Diese Präsentation wurde erfolgreich gemeldet.
Wir verwenden Ihre LinkedIn Profilangaben und Informationen zu Ihren Aktivitäten, um Anzeigen zu personalisieren und Ihnen relevantere Inhalte anzuzeigen. Sie können Ihre Anzeigeneinstellungen jederzeit ändern.

Snesko Ju Nesbe

3.491 Aufrufe

Veröffentlicht am

  • Dating for everyone is here: ❶❶❶ http://bit.ly/2u6xbL5 ❶❶❶
       Antworten 
    Sind Sie sicher, dass Sie …  Ja  Nein
    Ihre Nachricht erscheint hier
  • Dating direct: ♥♥♥ http://bit.ly/2u6xbL5 ♥♥♥
       Antworten 
    Sind Sie sicher, dass Sie …  Ja  Nein
    Ihre Nachricht erscheint hier

Snesko Ju Nesbe

  1. 1. Biblioteka Fokus Za biblioteku Davor Uskoković i Branko Matijašević Naslov izvornika Snomannen Izdavač Profil Knjiga, dio grupe Profil International, Zagreb Za izdavača Daniel Zderić Urednik Branko Matijašević Lektura Mira Pavlica Stojčevič Korektura Ivana Kotrman Grafičko oblikovanje Antun Juraj Gracin Oblikovanje ovitka Studio 2M/Head Design Tisak Profil International, Zagreb, ožujak, 2013. Copyright © Jo Nesbo 2007. Published by agreement with Salomonsson Agency. © Za hrvatsko izdanje: Profil Knjiga 2013. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava. ISBN 978-953-313-200-6 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrobu pod brojem 837342 Jo Nesbo Snjegović Prevela Iva Ušumlić Gretić
  2. 2. fOKUS Za Kirsten Hemmervoil Nesbo Prvi dio 1. Srijeda, 5. studenog 1980. Snjegović Bio je to dan prvog snijega. Velike su se pahulje pojavile s bezbojnog neba u jedanaest sati ujutro i napale polja, vrtove i livade grada Romerike, poput vojske iz svemira. U dva sata ralice su već bile u akciji u Lillestromu, a u pola tri, kada je Sara Kvinesland polako i pažljivo upravljala svojom Toyotom Corollom SR5, između razbacanih kuća u Kolloveienu, taj prvi snijeg mjeseca studenog ležao je poput pokrivača po čitavoj zemlji. Razmišljala je o tome kako kuće danju izgledaju drugačije. Toliko drugačije da je gotovo promašila njegov prilaz. Automobil se zanio kad je pritisnula kočnicu i sa stražnjeg je sjedišta začula stenjanje. U retrovizoru je ugledala uznemireno lice svojeg sina. “Neću dugo, ljubavi”, rekla je. Među svom tom bjelinom ispred garaže nalazio se veliki komad crnog asfalta, pa je shvatila da je ondje bio kamion za selidbu. Grlo joj se stegnulo. Nadala se da nije zakasnila. “Tko ovdje živi?” javio se glas sa stražnjeg sjedišta. “Samo netko koga poznajem”, odgovorila je Sara automatski, provjeravajući frizuru u retrovizoru. “Deset minuta, ljubavi. Ostavit ću ključ u bravi tako da možeš slušati radio.”
  3. 3. Otišla je ne čekajući odgovor i odsklizala se u tankim cipelama do vrata kroz koja je prošla mnogo puta dosad, ali nikad ovako, nikad usred dana, nikad potpuno vidljiva pred znatiželjnim pogledima susjedstva. Nije to značilo da su 0ni kasnonoćni posjeti bili išta neviniji, ali su se iz nekog razloga ovakvi postupci činili prikladnijima ako bi ih se izvodilo pod krinkom noći. Čula je iznutra zujanje zvona, poput stršljena u staklenci od pekmeza. Osjetila je kako je obuzima očaj i bacila pogled na susjedne kuće. Nisu odavale ništa: odražavale su gola i crna stabla jabuka, sivo nebo i mliječnobijelo tlo. Tada je, naposljetku, začula korake iza vrata i s olakšanjem uzdahnula. U sljedećem je trenutku bila unutra, u njegovom zagrljaju. “Ne idi, dušo”, rekla je i začula kako joj jecaj već napreže glasnice. “Moram”, odgovorio je s ravnodušnošću koja je dala naslutiti da ga je taj refren davno umorio. Njegove su ruke potražile poznate putove koji ga nikad nisu umarali. “Ne, ne moraš”, prošaptala mu je u uho. “Ali želiš to. Više nemaš hrabrosti.” “To nema veze s tobom i sa mnom.” Začula je kako mu se ljutnja uvlači u glas, a istovremeno je njegova ruka, snažna ali nježna, kliznula preko njenih leđa pa ispod pojasa na suknji, među njena bedra. Bili su poput para uvježbanih plesača koji su poznavali svaki pokret, svaki korak, svaki udah i ritam svojeg partnera. Prvo bijelo vođenje ljubavi. Ono dobro. A potom ono crno. Bol. Njegova je ruka milovala njezin kaput, tražeći bradavicu ispod debelog materijala. Oduvijek su ga fascinirale njene bradavice: uvijek im se vraćao. Možda je to bilo zato što ih sam nije imao. “Jesi li parkirala ispred garaže?” upitao ju je i čvrsto stisnuo. Kimnula je i osjetila kako joj bol struji glavom, uz trun zadovoljstva. Njeno se međunožje već otvorilo za prste koji će se uskoro naći unutra. “Sin me čeka u autu.” Ruka mu se naglo zaustavila. “Ništa ne zna”, zastenjala je, osjetivši da mu se ruka povlači. “A tvoj suprug? Gdje je on sada?” “Što misliš? Na poslu je, naravno.” Sada je na nju došao red da zvuči ljutito. Bila je ljutita jer je uveo u razgovor njenog supruga, i zato što joj je bilo teško reći išta o njemu a da se ne naljuti i jer ga je njeno tijelo trebalo, brzo. Sara Kvinesland je otvorila njegov zatvarač. “Nemoj...”, počeo je i zgrabio je oko struka. Drugom ga je rukom snažno ošamarila. Začuđeno ju je pogledao dok mu se crvenilo širilo po obrazu. Nasmiješila se, zgrabila njegovu gustu crnu kosu i privukla njegovo lice svojemu. “Možeš ići”, prošištala je. “Ali me prvo moraš poševiti. Je li to jasno? Osjetila je njegov dah na svome licu. Sada je brzo disao. Ponovo ga je ošamarila slobodnom rukom, dok je njegov kurac rastao u drugoj. Nabijao se, svaki put sve snažnije, ali sada je bilo gotovo. Bila |c lupa, čarolija je nestala, napetost se rastopila i preostao je jedino očaj. Gubila ga je. Izgubila ga je sada, dok je ležala ovdje. Sve te godine u kojima je žudjela, sve suze koje je isplakala, sve očajne stvari koje ju je natjerao da učini. A nije joj dao ništa zauzvrat. Osim jedne stvari. Stajao je u podnožju kreveta i uzimao je zatvorenih očiju. Sara se zagledala u njegova prsa. Isprva joj je bilo čudno, ali s vremenom joj se počeo sviđati pogled na posve ravnu bijelu kožu na pektoralnim mišićima. Podsjećao ju je na stare kipove s kojih su zbog javnog morala bile uklonjene bradavice. Sada je sve glasnije stenjao. Znala je da će uskoro bijesno zarežati. Voljela je to režanje. Vječno iznenađen, ekstatičan, gotovo bolan izraz, kao da orgazam ama baš svaki put nadilazi sva njegova očekivanja. Sada je čekala konačno rezanje, grleno zbogom njegovoj ledenoj spavaćoj sobi bez slika, zastora i sagova. Potom će se odjenuti i otputovati na drugi kraj zemlje gdje su mu, kako je kazao, ponudili posao koji ne može odbiti. Ali mogao je odbiti ovo. Ovo. I svejedno režati od zadovoljstva. Zatvorila je oči. Ali režanje nije došlo. Stao je. “Što je?” upitala ga je i otvorila oči. Njegove su crte lica stvarno bile iskrivljene. Ali ne od zadovoljstva. “Lice", prošaptao je. Trznula se. “Gdje?” "Pred prozorom.” Prozor se nalazio na drugom kraju kreveta, točno iznad njene glave. Okienula se i pustila ga da, već mlohav, klizne iz nje. S mjesta na kojem je ležala prozor iznad njezine glave bio je previsoko na zidu da bi mogla vidjeti van. I previsoko da bi itko mogao stajati vani i gledati unutra. A zbog sumraka koji se spuštao, mogla je vidjeti samo odsjaj stropne svjetiljke u
  4. 4. dvostrukoj ekspoziciji. “Vidio si samog sebe”, rekla je, gotovo ga preklinjući. “To sam i ja isprva pomislio”, rekao je i dalje gledajući kroz prozor. Sara je privukla koljena. Ustala je i pogledala u vrt. A ondje, ondje je bilo lice. Nasmijala se glasno i s olakšanjem. Lice je bilo blijedo, s očima i ustima od crnih oblutaka, vjerojatno s prilaza. A ruke su bile napravljene od grančica sa stabla jabuke. “Bože”, uzdahnula je. “To je samo snjegović.” Potom se njen smijeh pretvorio u suze; bespomoćno je jecala dok je osjećala njegove ruke oko sebe. “Sada moram ići”, zajecala je. “Ostani još malo”, rekao je. Ostala je još malo. Kad se Sara približila garaži, prošlo je gotovo četrdeset minuta. Obećao je povremeno nazvati. Uvijek je dobro lagao, a sad joj je zbog toga bilo drago. Čak i prije nego se približila automobilu, mogla je vidjeti blijedo lice svojeg sina kako je promatra sa stražnjeg sjedišta. Uhvatila je vrata i na svoje iznenađenje otkrila da su zaključana. Pogledala ga je kroz zamagljene prozore. Otvorio je vrata tek kad mu je pokucala na staklo. Sjela je na vozačko sjedište. Radio je bio tih, a unutra je bilo ledeno hladno. Ključ je bio na suvozačkom sjedištu. Okrenula se prema njemu. Njezin je sin bio blijed, a donja mu je usna drhtala. “Što nije u redu?” upitala je. “Vidio sam ga”, odgovorio je. Glas mu je bio visok i piskav od užasa, kakav je zadnji put čula dok je još bio dijete koje bi se uguralo između njih na kauč ispred televizora, pa rukama pokrilo oči. A sad mu se glas mijenjao; prestao ju je grliti za laku noć i počeli su ga zanimati automobili i djevojke. A jednog će dana sjesti u automobil s nekom od njih i ostaviti je. “Koga to?” upitala je, gurajući ključ u bravu i paleći auto. “Snjegovića.. Motor nije reagirao i panika ju je uhvatila bez upozorenja. Čega se točno bojala, nije znala reći. Pogledala je kroz prednje staklo i ponovo okrenula ključ. Je li se ispraznio akumulator? “A kako je snjegović izgledao?” upitala ga je pritišćući papučicu gasa do kraja i očajnički okrećući ključ tako snažno da joj se činilo da će ga slomiti. Odgovorio je, ali njegove je riječi prigušio zvuk motora. Sara je ubacila u brzinu i pustila kvačilo, kao da iznenada želi otići. Kotači su klizili po mekom, skliskom snijegu. Jače je ubrzala, ali je stražnji kraj automobila proklizao. Tada su kotači kliznuli niz asfalt, jurnuvši naprijed i ona je završila na cesti. “Tata nas čeka”, rekla je. “Morat ćemo požuriti.” Uključila je radio i povećala glasnoću, kao da želi ispuniti hladnu unutrašnjost zvukovima koji nisu njen glas. Spiker je po stoti put tog dana ponovio da je Ronald Reagan sinoć pobijedio Jimmyja Cartera na američkim izborima. Dječak je nešto rekao, a ona je pogledala u retrovizor. "Što si rekao?” upitala je glasno. Ponovio je, ali ona nije čula. Stišala je radio skrećući prema glavnoj cesti i rijeci koja je protjecala s obje strane ceste poput dviju umnih pruga. Stresla se kad je shvatila da se nagnuo između dvaju prednjih sjedala. Njegov glas u njezinu uhu zvučao je poput suhog šapta. Kao da je važno da ih nitko drugi ne čuje. “Umrijet ćemo.” 2. 2. studenog 2004., DAN PRVI Oči od oblutaka Harry Hole se stresao i širom otvorio oči. Bilo je ledenohladno, a iz tame je dolazio glas koji ga je probudio. Objavio je da će Amerikanci danas odlučiti hoće li im predsjednik sljedeće četiri go- dine biti ponovo George Walker Bush. Harry je razmišljao o tome da ih definitivno očekuju mračna vremena. Odbacio je pokrivač i spustio stopala na pod. Linoleum je bio tako hladan da je hladnoća
