj
same situacije.
16. DRUGI NAČINI NASTANKA EMOCIJA
Psihogeni stimulusi- Kada mentalna predstava nije produkt percepcije
spoljašnjeg sveta, već dolazi iz našeg unutrašnjeg sveta ona može biti
podvrgnuta procesima apercepcije i valorizacije tako da dovodi do
emocionalne reakcije. Emocije povezane sa pretpostavljanjem i
zamišljanjem budućnosti su specifično ljudske jer jedino čovek ima toliko
razvijenu imaginaciju.
Simbolični stimulusi- Govor je najbolji primer za ovu vrstu stimulusa.
Kada čujemo neku vest, mi stvaramo mentalnu predstavu koja se
podvrgava apercepciji i valorizaciji usled čega se javlja emocija.
Sled događaja- izgovorena reč- opažena reč- asocirana mentalna
predstava- apercepcija mentalne predstave- valorizacija mentalne
predstave- telesna reakcija....
Simbolični stimulusi mogu dolaziti spolja, ili nastati kao rezultat
,,unutrašnjeg govora,,.
17. DRUGI NAČINI NASTANKA EMOCIJA
Asocijativni stimulusi- opažena stimulusna situacija može biti asocirana
sa nekim drugim mentalnim predstavama, a one su te koje pokreću
apercepciju i emocionalnu reakciju. Npr. majka čije je dete bolesno, pri
pogledu na neko drugo dete koje se igra ( stimulusna situacija), seti se
svoga deteta koje ne može da se igra ( asocirana mentalna predstava) što
pokreće emociju žalosti. Sled događaja – stimulusna situacija- percept
stimulusne situacije ( mentalna predstava)- asocijativni tok- asocirana
mentalna predstava- apercepcija te predstave- valorizacija smisla
pripisanog mentalnoj predstavi...Osoba može biti svesna svoje asocijacije
ili ne, a kada nije svesna govorimo o projekciji.
19. ČETIRI TIPA EMOCIONALNE READAPTACIJE
I tip readaptacije- Ljutnja- javlja se kada je opažena važna promena u
spoljašnjem svetu ugrožavajuća, ali i promenjiva.
II tip readaptacije- Strah- kada je opažena važna promena u spoljašnjem
svetu ocenjena kao ugrožavajuća , nepromenjiva, ali da ju je moguće izbeći
osetićemo strah.
III tip readaptacije- Tuga- kada je opažena važna promena u spoljašnjem
svetu ugrožavajuća, nepromenjiva i neizbežna, adaptivno ponšanje sastoji
se u prilagođavanju nastaloj promeni u svetu.
IV tip readaptacije- Zadovoljstvo- karakterističan je za prijatna osećanja.
20. NEADAPTIVNO PONAŠANJE
Kada nas neprijatno osećanje motiviše na akciju u spoljašnjem svetu,
kriterijum na osnovu koga zaključujemo da li je neko ponašanje koje je
proisteklo iz neprijatne emocije adaptivno ili ne, jeste uticaj koji je to
ponašanje ostvarilo na samu stimulusnu situaciju.
Ukoliko smo uspeli da svojim ponašanjem delujemo tako da se
promeni stimulusna situacija ili ako smo uspeli da je izbegnemo onda
je readaptacija bila uspešna. Kada se ponovo uspostavi sklad između
referentnog okvira i sveta, prestaju i razlozi za osećanje neprijatne
emocije i nastupa olakšanje.
Sva ona ponašanja koja proističu iz neprijatnih osećanja, a ne uspevaju
da promene stimulusnu situaciju i da ugase razloge koji su ih
pokrenuli su neadaptivna.
21. NEADAPTIVNO PONAŠANJE
Primer: Zamislite osobu koja na svom radnom mestu u hrnočnom
konfliktu sa svojim šefom. Pošto joj šef ne pruža razumevanje, već je
obezvređuje ova osoba je hronično ljuta. Osećanje ljutnje je motiviše
na ponašanje čiji je cilj promena šefovog ponašanja.
22. NEADAPTIVNO PONAŠANJE
Prva mogućnost je da ova osoba izrazi svoju ljutnju i bes prema šefu,
odnosno da se sa njim posvađa. Ova reakcija može dovesti do
pogoršanja njihovog odnosa. Nepovoljni ishodi mogu biti i otkaz ili još
dublji konflikt i intenzivnije proganjanje ove osobe od strane šefa.
Važno je shvatiti da samo izražavanje osećanja, nije po sebi dobro, već
je dobro u onoj meri u kojoj je uspelo da razreši stimulusnu situaciju.
Druga mogućnost je da osoba izrazi svoju ljutnju, odnosno da se
,,isprazni,, ali ne prema šefu, nego prema nekome ili nečemu drugom.
