Skripta srednjovjekovna nacionalna arheologija

1. 1 SREDNJOVJEKOVNA NACIONALNA ARHEOLOGIJA SREDNJOVJEKOVNA NACIONALNA ARHEOLOGIJA

2. 2 POĈECI KRŠĆANSTVA O pokrštenju Hrvata tijekom dugogodišnjih diskusija razlučila su se dva osnovna mišljenja. Prema jednom, Hrvati su pokršteni u 7. ili 8. st., a kršćanstvo su prihvatili od svećenika koji su djelovali iz dalmatinskih gradova dok su zastupnici drugog mišljenja tvrdili su kako su Hrvate pokrstili franački svećenici u 9. st. Tek se u najnovije vrijeme počinje se isticati gledanje prema kojem je prihvaćanje nove vjere višestoljetni niz utjecaja što su dopirali naizmjenično i s oscilirajućim intenzitetom iz raznih vjerskih središta (slika dolje), pri čemu valja razlikovati prihvaćanje kršćanstva od strane elite ili zajednice od istinskog usvajanja vjere. Ĉak i nakon više stoljeća formalnog prihvaćanja kršćanstva, mnogi su se vjernici drţali starih, poganskih običaja i vjerovanja, kako u nas, tako i u Europi. Prvi dodiri s kršćanstvom Prve dodire s kršćanstvom Hrvati su ostvarili po doseljenju. Posljedice razaranja tijekom seobe nisu bile onakvih razmjera kakvim ih je prikazivala starija historiografija, te se kršćansko stanovništvo odrţalo ne samo u priobalnim gradovima i na otocima nego i u enklavama u zaleđu. No kako nemamo pouzdanih saznanja o stupnju kristijanizacije antičkog stanovništva u Dalmaciji i Panoniji teško je procijeniti koliku su ulogu njegovi ostaci igrali u preobraćivanju Hrvata. Veći broj sačuvanih kasnoantičkih crkava upućuje na intenzitet kontakata Hrvata s kršćanstvom. Poticaj širenju kršćanstva među Hrvatima davala su i organizirana nastojanja rimske Crkve i carstva. Dosad se redovito sumnjalo u ulogu Heraklija, a u novije vrijeme i Ivana Ravenjanina, u pokrštavanju Hrvata, no Radoslav Katičić je pokazao kako u vijestima Konstantina Porfirogeneta i Tome Arhiđakona postoji povijesna jezgra kojoj treba pokloniti povjerenje. Nakon avaro-slavenskog poraza, Bizant u Dalmaciji preuzima inicijativu zahvaljujući diplomatskoj vještini, ali i prevlasti na moru koja mu omogućuje kontrolu obale i otoka. S Hrvatima se sklapa ugovor kojim oni dolaze u poloţaj federata, što se moţe vidjeti iz njihova kasnijeg odnosa prema carevima. U vrijeme smirivanja prilika na istočnoj jadranskoj obali, Bizant je kontrolirao i situaciju u Rimu. Pape su ovisili o ravenskom egzarhu, a upravo u vrijeme misije Ivana Ravenjanina bizantska se vlast u Italiji nakon pobuna i nemira konsolidirala. Koordiniranju djelovanja Carigrada kao političkog središta i Rima kao crkvenog potpomogla je činjenica da je papa u to vrijeme bio Ivan IV., rodom iz Salone. On je 641. u Dalmaciju i Istru poslao opata Martina sa zadaćom da od Slavena otkupljuje suţnjeve, i da sakuplja svetačke relikvije. Misija je završila s uspjehom, što bi bilo nemoguće da odnosi između carstva i Slavena nisu bili uređeni. U sklopu te opće djelatnosti na sređivanju prilika u Dalmaciji, u Split je upućen i Ivan iz Ravene. Nakon smrti nadbiskupa Teodora i pljačke Salone, a moţda i prije nje, salonitanska Crkva seli u carsku palaču. U palaču je bio upućen i Ivan Ravenjanin, sa zadatkom da ponovno organizira salonitansku nadbiskupiju. Širenje kršćanstva među Hrvatima nije mogao biti primarni Ivanov cilj, no nezamislivo je da poduzetan svećenik kakav je bio Ivan ne pokuša barem donekle širiti vjeru među onim Hrvatima koji su ţivjeli nadomak dalmatinskih gradova i na otocima. On je i u tome morao uţivati potporu Rima, što vidimo iz pisma pape Agatona (678.