  5. 5. pekla. Ostavio je da vijesti trešte s radija-budilice i otišao u kupaonicu. Pogledao se u zrcalu. I onamo je stigao studeni: izmoren, sivoblijed i tmuran. Oči su mu, kao i obično, bile krvave, a pore na nosu pretvorile su se u velike crne kratere. Podočnjaci ispod očiju sa svijetloplavim šarenicama, ispranim alkoholom, nestat će nakon što se umije toplom vodom, obriše i doručkuje, odnosno, vjerovao je da će se to dogoditi. Nije bio posve siguran kako će se njegovo lice ponašati tijekom dana, otkako je napunio četrdeset. Hoće li se bore izravnati a mir ublažiti taj progonjeni izraz lica s kojim se budio nakon noći ispunjenih morama. A takva je bila većina noći, u kojima je izbjegavao zrcala nakon što bi napustio svoj maleni, spartanski uređeni stan na Sofies gateu, kako bi postao inspektor Harry Hole u Kriminalističkom odjelu policijske središnjice Osla. Tada je gledao u druga lica kako bi otkrio njihovu bol, njihove Ahilove pete, njihove noćne more i motive te razloge za samozavaravanje; tada je slušao njihove zamorne laži i pokušavao pronaći značenje u onome što je radio: zatvarao ljude koji su ionako zatvoreni u vlastitim zatvorima. U zatvorima mržnje i samoprezira koje je itekako dobro poznavao. Prošao je rukom po oštrim čekinjama plave kose koja je rasla točno 192 centimetra iznad njegovih promrzlih tabana. Njegova ključna kost stršila je ispod njegove kože poput vješalice. Od posljednjeg slučaja mnogo je trenirao. Bio je u groznici pa je zadržao dio navike. Osim bicikliranja, počeo je dizati utege u fitness centru, u samom srcu policijske središnjice. Volio je goruću bol i potisnute misli. Pa ipak je samo smršavio. Masnoća je nestala, a između kože i kostiju pojavili su se mišići. Dok je nekoć imao široka ramena i izgled koji je Rakel nazivala prirodno sportskim, sada je počeo sličiti fotografiji oderanog polarnog medvjeda koju je nekoć vidio: mišićav, šokantno mršav, pravi predator. Jednostavno rečeno - nestajao je. Nije bilo važno, ne zapravo. Harry je uzdahnuo. Studeni je. Postat će još mračnije. Otišao je u kuhinju, popio čašu vode da odagna glavobolju i iznenađeno provirio kroz prozor. Krov na stambenom bloku s duge strane Sofies gatea bio je bijel i sjajno je reflektirao svjetlost koja mu je bola oči. Prvi se snijeg spustio tijekom noći. Prisjetio se pisma. Povremeno je dobivao takva pisma, ali ovo je bilo posebno. Spominjalo je Toowoombu. Na radiju je započeo program o prirodi, a entuzijastični glas pjevušio je odu tuljanima. “Svakoga ljeta Berhaus tuljani okupljaju te u Heringovom tjesnacu, kako bi se parili. Kako su mužjaci u većini, borba za ženke je tako žestoka da će mužjaci koji su uspjeli osiguerati sebi ženku, boraviti uz nju tijekom čitavog perioda podizanja mladunaca. Mužjak će brinuti o svojoj partnerici sve dok se mladunci ne rode i ne budu sposobni za samostalan život. Neće to činiti iz ljubavi prema partnerici, već zbog ljubavi prema svojim genima i nasljednicima. Darvinistička teorija kaže da Berhaus tuljane čini monogamnima prirodna selekcija, a ne moral.” Pitam se, pomislio je Harry. Glas na radiju od uzbuđenja je gotovo prešao u falset. “Ali prije nego tuljani napuste Heringov tjesnac, kako bi potražili hranu na otvorenome moru, mužjak će pokušati ubiti ženku. Zašto? Zato što se ženka Berhaus tuljana neće dvaput pariti s istim mužjakom! Kod nje je riječ o širenju biološkog rizika nasljednog materijala, baš kao na tržištu vrijedonosnicama. Promiskuitet za nju ima biološki smisao i mužjak to zna. Uzimajući njezin život, on želi spriječiti mladunče drugih tuljana da se otimaju za hranu s njegovim potomstvom.” “Sada ulazimo u darvinističke vode, pa zašto onda i mi ljudi ne razmišljamo kao tuljani?” ubacio se drugi glas. “Ali razmišljamo, zar ne? Naše društvo nije monoganmo kakvim se čini i nikada nije bilo takvo. Jedna švedska studija nedavno je pokazala da između petnaest i dvadeset posto sve djece ima drugog oca, a ne onoga kojeg oni smatraju ocem, kao što misle i sami ti očevi. Dvadeset posto! To je svako peto dijete koje živi u laži. No to osigurava biološku raznolikost.” Harry se poigrao s radiom kako bi pronašao neku podnošljivu glazbu. Zastao je pronašavši “Desperado” u verziji ostarjelog Johnnyja Casha. Začulo se odlučno kucanje na vratima. Harry je otišao u spavaću sobu, navukao traperice, vratio se u hodnik i otvorio vrata. “Harry Hole?” Muškarac pred vratima nosio je plavo zaštitno odijelo i promatrao Harryja kroz debelo staklo naočala. Oči su mu bile bistre kao u djeteta. Harry je kimnuo. “Imate li gljivice?” Muškarac je postavio pitanje s ozbiljnim izrazom na licu. Dugački pramen kose spuštao se preko njegova čela i ostao ondje. Pod rukom je nosio plastični registrator s gusto ispisanim papirima. Harry je sačekao dodatno objašnjenje, ali ništa nije uslijedilo. Samo jasan, otvoren izraz lica. “To je”, odgovorio je Harry, “ako ćemo pravo, posve privatna stvar.” Muškarac se blijedo nasmiješio umjesto odgovora, dajući mu na znanje da je to šala kakvu se
  6. 6. već umorio slušati. “Mislim na gljivice u stanu. Na plijesan.” “Nemam razloga vjerovati da postoje”, odvratio je Harry. “To je problem s plijesni. Rijetko kome da je razloga misliti da postoji.” Muškarac je progutao slinu i zaljuljao se na petama. “Ali?” upitao je Harry polako. “Ali ona postoji.” “Zašto to mislite?” “Vaš je susjed ima.” “Aha? I mislite da se proširila?” “Plijesan se ne širi, ali se širi trulež.” “Postoji građevinska pogreška u ventilaciji unutar zidova u ovom bloku zgrada. Omogućava truleži da se širi. Mogu li zaviriti u vašu kuhinju?” Harry je zakoračio u stranu. Muškarac se uvukao u kuhinju i odmah prislonio uza zid uređaj narančaste boje, nalik na sušilo za kosu. Uređaj je dvaput zacvilio. “Detektor vlage”, kazao je muškarac proučavajući nešto što je, 0čito, bilo indikator. “Baš kako sam i mislio. Sigurno niste vidjeli ili namirisali nešto sumnjivo?” Harry nije imao ni najblažu ideju što bi to moglo biti. “Sloj nalik na onaj na ustajalom kruhu”, pojasnio je muškarac. I miris plijesni.” Harry je zavrtio glavom. “Peku li vas oči?” upitao je muškarac. “Osjećate li se umorno? Imate li glavobolju?” Harry je slegnuo ramenima. “Naravno. Otkako znam za sebe.” “Hoćete reći, otkad živite ovdje?” "Možda. Slušajte...” Ali muškarac nije slušao; izvukao je nož iz pojasa. Harry se odmaknuo i promatrao ruku s nožem kako se podiže i udara svom snag0m. Začuo se zvuk nalik na stenjanje, kad je nož probio zid iza tapete. Muškarac je izvukao nož, ponovo ga zabio u zid i ovoga puta povukao praškasti komad maltera, ostavivši popriličnu rupu u zidu. Potom je izvukao malenu džepnu svjetiljku i posvijetlio njome rupu. Iza velikih naočala pojavila se duboka namrštena bora. Potom je gurnuo nos u rupu i pomirisao. “Točno”, kazao je. “Bok, dečki.” Bok kome?” upitao je Harry i prišao bliže. "Aspergillus”, odgovorio je muškarac. “Vrsta plijesni. Možemo birati između tri ili četiri stotine vrsta i teško je reći koja je ovo, budući da na ovako tvrdim podlogama raste tako sitno da je gotovo nevidljiva. Ali miris je nepogrešiv.” "To znači probleme, je li tako?” upitao je Harry, razmišljajući koliko mu je novaca ostalo na računu nakon što je s ocem sponzorirao sestrin put u Španjolsku, putovanje svoje mlađe sestre koja je imala ono što je nazivala “daškom Downova sindroma”. “Ali nije poput prave truleži. Zgrada se neće srušiti”, kazao je muškarac. “Ali biste mogli vi.” “Ja?” “Ako ste skloni tome. Neki se ljudi razbole udišući zrak sličan plijesni. Boluju godinama i naravno da ih optužuju za hipohondriju, budući da nitko ništa ne može pronaći, a drugi su stanari dobro. A onda nametnik izjede tapete i zidove.” “Mm. Što predlažete?” “Naravno, da istrijebim zarazu.” “I moje osobne financije, kad vam je već krenulo?” “To pokriva osiguranje zgrade pa vas neće koštati ni krunu. Potreban mi je samo pristup stanu tijekom nekoliko dana.” Harry je pronašao rezervne ključeve u kuhinjskoj ladici i dao mu ih. “Dolazit ću samo ja”, kazao je muškarac. “Trebao bih to spomenuti. Mnogo se čudnih stvari događa vani.” “Ma nemojte?” Harry se tužno nasmiješio i zagledao kroz prozor. “Ha?” “Ništa”, kazao je Harry. “Ovdje se ionako nema što ukrasti. Sada idem.” * * *
  7. 7. Nisko jutarnje sunce blještalo je na staklu policijske središnjice Osla koja se nalazila na istome mjestu gdje i posljednjih trideset godina, na vrhu uzvisine pored glavne ulice, Gronlandsleiret. Ondje je policija - iako to nije bilo posve namjerno - bila blizu područja s visokom stopom kriminala u istočnom Oslu, a njezin najbliži susjed bio je zatvor, na mjestu nekadašnje stare pivovare. Policijska je postaja bila okružena smeđom, sasušenom livadom te stablima javora i lipe koja je tijekom noći prekrio tanki sloj sivobijelog snijega, zbog čega je park bio nalik na zavjese mrtvačkih kola. Harry je prišao crnom komadu asfalta pred glavnim ulazom i ušao u središnju prostoriju u kojoj je porculanska zidna dekoracija s tekućom vodom Karija Christensena šaputala svoje vječne tajne. Kimnuo je pozdrav zaštitaru na recepciji i popeo se do Kriminalističkog odjela na šestom katu. Iako je prošlo gotovo šest mjeseci otkako je dobio svoj novi ured u crvenoj zoni, često je odlazio u onaj maleni i pretrpani, koji je dijelio s policajcem Jackom Halvorsenom. Sada se ondje nalazio Magnus Skarre. A Jack Halvorsen se nalazio pod zemljom, na groblju Vestre Aker. Isprva su roditelji željeli da im sin bude pokopan u svome rodnom gradu Steinkjeru, jer Jack i Beate Lonn, šefica Krimtekniska, forenzičke jedinice, nisu bili vjenčani; čak nisu ni živjeli zajedno. Ali kad su saznali da je Beate trudna i da će se Jackovo dijete roditi na ljeto, složili su se da Jackov grob treba biti u Oslu. Harry je ušao u svoj novi ured. Znao je da će ga tako zauvijek zvati, jednako kao što je pedesetogodišnji domaći teren nogometnog kluba Barcelona i dalje poznat kao Camp Nou, što na katalonskome znači novi stadion. Srušio se u stolac, uključio radio i kimnuo dobro jutro fotografijama postavljenim na policu i prislonjenima na zid. Jednoga dana u nekoj budućnosti, bude li se sjetio kupiti držače za slike, morat će ih objesiti. Ellen Gjelten, Jack Halvorsen i Bjarne Moler. Stajali su ondje poredani kronološki. Društvo mrtvih policajaca. Na radiju su norveški političari i društveni znanstvenici iznosili svoje stavove o američkim predsjedničkim izborima. Harry je prepoznao glas Arvea Stopa, vlasnika uspješnog časopisa Liberal i slavnog zbog činjenice da je jedan od najupućenijih, najarogantnijih i najzabavnijih utjecajnih javnih ličnosti u zemlji. Harry je pojačao radio, sve dok glasovi nisu počeli odjekivati ciglenim zidovima, pa je zgrabio svoje Peerless lisičine koje su ležale na novome stolu. Vježbao je brzo postavljanje lisičina na nozi od stola, koja se već pretvorila u ivericu kao rezultat navike koju je stekao tijekom FBI-eva tečaja u Chicagu a usavršio tijekom usamljenih večeri u jezivom motelu u Cubrina Greenu, uz urlanje podivljalih susjeda i Jim Beama. Cilj je bio udariti lisičinama o uhićenikov zglob, tako da se se njihov dio na opruzi zatvori oko ruke a bravica klikne s druge strane. Uz ispravno doziranu snagu i preciznost mogao si se vezati uz uhićenika u jednom jednostavnom potezu, prije no što bi se ovaj imao prilike snaći. Harryju to nikad nije koristilo na poslu, a samo je jednom iskoristio drugo znanje koje je stekao ondje: ono kako uhvatiti serijskog ubojicu. Lisičine su kliknule o nogu stola, a glasovi s radija nastavili ispunjavati sobu. “Zašto mislite da su Norvežani skeptični kad je riječ o Georgeu Bushu, gospodine Stop?” “Zato što smo pretjerano zaštićena nacija koja se nije borila ni u kakvim ratovima. Sa zadovoljstvom puštamo drugima da to obave za nas: Engleskoj, Sovjetskom Savezu i Americi. Da, još od Napoleonovih ratova skrivamo se iza leđa starije braće. Norveška je svoju sigurnost izgradila na tome da drugi preuzimaju odgovornost kad stvari pođu po zlu. To se događa toliko dugo da smo izgubili osjećaj za realnost i u osnovi vjerujemo da na svijetu postoje samo ljudi koji nama - najbogatijoj zemlji svijeta - žele dobro. Norveška je poput hihotave i praznoglave plavuše koja se izgubila u uličicama Bronxa i sada s indignacijom promatra kako njezin tjelohranitelj grubo postupa s uličnim razbojnicima.” Harry je okrenuo Rakelin broj. Osim sestrinog, Rakelin je broj bio jedini koji je znao napamet. Dok je bio mlad i neiskusan, mislio je da je slabo pamćenje hendikep za detektiva. Danas je više znao. “A tjelohranitelji su Bush i SAD?” upitao je voditelj. “Da. Lyndon B. Johnson je jednom rekao da SAD nisu odabrale tu ulogu, ali je shvatio da nema nikog drugog i bio je u pravu. Naš je tjelohranitelj ponovo rođeni kršćanin koji ima kompleks oca, problem s alkoholom, intelektualno je ograničen i nema dovoljno jaku kičmu da časno obavlja vojnu službu. Ukratko, to je momak za kojeg bi nam trebalo biti drago što će danas biti ponovo izabran za predsjednika.” “Pretpostavljam da ste ironični?” “Nimalo. Svaki slabi predsjednik sluša svoje savjetnike, a Bijela kuća ima najbolje savjetnike na svijetu, vjerujte mi. Unatoč tome što je ona smiješna televizijska serija o Ovalnom uredu dala naslutiti kako demokrati imaju monopol na inteligenciju, upravo na ekstremno desnom krilu republikanaca možete pronaći najbolje umove. Norveška sigurnost je u najboljim mogućim rukama.” “Prijateljičina prijateljica je spavala s tobom.” “Stvarno?” upita Harry. “Ne s tobom”, odgovori Rakel. “Razgovaram s drugim tipom. Sa Stopom." “Oprosti”, reče Harry i stiša radio.