To su uglavnom oni drugi za koje smatramo da je bezbedno da prema
njima izrazimo ljutnju: podređeni, javni službenici na šalterima,
učesnici u saobraćaju, članovi porodice, možda neki predmet ili
životinja. Prividna dobit ovakve reakcije je u ,,pražnjenju,, nagomilane
ljutnje i u emocionalnom i fiziološkom rasterećenju.
23. NEADAPTIVNO PONAŠANJE
Međutim, pošto ljutnja nije dovela do onih ponašanja koja utiču na
originalnu stimulusnu situaciju nije ni došlo do promene te situacije,
odnsono šefovog ponašanja, tako da će osoba u sledećem susretu sa
šefom nastaviti da nakuplja ljutnju i bes.
Ovakvo ponašanje u stvari održava osećanje ljutnje i besa i dovodi
osobu u jedan generalizovan konflikt sa svetom jer drugi ljudi nalaze
da je njena ljutnja prema njima neopravdana ili nepravedno jaka, tako
da i oni reaguju ljutnjom prema toj osobi.
Čak i kada osoba izražava ljutnju i bes prema nečemu što simbolički
predstavlja njenog šefa, npr. predmetima koji mu pripadaju ili
udarajući jastuk ( a zamišljajući šefa), ovaj način ponašanja ne dovodi
do stvarne promene neprijatne situacije.
24. NEADAPTIVNO PONAŠANJE
Treća
mogućnost je
da ova osoba
primeti da je
postala
nervozna,
napeta i
mrzovoljna i
da se uplaši da
će zbog toga
dobiti čir na
želucu. Zbog toga odlučuje da više pažnje posveti svom
zdravlju. Ona se onda posvećuje različitim oblicima
fizičkih aktivnosti kako bi ,,potrošila,,negativnu
energiju koju u njoj stvara hronična ljutnja prema
šefu.
25. U ovom slučaju, blagotvorno deluje činjenica da se osoba bavi nekom
fizičkom aktivnošću , jer za to vreme ne razmišlja o svom šefu. Posle
aktvnosti oseća umor, tako da je odlazak na spavanje takođe relaksira i ne
bavi se više mislima o svom šefu.
Međutim, sutradan, na radnom mestu situacija se ponavlja, ljutnja se
nakuplja, tako da bavljenje fizičkom aktivnošću postaje nužda i neka vrsta
taktike preživljavanja.
26. Četvti način reagovanja mogao bi da predstavlja ona ponašanja koja
imaju za cilj da izazovu relaksaciju i telesnu i duhovnu smirenost. Recimo
da osoba odluči da se relaksira i meditira. Tako svoje mentalne predstave
koje su bile vezane za probleme na poslu, zamenjuje drugim predstavama
koje joj prijaju i dovode do relaksacije koju prate odgovarajuće fiziološke
promene. Pošto je osoba u stanju da posle dolaska sa posla postigne
stanje opuštenosti, ubrzo otkriva da joj je to moguće i na poslu, čak i
prilikom susreta sa šefom.
Svi ovi oblici ponašanja mogu se nazvati pseudoadaptivnim jer su
donekle pozitivna, ali se od adaptivnog ponašanja razlikuju jer ne dovode
do trajnog rešenja problema.
27. U ovoj situaciji postoji tri mogućnosti za adaptivno ponašanje:
1. Osoba preduzima one akcije koje će uticati da šef promeni svoj način
ponašanja prema njoj. Tu nema univerzalnog recepta, tako da je potrebno
koristiti svoju emocionalnu i socijalnu inteligenciju da procenimo drugu
osobu i primenimo veštine koje bi uticale na nju da promeni svoje
ponašanje. Efikasno može biti ignorisanje, duhovite opaske, izbegavanje,
traženje pomoći nekog trećeg ... Moguće je da nijedan od ovih načina
ponašanja ne bude efikasan ili da osoba odbije da ih primeni jer ih smatra
manipulacijama. U tom slučaju se problematična situacija shvata kao
nepromenjiva i onda su potrebni drugi oblici readaptacije.
28. 2. Osoba napušta probematičnu situaciju, bilo davanjem otkaza, bilo
promenom radnog mesta u okviru firme. Ovaj izbor je adekvatan ako je
osoba prethondo pokušala da na više načina razreši problematičnu
situaciju.
3. Osoba ostaje u problematičnoj situaciji, ali menja način na koji
doživljava šefova ponašanja. To znači da će promeniti značenje ili značaj
koji im pripisuje. U ovom slučaju, osoba menja i prilagođava sebe,
prihvatajući svog šefa takvog kakav je i shvatajući da je njegovo
ponašanje, njegov sopstveni problem.
29. KRIPTOADAPTIVNO PONAŠANJE
Ovo je posebno ponašanje proisteklo iz neprijatnih osećanja, koje je
naizgled potpuno neadaptivno, ali u suštini ima adaptivnu funkciju. Ova
ponašanja su najčešće nesvesna, mada mogu biti i svesna. Osobe razvijaju
neki simptom koji dovodi do prestanka stimulusne situacije.
