4. To je bio Roy!
Selo na zemlji,
gdje su ljudi mogli napredovati.
U središtu sela crkva,
stara crkva od vapnenca,
s velikim vratima
koja su pokazivala prema nebu.
Župna crkva u Gruitrodeu
6. Bio je blagoslov roditi se na selu.
Nisam imao raskošne kolijevke,
niti udobne dječje opreme.
Nisam imao skupih igračaka,
nego vjeverice u šumi
i kuniće na livadi.
7. Kad je otac već bio prestar za teške seljačke poslove,
preselili smo se iz Gruitrodea u Genk.
8. To je za sve nas, a ponajviše za oca bio težak udarac.
9. Morao je napustiti komadić drage poznate zemlje
s kojom je srastao, a mi smo izgubili naše selo.
10. Ne mogu prešutjeti da sam odrastao u siromaštvu.
Zahvaljujući jednoj teti mogao sam studirati.
1934. Humanistička gimnazija i internat
u „Sjemeništu monfortanaca“ u Rotselaaru kod Leuvena.
11. 10. 05. 1940. Drugi svjetski rat.
Prekidam školovanje i s bratom
Hendrikom bježim u Francusku,
gdje provodimo šest mjeseci.
Kroz nevolju tih mjeseci bijega naučio sam jako puno. Postao sam,
primjerice, ravnodušan prema materijalnome imetku. Trpio sam glad i
žeđ. Dobro znam što znači siromaštvo i bijeda.
12. Rujan 1940. Nastavljam školovanje. U Rotselaaru završavam
humanističku gimnaziju. Postajem vođa Katoličke akcije učenika
(KSS) Genka. U vlaku i autobusu ostavljam ceduljice s porukama.
Možda se već u ovome nazire ideja o Savezu bez imena.
13. 1941. U Rotselaareu kod monfortanaca:
novicijat - prvi zavjeti - studij filozofije
i godina teologije.
15. Oirschot 7. ožujka 1948.: Svećeničko ređenje. Bilo nas je jedanaestorica.
16. Biti zaređen za za svećenika znači
Biti zaređen svećenika znači
posvetiti se Bogu ljudima
posvetiti se Bogu i i ljudima
do zadnje žilice svoga života.
do zadnje žilicesvoga života.
Znači, na raspolaganje staviti svoje tijelo,
Znači, na raspolaganje staviti svoje tijelo,
svoje srce, svoje srce,
svoj duh,
svoj duh,
svoje ruke i
svoje ruke i noge,noge,
cijelo
cijelo svoje biće, svoje biće,
da Božja ljubav bude vidljiva opipljiva.
da Božja ljubav bude vidljiva i iopipljiva.
18. Nakon svećeničkoga ređenja radio sam – u skladu sa zadaćom
svoga reda - više godina u pučkim misijama.
Četvrt bijede u gradu Toursu.
19. U Parizu sa svećenicima-radnicima. Očaran sam i oduševljen njihovim radom.
20. Išli smo od jednoga mjesta
do drugoga,
nebrojeni posjeti obiteljima,
razgovori, propovijedi i procesije,
zborovanja i bogoslužja,
često od rana jutra do kasno u noć,
mjesecima, bez praznika
i godišnjega odmora,
sve dok u ljetu 1954.
nisam doživio potpuni slom.
21. Imao sam jako puno sreće. Dok sam ležao na smrt bolestan,
bio sam primljen u najgostoljubiviji župni dvor na svijetu,
u malome, gotovo izgubljenu, selu Horpmaalu.
22. Tu su mi dva anđela, župnik Aerts i njegova domaćica Leontina,
s beskrajnom strpljivošću i ljubaznom brigom, opet povratila smijeh.
23. Ležao sam dvije godine u krevetu.
Vrijeme tišine u sjeni križa.
Vrijeme duge inkubacije,
u kojemu sam nesvjesno naučio više
nego godinama prije iz knjiga.
Liječnici me proglasiše olupinom života.
Nisam bio više ni za što uporabljiv.
25. 1957. Pater Willy Loop, moj učitelj
iz Rotselaara, poziva me da zajedno s
Tonijem Winkelerom započnem sa
Savezom bez imena u Flandriji.
Popravi svijet i započni od sebe! –
ovim riječima radio-propovjednik
Henry De Greeve osniva Savez
u Nizozemskoj.
Odlučio sam krenuti njegovim stopama.
27. Ovaj Savez - za sve korisna,
općenito blagotvorna udruga,
stječe u kratko vrijeme
nevjerojatnu popularnost.
28. Svjestan sam koliko su mediji moćni. Odlučio sam obilno se njima okoristiti.
Započinjem s kratkim nagovorima na radiju prije udarnih večernjih vijesti.
29. Već je prva polusatna TV-emisija,
neposredno pred Božić 1959.,
bila povodom prvim reportažama
u poznatijim časopisima.
30. Srce postaje ključni pojam poruke,
koju prenosim u moderno društvo,
u život ljudi.
31. Nudim Vitamine za srce. Iz tekstova tjednih telefonskih poruka
nastaje kasniji bestseler Menslief, ik hou van je.
32. Riječ je o knjizi koja je osvojila srce svijeta
i, prevedena na tridesetak jezika, doživjela višemilijunsku nakladu.
33. U Hrvatskoj je doživjela 8 izdanja i nakladu od 27.000 primjeraka.
35. Savez iz malih početaka prerasta – prije svega u flamanskom dijelu
Belgije – u velik pokret, i danas broji preko 300.000 članova.