  8. 8. “Nakon predavanja u Trondheimu, pozvao ju je u svoju sobu. Bila je zainteresirana, ali mu je ukazala na činjenicu da je imala masektomiju. Rekao je da će razmisliti o tome i otišao u bar, a zatim se vratio i poveo je sa sobom.” “Mm. Nadam se da su očekivanja ispunjena.” “Ništa ne ispunjava očekivanja.” “Ne”, složio se Harry, pitajući se o čemu razgovaraju. “Što se zbiva večeras?” upita Rakel. “Može Palace Grill u osam. Ali kakve su to gluposti s time da ne primaju rezervacije?” “Vjerojatno tako dobivaju na važnosti.” Dogovorili su se najprije naći u susjednom baru. Nakon što su se pozdravili, Harry je sjeo i zamislio se. Zvučala je kao da joj je drago. Ili kao da je dobro raspoložena. Dobro raspoložena i sretna. Pokušao je dokučiti je li uspio osjetiti sreću radi nje, zadovoljstvo što je žena koju toliko voli sretna s drugim muškarcem. Rakel i on imali su svoje vrijeme i on je dobio svoje prilike, ali ih je protraćio. Pa zašto onda ne bi bio sretan što je ona dobro, zašto se ne bi okanio razmišljanja da su stvari mogle biti drugačije i nastavio svoj život? Obećao je više se potruditi. Jutarnji je sastanak brzo završio. Kao voditelj Kriminalističkog odjela, Politioverbetjent, skraćeno POB, Gunnar Hagen je prošao kroz slučajeve na kojima su radili. Nije ih bilo mnogo; trenutno nije bilo ni otvorenih slučajeva ubojstava, a ubojstvo je bilo jedino što je podizalo puls jedinice. Bio je prisutan Thomas Helle, policajac iz odjela za nestale osobe uniformirane policije, izvijestivši o ženi koja je nestala prije godinu dana. Nije bilo tragova nasilja, ni traga počinitelju, a ni njoj. Bila je domaćica i posljednji je put viđena u jaslicama u kojima je ujutro ostavila sina i kćer. Suprug i uži krug poznanika imali su alibije i oslobođeni su sumnje. Složili su se da bi Kriminalistički odjel trebao provesti dodatnu istragu. Magnus Skarre je prenio pozdrave Stalea Aunea - službujućeg psihologa Kriminalističkog odjela kojeg je posjetio u bolnici Ulleval. Harry je osjetio ubod krivnje. Stale Aune nije bio samo njegov savjetnik u kriminalnim slučajevima, već je bio i njegov najveći osobni navijač u borbi s alkoholom i najbliže osobi od povjerenja što je ikad imao. Prošlo je više od tjedan dana otkako je Aune primljen u bolnicu s nekom nejasnom dijagnozom, a Harry još nije prevladao svoju nelagodu da ode u bolnicu. Sutra ću, pomislio je Harry. Ili u četvrtak. “Imamo novu kolegicu”, objavio je Gunnar Hagen. “Katrine Bratt.” Mlada žena u prvome redu nepotrebno je ustala, ali bez ikakva osmijeha. Bila je veoma privlačna. Privlačna bez dodatnog truda, pomislio je Harry. Tanka, gotovo slamnata kosa beživotno je visjela s obje strane njezina lica koje je bilo blijedo i lijepo oblikovano, s istim ozbiljnim, umornim crtama kakve je Harry viđao na drugim prelijepim ženama koje su se toliko navikle na poglede da im je bilo svejedno kakvi su. Katrine Bratt je bila odjevena u plavi kostim koji je isticao njenu ženstvenost, ali debele crne čarape koje su izvirivale ispod rubova suknje i praktične zimske čizme, poricale su svaku moguću sumnju da igra na tu kartu. Ustala je i prešla pogledom po okupljenima, kao da ona mora promotriti njih, a ne obrnuto. Harry je bio uvjeren da je i kostim i svoj nastup pomno planirala za pojavljivanje u policijskoj središnjici. “Katrine je četiri godine radila u policijskoj središnjici u Bergenu, baveći se uglavnom prijestupima protiv javnog morala, a neko je vrijeme radila i u njihovu kriminalističkom odjelu”, nastavio je Hagen gledajući papir koji je, pretpostavljao je Harry, sadržavao njezin životopis. “Diplomirala je pravo na Sveučilištu Bergen 1999. godine, završila je i policijski koledž i sada je došla ovdje. Udana je, ali zasad nema djece.” Jedna od tankih obrva Katrine Bratt se jedva vidljivo podigla, a Hagen je to primijetio i vjerojatno pomislio da je ovaj posljednji komadić informacija bio nepotreban, pa je dodao, “Za one koje to možda zanima.. U napetoj i znakovitoj šutnji koja je uslijedila Hagen je, čini se, pomislio da je samo pogoršao stvari, pa se dvaput snažno nakašljao i dodao da oni koji se već nisu prijavili za božičnu zabavu mogli to učiniti prije srijede. Stolci su počeli strujati po podu 1 Harry je već bio u hodniku kad je iza sebe začuo glas. “Navodno pripadam tebi.” Okrenuo se i pogledao lice Katrine Bratt. Pitao se koliko bi privlačna mogla biti kad bi se potrudila. “Ili ti meni”, rekla je i pokazala niz zuba, ne dopuštajući da joj osmijeh dotakne oči. “Kako god gledao na to.” Govorila je standardni bergenski norveški jezik, s blago kotrljajućim “r” koji je, dao bi se okladiti, govorio da je iz Fane ili Kalfareta ili nekog drugog područja srednje klase. Nastavio je svojim putem, a ona se požurila sustići ga. “Čini se da te Politioverbetjent zaboravio obavijestiti.”
  9. 9. Izgovorila je riječ s malo prenaglašenim naglaskom na svim slogovima položaja Gunnara Hagena. “Ali trebao bi mi pokazati gdje je što i paziti me nekoliko sljedećih dana. Sve dok ne budem spremna i dok se ne uhodam. Možeš li to, što misliš?” Harry se nasmiješio. Zasad mu se sviđala, ali naravno da je otvoren prema promjeni mišljenja. Harry je uvijek bio spreman dati ljudima novu priliku da završe na njegovoj crnoj listi. “Ne znam”, rekao je i zastao pored aparata za kavu. “Počnimo s ovim.” “Ne pijem kavu.” “Svejedno. To je samorazumljivo. Kao i većina stvari ovdje. Što misliš o slučaju nestale žene?” Harry je pritisnuo gumb za Americano, koji u ovome uređaju nije imao nikakve veze s Amerikom. “Što je s njom?” upitala je Bratt. “Misliš li da je živa?” Harry je pokušao opušteno postaviti pitanje, tako da ga ona ne shvati kao test. "Misliš li da sam glupa?” odvratila je i s neskrivenim gađenjem promatrala kako uređaj kašlje i pljuje nešto crno u bijelu plastičnu čašu. “Nisi li čuo da je Politioverbetjent rekao da sam četiri godine ridila u Odjelu za seksualne delikte?” "Mm”, složio se Harry. “Onda je mrtva?” "Ne može biti mrtvija." Harry je podigao bijelu čašu. Razmišljao je o mogućnosti da su mu upravo dodijelili kolegicu koju bi mogao cijeniti. * * * Hodajući kući tog poslijepodneva, Harry je opazio da je snijeg nestao s pločnika i ulica, a lagane, sitne pahuljice prhutale su zrakom, topeći se na mokrom asfaltu čim bi ga dotakle. Ušao je u svoju omiljenu glazbenu trgovinu na Akersgateu i kupio najnoviji album Neila Younga, iako je ozbiljno sumnjao da vrijedi. Dok je otključavao stan, primijetio je da je nešto drugačije. Nešto u vezi sa zvukom, ili možda s mirisom. Naglo se zaustavio na pragu kuhinje. Čitav jedan zid je nestao. Odnosno, tamo gdje su jutros bili sjajna cvjetna tapeta i zid, sad je vidio hrđavocrvene cigle, sivi malter i sivožute grede, prošarane rupama za čavle. Na podu se nalazila kutija s alatom čovjeka za plijesan, a na radnom pultu poruka da će se vratiti sljedećeg dana. Ušao je u dnevnu sobu, stavio CD Neila Younga, mrzovoljno ga izvadio četvrt sata kasnije i ubacio Ryana Adamsa. Niotkud se stvorila pomisao na piće. Harry je zatvorio oči i zagledao se u plešući uzorak krvi i potpunog sljepila. Ponovo se prisjetio pisma. Prvi snijeg. Toowoomba. Zvonjava telefona prekinula je Ryana Adamsa i njegov “Shakedown on 9th Street”. Žena se predstavila kao Oda, rekavši da zove iz Bossea i da je lijepo opet razgovarati s njime. Harry je se nije mogao sjetiti, ali se sjećao televizijskog programa. Željeli su da govori o serijskim ubojicama jer je bio jedini norveški policajac koji je surađivao s FBI-em, štoviše, jedini koji je ulovio pravog serijskog ubojicu. Harry je bio dovoljno glup da pristane. Rekao je samome sebi da to radi kako bi objasnio nešto važno i donekle kvalificirano o ljudima koji ubijaju, a ne zato da bi bio viđen na najpopularnijem nacionalnom televizijskom programu. Gledajući unazad, nije bio toliko siguran u to. Ali to nije bilo ono najgore. Najgore je bilo to što je prije izlaska pred kamere popio piće. Bio je uvjeren da je popio samo jedno, ali je u programu izgledalo kao da ih je popio pet. Govorio je jasno i razgovijetno, kao i uvijek, ali oči su mu se caklile, a objašnjenja djelovala nemarno i nije uspio iznijeti nikakve zaključke, pa je voditelj šoa bio prisiljen najaviti gosta koji je bio novi europski prvak u aaranžiranju cvijeća. Harry nije rekao ni riječ, ali je njegov govor tijela jasno pokazao što misli o cvjetnoj debati. Kad je voditelj s podmuklim osmijehom na licu upitao što istražitelj ubojstava misli o aranžiranju cvijeća, Harry je odgovorio da vijenci na norveškim sprovodima svakako zadovoljavaju najviše međunarodne standarde. Možda je stvar bila u Harryjevom blago nemarnom, nonšalantnom stilu koji je izmamio smijeh publike u studiju i zadovoljno tapšanje po ramenu ljudi s televizije nakon završetka programa. Dao je ono što se traži, rekli su mu. Pridružio se njihovoj malenoj grupi u Kunstnernes Husu, dajući si oduška, da bi se drugo jutro probudio, osjećajući kako svaki atom njegova bića i tijela vrišti i zahtijeva još. Bio je petak i nastavio je piti cijelog vikenda. Harry je sjedio kod Schrodera i glasno tražio pivo dok su palili i gasili svjetla kako bi potakli goste da odu, pa mu je prišla konobarica Rita i rekla da ga ubuduće neće posluživati ako odmah ne ode, najbolje ravno u krevet. U ponedjeljak ujutro Harry se pojavio na poslu točno u osam sati. Nije bio ni od kakve koristi; povratio je u umivaonik nakon jutarnjeg sastanka, držao se uredskog stolca, pio kavu i pušio, pa ponovo povratio, ovog puta u zahod. I to je bilo posljednji put da je pokleknuo: otada nije ni taknuo alkohol.
  10. 10. A sad su htjeli da se vrati na ekran. Žena je objasnila da je tema emisije terorizam u arapskim zemljama te razlozi koji dobro obrazovane ljude srednje klase pretvaraju u strojeve za ubijanje. Harryju je prekinuo prije negoli je uspjela dovršiti. “Ne.” “Ali silno bismo htjeli da dođete. Tako ste... tako... rock’n’roll!” Nasmijala se s entuzijazmom, u čiju iskrenost nije mogao biti siguran, ali je sada prepoznao njezin glas. Bila je s njima u Kunstnernes Husu te večeri. Bila je zgodna na onaj dosadni, mladenački način, a i govorila je na dosadan, mladenački način, gladno promatrajući Harryja kao da je neko egzotično jelo o kojem upravo razmišlja; je li bio previše egzotičan? "Pokušajte s nekim drugim”, rekao je Harry i prekinuo vezu. Potom je zatvorio oči i začuo Ryana Adamsa kako se pita, “Oh, baby, why do I miss you like I do?”'(Oh dušo, zašto mi toliko nedostaješ? op. prev.) * * * Dječak je pogledao muškarca koji je stajao pored njega kraj kuhinjskog pulta. Svjetlost iz snijegom pokrivenog vrta odražavala se na goloj koži, čvrsto stisnutoj oko očeve masivne lubanje. Mamica je rekla da tata ima tako veliku glavu zato što je tako silan um. Upitao ju je zašto je rekla da je on um, umjesto da ima um, a ona se nasmijala, pomilovala mu čelo i rekla da je tako s profesorima fizike. Sad je um prao krumpire pod slavinom i stavljao ih ravno u tavu. “Nećeš li oguliti krumpir, tata? Mamica obično.. “Tvoja majka nije ovdje, Jonase. Morat ćemo to napraviti na moj način.” Nije podigao glas, a ipak je u njemu bilo ljutnje zbog koje se Jonas stresao. Nikad nije točno znao čime će razljutiti oca. Ili - tu i tamo - je li ljutit, sve dok ne bi vidio majčino lice s nervozno spuštenim krajevima usana koje su, čini se, uvijek dodatno ljutile tatu. Nadao se da će ona uskoro stići. “Ne uzmemo te tanjure, tata!” Njegov je otac zalupio vratima ormarića i Jonas je snažno zagrizao donju usnu. Očevo se lice spustilo do njegova. Četvrtaste naočale sa staklima tankim poput papira su svjetlucale. “Kažemo - ne koristimo, a ne - ne uzmemo”, rekao je njegov otac. “Koliko ti to puta moram reći, Jonase?” “Ali mama kaže.. “Mama ne govori kako treba. Shvaćaš li? Mama dolazi iz mjesta i iz obitelji u kojoj se nije pazilo na govor.” Dah njegova oca imao je slankast miris, kao trula morska trava. Prednja su se vrata zalupila. “Hej”, zapjevala je ona iz hodnika. Jonas je bio spreman pojuriti k njoj, ali otac ga je uhvatio za ramena i usmjerio prema nepostavljenom stolu. “Kako si samo dobar!” Jonas je začuo njen osmijeh u glasu bez daha, dok je stajala na kuhinjskom dovratku iza njega, gledajući ga kako postavlja čaše i pribor za jelo, najbrže što može. “Kako si velikog snjegovića napravio!” Jonas se iznenađeno okrenuo majci koja je otkopčavala kaput. Bila je tako lijepa. Tamne kože, tamne kose, baš pooput njegove, i s onim nježnim, nježnim pogledom koji je gotovo uvijek imala. Gotovo uvijek. Nije bila vitka kao na fotografijama iz vremena kad su se ona i tata vjenčali, ali je primijetio da je muškarci promatraju kad god bi njih dvoje otišli u šetnju gradom. “Nismo napravili snjegovića”, rekao je Jonas. “Niste?” Mama se namrštila skidajući ružičasti šal koji joj je poklonio za Božić. Tata je prišao prozoru. “Mora da su susjedovi dečki”, rekao je. Jonas se popeo na jedan od kuhinjskih stolaca i provirio van. I stvarno, na tratini ispred kuće stajao je snjegović. Bio je, kao što je majka rekla, velik. Njegove oči i usta napravljeni su od oblutaka, a nos mu je činila mrkva. Snjegović nije imao šešir, kapu ili šal, a imao je samo jednu ruku - tanku šibu koja je, pretpostavljao je, uzeta iz živice. No nešto je na njemu bilo čudno. Gledao je u pogrešnom smjeru. Nije znao zašto, ali trebao je gledati prema cesti, prema otvorenom prostoru. “Zašto...?” počeo je Jonas, ali otac ga je prekinuo. “Razgovarat ću s njima.” “Zašto?” Mama je viknula iz hodnika gdje je, Jonas je to mogao čuti, potezala zatvarač na čizmama. “Nije važno.” “Ne želim da takvi lutaju po našem posjedu. Obavit ću to kad se vratim.”