Npr. svaki put kada je šef kritikuje, osoba može dobiti tikove, što će
promeniti kontekst komunikacije iz ,,normalnog,, u ,,nenormalan,, tako
da šef počne da izbegava da je kritikuje. Sam simptom je nevoljan i smeta
osobi, ali posmatrano sa aspekta adaptacije, on uspešno ostvaruje svoju
srvrhu.
30. ATRIBUCIJA / DISATRIBUCIJA EMOCIJA
Atribucija je proces imenovanja, odnosno prepoznavanja osećanja. To je
proces kojim svest prepoznaje određenu reakciju kao osećanje.
Ovaj proces naravno može biti tačan i pogrešan. Svest može tačno
prepoznati telesnu promenu i ispravno imenovati osećanje, ali može tu
istu telesnu promenu prepoznati pogrešno kao neko drugo osećanje ili
kao neku neemocionalnu reakciju i tada govorimo o disatribuciji.
Poremećaji atribucije osećanja mogu se podeliti na ,,nečitanje,, ili
,,pogrešno čitanje,, telesne reakcije.
Ako je svesna atribucija tačna, onda smo u prednosti jer svi nivoi
sistema mogu se usmeriti na rešavanje prioritetnog zadatka, dok kod
disatribucije različiti nivoi sistama mogu da uđu u stanje konflikta ili
konfuzije jer prioritet koji je zadat emocijom nije prepoznat.
31. ANATRIBUCIJA
Osoba koja nije svesna svojih emocija je u najvećoj meri u njihovoj
vlasti.
Nesvesne emocije izražavaju se u ponašanju, ali osoba ne poznaje pravi
motiv svojih postupaka već ih naknadno sebi objašnjava. Primer:
hipnoza.
Prema nepisanom pravilu, emocije koje svest ne želi da pročita
uglavnom se ne uklapaju u naš sistem vrednosti i mi ih odbijamo zbog
toga. Neke osobe imaju negativan stav prema emocijama uopšte, tako
da su sklone ignorisanju emocionalnih reakcija ili ih potiskuju. Kada
potiskujemo emociju mi nismo svesni svoje emocionalne reakcije jer je
ta emocija za nas apsolutno neprihvatljiva. To znači da bismo , postajući
svesni svog osećanja, počeli o sebi vrlo negativno da mislimo. Da bi se to
sprečilo, uključuje se mehanizam potiskivanja i emocija je odvojena od
našeg svesnog Ja.
32. SOMATIZOVANJE OSEĆANJA
Pri somatizovanju se emocionalne
telesne reakcije pogrešno čitaju kao neke
neemocionalne telesne pojave. Svest tu
reakciju može prepoznati kao bezazlen
telesni oset ili kao znak nekog telesnog
poremećaja ili bolesti.
Primer: strah izaziva lučenje adrenalina,
što dovodi do ubrzavanja rada srca.
Osoba koja nije svesna da se mnogo
uplašila, već samo registruje da joj srce
radi vrlo brzo i snažno, to može
protumačiti kao ,,predinfarktno stanje,,
na šta će reagovati panično i tražiće da se
pozove hitna pomoć.
Tako se stvara konfuzija, jer je svest
originalni strah pretvorila u strah od
srčanih bolesti.
34. STRAH
Strah je osećanje koje osećamo kada procenjujemo da je ugrožena neka
naša vrednost, a mi se ne možemo suprotstaviti tome što je ugrožava, ali
možemo da se uklonimo iz te situacije.
Panika se oseća kada procenjujemo da je neka naša vrednost
ugrožena,da se ne možemo suprotstaviti tome što je ugrožava, i ne
znamo da li možemo da se uklonimo iz te situacije.
Užas je osećanje koje se javlja kada procenjumemo da je ugrožena neka
naša vrednost, ne možemo da se suprotstavimo onome što je ugrožava i
za nas nema izlaza iz te situacije.
35. STRAH
Strah se oseća u odnosu na trenutnu situaciju,
ali se može osećati i u odnosu na budućnost i
onda je u pitanju strepnja, u okviru koje se
razlikuju oprez, sumnja, trema, zabrinutost i
anksioznost ili teskoba.
Strah je reakcija koja se javlja ovde i sada kada
smo suočeni sa opasnim objektom ili
situacijom.Nije dovoljna samo procena da
postoji opasnost, već je potrebno da
procenimo i da je sila koja nas ugrožava
moćnija od nas.
36. RACIONALAN I IRACIONALAN STRAH
Osećanje straha je racionalno kada zaista postoji ugrožavajući objekat ili
situacija i kada osoba zaista nije u stanju da mu se suprotstavi .