36. Nisam ostao samo na riječima koje dolaze iz srca i dopiru do srca.
Valjalo je nešto učiniti. Traže se djela.
Tako se rađaju brojne inicijative
za ljude u potrebi:
akcije svijeća, glazbe, cvijeća i drugo.
37. Tražim posao za bivše zatvorenike kako ne bi ostali na ulici.
U Antwerpenu osnivam MiN-radionicu, prvu socijalnu ustanovu te vrste u
Belgiji, a nekoliko godina kasnije i Dom Anne-Françoise za žene.
38. Organiziram besplatne male popravke u kući starima, bolesnima
i prikraćenim osobama. 1973. otvaram MiN-hotel za bivše zatvorenike.
39. 1974. Savez provodi Akciju za Rome ilegalnim otvaranjem prvoga trajnog
prebivališta u Mortselu. Tako i beskućnici dobivaju osobne iskaznice.
40. Kavana bez piva
Imanje-oaza
Nije manjkalo ni ideja, ni djelotvorne
snage i odlučnosti. Ja volim ljude,
posebno prikraćene, one u potrebi.
Zato tražim puta i načina kako doći
do suradnika, i kako ih motivirati.
Zahvaljujući Savezu socijalne
inicijative nicale su kao gljive
poslije kiše. Iz godine u godinu.
Panj
41. 1967. Pierre Konings, moj vjerni prijatelj, direktor nizozemske avionske
kompanije KLM,
43. Inicijativa Saveza bez imena osvaja svijet.
Najprije u Južnoj Americi, …
... 1988. Njemačkoj,
... 2000. u Hrvatskoj.
44. Ponekad me pitaju nisam li umoran od borbe, jesam li ikada bio pesimist.
Tada sve opet bude lakše. Ovo iskustvo me potaknulo na onu izreku:
To je rijetko. Jesam, istina, umoran i dogodi se da mi bude žao. Ali ja se
“Uporaba ruku olakšava glavu.”
onda sklonim u svoj vrt ljekovitoga bilja i radim dok se ne oznojim.
45. Imao sam i još svježa, a prema klaunima. Smatram da zatvorenika. Bila je
Slika je bilaveliku ljubav lice klauna predstavljalo je licesam od njih mnogo to
naučio. S vremenom sam dobio čitavu zbirku klauna. Ali najljepšega klauna
prava umjetnina. U njoj sam vidio svu žalost Južne Amerike. Kasnije sam počeo
sam dobio u jednome zatvoru u Evo jednoga:
pisati o klaunima male tekstove.Caracasu.
46. Klaun je netko tko može relativizirati svaku žalost,
netko tko je uvijek i isključivo tu za druge.
On se može smijati kad plače. Može plakati kad se smije.
47. Svaki čovjek je jedno
takvo neobično biće,
neka vrsta klauna.
Mora naučiti smijati se
kroz vlastite suze.
48. Srpanj 1991. Sudbinu Saveza (BZN) stavljam u mlađe ruke.
Želja mi je i dalje govoriti i pisati. Bilježiti stečena iskustva.
A za to mi treba vremena.
49. Prava je mudrost u ovome:
Imati osjećaj za organski rast,
i zrenje i odumiranje stvari.
Za vrijeme kad valja sijati, kada žeti.
Znati ne samo kada obraditi njivu,
nego i kada urediti svoju kuću.
50. No, dogodilo se drukčije. Bog je prekrižio moje planove …
Leontina Franck, bez čije njege
ne bih ozdravio, iznenada oboli
od tumora na mozgu.
Smatrao sam najnormalnijim skrbiti za nju kod kuće i osobno je
pratiti na polaganu putu umiranja. Činio sam to s ljubavlju.
51. Samo nekoliko mjeseci poslije toga pretrpio sam infarkt. Bila je noć…
Htio sam nazvati,
ali sam izgubio glas, i opazih
da sam jednom stranom tijela uzet.
Na sreću – uvijek sam imao sreće
– imam vlastiti telefon.
Pola sata kasnije ležao sam na
sveučilišnoj klinici u Antwerpenu.
Je li to bila volja Božja? Moja sigurno nije.
Svi moji planovi pali su u vodu.
52. Gledano tjelesno, još sam samo napola čovjek.
Na jednu takvu uzetost ne možeš se nikada priviknuti.
Četrdeset sam godina bodrio ljude,
govorio i pisao da im nenadani udarci
ne smiju uzeti njihov mir,
da moraju sami sebe prihvatiti
takve kakvi jesu, stari i mladi,
zdravi ili uzeti.
Sada moram sam prakticirati
ono o čemu sam godinama
teoretizirao.
53. Posjet prijatelja iz Hrvatske: Zvonimir Atletić, Pavao Madžarević, Ivan Matok, Nedjeljko Pintarić
Ne želim se predati. Još uvijek pokušavam ponešto zabilježiti.
Računalo mi je u tome velika pomoć. Moja predavanja su sve
kraća. Ali zato imam dostatno vremena za prijatelje i goste.
55. PHIL BOSMANS JE UMRO U KONTICHU (BELGIJA)
17. SIJEČNJA 2012. GODINE
56. SPROVOD PHILA BOSMANSA
Konntich, 25. SIJEČNJA 2012.
“Ti si posljednjih pedeset godina
bio smiješak našemu gradu i našoj regiji.
Tvoja ljubav je otvarala vrata,
i ti pripremao dom ljudima koji više nisu imali doma”,
rekao je u kratkome pozdravu na početku mise zadušnice biskup Antwerpena.