  11. 11. “Zašto ne gleda van?” upitao je Jonas. Njegova je majka uzdahnula u hodniku. “Kad se vraćaš, ljubavi?” “Sutra u neko doba.” “U koje doba?” “Zašto? Imaš dogovor?” U očevu je glasu postojala lakoća zbog koje se Jonas stresao. “Mislila sam pripremiti večeru”, odgovorila je mama ulazeći u kuhinju. Prišla je pećnici, provjerila tave i pojačala temperaturu na dva kuhala. “Samo napravi”, rekao je otac okrećući se prema hrpi novina na pultu. “A ja ću u nekom trenutku doći kući.” “U redu.” Mama je prišla tatinim leđima i ovila ruke oko njega, "Zar stvarno moraš večeras u Bergen? Tako brzo?” "Imam predavanje sutra u osam”, odgovorio je tata. “Treba mi satvremena da stignem do sveučilišta, od trenutka slijetanja, pa ne bih stigao da krenem prvim jutarnjim letom.” Jonas je prema mišićima na očevu vratu vidio da se opušta, da je mama opet uspjela pronaći prave riječi. “Zašto snjegović gleda prema našoj kući?” upitao je Jonas. “Idi operi ruke”, rekla je mama. Jeli su u tišini, prekidani samo maminim pitanjima o tome kako je bilo u školi i Jonasovim kratkim i nedorečenim odgovorima. Jonas je znao da bi detaljni odgovori mogli potaknuti tatina neugodna pitanja o tome što uče - ili ne uče - u “tom cirkusu od škole”. Ili brzo ispitivanje o nekome koga bi Jonas spomenuo kao partnera u igri, o tome čime mu se bave roditelji i odakle dolaze. Pitanja na koja Jonas nikad ne bi uspio odgovoriti tako da otac bude zadovoljan. Kad je Jonas otišao u krevet, čuo je iz prizemlja kako se otac pozdravlja s majkom, pa vrata koja se zatvaraju, a zatim je izvana začuo zvuk automobila koji nestaje u daljini. Ponovo su bili sami. Majka je uključila televizor. Mislio je na nešto što ga je upitala. Zašto je Jonas rijetko dovodio kući prijatelje na igru? Nije znao što reći: nije htio da bude tužna. Ali sad se umjesto nje on rastužio. Grizao je unutrašnjost obraza, osjećajući kako mu se gorkoslatki bol širi u ušima, pa se zagledao u metalne šipke zvona obješenog na strop. Izašao je iz kreveta i prišao prozoru. Snijeg u dvorištu reflektirao je dovoljno svjetlosti kako bi mogao vidjeti snjegovića. Izgledao je usamljeno. Netko bi mu trebao staviti kapu ili šal. A možda i metlu koju bi mogao držati. U tom se trenutku mjesec skrio iza oblaka. Ugledao je crni niz zuba. I oči. Jonas je automatski zadržao dah i napravio dva koraka unazad. Oči od oblutaka su se caklile. Sad nisu gledale u kuću. Gledale su gore. Ovamo gore. Jonas je navukao zavjese i uvukao se nazad u krevet. 3. DAN PRVI Košenil Harry je sjedio na barskom stolcu u Palace Grillu i proučavao znakove na zidovima, dobronamjerne podsjetnike klijenteli bara da ne traži veresiju, da ne puca na pijanista te da bude dobra ili produži nekamo drugamo. Večer je bila tek na početku i jedini posjetitelji bara bile su dvije djevojke koje su sjedile za stolom, grozničavo pritišćući tipke na svojim mobilnim telefonima te dva momka koji su igrali pikado s iznimno vještim držanjem tijela i ciljanjem, ali s lošim rezultatima. Dolly Parton, kojoj su - Harry je to znao popularnost vratili dobri poznavatelji country i western glazbe, cviljela je preko zvučnika svojim nazalnim južnjačkim naglaskom. Harry je ponovo pogledao na sat i okladio se sam sa sobom da će Rakel biti na vratima točno sedam minuta poslije osam. Osjetio je poznatu naznaku napetosti koju je osjećao uvijek kad ju je trebao vidjeti. Rekao je samome sebi da je to samo uvjetovana reakcija, kao što Pavlovljevi psi počnu sliniti nakon što začuju zvonce koje najavljuje hranu, pa i onda ako uopće nema hrane. A oni večeras neće jesti. Odnosno, jest će, ali samo jesti. I ugodno čavrljati o životima koje sada vode. I o Olegu, njenom sinu s bivšim ruskim suprugom, iz vremena dok je radila u norveškom veleposlanstvu u Moskvi. Dječak je bio oprezan i nepovjerljiv, no Harry mu se uspio približili i s vremenom izgraditi veze koje su bile čvršće od onih koje je imao s vlastitim ocem. A kad ga Rakel, naposljetku, više nije mogla podnositi i kad je otišla, nije znao koji ga je gubitak
  12. 12. više bolio. Ali sada je znao. Sada je bilo sedam minuta poslije osam sati i ona je stajala na vratima, s onim svojim uspravnim držanjem, s ravnim leđima koja je mogao osjetiti pod prstima i visokim jagodicama ispod sjajne kože, koju je mogao osjetiti na svojoj. Nadao se da neće izgledati tako dobro. Tako sretno. Prišla mu je i obrazi su im se dotaknuli. Nastojao je da je prvi pusti. “Što gledaš?” upitala ga je, otkopčavajući kaput. “Znaš ti”, odgovorio je Harry i shvatio da je prvo trebao pročistiti grlo. Zahihotala se, a smijeh je djelovao na njega kao i prvi gutljaj Jim Beama: osjećao se toplo i opušteno. “Nemoj”, rekla je. Znao je točno što znači “nemoj”. Nemoj počinjati, nemoj da nam bude neugodno, nemojmo ići onamo. Rekla je to blago, jedva čujno, a ipak je osjećaj bio poput pljuske koja peče. “Smršavio si”, rekla je. “Tako kažu.” “Stol...” “Konobar će doći po nas.” Sjela je na stolac preko puta njegovom i naručila aperitiv. Campari, kao i obično. Harryju je znao zvati košenil, po prirodnom pigmentu koji je začinjenom, slatkom vinu davao onu osebujnu boju. Zato što se voljela odijevati u žarkocrveno. Rakel je tvrdila da boju koristi kao upozorenje, baš kao što životinje koriste jake boje da bi drugima rekle da se drže podalje. Harry je naručio drugu Colu. “Zašto si tako mršav?” upitala je. “Gljivice.” “Što?” “Navodno me izjedaju. Mozak, oči, pluća, koncentraciju. Izjedaju sve boje i pamćenje. Gljivice rastu, a ja nestajem. One postaju ja, a ja one.” “O čemu to baljezgaš?” uzviknula je s grimasom koja je trebala odavati gađenje, ali Harry je u njenim očima uhvatio tračak osmijeha. Voljela ga je slušali kako priča, čak i kad je samo brbljao besmislice. Ispričao joj je o plijesni u svome stanu. "A kako si ti?" upitao je Harry. “Dobro. Dobro sam. I Oleg je dobro. Ali nedostaješ mu.” “Je li to rekao?” “Znaš da jest. Trebao bi se više potruditi oko njega.” “Ja?” Harry ju je pogledao posve zbunjen. “To nije bila moja odluka.” “Pa?” upitala je ona uzimajući piće od barmena. “To što ti i ja nismo zajedno, ne znači da ti i Oleg ne možete imati važan odnos. Za oboje. Niti jednome od vas dvojice nije se lako povezati s ljudima, pa biste trebali njegovati veze koje imate.” Harry je pijuckao Colu. “Kako se Oleg slaže s tvojim liječnikom?” “On se zove Mathias”, uzdahnula je Rakel. “Rade na tome. Oni su... različiti. Mathias se jako trudi, a Oleg mu nimalo ne olakšava.” Harry je osjetio slatki ubod zadovoljstva. “Osim toga, i Mathias radi dokasno.” “Mislio sam da ne voliš kad tvoji muškarci rade”, odgovorio je Harry i zažalio istog trenutka kad je to izgovorio. Ali umjesto da se naljuti, Rakel je tužno uzdahnula. “Nisu bili problem silni sati, Harry. Bio si opsjednut. Ti jesi svoj posao, a ono što te pokreće nije ljubav ili osjećaj odgovornosti. Nije čak ni osobna ambicija. To je bijes. I želja za osvetom. A to nije u redu, Harry, ne bi smjelo biti tako. Znaš što se dogodilo.” Da, pomislio je Harry. Dopustio sam da bolest uđe i u tvoju kuću. Pročistio je grlo. “Ali tvog liječnika onda pokreću... prave stvari?” "Mathias i dalje radi noćnu smjenu u hitnoj. Dobrovoljno. Istodobno je redovni profesor na Odsjeku za anatomiju.” "I davatelj krvi i član Amnesty Internationala.” Uzdahnula je. “B minus je rijetka krvna grupa, Harry. A i ti podržavaš Amnesty. To pouzdano znam.” Promiješala je piće narančastim plastičnim štapićem s konjem na vrhu. Crvena mješavina zavrtjela se oko kockica leda. Košenil. “Harry?” Nešto u njenoj intonaciji izazvalo je u njemu napetost. “Mathias će se doseliti k meni. Oko Božića.” Tako brzo?" Harry je jezikom prešao po nepcu, pokušavajući ga ovlažiti. “Ne poznajete se baš dugo.” "Dovoljno dugo. Planiramo se na ljeto vjenčati." * * *
  13. 13. Magnus Skarre je promatrao vruću vodu koja je tekla po njegovim rukama i slijevala se u umivaonik, pa ondje nestajala. Zapravo, ništa nije nestajalo, samo je odlazilo na drugo mjesto. Poput ljudi o kojima je posljednjih nekoliko tjedana sakupljao informacije, jer ga je Harry bio zamolio. Harry mu je rekao da tu ima nečega i želio je Magnusovo izvješće prije vikenda. A to je značilo da Magnus mora raditi prekovremeno, iako je znao da im je Harry davao takve poslove kako bi ih zaposlio tijekom ovakvih razdoblja, kad mogu jedino držati noge na stolu. Odjel za nestale osobe jedinice uniformirane policije - njih troje - odbijalo se zabavljati starim slučajevima; imali su više no dovoljno posla s novima. U pustom hodniku, na putu do ureda, Magnus je opazio da su vrata pritvorena. Znao je da ih je bio zatvorio, a kako je prošlo devet sati, spremačice su već završile s poslom. Prije dvije godine imali su problema s krađom po uredima. Magnus Skarre je odlučno otvorio vrata. Katrine Bratt je stajala nasred sobe i piljila u njega podignute obrve, kao da je on upao u njezin ured, a ne obrnuto. Okrenula mu je leđa. “Samo sam htjela vidjeti”, rekla je i prešla pogledom po zidovima. “Vidjeti što?” Skarre se osvrnuo oko sebe. Njegov je ured nalikovao ostalima, osim što nije imao prozor. “Ovo je bio njegov ured. Nije li?” Skarre se namrštio. “Kako to misliš?” “Holeov. Ovo je bio njegov ured sve te godine. Čak i dok je istraživao serijska ubojstva u Australiji?” Skarre je slegnuo ramenima. “Mislim da jest. Zašto?” Katrine Bratt je prešla rukom po stolu. “Zašto je promijenio ured?” Magnus ju je zaobišao i sjeo na stolac s kotačićima. “Ovaj nema prozora.” “Dijelio je ured, prvo s Ellen Gjelten, a potom s Jackom Halvorsenom", nastavila je Katrine Bratt. “I oboje su ubijeni.” Magnus Skarre je stavio ruke iza glave. Ova nova policajka je imala stila. Bila je za koplje ili čak dva bolja od njega. Kladio se da joj je suprug šef nečega negdje i da imaju novca. Njezin se kostim doimao skupim. Ali kad ju je pobliže pogledao, osjetio je da se negdje krije poneka sitna mana. Jedva vidljiva mrlja u koju nije mogao uprijeti prstom. “Misliš li da je čuo njihove glasove? Je li se zato preselio?” upitala je Bratt proučavajući kartu Norveške na kojoj je Skarre zaokružio gradove svih nestalih osoba u 0stlandu, istočnoj Novreškoj, od 198o. godine naovamo. Skarre je slegnuo ramenima, ali nije odgovorio. Njen je struk bio uzak, a leđa tanka poput vrbe. Znao je da zna kako je promatra. “Kakav je on zapravo?” upitala je. “Zašto pitaš?” “Pretpostavljam da to svatko pita za svojeg novog šefa, zar ne?” Bila je u pravu. Stvar je bila samo u tome da Harryja Holea nije smatrao šefom, barem ne na taj način. U redu, davao im je zadatke i vodio istrage, ali mimo toga je jedino tražio da mu se sklanjaju s puta. “On je, kao što vjerojatno znaš, pomalo ozloglašen”, rekao je Skarre. Slegnula je ramenima. “Čula sam za njegov alkoholizam, da. I da je prijavio kolege. I da su ga glavešine htjele izbaciti, ali ga je prethodni POB-ovac štitio.” “Zvao se Bjarne M0ller”, rekao je Skarre, promatrajući kartu i krug oko Bergena. Posljednji je put viđen ondje, prije negoli je nestao. “A ljudi na vrhu ne vole što ga mediji pretvaraju u nekakvog pop idola.” Skarre je zagrizao donju usnu. “On je prokleto dobar detektiv. To je sve što mi je važno.” "Sviđa ti se?” upitala je Bratt. Skarre se nacerio. Okrenuo se i pogledao je ravno u oči. "I sviđa i ne sviđa. Mislim da se ne mogu odlučiti.” Odgurnuo se u stolcu, stavio noge na stol, protegnuo se i zijevnuo “Na čemu ti radiš tako kasno navečer?” Bio je to pokušaj uspostavljanja kontrole. Naposljetku, ona je bila nižerangirana detektivka. I nova. Ali Katrine Bratt se samo nasmijala, kao da je rekao nešto smiješno, izašla kroz vrata i nestala. Naprosto je isparila. A kad smo već kod toga... Skarre je opsovao, uspravio se u stolcu i vratio svome računalu. Harry se probudio na leđima, zagledan u strop. Koliko je spavao? Okrenuo se i pogledao sat