Pošto je naša procena uvek subjektivna, možemo se uplašiti i u
situacijama u kojima nema objektivnog razloga za strah. Takav strah čija
logika nije razumljiva ni nama samima, naizva se iracionalni strah.
Nekada je strah razumljiv jer zaista postoji mogućnost da nas nešto
ugrozi, ali je nerazumljivo što sebe doživljavamo potpuno nesposobnim
da se suprotstavimo izvoru opasnosti.
Primer: panični strah pri susretu sa paukom ili škorpijom čiji ujed
realno može biti opasan, ali koje mi možemo da zgazimo.
37. PRETERANI STRAH
Preterani strah se može odnositi na situacije u kojima osoba nema
razloga za strah, ali se ipak plaši ( greška apercepcije) ili ima razloga za
strah, ali se plaši preterano ( greška valorizacije sa ili bez prethodne
greške), ili u kojima svoj strah ispoljava na socijalno neprihvatljiv način.
Kada se neko često i neadekvatno plaši onda govorimo o crti ličnosti
koju nazivamo plašljivost. Ovakve osobe ili druge ili svet doživljavaju
kao opasne ili sebe vide kao nemoćne i nesposobne.
Strah se može prigušivati ili postiskivati usled različitih fantazija. Neke
osobe veruju da je pokazivanje straha znak slabosti i kukavičluka i da bi
je značajni drugi zbog toga odbacili kao manje vrednu, kao i da bi ih
strah kada bi ga irazili preplavio i da bi mogle da izgube razum i slično.
38. MASKIRANI STRAH
Kada nismo svesni osećanja straha, treme ili anksioznosti već samo
nekih telesnih reprezentacija ovih osećanja, tada te osete nazivamo
ekvivalentima straha. Reč je o maskiranom ili somatizovanom strahu,
jer se pojavljuje samo njegova somatska komponenta koju ne prate
mentalni sadržaji. Ovo se dešava osobama za koje strah nije prihvatljivo
osećanje.
Izolovane telesne manifestacije strha mogu da se jave u gotovo svim
organima. Evo nekih:
- Suvoća u ustima
- Ubrzan srčani rad
- Naježena koža
- Podrhtavanje prstiju
- Česte stolice
- Gubitak apetita
39. MASKIRANI STRAH
U ovom slučaju osoba svoj strah doživljava kao telesni simptom, a ne
kao emociju ona nije svesna da se radi o reakciji straha na neku životnu
situaciju, tako da sam ,,simptom,, može postati uzrok novog straha.
Primer: tahikardija za koju osoba nije svesna da se javlja kao reakcija
na neku situaciju, postaje razlog za strahovanje osobe jer joj je ,,srce
popustilo,,. Sada ova osoba ima dvostruki problem, čime se dodatno
zbunjuje, jer je manifestacija ili posledica prvog straha postala razlog
drugog. Posledica je da se osoba, umesto da se bavi primarnim
problemom, sada bavi svojim zdravljem.
Ovaj mehanizam pomaže osobi da prevaziđe mučnu i neodređenu
apstraktnost koja nastaje zbog njene nesposobnosti da definiše vezu
između svog osećanja i problematične životne situacije.
To su osnovni razlozi zbog kojih se različita osećanja straha somatizuju
kao telesni simptomi.
40. OSEĆANJE KRIVICE
Kada procenjujemo da smo nekim svojim postupkom neopravdano
uzrokovali štetu i izazvali nečija neprijatna osećanja, osećamo krivicu ili
samoljutnju.
Ovo osećanje socijalizovanu osobu motiviše da nadoknadi štetu, izrazi
saosećanje sa oštećenim i promeni ponašanje koje je dovelo do štetnih
posledica.
Da bi neko mogao da oseti osećanje krivice mora u sebi imati psihičke
sturkture koje to omogućuju, a koje sadrže socijalne norme i
vrednosti.One nastaju tokom procesa socijalizacije, pa propusti u
vaspitanju deteta mogu dovesti do nedostatka u njihovom formiranju.
Ovakva odrasla osoba postaje samoživi pojedinac koji nema obzira
prema drugim ljudim, prema kojima ne pokazuje ni elementarno
ljudsko saosećanje, jer ih doživljava kao konkurente.
41. OSEĆANJE KRIVICE
U formiranju ovih mentalnih struktura koje omogućuju osećanje krivice
ključnu ulogu imaju zabrana i kazna. Roditeljska zabrana određuje koja
su detetova ponašanja nepoželjna i neprihvatljiva, a kaznom se
sankcioniše kršenje zabrane.
Treba razlikovati infantilno osećanje krivice od odraslog osećanja
krivice.