-681.). No svemu tome ne treba pridavati preveliku vaţnost. Kontakti Rima i Carigrada bili su po svoj prilici odrţavani samo s Hrvatima između Zrmanje i Cetine, a kako ni tamo nije postojala središnja vlast, i te su se veze nuţno svodile na kontakte s nekim od glavara. Tako su susreti Hrvata s kršćanstvom u to vrijeme sporadični. Arheoloških potvrda za pokrštavanje u 7. st. nema, ali je izvjestan pokazatelj i vrlo mali broj paljevinskih grobova. Kasniji skeletni grobovi s grobnim prilozima pokazuju kako je kršćanstvo prihvaćano formalno i sporo, ali je stanovita promjena do početka 9. st. već bila provedena. Intenzivno pokrštavanje – franački misionari Razdoblje intenzivnog pokrštavanja Hrvata, u kojemu je novu vjeru prihvatila ne samo elita nego i čitava zajednica, započelo je nakon franačkog osvajanja Liburnije i Dalmacije. Godine 812. sklopljen je Aachenski mir, kojim su uspostavljene stoljetne granice na istočnom Jadranu. Dalmacija je politički podijeljena između Franaka i Bizanta. Crkvena jurisdikcija nije u aachenskom ugovoru nigdje spomenuta, ali odgovor nam nudi Trpimirova darovnica, odnosno veze što su postojale između hrvatskih knezova (Mislava i Trpimira) i salonitanskog nadbiskupa. Vidljivo je kako je salonitanska

3. 3 nadbiskupija i dalje nadleţna za središnji dio hrvatske kneţevine (Trpimir nadbiskupu potvrđuje sve posjede na hrvatskom području, i daruje mu neko zemljište i prihod desetine s kliškog posjeda). Tada počinje intenzivno pokrštavanje Hrvata koje su provodili franački misionari, što je vidljivo u materijalnoj kulturi. Petricioli je u istraţivanju zadarskog ambona ukazao na jedan element franačkog misionarenja – prikaz sv. Luke kao teleta, a ne vola, tipičan za irske rukopise. To bi moglo upućivati na miroljubive metode pokrštavanja, kakvima su se koristili irski misionari, zbog čega u Hrvatskoj (koliko znamo) pokrštavanje nije izazvalo otpora. Uspjesi franačkih misionara, pojačani utjecajima iz priobalnih gradova, odrazili su se najjasnije u intenzivnoj gradnji i opremi crkava sredinom 9. st. Osim Trpimirove zaduţbine u Riţinicama, namijenjene glavnom nositelju zapadnih utjecaja – benediktincima, u tu skupinu moţemo ubrojiti i crkve na Lopuškoj glavici, crkvu u Vrpolju kod Knina, Ţaţvicu kod Bribira i Kašiću kod Zadra. Njima valja pribrojiti i samostan sv. Bartolomeja u Kninu. Crkve u blizini Knina, Klisa i Bribira – odreda vaţnih političkih središta – mogle su nastati samo ako je kršćanstvo bilo konačno prihvaćeno od vodećeg hrvatskog sloja. Građevinska i skulptorska djelatnost nesmanjenim se intenzitetom nastavlja u 2. pol. 9. st., u doba kneza Branimira. Prihvaćanje liturgijskih obrazaca ambrozijanskog ritusa potvrđuje premoć franačkih misionara nad drugim utjecajima. Zapadni obred i latinsko pismo u to su vrijeme prihvaćeni kao "drţavni" oblik iskazivanja vjere. Glagoljica na Kvarneru u 10. i 11. st. ipak je samo periferna pojava u granicama hrvatske drţave. Osnivanje ninske biskupije Osnivanje Ninske biskupije vaţan je trenutak u hrvatskoj crkvenoj povijesti, jer se tada prvi put na hrvatskom području organizira crkvena hijerarhija. Danas prevladava mišljenje kako je ninska biskupija osnovana u vrijeme pontifikata Nikole I., nakon što je dalmatinsko svećenstvo pristalo uz Focija, a Domagoj postao knezom (864.-867.). Nin je bio vaţno crkveno središte u kasnoj antici, a barem tri sakralna objekta preţivjela su razdoblje Seobe i ušla u rani srednji vijek (kasnija katedrala, sv. Marija, sv. Andrija u Zatonu). Nin je zbog toga bio očito jedno od jačih kršćanskih središta na području kojim su vladali Hrvati. Dakle, crkvenu organizaciju u Ninu nisu uspostavili tek Franci, jer je ona zasigurno postojala i prije. No Nin je očito bio središte preko kojeg su franački misionari dolazili u Hrvatsku (o tome svjedoče kultovi franačkih svetaca, imena svećenika i ostaci materijalne kulture). Nin je bio najvaţnije crkveno središte na hrvatskom prostoru, čak i kada su nastali vaţni centri poput crkve Sv. Marije u Biskupiji. NALAZI VEZANI UZ POĈETKE KRŠĆANSTVA KOD HRVATA Uz početke kršćanstva u Hrvata moţemo vezati raznu arheološku građu. Tako ćemo spomenuti: • nalaze materijalne i duhovne kulture otkrivene u ranom horizontu dalmatinsko-hrvatskih nekropola (okvirno datiranih od 7. do sredine 9. st.) • predmeti umjetničkog obrta, liturgijsko posuđu, relikvijari i još neke izrađevine karolinške kulturne provenijencije • ranosrednjovjekovni kameni spomenici.