  14. 14. na stoliću pored kreveta. Četvrt do četiri. Večera je bila prava muka. Promatrao je Rakelina usta kako govore, piju vino, žvaču meso i uništavaju ga dok mu govori kako ona i Mathias odlaze na nekoliko godina u Bocvanu, jer je vlada ondje postavila institucije koje se bore protiv HIV-a, ali im nedostaju liječnici. Pitala ga je je li sreo koga, a on je odgovorio da je sreo prijatelje iz djetinjstva, 0ysteina i Treska. Prvi je bio alkoholičar, opsesivno zaljubljen u računala i vozač taksija; drugi je mogao postati svjetski prvak u pokeru da je uspio zadržati vlastito bezizražajno lice jednako uspješno kao što je čitao tuđa. Čak joj je počeo pričati o Treskovu fatalnom porazu na svjetskom prvenstvu u Las Vegasu, prije negoli je shvatio da joj je već ispričao tu priču. Osim toga, nije bila istina da se susreo s njima. Ni s kim se nije sretao. Gledao je konobara kako toči alkohol u čaše na susjednom stolu i u jednom ludom trenutku bio je spreman oteti mu bocu iz ruku i prinijeti je ustima. Umjesto toga, pristao je odvesti Olega na koncert za koji je preklinjao Rakel da ga pusti. Slipknot. Harry joj je propustio reći na kakav točno bend pušta sina, jer je i sam htio gledati Slipknot. Iako su ga bendovi s obveznom pričom o smrti, sotonističkim simbolima i ubrzanim bas bubnjevima obično tjerali u smijeh, Slipknot je zapravo bio zanimljiv. Harry je odbacio pokrivač i otišao u kuhinju, pustio hladnu vodu u sudoper, skupio dlanove i pio iz njih. Oduvijek je mislio da voda ima bolji okus ako je piješ iz vlastitih dlanova i s vlastite kože. A onda je odjednom pustio da voda opet teče u slivnik i zagledao se u crni zid. Je li nešto vidio? Nešto kako se pomiče? Ne, ništa, samo pokret, poput nevidljivih valova ispod vode koji miluju morsku travu. Preko mrtvog tkiva prsti su bili tako tanki da ih je nemoguće vidjeti, a spore su se podizale s najmanjim tračkom zraka i smještale na nova područja, da bi počele jesti i sisati. Harry je u dnevnoj sobi upalio radio. Odlučeno je. George W. Bush je dobio još jedan mandal u Bijeloj kući. Harry se vratio u krevet i navukao pokrivač preko glave. * * * Jonasa je probudio nekakav zvuk, pa je podigao pokrivač s lica. Barem je mislio da je to bio zvuk. Škripavi zvuk, poput ljepljivog snijega pod nogama, u tišini između kuća u nedjelju ujutro. Mora da je sanjao. Ali san mu se nije vraćao čak ni kad bi zatvorio oči. Umjesto toga, vraćali su mu se samo komadići sna. Tata je stajao pred njim nepomičan i tih, s odsjajem na staklima naočala koji ih je činio neprozirnima, poput površine leda. Mora da je to bila noćna mora jer je Jonas bio uplašen. Ponovo je otvorio oči i vidio kako se pomiču metalna zvonca na stropu. Potom je skočio iz kreveta, otvorio vrata i potrčao niz hodnik. Uspio se zaustaviti pored stepeništa koje vodi u prizemlje, pogledati u tamu i bez stanke produžiti do ulaznih vrata roditeljske spavaonice, pa nevjerojatno oprezno uhvatiti kvaku. Tada se sjetio da je tata na putu i da će, ma što učini, probuditi mamu. Uvukao se unutra. Bijela kocka mjesečine širila se po podu, sve do netaknutog bračnog kreveta. Na digitalnom satu-budilici svijetlile su brojke: 01:11. Jonas je na trenutak zbunjeno stajao ondje. Potom je izašao na hodnik. Krenuo je prema stepeništu. Tama stepeništa prostirala se pred njim, čekajući ga, poput goleme praznine. Odozdo se ništa nije čulo. “Mama!” Zažalio je što je povikao čim je začuo užas u kratkoj, oštroj jeci. Tama. Nije bilo odgovora. Jonas je progutao slinu. Potom se na prstima počeo spuštati niz stepenište. Na trećoj stepenici osjetio je nešto pod stopalima. I ponovo na šestoj. Pa na osmoj. Kao da je netko hodao s mokrim cipelama. Ili s mokrim nogama. U dnevnoj sobi je gorjelo svjetlo, ali mame nije bilo. Prišao je prozoru i pogledao u kuću obitelji Bendiksen. Mama je povremeno odlazila u posjet Ebbi. Ali svi su prozori bili u tami. Otišao je u kuhinju i prišao telefonu, uspješno smirujući misli, zadržavajući tamu daleko od sebe. Okrenuo je broj majčina mobitela Osjetio je silnu sreću začuvši njen blag glas. Ali bila je to poruka koja mu je govorila da ostavi ime, poruka koja mu je željela lijep dan. Ali nije bio dan, bila je noć. Na trijemu je ugurao noge u očeve velike cipele, navukao podstavljenu jaknu na pidžamu i izašao van. Mama je bila rekla da će snijeg do jutra nestati, ali još je bilo hladno i blagi je vjetar šaputao i mrmljao kroz hrastovu krošnju pored ulaza. Do kuće Bendiksenovih nije bilo više od stotinu metara, a na putu su srećom bile dvije ulične svjetiljke. Morala je biti tamo. Pogledao je lijevo i desno, kako bi se uvjerio da ga nitko ne može zaustaviti. Potom mu je pogled pao na snjegovića. Stajao je ondje kao i prije, nepomično gledajući kuću, okupan hladnim svjetlom mjesečine. A ipak, nešto je na njemu bilo drugačije, nešto gotovo ljudsko, nešto poznato. Jonas je pogledao kuću Bendiksenovih. Odlučio je potrčati. No, ipak to nije učinio. Umjesto toga, stajao je osjećajući kako oprezan, ledenohladni vjetar prolazi kroz njega. Polako se okrenuo prema snjegoviću. Sada je shvatio što je to što je snjegovića činilo tako poznatim. Nosio je šal. Ružičasti šal. Šal koji je Jonas poklonio majci za Božić.
  15. 15. 4. DAN DRUGI Nestanak Do sredine dana u središtu Osla snijeg se otopio. Ali u Hoffu je još bilo nanosa, u vrtovima s obje strane ceste kojom su vozili Harry Hole i Katrine Bratt. Michael Stipe je na radiju pjevao o osjećaju težine, o onome što ga izaziva, o saznanju da je nešto krenulo krivo i o dječaku u bunaru. Nasred mirnog imanja u još mirnijoj ulici Harry je pokazao prema sjajnoj srebrnoj Toyoti Corolli, parkiranoj pored ograde. “Skarreov automobil. Parkiraj iza njega.” Kuća je bila velika i žuta. Prevelika za tročlanu obitelj, mislio je Harry dok su hodali šljunčanim puteljkom. Sve je oko njih kapalo i uzdisalo. U vrtu je stajao snjegović koji se pomalo otapao i kojeg, po svemu sudeći, nije čekala blistava budućnost. Skarre je otvorio vrata. Harry se sagnuo i proučio bravu. “Nigdje nema ni traga provali”, kazao je Skarre. Poveo ih je u dnevnu sobu u kojoj je na podu, njima okrenut leđima, sjedio dječak i gledao crtić na televiziji. S kauča je ustala žena, rukovala se s Harryjem i predstavila kao Ebba Bendikscn, susjeda. “Birte nikad prije nije ovakvo što napravila”, rekla je. “Barem ne otkad je ja poznajem.” “A koliko je to?” upitao je Harry, osvrćući se oko sebe. Ispred televizora stajali su veliki komadi kožnog namještaja te osmerokatni stolić od tamnog stakla. Cvjetasti metalni stolci oko stola za ručavanje bili su svijetli i elegantni, onakvi kakvi bi se svidjeli Rakel. Na zidovima su visjele dvije slike, obje portreti muškaraca nalik na direktore banke, koji su ih promatrali s mirnom strogošću. Osim njih, tu su bile i apstraktne modernističke slike, od one vrste koja je uspijevala ulaziti u modu i brzo izlaziti iz nje. “Deset godina”, odgovorila je Ebba Bendiksen. “Uselili smo se u kuću s druge strane ceste na dan kad se Jonas rodio.” Kimnula je prema dječaku koji je i dalje nepomično promatrao ptice trkačice i vukove koji eksplodiraju. “Ako se ne varam, vi ste sinoć nazvali policiju?” “Da, to je točno.” “Dječak je pozvonio u jedan i petnaest”, pojasnio je Skarre, promatrajući svoje bilješke. “Policija je nazvana u jedan i trideset.” “Moj suprug i ja najprije smo otišli s Jonasom nazad u kuću i pretražili je”, pojasnila je Ebba Bendiksen. “Gdje ste tražili?” upitao je Harry. “U podrumu. U kupaonicama. U garaži. Posvuda. Čudno je da netko klisne na takav način.” “Klisne?” “Nestane. Pobjegne. Policajac s kojim sam razgovarala upitao je možemo li se pobrinuti za Jonasa i rekao da bismo trebali nazvati sve osobe koje je Birte poznavala i kod kojih bi mogla biti. I da potom sačekamo jutro i saznamo je li došla na posao. U osam od deset slučajeva, objasnio je, nestala se osoba pojavi nakon nekoliko sati. Pokušali smo doći do Filipa...” “Supruga”, ubacio se Skarre. “On je imao predavanje u Bergenu. Profesor je nečega negdje.” “Fizike”, nasmiješila se Ebba Bendiksen. “No njegov je mobitel isključen. A nismo znali naziv hotela u kojem je odsjeo.” “Kontaktirali smo ga jutros u Bergenu”, kazao je Skarre. “Trebao bi uskoro stići.” “Da, Bogu hvala”, dodala je Ebba. “Pa smo jutros nazvali Birtin posao, a kad se nije pojavila u uobičajeno vrijeme, nazvali smo vas.” Skarre je kimnuo, potvrđujući. Harry je signalizirao Skarreu da nastavi razgovor s Ebbom Bendiksen, prišao televizoru pa sjeo na pod pored dječaka. Na ekranu, vuk je upravo palio fitilj na dinamitu. “Bok, Jonase. Zovem se Harry. Je li ti drugi policajac objasnio da ovakve stvari obično ispadnu dobro? Da ljudi nestanu i sami se vrate kad im je volja?” Dječak je zavrtio glavom. “Ali tako je”, kazao je Harry. “Da moraš pogađati, što bi rekao, gdje je tvoja majka sada?” Dječak je slegnuo ramenima. “Ne znam gdje je.” “Znam da ne znaš, Jonase. To sada ne zna nitko od nas. Ali koje je prvo mjesto koje ti pada
  16. 16. na pamet, a da nije kuća ili posao? Nemoj razmišljati o tome je li vjerojatno ili nije.” Dječak nije odgovorio, već se zagledao u vuka koji se očajnički pokušavao riješiti dinamita koji mu se zalijepio za šapu. “Postoji li koliba ili nešto slično što imate?” Jonas je zavrtio glavom. “Neko posebno mjesto na koje voli odlaziti kad želi biti sama?” “Ona ne želi biti sama”, rekao je Jonas. “Ona želi biti sa mnom.” “Samo s tobom?” Dječak se okrenuo i pogledao Harryja. Jonas je imao smeđe oči, baš kao i Oleg. A u toj smeđoj boji Harry je vidio užas koji je i očekivao vidjeti, ali i ljutnju koju nije očekivao. “Zašto su otišli?” upitao je dječak. “Oni koji su se vratili?” Iste oči, mislio je Harry. Ista pitanja. Ona važna. “Zbog raznih razloga”, odgovorio je Harry. “Neki se izgube. Možeš se izgubiti na razne načine. A nekima je samo trebalo vremena pa su potražili malo mira.” Ulazna su se vrata zalupila i Harry je opazio kako se dječak trgnuo. U tom je trenutku dinamit eksplodirao u vučjoj šapi, a iza njih su se otvorila vrata dnevne sobe. “Dobar dan”, kazao je glas. Oštar i istodobno kontroliran. “Kakve su vijesti?” Harry se okrenuo upravo u trenutku da vidi muškarca od otprilike pedeset godina, u odijelu, kako prilazi stoliću i podiže daljinski upravljač. U sljedećem trenutku slika na televizoru se stisnula u bijelu točku, a prijamnik je protestirajući zapištao. “Znaš što sam rekao o gledanju televizije tijekom dana, Jonase”, rekao je rezigniranim glasom, kao da ostalima u sobi govori koliko je uzaludan posao podizati današnju djecu. Harry je ustao i predstavio sebe, Magnusa Skarrea i Katrine Bratt, koja je sve dotad stajala pored vrata i promatrala. “Filip Becker”, kazao je muškarac i gurnuo naočale, iako su one već bile smještene visoko na njegovu nosu. Harry mu je pokušao uloviti pogled i stvoriti prvi ključni dojam o potencijalnom sumnjivcu, dođe li ikad do toga. Ali oči su bile skrivene iza odsjaja njegovih naočala. “Proveo sam vrijeme nazivajući sve s kojima je mogla biti u kontaktu, ali nitko ništa ne zna”, kazao je Filip Becker. “Što vi znate?” “Ništa”, odgovorio je Harry. “Ali prvo nam možete pomoći otkriti jesu li nestali koferi, ruksaci i odjeća, kako bismo imali nekakvu teoriju.” Harry je proučavao Beckera pa nastavio. “Da bismo znali je li nestanak bio spontan ili planiran.” Becker je uzvratio znatiželjni Harryjev pogled pa kimnuo glavom i krenuo stepeništem na prvi kat. Harry je čučnuo pored Jonasa, koji je i dalje piljio u tamni ekran televizora. “Znači, voliš pticu trkačicu, ha?” upitao je Harry. Dječak je nijemo zavrtio glavom. “Zašto ne?” Jonasov je šapat bio jedva čujan: “Žao mi je kojota.” Pet minuta kasnije Becker se spustio dolje i rekao da je sve na mjestu: putne torbe i sva odjeća, osim one koju je nosila kad je nestala, uz kaput, čizme i šal. “Mm.” Harry je počešao neobrijanu bradu i pogledao preko sobe prema Ebbi Bendiksen. “Možemo li vi i ja otići u kuhinju, gospodine Becker?” Becker ga je poveo, a Harry je pokretom pozvao Katrine da im se pridruži. U kuhinji je profesor odmah počeo stavljati kavu u filtar i nalijevati vodu u aparat. Katrine je stajala pored vrata, a Harry je prišao prozoru i pogledao van. Snjegovićeva glava potonula je među njegova ramena. “Kad ste sinoć otišli i kojim ste letom putovali u Bergen?” upitao je Harry. “Otišao sam oko pola deset”, rekao je Becker bez oklijevanja. Avion je poletio u jedanaest i pet.” “Jeste li bili u kontaktu s Birte nakon odlaska?” "Ne.” “Što mislite da se dogodilo?” “Nemam pojma, inspektore. Stvarno nemam.” “Mm.” Harry je pogledao na ulicu. Otkako su stigli, niti jedan automobil nije prošao tuda. Mir i tišina u ovom dijelu grada vjerojatno koštaju pola milijuna. “Kakav je inače vaš brak?” Harry je začuo kako Filip Becker prestaje s onim što je radio, pa je dodao, “Pitam, jer supružnici ne nestaju tek tako.” Filip Becker je pročistio grlo. “Uvjeravam vas da moja žena i ja imamo savršeno dobar brak.” “Jeste li razmišljali o tome da ima ljubavnu vezu za koju ne znate?” “To ne dolazi u obzir.” “To je jako čvrsto uvjerenje, gospodine Becker. Izvanbračne veze su prilično česte.” Filip Becker se blijedo nasmiješio. “Nisam naivan, inspektore. Birte je privlačna žena i mnogo mlađa od mene. Osim toga, valja reći da dolazi iz liberalne obitelji. Ali ona nije taj tip. A ja imam relativno dobar uvid u njezine aktivnosti, recimo to tako.”