Naime, infantilna krivica podrazumeva da osoba ne razlikuje sebe od
svog ponašanja, te tako svaku kritiku ponašanja doživljava kao kritiku
ličnosti i oseća inferiornost u odnosu na osobu koja je kritikuje. Pošto je
to vrlo neprijatno osećanje, osoba teži da ga izbegne, te tako ne prihvata
ni odgovornost za svoje postupke, jer je ne razlikuje od osećanja
inferiornosti. Ove osobe se uvek kada načine neku grešku osećaju kao
da su vrlo loše osobe i misle: ,, Drugi vide da ja nisam dobar, da sam glup ili
loš...,,
42. ADEKVATNO OSEĆANJE KRIVICE
Adekvatno je ono osećanje krivice koje:
- Osoba oseća u situaciji u kojoj je perkršila neku svoju, društveno
razumljivu moralnu normu,
- te je tako nastala neka šteta, zbog koje će neko patiti.
- Ovo osećanje svojim intenzitetom i trajanjem odgovara veličini
prekršaja i štete .
- Izražava se na socijalno prihvatljiv način.
43. PRETERANO OSEĆANJE KRIVICE
Kada procenjujemo zašto u nekoj situaciji osoba reaguje preteranim i
neadekvatnim osećanjem krivice, zaključujemo da je to rezultat
iskrivljenog tumačenja realnosti ( pogrešne apercepcije) ili preteranog
vrednovanja ( greška valorizacije).
Preterano vrednovanje je rezultat previsokih kriterijuma koje osoba
sebi postavlja i u odnosu na koje ocenjuje svoje ponašanje. Ovi
kriterijumi se uglavnom odnose na perfekcionizam pri izvođenju neke
aktivnosti i na izazivanje tuđih neprijatnih osećanja.
Preterana krivica može biti u vezi sa jednom važnom situacijom ili
pretežan način emocionalnog reagovanja neke osobe. Nju osoba može
doživljavati kao svoj problem ili ne.
44. PRETERANO OSEĆANJE KRIVICE
Postoje ljudi koji imaju problem sa osećanjem krivice jer smatraju da
su krivi ako u nekoj situaciji ne urade sve što mogu, da spreče ili ublaže
negativnu posledicu. Zbog toga se oni optužuju na sledeći način: ,,Samo
da sam uradio ovo.,, ili ,,Da bar nisam uradila ono.,,
Nakon nekog vremena oni razmišljaju o raznim mogućnostima i uviđaju
svoje ,,greške,,. Međutim postoji velika razlika između praktično
beskonačnog broja različitih mogućnosti i prilično ograničenih dužnosti.
Primer: odrasla ćerka koja se oseća krivom što bolesnu majku ne
posećuje više puta dnevno, odnosno svaki put ,,kad može,,.
45. PRETERANO OSEĆANJE KRIVICE
Nekada ljudi pokazuju da se osećaju krivima i za ono što je izvan
njihove zone odgovornosti. Oni se dakle smatraju odgovornim i za ono
nad čim nemaju kontrolu ( npr. postupci drugih ljudi ili događaji).
Do ovoga često dolazi kao posledica roditelja koji deci pripisuju veliku
odgovornost. Tako , ako roditelji neke svoje odgovornosti delegiraju
starijem detetu, smatrajući ga odgovornim i dajući mu određene
dužnosti za manje dete, kod njega se razvija preterana odgovornost i
preterana savesnost.
Vrlo je verovatno da će ovakvo dete kada odraste imati problema sa
osećanjem krivice.
46. POTISKIVANJE OSEĆANJA KRIVICE
Suprotno prethodnim osobama, postoje osobe koje po pravilu gotovo
nikada nisu krive, a koje, dokazuju krivicu drugih. Uvek je neko drugi
odgovoran za njihove propuste ili greške, bilo da je to druga osoba ili
sama situacija.
Činjenica da ove osobe nikada ne priznaju sopstvene greške, već stalno
okrivljuju druge, pokazuje da se one panično plaše osećanja krivice. One
će pokazati ljutnju, bes, pa čak i tugu, ali ne i osećanje krivice. Njihov
sistem vrednosti je izuzetno strog, što se vidi kada okrivljuju druge, i
u tome leži razlog zbog kojeg bi njihova sopstvena krivica bila ravna
katastrofi, tako da oni svoje kriterijume usmeravaju ka drugima, a ne ka
sebi.
Iako ne pokazuju krivicu, ove osobe su sposobne da osete infantilnu krivicu,
te zbog toga sebi i dokazuju da se njihovi kriterijumi ne mogu primeniti na
njihove postupke. U pitanju je nesvesni mehanizam odbrane, kojim se
sprečava osećanje bezvrednosti koje ovi ljudi izjednačavaju sa osećanjem
krivice.
47. TUGA ILI ŽALOST
Osoba oseća tugu u situacijama u
kojima procenjuje da nepovratno
gubi nešto što joj je vredno, a za šta
je emocionalno vezana.