4. 4 1. Dalmatinsko-hrvatska groblja ranog horizonta, tipologija grobova, način pokapanja, grobni nalazi i vrijeme trajanja U ranom horizontu dalmatinsko-hrvatskih grobalja postojala su dva načina pokapanja pokojnika: ritus incineracije i ritus inhumacije. Ritus incineracije, kao izrazito poganski način pokapanja, arheološki je utvrđen samo na dva lokaliteta na području Dalmacije: na poloţaju Kašić- Maklinovo brdo i u Dubravicama kod Skradina.1 Način ţarnog pokapanja spaljenih pokojnika u Kašiću na poloţaju Maklinovo brdo, dubina ukopa zemljanih urni (slika desno), njihov raspored, i ostale okolnosti koje prate obred pokapanja, ima ista obiljeţja koja imaju ţarna slavenska groblja u srednjoj Europi i u ostalim slavenskim zemljama u kojima je ritus incineracije bio u uporabi, i trajao duţe ili kraće vrijeme. Ovo se groblje pripisuje Hrvatima i okvirno datira u 7. st. Mala je vjerojatnost da bi to groblje moglo biti mlađe, jer već tijekom 2. pol. 7. st. na području Dalmacije prevladavaju starohrvatska groblja s ritusom inhumacije. Kao ţarni grobovi tumače se i posude otkrivene u Dubravicama kod Skradina, koje se također mogu okvirno datirati u 7. st. No zemljane posude pronađene na tom groblju moţda nisu sluţile kao grobne ţare, jer su relativno malene, te su moţda dio pogrebnih običaja u sklopu utvrđenog kosturnog groblja. Hrvati su neposredno po doseljenju u Dalmaciji, pod utjecajem novih kulturnih prilika, napustili izrazito poganski ritus incineracije i prešli na ritus inhumacije u grobljima na redove. Taj najstariji horizont dalmatinsko-hrvatskih kosturnih grobalja po svom arheološkom karakteru i načinu pokapanja ima preteţito pogansko obiljeţje i pripada vremenu prije nego što je izvršena definitivna kristijanizacija Hrvata i bitno se razlikuje po svom arheološkom i kulturnom obiljeţju od dalmatinsku-hrvatskih grobalja iz vremena nakon pokrštavanja Hrvata. Taj rani horizont kosturnih grobalja okvirno datiramo od 7. do u 1. pol. 9. st. U dalmatinsko-hrvatskim kosturnim nekropolama ranog horizonta zastupljena su četiri osnovna tipa grobova (redom na slici dolje). To su: • grobovi u običnoj zemljanoj raci • grobovi u zemljanoj raci s djelomičnom upotrebom kamena • grobovi s kamenom grobnom arhitekturom • grobovi s primitivnim drvenim ljesovima, zbijenim kovanim ţeljeznim čavlima. Dubina grobova tog horizonta je raznolika, od 0,5 do 2 m. Orijentacija grobova uglavnom je istok - zapad, s glavom na zapadu. Pogrebni običaji su sloţeni, a prevladava poganski način pokapanja. Kod pojedinih grobova uočeni su tragovi paljenja vatre nad njima ili izvan njih. Zastupljeni su običaji ritualnog posipanja grobne rake sitnim ulomcima razbijenih zemljanih posuda, te stavljanje zemljanih posuda u grob pokojnika. Neke od posuda nađene su u grobu pokrivene kamenim pločicama, što je dokaz kako se u njima nalazilo jelo ili piće. Zastupljeni su i drugi nalazi kojima se potvrđuje poganski pogrebni obredni čin, kao što su npr. drvene vedrice, stakleno posuđe… vaţna je pojava naknadno spaljivana pokojnika, što je utvrđeno kod groba 77 na Ţdrijacu u Ninu, koje je naznačajnije i najveće dalmatinsko-hrvatsko groblje ranog horizonta, s 334 1 Treba dodati i zemljane posude otkrivene uz crkvu sv. Lovre u šibenskom Donjem polju., koje se drže za grobne žare.