  17. 17. Aparat za kavu muklo je šumio kad je Harry otvorio usta da dodatno ispita tu temu. No predomislio se. “Jeste li primijetili kod supruge promjene raspoloženja?” “Birte nije depresivna, inspektore. Nije otišla u šumu i objesila se ili se bacila u jezero. Negdje je vani i živa je. Čitao sam da ljudi neprestano nestaju, da bi se u neko doba pojavili s jednostavnim i prilično banalnim objašnjenjem. Nije li tako?” Harry je polako kimnuo. “Smijem li razgledati kuću?” “Zašto?” U riječima Filipa Beckera bilo je grubosti zbog koje je Harry pomislio da je riječ o čovjeku koji je navikao imati stvari pod kontrolom. Biti informiran. A to je govorilo i protiv mogućnosti da mu je žena nestala bez riječi. Tu je mogućnost Harry, štoviše, već isključio. Dobro prilagođene, zdrave majke jednostavno ne napuštaju desetogodišnjake usred noći. A bilo je tu i sve ostalo. Obično su u ranoj fazi nestanka trošile minimalna sredstva, osim ako nije bilo indikacija koje su sugerirale nešto kriminalno ili dramatično. Upravo “sve ostalo” natjeralo je Harryja da se osobno doveze do Hoffa. “Ponekad ne znate što tražite dok to ne pronađete”, odgovorio je Harry. “To je metodologija.” Sada je uhvatio Beckerov pogled iza naočala. Njegove su oči, za razliku od sinovljevih, bile svijetloplave i sjale su intenzivnim, jasnim sjajem. “Svakako”, odgovorio je Becker. “Samo izvolite.” * * * Spavaća je soba bila hladna, bez mirisa i uredna. Na bračnom krevetu nalazio se heklani prekrivač. Na stoliću pored kreveta stajala je fotografija starije žene. Sličnost je navela Harryja da pomisli kako je ta strana kreveta ona na kojoj spava Filip Becker. S druge strane kreveta bila je Jonasova fotografija. U ormaru sa ženskom odjećom osjećao se blagi miris parfema. Harry je provjerio stoje li rubovi vješalica na jednakoj udaljenosti jedan od drugoga, kako bi stajali da su dulje nedirnuti. Crne haljine s prorezima, kratke veste s ružičastim motivima i šljokicama. Na dnu ormara bile su ladice. Izvukao je gornju. Donje rublje. Crno i crveno. Sljedeća ladica. Halteri i čarape. Treća ladica. Nakit u kutijicama od crvenog pliša. Opazio je šareni prsten s dragim kamenjem koji je svjetlucao i sjajio se. Ovdje je sve podsjećalo na Vegas. U plišu nije bilo praznog prostora. Spavaća je soba imala vrata koja su vodila u novouređenu kupaonicu sa saunom i dva umivaonika od nehrđajućeg čelika. U Jonasovoj sobi Harry je sjeo na maleni stolac pored malenog stola. Na stolu se nalazio kalkulator s nizom naprednih matematičkih funkcija. Izgledao je novo i nekorišteno. Iznad stola nalazio se poster sa sedam delfina unutar vala i kalendar za cijelu godinu. Nekoliko datuma zaokruženo je s dodatnim sitnim podsjetnicima. Harry je primijetio rođendane mame i dede, praznik u Danskoj, zubara u 10 ujutro i dva datuma u srpnju, s podsjetnikom “liječnik” iznad njih. Ali Harry nije vidio nogometne utakmice, odlaske u kino ili rođendanske proslave. Krajičkom oka ugledao je na krevetu ružičasti šal. Boja koju ni jedan dječak Jonasove dobi ne bi ni u ludilu odjenuo. Harry je podigao šal. Bio je vlažan, ali još je mogao namirisati prepoznatljivi miris kože, kose i ženskog parfema. Istog parfema kakav se osjećao u ormaru. Spustio se u prizemlje. Zastao je ispred kuhinje i poslušao Skarrea kako odlučno objašnjava postupke u slučaju nestalih osoba. Iznutra se čulo zveckanje šalica za kavu. Kauč u dnevnoj sobi djelovao je golemo, možda zbog sitne figure koja je sjedila na njemu i čitala knjigu. Harry se približio i vidio lik Charlieja Chaplina u punom sjaju. Sjeo je pored Jonasa. “Jesi li znao da je Charlie Chaplin bio vitez?” upitao je Harry. “Sir Charlie Chaplin.” Jonas je kimnuo. “Ali protjerali su ga iz SAD-a.” Jonas je listao knjigu. “Jesi li ljetos bio bolestan, Jonase?” “Nisam.” “Ali bio si kod liječnika. Dvaput.” “Mama je htjela da me pregledaju. Mama...” Glas ga je iznenada izdao. “Uskoro će se vratiti, vidjet ćeš”, rekao je Harry i obgrlio mu sitna ramena. “Nije ponijela šal sa sobom, zar ne? Onaj ružičasti na krevetu.” “Netko ga je objesio snjegoviću oko vrata”, rekao je Jonas. “Ja sam ga unio.” “Onda tvoja mama nije htjela da snjegoviću bude hladno.” “Nikad ne bi svoj omiljeni šal
  18. 18. dala snjegoviću.” “Onda je to sigurno tata napravio.” “Ne, to je napravio netko nakon što je on otišao. Sinoć. Osoba koja je odvela mamu.” Harry je polako kimnuo. “Jonase, tko je napravio snjegovića?” “Ne znam.” Harry je pogledao kroz prozor u vrt. To je bio razlog njegova dolaska. Ledeni propuh prodirao je kroz zidove i ulazio u sobu. Harry i Katrine vozili su se niz Sorkedalsveien prema Majorstuenu. “Što ti je prvo upalo u oči kad smo ušli?” upitao je Harry. “Da par koji ondje živi nisu baš srodne duše”, rekla je Katrine, prolazeći kroz naplatne kućice bez kočenja. “Brak je možda bio nesretan, a ako jest, ona je više patila.” “Mm. Zašto si to pomislila?” “Očito je”, nasmiješila se Katrine gledajući u retrovizor. “Sudar ukusa.” “Objasni." “Nisi li vidio onaj užasni kauč i stolić? Tipičan stil osamdesetih, kakav su kupovali muškarci devedesetih. Ona je odabrala stol za ručavanje od bijele polirane hrastovine s aluminijskim nogama. I Vitru.” “Vitru?” “Stolce u blagavaonici. Švicarske. Skupe. Toliko skupe da je s onim što bi uštedjela, da je kupila kopije po razumnijoj cijeni, mogla promijeniti čitav prokleti namještaj.” Harry je primijetio da riječ “proklet” nije zvučala kao uobičajeni dio rječnika Katrine Bratt; bio je to lingvistički kontrapunkt koji je podcrtavao njezinu pripadnost klasi. “Što znači?” “Ta velika kuća na onoj adresi u Oslu znači da novac nije problem. Nije joj dopušteno promijeniti kauč i stolić. A kad muškarac bez ukusa i bez očitog interesa za uređenje interijera učini nešto takvo, to mi govori ponešto o tome tko je dominantan.” Harry je kimnuo, više za sebe. Njegov prvi dojam bio je točan. Katrine Bratt je bila dobra. “Reci mi što ti misliš”, kazala je. “Ja sam ona koja bi trebala učiti.” Harry je pogledao kroz prozor prema starom, tradicionalnom, iako ne i uglednom, licenciranom kafiću, Lepsviku. “Ne mislim da je Birte Becker napustila kuću svojom voljom.” “Zašto ne? Nema znakova nasilja.” “Zato što je to dobro planirano.” “A tko je krivac? Suprug? Uvijek je riječ o suprugu, zar ne?” “Da”, odgovorio je Harry, svjestan da mu misli vrludaju. “Obično je to suprug.” “Osim što je ovaj bio otišao u Bergen.” “Čini se tako, da.” “Posljednjim avionom, pa se nije mogao vratiti i ipak stići na jutarnje predavanje.” Katrine je ubrzala i projurila križanjem Majorstuen kroz žuto svjetlo. “Osim toga, da je Filip Becker kriv, progutao bi mamac koji si mu namjestio.” “Mamac?” “Da. Ono o promjenama raspoloženja. Sugerirao si Beckeru da sumnjaš na samoubojstvo.” “Pa?” Nasmijala se. “Daj, Harry. Svi, uključujući Beckera, znaju da policija ne troši vrijeme na slučajeve koji bi mogli biti samoubojstvo. Ukratko, dao si mu priliku da izloži teoriju koja bi mu, da je kriv, riješila većinu problema. No odgovorio je da je bila sretna kao nova godina.” “Mm. Znači, misliš da je pitanje bilo test?” “Stalno testiraš ljude, Harry. Uključujući i mene.” Harry nije odgovorio sve dok nisu već dobrano vozili Bogstadveienom. “Ljudi su obično pametniji nego što misliš”, rekao je i zašutio, , dok nisu došli na parkiralište policijske središnjice. “Moram sam raditi ostatak dana.” Rekao je to jer je razmišljao o ružičastom šalu i došao do zaključka. Morao je hitno proći kroz Skarreovo izvješće o nestalim osobama i hitno je morao potvrditi sumnju koja mu nije dala mira. A bude li to ono čega se bojao, morat će doći u POB s pismom Gunnaru Hagenu. Onim vražjim pismom.
  19. 19. 5. 4. studenog 1992. Totem Kad je 19. kolovoza 1946., u malenom gradiću Hope u Arkansasu, na svijet došao William Jefferson Blythe III., prošla su točno tri mjeseca otkako mu je u prometnoj nesreći stradao otac. Četiri godine kasnije, Williamova se majka preudala i William je uzeo poočimovo prezime. A te noći, u studenom 1992., četrdeset i šest godina kasnije, na ulice Hopea padali su poput snijega bijeli konfeti, slaveći što je njihova nada i domaći dečko, William - ili samo Bill - Clinton, izabran za četrdeset i drugog predsjednika SAD-a. A snijeg, koji je te noći padao na Bergen, nije stizao do tla već se, kao i obično, topio u zraku i pretvarao u kišu nad gradom, a tako je bilo od sredine rujna. Ali kad je sljedećeg jutra svanulo, sedam vrhova koji su okruživali grad bilo je bijelo i lijepo, kao da su posuti šećerom. A inspektor Gert Rafto već je stigao na najviši od njih, Ulriken. S naporom je udisao planinski zrak, savijajući ramena oko široke glave, s licem tako prekrivenim naborima kože, da se činilo kao da je izbodeno. Žuta kabina žičare koja je njega i trojicu forenzičara iz Policijske uprave Bergena dovela na 642 metra iznad grada, sad se nježno njihala na čvrstim čeličnim žicama i čekala. Prijevoz žičarom prekinut je čim su prvi turisti, koji su se tog jutra iskrcali na popularnom vrhu, oglasili uzbunu. “Razonoda i razbibriga”, lanuo je jedan od forenzičara. Gradski turistički slogan postao je takva parodija bergenskog norveškog, da su ga Bergenci gotovo prestali koristiti. Ali u situacijama u kojima prevladava strah, na vidjelo izlazi najosobniji leksik. “Da, razonoda i razbibriga”, ponovio je Rafto sarkastično, a oči su mu sjajile iza nabora kože koji su izgledali poput palačinki. Truplo koje je ležalo na snijegu bilo je izrezano u toliko komada, da su samo zahvaljujući goloj dojci mogli odrediti spol. Ostatak je podsjetio Rafta na nezgodu u Eidsvagnesetu prije godinu dana, kad je kamion prebrzo ušao u zavoj, izgubio svoj tovar aluminijskih ploča i doslovno izrezao nadolazeći automobil. “Netko ju je ubio i razrezao ovdje”, kazao je jedan od policajaca. Ta se informacija učinila Raftu suvišnom, budući da je snijeg oko trupla bio natopljen krvlju, a debeli mlazovi sa strane bili su dokaz da je prerezana najmanje jedna arterija dok je srce još kucalo. Napravio je bilješku u glavi da sazna kad je noć ranije prestalo sniježiti. Posljednja je žičara otišla u pet poslije podne. Naravno, žrtva i ubojica mogli su doći puteljkom koji je prolazio ispod žičara. Ili su mogli doći žičarom od Floena do Fjelltoppena i hodati dovde. Ali ti su usponi bili zahtjevni, a njegov ga je instinkt upućivao na žičaru. U snijegu je vidio dva para otisaka. Manji su nedvojbeno pripadali ženi, iako nije bilo njezinih cipela. A drugi, veći, morali su biti ubojičini. Vodili su prema puteljku. “Velike čizme”, rekao je jedan od mlađih tehničara, muškarac usukanih obraza iz obalnog grada Sotre. “Veličine barem 48. Muškarac je sigurno krupan.” “Ne nužno”, rekao je Rafto njušeći zrak. “Otisak je nejednak, a tlo je ovdje ravno. To nam govori da je muškarčevo stopalo manje od čizme. Možda nas je samo pokušao prevariti.” Rafto je osjetio sve poglede na sebi. Znao je što misle. Evo ga opet, pokušava ih zadiviti, zvijezda nekog prošlog vremena, čovjek kojeg su mediji obožavali: golemi trbuh, tvrdo lice i odgovarajuća pokretačka energija. Ukratko, čovjek za naslovnice. Ali u nekom je trenutku postao prevelik za njih, za sve njih, i za medije i za svoje kolege. Počele su kružiti glasine da Rafto misli samo na sebe i na svoje mjesto pod reflektorima, da u svojem egoizmu gazi po previše prstiju i da se uspinje preko previše leševa. Ali on to nije primijetio. Nisu imali nikakvog doka/a. Ili, nisu imali previše dokaza. S poprišta zločina ponekad bi nestala neka sitnica. Komad nakita ili sat koji je pripadao nasttadalom, stvari za koje se vjerovalo da neće nikome nedostajati. Ali jednog je dana neki od Raftovih kolega, tražeći olovku, otvorio ladice u njegovom stolu. Tako je barem rekao. Pronašao je tri prstena. Rafto je pozvan u POB da objasni svoje postupke, te mu je rečeno da šuti i drži prste podalje od stvari. To je bilo sve. Ali krenule su glasine. Čak su ih i mediji prenijeli. Zato možda nije čudno što je, kad su protiv postaje podignute optužbe za policijsku brutalnost, ubrzo pronađen jedan čovjek protiv kojeg su nađeni dokazi. Čovjek kao stvoren za naslovnice.
