Pismo nećakinji iz Kragujevca

1. UJAKOVO PISMO
/Sandri Vidojević, nećakinji iz Kragujevca/
Draga Sandra,
ima nešto s neposlanim pismima i posuđenim knjigama. Prođu dani i tjedni dok napokon
ne dođu na red. I nije neka isprika kad čovjek kuša iz doslovno svih šalica žurbi. Jedina
isprika koja vrijedi jest da sam u mnogim ovim putnim, majskim i lipanjskim jutrima više
puta pomislio na tebe.
Ima nešto s pisanjem nalik hodu po rubu litice. Jedan pogrešan redak i sve može pasti
u epske ispovjedne sunovrate, dnevničke zapise i eseje o smislu idealizma poslije 50 i
neke. Zvuči zbilja paradoksalno da čovjek koji skoro sav radni vijek mora paziti na
korake i staze male djece, toliko energije mora trošiti na sebe.
Telegrafski bi bilo: dobro smo, koliko se to može biti, na trenutke jako dobro, ali
generalno pod velikom sjenom. Ono što će biti ne ovisi o nama, a od onog što ovisi o
nama ne bi skrpali ni poštenu splav.
Vrućine pomažu da bolje razumijemo zašto se dvorištem vuku naša dva psa i zašto više
ne trče veselo pred putne kapije seoske škole.
Vijesti iz zemlje i svijeta pomažu da se još malo zastidimo i zapitamo u kakvom to svijetu
živimo.
Bankovni računi prolaze svoje neobjašnjive plime i oseke. Netko neupućen pomislio bi
da nam kroz prste iscure resursi koji bi prehranili 3 afrička sela. Ispast će na kraju, kad
se sve zbroji i podvuče da sam kroz život imao čitav milijun nečeg i odživio u potpunom
neznanju. Što bi tek stari Židovi odlili iz tog kalupa i te energije. Očito radim nešto krivo.
Svi pogledi unaprijed i pogledi unatrag bliže me uvjerenju da je mnoga moja životna
neukost spasonosni melem, da prođem mirno i ne dramim odviše oko znakova
prolaznosti, da koračam sporije, dišem dublje i otpijem polako gdje je još vode u
njedrima ove gore.
Veliki smo rod, pa možda i ne treba preveliko pismo za razumjeti ono najdublje što nas
pokreće. Oni koji nam nisu ništa,baš ništa, potovarili su svojim teretima i zavežljajima
naše nesigurne lađe, lošim energijama prizvali pred nas teške neke vjetrove. Pa ipak, mi
plovimo, plutamo ili nas nosi struja, kako se kada već uzme.
Mi stojimo na čistini s koje se vide munje, idući k uzvisini s koje puca plemenit, širok
čovječanski pogled. Oprosti nam svijete što ne znamo ljepše.
* * *
Što bih Vam lijepog poželio, možda bi se poput nekog uroka prepalo i pobjeglo, na neko
dugo, predugo čekanje. Čim bih Vas probao utješiti, možda bi Vas rastužilo. Reći ću
samo: razumijem, osjećam, znam... Nema dobrih riječi za rod u daljinama.
Samo misao srca.
Neka Vas ona zagrli i obodri za dane i godine pred nama.
Vlado Karagić