5. 5 istraţena groba. Treba spomenuti i stavljanje kamenih ploča na tijelo pokojnika u grobu i puţevih školjaka u grob s uvjerenjem da ti predmeti imaju magičnu moć. Valja spomenuti i srebrni novac franačkog cara Lotara (840.-855.), nađen u ustima pokojnice u grobu 62 na Ţdrijacu u Ninu (slika dolje), kao i zlatnike bizantskog cara Konstantina V. Kopronima s Crkvine u Biskupiji kod Knina. U grobljima ranog horizonta zastupljeni su brojni i tipološki raznoliki grobni prilozi: nakit i ukrasni dijelovi nošnje, oruţje, predmeti dnevne uporabe, sitni alat, novac, kultna keramika, predmeti od kosti i roga i stakleno posuđe. Među nakitom zastupljeni su: naušnice, ogrlice, srebrni torkvesi, privjesci, prstenje od srebrnog i brončanog lima, a ljepotom se ističu naušnice tzv. grozdolikog tipa, izrađene od plemenitog metala, u kvalitetnoj zlatarskoj tehnici filigrana i granulacije. One su izravni bizantski import u dalmatinsko-hrvatskim grobljima ranog horizonta. Među nalazima nakita s kršćanskom simbolikom, u grobu 53 na Maklinovu brdu nađen je prsten od srebrnog lima (slika desno). Ima rombično proširenje na prednjoj strani i ugraviran kriţ. U istom grobu nađen je srebrni torkves, ogrlica od staklene paste i tiještena zlata, par grozdolikih srebrnih naušnica i glineni uteg vretena za predenje. Ovaj nakit je bizantski import iz 2. pol. 8. ili ranog 9. st. S obzirom na to, prsten s ugraviranim kriţem ne moţe se tumačiti kao djelovanje Bizanta na kristijanizaciju hrvatskog ţivlja tog vremena, već je to samo nakitni predmet s kršćanskom simbolikom koji je kao trgovačka roba dospio u grob u Kašiću. Jedinstven nalaz ukrasnog karaktera je brončani kriţić iz dječjeg groba 324 na Ţdrijacu u Ninu (slika lijevo). Izrađen je lijevanjem, pozlaćen na vatri, a na svakom kraku kriţa prikazan je rustično modeliran ljudski lik s naglašenim očima i usnom. Sluţio je kao ukras na odjeći, jer na krakovima ima rupice za pričvršćivanje zakovicama. Potječe iz karolinškog kulturnog kruga i vjesnik je kristijanizacije hrvatskog pučanstva iz početka 9. st. Od oruţja u ranom horizontu dalmatinsko-hrvatskih nekropola zastupljeni su mačevi, bojni noţevi, koplja, vršci strijela i ostruge. Mačevi, koplja i ostruge oruţje su karolinškog tipa i vremena, najvećim dijelom su import, a manjim dijelom je izrađeno u domaćim radionicama, po franačkim uzorima. Na tlu Dalmatinske Hrvatske registrirano je 13 karolinških mačeva, od ukupno 24, koliko ih je poznato na tlu Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine. Među najznačajnije starohrvatske grobove s prilozima karolinškog oruţja spada grob 322 s nekropole Nin-Ţdrijac (slika lijevo), a posebnu pozornost zavređuje karolinški mač otkriven u ratničkom grobu 1, s juţne strane crkve sv. Marije u Biskupiji (gdje je otkriveno više starohrvatskih ratničkih grobova s karolinškim oruţjem) koji na oštrici ima ţig franačke radionice Ulfberht. U tom grobu nađen je i kratki bojni noţ, lagane brončane ostruge izrazito karolinškog tipa s garniturom za zakopčavanje, brončana patera, drvena vedrica sa ţeljeznim okovima i zlatnik Konstantina V. Kopronima (741.-755., slika dolje). To je jedan od najznačajnijih ratničkih grobova na tlu Dalmatinske Hrvatske koji argumentirano potvrđuje franački kulturni i politički utjecaj kod Hrvata u osvitu 9. st.