  20. 20. Gert Rafto je bio kriv za optužbe; nitko nije sumnjao u to. Ali svi su znali da je inspektor postao žrtveno janje za običaj koji se mnogo godina širio bergenskom policijom. I to samo zato što je potpisao niz izvješća o zatvorenicima - a to su većinom bili zlostavljači djece i dileri drogom - koji su pali niz prastare željezne stepenice koje vode do istražnih ćelija, pa se tu i tamo natukli. Novine nisu imale milosti. Nadimak koji su mu dali - Željezni, umjesto Gert - nije bio ni najmanje originalan, ali je zato bio prikladan. Novinar je razgovarao s nekoliko njegovih višegodišnjih neprijatelja s obje strane zakona koji su, naravno, prihvatili mogućnost poravnavanja starih računa. Kad je Raftova kći stigla kući u suzama, pričajući kako su je zadirkivali, njegova je žena izgubila strpljenje i rekla da valjda ne očekuje kako će ona mirno sjediti i promatrati kako cijelu obitelj provlači kroz blato. A kao i mnogo puta ranije, on je izgubio živce. Ona je kasnije uzela njihovu kćer sa sobom, ali se ovog puta nije vratila. To je bilo teško vrijeme, ali on nikad nije zaboravio tko je. On je Željezni Rafto. A kad je završilo razdoblje karantene, našao se u besparici pa je radio dan i noć, da povrati izgubljeni položaj. Ali nitko nije bio raspoložen praštati i rane su bile preduboke, a primijetio je i interni otpor koji ga je priječio da uspije. Naravno da nisu željeli da ponovo zasja i podsjeti i njih i medije na ono što su očajnički pokušavali ostaviti iza sebe. Fotografije pretučenih tijela u lisičinama. Ali pokazat će im on. Pokazat će im da Gert Rafto nije čovjek koji će dopustiti da ga pokopaju prije no što dođe njegovo vrijeme. Da grad pripada njemu, a ne socijalnim radnicima, napirlitanim i slatkorječivim, koji sjede u svojim uredima s jezicima tako dugačkim da bi mogli polizati mlohave guzice i lokalnih političara i senzacionalističkih novinara. “Napravi par snimaka i identificirajte je”, obratio se Rafto tehničaru s fotoaparatom. “Tko ovo može identificirati?” dobacio je mladić. Rafta nije zabrinjavao njegov ton. “Netko je prijavio ili će uskoro prijaviti da je ova žena nestala. Samo se baci na posao, juniore.” Rafto se popeo na uzvisinu i pogledao unazad preko onoga što Bergenci nazivaju vidden - plato. Pogled mu je kružio po obzoru i zaustavio se na brdu i onome što se činilo kao osoba na njegovu vrhu. Ali ako je to bila osoba, nije se micala. Možda je samo suhozid? Rafto je protrljao oči. Ondje je bio sigurno stotinu puta, šećući sa ženom i kćeri, ali nije se mogao sjetiti da je ikada vidio suhozid. Spustio se do kabine žičare, porazgovarao s vozačem i posudio njegov dalekozor. Petnaest sekundi kasnije ustanovio je da se ne radi o suhozidu, već o tri velike snježne lopte koje je netko postavio jednu na drugu. Rafto nije volio strmu četvrt Bergena poznatu kao Fjellsiden, s njenim čudesno pitoresknim, nagnutim i pregusto izgrađenim drvenim kućama, sa stepenicama i podrumima smještenim u uskim uličicama u kojima nikada nije bilo sunca. Razmažena djeca bogatih roditelja često su plaćala milijune da bi posjedovala autentičnu bergensku kuću, koju bi zatim preuređivali, sve dok od nje ne bi ostao nijedan izvorni iver. Ovdje se više nije mogao čuti bat dječjih koraka po kamenju; cijene su davno otjerale mlade bergenske obitelji u predgrađa s druge strane planina. Pa ipak, ovdje je bilo tiho i mirno, kao i u pustom nizu trgovina, no on je svejedno imao osjećaj da ga promatraju čim je zakoračio na kamenu stepenicu i pozvonio. Nakon nekoliko trenutaka vrata su se otvorila i gledalo ga je blijedo, nervozno žensko lice zbunjenog izraza. “Onny Hetland?” upitao je Rafto i podigao svoju značku. “Radi se o vašoj prijateljici, Laili Aasen.” Stanje bio malen, a raspored prostorija je zbunjivao; kupaonica je bila smještena iza kuhinje, između spavaće i dnevne sobe. Na sredini zida s bordo tapetama s uzorkom u dnevnoj sobi, Onny Hetland je jedva uspjela ugurati kauč te zelenonarančasti naslonjač, a na ono malo preostalog prostora smjestila je hrpu časopisa te naslagala niz knjiga i CD-a. Rafto je prekoračio preko preokrenute zdjelice s vodom i mačke da bi se dokopao kauča. Onny Hetland je sjela u naslonjač petljajući s ogrlicom. U zelenom kamenu pri- vjeska vidio se crni procijep. Možda je napukao, a možda je trebao izgledati upravo tako. Onny Hetland je ranije tog jutra saznala za prijateljičinu smrt od Lailina supruga, Bastiana. Ali na licu joj je i dalje bilo vidljivo nekoliko dramatičnih promjena dok je Rafto nemilosrdno iznosio pojedinosti. “Užasno”, šaputala je Onny Hetland. “Bastian nije spomenuo ništa od toga.” “To je zato što to nismo htjeli objavljivati”, objasnio je Rafto. ‘Bastian mi je rekao da ste bili Lailina najbolja prijateljica.” Onny je potvrdila. “Znate li što je Laila radila u Ulrikenu? Vidite, njen suprug nema pojma. On je jučer bio s djecom u Florou.” Onny je zavrtjela glavom. Bila je to odlučna gesta, koja nije ostavljala mjesta za sumnju. Nije bio problem u toj gesti. Problem je bio u stotinki sekunde oklijevanja prije nego što je zavrtjela
  21. 21. glavom. A ta stotinka sekunde bila je sve što je Rafto trebao. “Ovo je slučaj umorstva, gospođo Hetland. Nadam se da shvaćate ozbiljnost i rizik kojem se izlažete, ako mi ne kažete sve što znate.” Zbunjeno je pogledala policajca s licem buldoga. On je nanjušio plijen. “Ako mislite da pokazujete obzir prema njenoj obitelji, u krivu ste. Sve će ionako izaći na vidjelo.” Progutala je knedlu. Djelovala je uplašeno i bila je uplašena, čim je otvorila vrata. Stoga joj je dao posljednji podstrek koji joj je bio potreban, zapravo posve blijedu prijetnju koja je i dalje iznenađujuće dobro djelovala i na nevine i na krivce. “Možete mi reći sada ili ćete doći u postaju na ispitivanje.” Oči su joj se napunile suzama, a negdje iz dubine grla javio se jedva čujan glas. “Ondje se sastajala s nekim.” “S kime?” Onny Hetland je s drhtajem udahnula. “Laila mi je rekla samo njegovo ime i zanimanje. I da je to tajna, nitko nije smio znati. Pogotovo ne Bastian," Rafto je pogledao u notes kako bi sakrio uzbuđenje. “Njegovo ime i zanimanje su?” Zapisao je ono što je Onny kazala. Zagledao se u svoje bilješke. Ime je bilo relativno često. I profesija je bila česta. Ali kako je Bergen relativno malen grad, vjerovao je da će to biti dovoljno. Cijelim svojim bićem osjećao je da je na pravome tragu. A “cijelo biće” u slučaju Gerta Rafta značilo je trideset godina rada u policiji i poznavanje ljudskog roda, zasnovano na općoj mizantropiji. “Obećajte mi nešto”, kazao je Rafto. “Nemojte nikome reći ovo što ste upravo rekli meni. Nikome u obitelji. Niti novinarima. Čak ni drugim policajcima s kojima biste mogli razgovarati. Jeste li shvatili?” “Ni... policajcima?” “Nikako. Ja vodim istragu i moram imati punu kontrolu nad informacijama. Sve dok vam ne kažem drugačije, ne znate ništa.” Napokon, pomislio je Rafto, kad se opet našao na vanjskoj stepenici. Staklo je zabljesnulo kad se niže niz ulicu otvorio prozor i ponovo je imao osjećaj da ga netko promatra. A što ako i jest tako? Osveta je njegova. Samo njegova. Gert Rafto je zakopčao kaput, gotovo i ne primjećujući rominjanje kiše pa je, u tihome trijumfu, zakoračio na skliske ulice koje vode prema središtu Bergena. Bilo je pet sati poslije podne, a kiša je curila iz neba nad Bergenom kao iz pokvarene slavine. Na stolu pred Gertom Raftom stajao je popis imena koja je zatražio od profesionalne organizacije. Počeo je tražiti kandidate s odgovarajućim imenom. Dosad su bila trojica. Prošla su samo tri sata otkako je bio kod Onny Hetland, a Rafto je već razmišljao o tome kako će uskoro saznati tko je ubio Lailu Aasen. Slučaj riješen za manje od dvanaest sati! I nitko mu to neće moći oduzeti, slava će biti samo i jedino njegova, jer će on osobno obavijestiti medije. Glavni državni mediji doletjeli su preko planina i već su opsjedali policijsku središnjicu. Ravnatelj policije izdao je naredbu da se ne puštaju u javnost nikakve pojedinosti o truplu, ali lešinari su već nanjušili krvoproliće. “Mora da su informacije procurile”, kazao je ravnatelj gledajući Rafta koji nije odgovarao. Niti je pustio cerek koji je jedva suzdržavao. Sada su sjedili ondje, spremni objaviti svoja izvješća, a on, Gert Rafto, uskoro će ponovo biti kralj bergenske policije. Stišao je radio s kojeg je Whitney Houston cijele jeseni zavijala da će ga uvijek voljeti, a telefon je zazvonio prije negoli je uspio podići slušalicu. “Rafto”, rekao je nervozno, željan čim prije nastaviti. “Mene tražite.” Osramoćenome detektivu je upravo glas pokazao da poziv nije ni laž ni prijevara. Bio je hladan i kontroliran, s jasnom, poslovnom dikcijom, što je isključivalo uobičajene luđake i pijance. Ali u glasu je bilo još nešto, a to nije mogao nigdje smjestiti. Rafto se dvaput glasno nakašljao. Dao si je vremena kao da želi pokazati da ga poziv nije iznenadio. “S kime razgovaram?” “Znaš ti.” Rafto je zatvorio oči i nečujno, ali žestoko prokleo. Dovraga, dovraga, dovraga, ubojica će se predati. A to neće imati ni izbliza takav učinak kao što bi imalo njegovo - Raftovo - uhićenje počinitelja. “Odakle ti ideja da tebe tražimo?” upitao je policajac kroz čvrsto stisnute zube. “Jednostavno znam”, odgovorio je glas. “A učinimo li to na moj način, dobit ćeš ono što želiš.” “A što ja to želim?” “Želiš me uhititi. I moći ćeš. Sam. Slušaš li me sada, Rafto?” Policajac je kimnuo prije negoli se dovoljno pribrao da izgovori “da”. “Nađemo se kod totem-stupa u Nordnes parku”, rekao je glas. “Za točno deset minuta.” Rafto je pokušao razmišljati. Nordnes park je bio pored Akvarija; mogao je stići onamo za
  22. 22. desetak minuta. Ali zašto se, od svih mogućih mjesta, nalaziti ondje, u parku na kraju rta? “Tako da mogu vidjeti jesi li došao sam”, rekao je glas kao da odgovara na njegove misli. “Vidim li druge policajce ili ako zakasniš, nestat ću. Zauvijek.” Raftov je mozak obrađivao, računao i dolazio do zaključaka. Neće na vrijeme uspjeti organizirati ekipu za uhićenje. Morat će u pisanom izvješću objasniti zašto je bio prisiljen sam obaviti uhićenje. Savršeno. “U redu”, odgovorio je Rafto. “Što dalje?” “Reći ću ti sve i ponuditi uvjete svoje predaje.” “Kakve uvjete?” “Ne želim nosili lisičine na suđenju. Novinari ne smiju u sudnicu. Odslužit ću kaznu negdje gdje ne moram biti u doticaju s drugim kažnjenicima.” Rafto se gotovo ugušio. “U redu”, rekao je i pogledao na sat. “Čekaj, ima još toga. Hoću televizor u sobi i sve knjige koje bih mogao poželjeti.” “Uredit ćemo to”, složio se Rafto. “Kad potpišeš ugovor o mojim uvjetima, idem s tobom.” “A što je s...”, počeo je Rafto, ali brzi bip bip bip govorio mu je da je druga osoba poklopila slušalicu. Rafto je parkirao automobil pored bergenskog brodogradilišta. To nije bio najkraći put, ali će tako, pri ulazu u Nordnes, imati bolji vidik. Velik park nalazio se na brežuljkastom terenu, s dobro utabanim stazama i uzvisinama sa žućkastom, uvelom travom. Stabla su, poput crnih, zgrčenih prstiju,, stršila u teške oblake koji su se valjali s mora, iza otoka Askoy. Muškarac je žurio iza nervoznog rotvajlera na kratkom povodcu. Dok je hodao pored Nordnesova bazena s morskom vodom, Rafto je opipao u džepu kaputa revolver Smith & Wesson; prazan bijeli bazen izgledao je poput nekakve ogromne kade na samoj obali. Iza zavoja mogao je vidjeti deset metara visoki totem-stup, težak dvije tone, dar iz Seattlea prigodom devetstote godišnjice grada Bergena. Čuo je vlastito disanje i šljapkanje mokrog lišća pod cipelama. Počelo je kišiti. Malene kapi su poput iglica bockale njegovo lice. Pored totem-stupa stajala je usamljena figura, okrenuta prema Raftu, kao da je znala da će on doći upravo iz tog, a ne nekog drugog smjera. Rafto je stegnuo revolver dok je prolazio nekoliko posljednjih koraka. Stao je na dva metra udaljenosti i stisnuo oči da otjera kišu. To nije moglo biti istina. “Iznenađen?” upitao je glas koji je sada mogao smjestiti. Rafto nije odgovorio. Njegov je mozak počeo ponovo raditi. “Mislio si da me poznaješ”, rekao je glas. “Ali zapravo sam ja poznavao tebe. Tako sam i pogodio da ćeš ovo pokušati sam riješiti.” Rafto se zapiljio u njega. “To je igra”, rekao je glas. Rafto je pročistio grlo. “Igra?” “Da. Voliš se igrati.” Rafto je čvrsto stegnuo držak revolvera, držeći ga kako bi mogao biti siguran da mu neće zapeti u džepu, bude li ga morao upotrijebiti. “Zašto baš ja?” upitao je. “Zato što si bio najbolji. A ja se igram samo s najboljima.” “Ti si lud”, rekao je Rafto i odmah zažalio. “U to”, rekao je muškarac s jedva primjetnim osmijehom, “nema nikakve sumnje. Ali i ti si lud, dragi moj. Svi smo mi ludi. Mi smo nemirni duhovi koji ne mogu pronaći put kući. Oduvijek je tako. Znaš li zašto su Indijanci izrađivali ovo?” Osoba ispred Rafta je jednim člankom prsta u rukavici kucnula po drvetu; izrezbareni likovi postavljeni jedan iznad drugoga, gledali su preko fjorda velikim, slijepim crnim očima. “Da im čuvaju duše”, nastavio je. “Tako da se ne izgube. Ali totemski stup trune. I treba trunuti, to mu je dijelom i svrha. A kad nestane, duša mora pronaći novi dom. Možda u maski. Možda u zrcalu. Možda u novorođenom djetetu.” Zvuk oštrih vriskova dolazio je iz pingvinske nastambe u Akvariju. “Hoćeš li mi reći zašto si je ubio?” upitao je Rafto i opazio da mu je glas promukao. “Šteta što je igra završila, Rafto. Bilo je zabavno.” “Kako si saznao da sam ti na tragu?” Čovjek je podigao ruku i Rafto je automatski zakoračio unazad. Nešto je visjelo iz ruke. Ogrlica. Na njenom kraju nalazio se zeleni kamen u obliku suze, s crnom pukotinom. Rafto je čuo kako mu srce udara. “Zapravo, Onny Hetland mi isprva nije htjela ništa reći. Ali dopustila je... kako da to kažem?... da joj se promijeni mišljenje.” “Lažeš”, rekao je Rafto u jednom dahu, neuvjerljivo.