Žalost nam pomaže da shvatimo
koliko nam je bilo vredno ono što
smo izgubili, i tako nas dovodi u
vezu sa našim sistemom
vrednosti.Funkcija ovog osećanja
je da nam omogući da se
emocionalno razvežemo od
izgubljenog objekta kako bismo bili
spremni za nova vezivanja.
48. TUGA ILI ŽALOST
Jedna od osnovnih funkcija tuge je preispitivanje i restrukturacija
vrednosnog sitema osobe. Pošto emocije osećamo samo u situacijama
koje su nam važne, tužni smo samo onda kada gubimo nešto što nam je
jako vredno.
Ovi principi deluju jednostavno i logično, i mi ih uglavnom
nismo svesni, nego ih primenjujemo nesvesno i intuitivno.
To znači da je moguće da nas osećanje tuge iznenadi, dakle da
postanemo tužni zbog nečega što u našoj svesti nije zauzimalo neko
posebno važno mesto.
U tim situacijama upravo je osećanje tuge unutrašnji signal
našoj svesti da smo izgubili nešto što nam je važno.
49. ADEKVATNA TUGA
Da bi osećanje tuge bilo adekvatno treba da zadovolji sledeće uslove:
- Mora postojati gubitak nekog značajnog objekta;
- Jačina tuge treba da bude u skladu sa značajem tog objekta;
- Način izražavanja tuge treba da bude socijalno prihvatljiv;
- Dužina trajanja tugovanja treba da bude u skladu sa socijalnim
očekivanjima.
50. NEADEKVATNA TUGA
Osoba koja preteruje u količini svog tugovanja to može raditi na sledeća
dva načina:
- Može reagovati preterano snažnom ili nekontrolisanom tugom.
- Vremenski period tugovanja može biti preterano dug.
Osoba koja reaguje preterano snažnom tugom, verovatno sumira
osećanje tuge koja se javlja kao reakcija na gubitak u sadašnjosti sa
tugom koja dolazi iz njene prošlosti, a koja nije prorađena. Ovi ljudi
mogu reagovati vrlo intenzivno na veoma male povrede.
Teško je odrediti da li neka žalost predugo traje. Presudni su
kulturološki faktori, jer u svakoj kulturi postoje obrasci kojima se proces
tugovanja pretvara u socijalni čin.
51. NEGACIJA TUGOVANJA
Osobe koje žele da budu jake teže da stoički podnose gubitke važnih
objekata, jer bi doživljavanje i izražavanje tuge značilo njihovu slabost i
manju vrednost.
Ove osobe pokazuju indirektne znakove tugovanja u vidu tužnih snova,
plakanja tokom nekih scena u filmovima i sl. One su svesne neprijatnog
osećanja koje osećaju , koje je nekad nedefinisano, a nekada prepoznaju
tugu. Postoji dakle razlika između potiskivanja i prigušivanja tuge.
Osobe koje tugu prigušuju, svesne su da je osećaju i dozvoljavaju sebi da
budu tužne i plaču kad su same i nisu izložene tuđim pogledima, dok
osobe koje tugu potiskuju to ne čine nikada.
Karakteristično za osobe koje potiskuju tugu je da one potiskuju i
prijatna osećanja, jer je blokiran pristup svim emocijama, kako ne bi
došlo do doživljavanja negativnih emocionalnih stanja.
52. LJUTNJA I BES
Ljutnju osećamo kada procenjujemo da se neko neopravdano ponaša
na način koji ugrožava neku našu vrednost. Bes je veoma snažna
ljutnja.
Izražavanje ljutnje ima funkciju zahteva upućenog drugoj osobi da
promeni ponašanje.
Na telesnom nivou ljutnja dovodi do brzih promena u organizmu koje
omogućuju osobi da iz niskog stepena atkivnosti pređe u visoki.
Psihološki- svrha ljutnje je u određivanju granica našeg Ja.
Socijalni aspekt ljutnje povezan je sa osećajem moći, ljuti se samo
onaj ko se oseća moćnim, tako da je ljutnja povezana sa osećanjem
lične važnosti i značaja.
53. LJUTNJA I BES
Ovo osećanje razvojno potiče iz osećanja iritacije ili osećanja
frustriranosti. Kada neka prepreka ne dozvoljava detetu da ostvari
neku svoju želju ili potrebu, ono se oseća frustriranim, a ukoliko
procenjuje da je dovoljno jako ili moćno da je ukloni, ono će pokušati
da to i uradi.
54. LJUTNJA I BES
Nesocijalizovana ljutnja- oseća je osoba kada procenjuje da neko
slabiji od njega ugrožava ispunjenje neke njegove želje. Istovremeno
se oseća moćnim da slabijeg natera na promenu ponašanja. Ova vrsta
ljutnje karakteristična je za decu i nesocijalizovane odrasle.
Socijalizovana ljutnja je moguća kada se akcenat pomeri sa moći na
pravo. Dakle, osećaćemo je kada doživljavamo da nam neko uskraćuje
neko naše pravo.