  23. 23. “Rekla je da si je uputio da ništa ne govori tvojim kolegama. Tada sam znao da ćeš prihvatiti moju ponudu i doći ovamo sam. Zato što si pomislio da će ovo biti novi dom za tvoju dušu, tvoje uskrsnuće. Nisi li?” Hladna, rijetka kiša padala je na Raftovo lice poput kapi znoja. Stavio je prst na obarač revolvera i koncentrirao se na to da govori polako i odmjereno. “Odabrao si pogrešno mjesto. Stojiš ovdje, leđima okrenut moru, a policijska su vozila na svim cestama koje vode odavde. Nitko ne može pobjeći.” Osoba koja ga je gledala omirisala je zrak. “Možeš li to namirisati, Gert?” “Što to?” “Strah. Adrenalin ima jedinstven miris. Ali ti to već znaš. Siguran sam da si ga osjetio na zatvorenicima koje si pretukao. I Laila je tako mirisala. Pogotovo kad je vidjela alat koji sam koristio. A Onny još više. Možda zato što si joj rekao za Lailu, pa je znala što će joj se dogoditi. Miris je prilično stimulirajući, ne misliš li? Čitao sam da je to miris koji koriste neki mesožderi kako bi pronašli plijen. Zamisli preplašenu žrtvu koja se pokušava sakriti, ali zna da će je ubiti miris vlastitog straha.” Rafto je opazio kako muškarčeve šake u rukavicama vise, prazne. Usred bijela dana, blizu središta drugog po veličini norveškog grada. Usprkos dobi, nakon posljednjih godina bez alkohola, bio je u dobroj formi. Refleksi su mu bili brzi, a tehnike borbe manje-više očuvane. Izvlačenje revolvera traje tek djelić sekunde. Zašto je onda bio tako uplašen da su mu zubi cvokotali u ustima? 6. DAN DRUGI Mobitel Policajac Magnus Skarre naslonio se u uredskom stolcu i zatvorio oči. Istog trenutka vidio je pred očima lik u odijelu, pogleda uprtog na drugu stranu. Odmah ih je otvorio i provjerio vrijeme. Šest sati. Zaključio je da mu treba odmor jer je prošao standardnu proceduru pronalaska nestalih osoba. Nazvao je sve bolnice ne bi li saznao je li tko primio Birte Becker. Nazvao je dvije taksi tvrtke, Norgetaxi i Oslotaxi, i provjerio jesu li prošle noći vozili u blizini adrese u Hoffu. Razgovarao je s njenom bankom i dobio obavijest da prije nestanka nije podizala veće iznose, niti je prethodne večeri ili danas registrirano podizanje gotovine. Policija na aerodromu Gardemoen dobila je dopuštenje pregledati listu putnika od prošle noći, ali jedini putnik pod imenom Becker kojeg su pronašli bio je njen suprug Filip na letu za Bergen. Skarre je razgovarao i s tvrtkama čiji trajekti plove prema Danskoj i Engleskoj, iako bi teško mogla otići u Englesku ako joj je suprug čuvao putovnicu koju im je i pokazao. Savjesni policajac poslao je uobičajeni policijski faks hotelima u Oslu i Akershusu i, naposljetku, svim policijskim jedinicama u Oslu, uključujući patrolna vozila, naložio je da širom otvore oči. Ostalo je tek pitanje mobilnog telefona. Magnus je nazvao Harryja i obavijestio ga o situaciji. Inspektor je bio bez daha, a u pozadini se čulo glasno kreštanje ptica. Harry mu je postavio nekoliko pitanja o mobitelu prije negoli je prekinuo vezu. Potom je Skarre ustao i izašao na hodnik. Vrata ureda Katrine Bratt bila su otvorena a svjetlo upaljeno, ali u uredu nije bilo nikoga. Popeo se po stubama do kantine na katu iznad. Hrana se nije posluživala, ali bilo je mlake kave u termosicama i tosta s pekmezom na kolicima pored vrata. U prostoriji je sjedilo samo četvero ljudi, a među njima i Katrine Bratt za stolom pored vrata. Čitala je dokumente u registratoru. Ispred nje je stajala čaša vode i otvorena plastična kutija s dva sendviča. Nosila je naočale. Tanki okviri, tanko staklo, jedva ih se moglo vidjeti na njenom licu. Skarre si je natočio kavu i prišao njenom stolu. “Planiraš raditi prekovremeno, ha?” upitao je, sjedajući za stol. Magnusu se učinilo da je čuo uzdah prije no što je podigla pogled s papira. “Kako sam pogodio?” nasmiješio se. “Domaći sendviči. Znala si prije odlaska od kuće da se kantina zatvara u pet i da ćeš raditi dokasno. Oprosti, ali tako je to kad si detektiv.” “Ma je li?” rekla je ona bezizražajno, pokušavajući se vratiti na stranice svojeg dokumenta. “Aha”, rekao je Skarre, srknuo kavu i iskoristio priliku da je dobro pogleda. Nagnula se naprijed i mogao je kroz prorez njezine košulje vidjeti čipkasti rub grudnjaka. “Uzmimo za primjer
  24. 24. današnji slučaj nestale osobe. Nemam informacije koje ni drugi nemaju, a ipak sjedim ovdje i razmišljam je li ona možda još u Hoffu. Možda leži negdje pod snijegom ili lišćem. Ili je možda u nekom od brojnih tamošnjih jezera ili potoka.” Katrine Bratt nije odgovarala. “A znaš li zašto to mislim?” “Ne”, odgovorila je ona suho, ne podižući pogled s dokumenta. Skarre je pružio ruku preko stola i stavio mobitel ravno pred nju. Katrine je podigla pogled s rezigniranim izrazom lica. “Ovo je mobitel”, rekao je. “Pretpostavljam da misliš kako je to novi izum. Ali u travnju 1973. godine izumitelj mobilnog telefona, Martin Cooper, prvi je put razgovarao na mobitel kod kuće sa svojom ženom. I naravno, nije imao pojma da će njegov izum biti jedan od najvažnijih načina na koji policija pronalazi nestale osobe. Ako želiš biti dobra detektivka, moraš slušati i učiti te stvari, Bratt.” Katrine je skinula naočale i pogledala Skarrea blagim osmijehom koji mu se svidio, ali koji nije mogao posve protumačiti. “Pretvorila sam se u uši.” “Dobro”, rekao je Skarre. “Birte Becker posjeduje mobitel. A mobitel šalje signale koje hvataju bazne postaje u području u kojem se on nalazi. Ne samo kad pozivaš, već i dok ga nosiš sa sobom. Zato ga Amerikanci od početka zovu “mrežnim” telefonom. To je zato jer ga pokrivaju bazne postaje u malim područjima, u stanicama. Provjerio sam s Telenorom i bazna postaja koja pokriva Hoff i dalje prima signal s Birtinog telefona. Ali pretražili smo cijelu kuću a telefona nigdje nema. Teško da ga je mogla izgubiti u blizini kuće, to bi bila prevelika podudarnost. Dakle...”, Skarre je podigao ruke kao mađioničar koji izvodi trik. “Nakon što popijem kavu, javit ću se u Centar za praćenje incidenata i organizirati potragu.” “Sretno”, kazala je Katrine, dodala mu mobitel i okrenula stranicu. “To je jedan od starih Holeovih slučajeva, zar ne?” upitao je Skarre. “Da, tako je.” “Mislio je da je serijski ubojica na djelu.” “Znam.” “Znaš li? Onda možda znaš i to da je bio u krivu. Ne prvi put. Morbidno je opsjednut serijskim ubojicama, taj Hole. Misli da je ovo Amerika. Ali još nije pronašao serijskog ubojicu u ovoj državi.” “Bilo je nekoliko serijskih ubojica u Švedskoj. Thomas Quick. John Asonius. Tore Hedin...” Magnus Skarre se nasmijao. “Napravila si domaću zadaću. Ali ako želiš naučiti nekoliko stvari o ispravnom rješavanju slučajeva, predlažem ti da nas dvoje odemo na pivo.” “Hvala, ja nisam...” “I možda pojedemo nešto. Nisu ti sendviči preveliki.” Skarre joj je konačno uhvatio pogled i zadržao ga. Imala je čudnovat sjaj u očima, kao da duboko u njoj tinja vatra. Nikad ranije nije vidio takav sjaj. I pomislio je da je odgovoran za njega; da je upalio plamen i kroz razgovor napredovao do njene lige. “Možeš na to gledati kao na...”, počeo je i pravio se da traži pravu riječ, “obuku.” Nasmiješila se. Široko. Skarre je osjetio kako mu puls ubrzava; bilo mu je vruće dok je razmišljao kako već može osjetiti njeno tijelo uz svoje, koljeno u čarapi pod vrhovima prstiju i pucketanje, dok mu dlan putuje prema gore. “Što želiš, Skarre? Isprobati novu žensku u jedinici?” Osmijeh joj je postao još širi, a sjaj u očima još blještaviji. “Poševiti je čim prije, onako kako dečki pljuju na rođendansku tortu, tako da mogu u miru uživati u njoj prije ostalih?” Magnus Skarre je imao osjećaj da mu se čeljust razjapila. “Dopusti da ti dam koji dobronamjerni savjet. Drži se podalje od žena na poslu. Nemoj tratiti vrijeme pijući kavu u kantini ako misliš da imaš dobar trag. I nemoj mi pokušavati prodati priču da možeš nazvati Centar za praćenje incidenata. Možeš nazvati inspektora Holea i on je taj koji će odlučiti hoće li se pokrenuti potraga. A potom će on nazvati Centar za hitne službe, gdje će ljudi također biti u pripravnosti, a ne samo ovdašnji tim.” Katrine je zgužvala debeli papir i bacila ga u košaru za smeće pored Skarrea. Nije se morao ni okrenuti kako bi znao da nije promašila. Spakirala je svoje dokumente i ustala, a Skarre se do tog trenutka uspio koliko-toliko pribrati. “Ne znam što si ti umišljaš, Bratt. Ti si udana drolja koja očito ne dobiva kod kuće koliko bi trebala i nadaš se da bi se tipu poput mene dalo... dalo da...” Nije mogao pronaći riječi. Sranje, nije mogao naći riječi. “Samo sam se ponudio da te naučim ponešto, kurvo.” Nešto se dogodilo s njenim licem - kao da se zavjesa pomakla i dopustila mu da vidi plamen. Na trenutak je bio uvjeren da će ga udariti. Ali ništa se nije desilo. A kad je progovorila, shvatio je da se sve događalo samo u njezinim očima: nije podigla ni prst, a glas joj je bio posve kontroliran. “Ispričavam se ako sam te pogrešno shvatila”, rekla je, iako je izraz njenog lica govorio da je to gotovo nemoguće. “Usput, Martin Cooper nije nazvao ženu; nazvao je svojeg rivala Joela Engela u Bellovim laboratorijima. Misliš li da je to učinio zato da ga nečemu poduči, Skarre? Ili da se pohvali?” Skarre ju je promatrao kako odlazi, promatrao je suknju kako se trlja o njenu stražnjicu dok je

×