Ponašanje karakteristično za osećanje ljutnje je agresivnost.
Agresivno ponašanje čine neverbalni i verbalni signali kao i fizičko
nasilje.
55. ADEKVATNA LJUTNJA
U stvarnosti postoji ugroženost neke naše vrednosti.
Ta ugroženost je zaista neopravdana.
Intenzitet i trajanje ljutnje odgovaraju stepenu stvarne ugroženosti.
Ljutnja je izražena pravoj osobi.
Ljutnja je izražena na socijalno prihvatljiv način.
Izražavanje ljutnje utiče na drugu osobu da promeni ponašanje.
56. NEADEKVATNA LJUTNJA
Osoba se ljuti, a ne postoji realno ugrožavanje .
Postojeće ugoržavanje je reakcija na neku našu prethodnu akciju
kojom smo ( prema mišljenju socijalne sredine) to ugrožavanje
zaslužili.
Kada ugrožena vrednost nije razumljiva drugim ljudima.
Kada intenzitet i trajanje ljutnje nisu odgovarajući.
Kada se ljutnja izražava osobi koja nije odgovorna za nepoželjno
ponašanje.
Kada je efekat izražene ljutnje pojačavanje nepoželjnog ponašanja
druge osobe.
57. PREINTENZIVNA LJUTNJA
Neke osobe reaguju ljutnjom čim im nešto nije po volji, a hronično ljutiti
ljudi prosto zahtevaju od sveta i drugih da im se pokore, da ih zadovolje i
potčine se njihovim željama. Osnovna karakteristika ovih ljudi je da je kod
njih teško primetiti neko drugo osećanje i da na svaku frustraciju reaguju
ljutnjom.
Kada osoba reaguje vrlo snažnom ljutnjom na neko ugrožavajuće ponašanje,
često je u pitanju akumulacija osećanja ljutnje. Dakle, ljudi trpe neko vreme ,
ugrožavajuće ponašanje, a kada im je ,svega dosta, onda prasnu, često na
potpuno iznenađenje okoline.
Nekada ljudi svoje izlive ljutnje opravdavaju mišljenjem da se tako ,,prazne,,
i čuvaju svoje zdravlje.
To je međutim velika zabluda, jer su istraživanja pokazala da od srčanih
oboljenja stradaju podjednako i oni koji se ne ljute i oni koji se hronično
ljute.
58. POTISNUTA LJUTNJA
Osobe za koje je osećanje ljutnje zabranjeno suočene su sa mnogim
poteškoćama psihološke i socijalne prirode.
To su ljudi koji ne umeju da zahtevaju od drugih da se ponašaju u skladu sa
njihovim željama, a ne umeju ni da odbiju tuđe zahteve da se prilagode.
Prigušivanje ljutnje vodi telesnoj napetosti koja može dovesti do pojave
psihosomatskih poremećaja i bolesti.
Ovi ljudi često imaju i osećanje manje vrednosti, preterano su uslužni prema
drugima, skloni su da zanemaruju sopstvene želje , a agresivnost usmeravaju
prema sebi.
59. PRAVILA ZA EFIKASNO VERBALNO
IZRAŽAVANJE LJUTNJE
Poruka mora biti upućena na ponašanje druge osobe, a ne na njeno
biće.
Poruka mora biti jasno određena i razumljiva osobi kojoj je upućena.
Potrebno je navesti i ponašanje koje je poželjno.
Svoje utiske i pretpostavke treba prikazati kao takve, a ne kao činjenice
o ponašanju drugoga.
Poruka treba da je dovoljno snažna da kod drugog izazove minimalnu
neprijatnost potrebnu za promenu ponašanja. Ako je preterano snažna,
drugi će se naljutiti zbog toga i najverovatnije neće promeniti ponašanje.
Poruka, vremenski treba da bude upućena što bliže nepoželjnom
ponašanju. Reakciju naravno treba odložiti zbog nekih socijalnih
situacija, ali ona treba da usledi brzo, čim se ukaže povoljna prilika.
60. KAKO SE OSLOBODITI LJUTNJE I BESA
Prvo se zapitajte da li je ta ljutnja primerena. Vrlo često je naša ljutnja
posledica našeg pogrešnog tumačenja događaja, do koga dolazi pod dejstvom
pogrešnog mišljenja.
Naučite da koristite trenutak besa za postavljanje sledećih pitanja: Šta
održava ovaj bes, šta je bio neposredni povod? Reči ili ton glasa?
Koje misli mi prolaze kroz glavu?
Šta sebi govorim da bih opravdala svoj bes?
Bes dobija neverovatan zamah hraneći se ovim mislima jer nas one navode
da mislimo da nema nijednog drugog rešenja osim da eksplodiramo. Kada
smo besni, obično nismo skloni tome da se vratimo sebi. Razmišljamo o
osobi koja nas je razbesnela i o svemu što nas kod nje nervira, a te misli će
samo još više rasplamsati našu ljutnju.
61. KAKO SE OSLOBODITI LJUTNJE I BESA
Naša svest je vrlo dobar saputnik besu, ona ga ne potiskuje, niti će ga
odagnati. Ona služi samo da se brine o njemu. Možemo se skoncentrisati na
svoje disanje i tako držati um budnim.
Sedite mirno i doživljavajte bes. Ne dopustite da vas on ponese ili da se
upletete u razmišljanja o onome zbog čega ste besni.
Koraknite unazad iz svojih misli, i posmatrajte ih kao misli. Budite sa tim
iskustvom, ne razmišljajući o njemu. Budte svesni svega šta se događa u
vašem telu, ali ne razmišljajte o svojim doživljajima.
62. Možete biti svesni svega šta se događa, a da se ne vezujete ni za šta. Ako
osetite napetost, jednostavno je registrujte i primetite gde je osećate u telu.
Možda ispod vaše ljutite reakcije postoji još nešto, neko drugo osećanje.
Kada se u nama javi bes treba da budemo svesni da je bes trenutna energija
koja nas pokreće i treba da je prihvatimo da bismo mogli da je pretvorimo u
neki drugi oblik energije.
63. KAKO SAVLADATI NEPRIJATNE EMOCIJE
Uočite kada imate neodgovarajuću emocionalnu reakciju. Jaka ljutnja na
uobičajenu opasku ili duboka tuga kada neko odlazi na mesec – dva. Nekada
to može biti emocija koja se ne uklapa u datu situaciju, ili otupelost u
situacijama kada bi većina ljudi osetila emociju.
Postanite sabrani. Možete uočiti da delujete neadekvatno, dok ste još usred
reakcije ili tek nakon nekoliko sati, pa i dana pošto se reakcija odigrala.
Najbolje je, naravno, postati toga svestan tokom reakcije i taj uvid iskoristiti
kao signal da se usredsredimo. Kako raste naša sabranost pažnje, tako ćemo
biti u stanju da primetimo svoje reakcije sve ranije.
64. KAKO SAVLADATI NEPRIJATNE EMOCIJE
Uočite šta osećate. Obično se radi o mešavini osećanja, od kojih su neka
snažnija u odnosu na druga. Možete osetiti bes kao najočigledniju emociju,
ali otkriti i mešavinu povređenosti i tuge koji stoje iza besa.
Osvestite o čemu mislite . Postoje različiti nivoi razmišljanja tokom burnih
reakcija. ,,Ne može da se ponaša ovako prema meni.,, je misao koja podgreva
naše osećanje ljutnje. Izuzetno snažne reakcije bilo koje vrste, često su znak
da ono što se dogodilo nosi u sebi dublje simboličko značenje za nas i da
intenzitet emocionalne reakcije svoju snagu pronalazi u simboličkoj
realnosti, a ne u onome što se stvarno događa. Naše automatske misli, obično
se kreću oko simboličke stvarnosti, tumačeći ono što se događa iz te
perspektive. Napravite pregled situacije i razmislite da li uzimate u obzir sve
raspoložive informacije.
65. KAKO SAVLADATI NEPRIJATNE EMOCIJE
Budite svesni svojih postupaka i impulsa. Postoje očigledni načini kako se
ponašamo, ono što smo rekli, kako smo to rekli i kojim tonom, ali tu je i
suptilniji nivo, recimo impulsi koje smo osetili, a nismo ih sledili.
Preduzmite korake da ublažite neprijatno raspoloženje umesto da mu
dozvolite da određuje način na koji ćete delovati. Prebacite se u stanje veće
sabranosti i posmatrajte svoje osećanje, umesto da njime budete poneseni.
Možete li da iskoračite iz onoga što vas uznemirava, tako što ćete otići na
neko drugo mesto u kući ili prošetati. Iskorak možete učiniti i u sopstvenom
umu, tako što ćete duboko udahnuti.
Uočite kako se vaše reakcije menjaju. U ovom koraku možemo da
primetimo kako time što smo postali svesni svojih potencijalnih reakcija,
popušta stisak uobičajenog načina ponašanja i menjaju se naše reakcije,
postajući pozitivnije i bolje prilagođene.
66. Ako znamo kako da svaki trenutak živimo probuđenog uma, bićemo
svesni toga šta se dešava sa našim osećanjima i opažajima u sadašnjem
trenutku i nećemo dozvoliti da se u našoj svesti stvaraju čvorovi.
Isto tako, ako znamo kako da posmatramo svoja osećanja, pronaći
ćemo korene dugogodišnjih unutrašnjih formacija i preobrazićemo ih,
čak i one koje su postale prilično čvrste.
Tič Nat Han