6. 6 Među ostrugama karolinškog tipa i vremena vaţan je i par laganih brončanih ostruga iz tzv. groba 4 (slika lijevo), s juţne strane crkve sv. Marije u Biskupiji. One su karolinški import sa početka 9. st., a imaju srebrom tauširane kriţeve na pločicama ostruţnih krakova i na petljama garnitura za zakopčavanje te potvrđuju franačko djelovanje na kristijanizaciju hrvatskog ţivlja. Jedan par raskošno izrađenih teških karolinških ostruga iz kneţevskog groba u sarkofagu, otkrivenog u atriju crkve sv. Marije u Biskupiji (slika desno), izrađen je od lijevane bronce, pozlaćene na vatri, sa zakovicama na pločicama ostruţnih krakova. Uz njih je nađena i garnitura, bogato ukrašena raskošnom ornamentikom u tehnici rovašenja. Trnovi ostruga i jezičci garnitura imaju ukras kriţeva. Posebno arheološki značajna i brojno zastupljena je kultna keramika, a rijetke i znakovite nalaze predstavljaju drvene vedrice. Zastupljeni su i razni uporabni predmeti, kao što su srpovi, brusevi, noţevi, britve, kresiva s kremenjem, ključevi, šila, igle, čavli, pršljeni, predmeti od kosti i roga (češljevi, iglenici, recipijenti za sol), ostaci tekstila i koţe, te novac. Uz temeljnu općeslavensku komponentu odraţavaju se mnogi kulturni utjecaji. To su u prvom redu utjecaji autohtonog, više ili manje romaniziranog ilirskog ţivlja, zatim bizantski kulturni utjecaji, te franački, čija je arheološka nazočnost najevidentnija u naoruţanju i opremi hrvatskih ratnika, a izvan nekropola odraţava se na liturgijskom posuđu i drugim sakralnim predmetima. Nekropole ranog horizonta traju od 7. do u sredinu 9. st., i na njima je franački kulturni utjecaj arheološki dokumentiran od kraja 8. pa do sredine 9. st. – završna fazu trajanja tih nekropola s izrazito franačkim kulturnim utjecajem Unatoč tome što s Francima dolazi kristijanizacija, poganske tradicije u ritusu pokapanja kod Hrvata u 1. pol. 9. st. još traju, što nam zorno potvrđuje grob 62 iz najznačajnije nekropole tog horizonta, Nin-Ţdrijac, datiran srebrnim novcem franačkog cara Lotara (840.-855.) u sredinu 9. st., u kome je otkrivena ritualno razbijena zemljana posuda i posuta po grobu. 2. Predmeti umjetničkog obrta preteţito sakralna karaktera i karolinškoga kulturnog obiljeţja Među najznačajnije nalaze umjetničkog obrta karolinškog kulturnog kruga s područja Dalmacije spada kadionica iz Stare Vrlike (slika desno). Rađena je od srebra, tehnikom lijevanja. Ukrašena je ornamentom izvedenim u tehnikama rovašenja, pozlate i niela. Radionički je blisko povezana s raskošnim Tasilovim kaleţom iz Kremsmünstera u Austriji koji je nastao od oko 768. do 778. Vjerojatno je s njime istovremena i po svoj prilici nije od njega nimalo starija, kako to tumači K. Vinski-Gasparini. Za razliku od Tasilova kaleţa kojemu su geometrijski ukrasni motivi pod utjecajem anglosaksonske umjetnosti 8. st., ukrasni motivi na kadionici rađeni su pod utjecajem umjetnosti seobe naroda na prostoru od Italije i srednjeg Podunavlja do Rajne. U Dalmatinsku zagoru je mogla dospjeti jedino karolinškim posredstvom. Terminus antequem non je po K. Vinski-Gasparini 803., a postquem non 888., kada u

7. 7 Dalmatinskoj Hrvatskoj prestaje karolinški crkveni utjecaj. Karolinški politički i crkveni utjecaj počinje na početku 9. st., kada je Karlo Veliki proširio franačku moć na dalmatinske Hrvate i radio na njihovu pokrštavanju. To su provodili franački misionari posredstvom Akvileje, prenijevši tako kult franačko-akvilejskih svetaca, kao što su: sv. Asel, Martin, Chrisogon (Krševan), Ludovik, Ambroz, Mogor (Hermagoras), Marta, Eufemija, Marcela, koji se javljaju na starohrvatskim spomenicima. U prilog franačkog utjecaja govore i franačka imena svećenika uklesana na starohrvatskim kamenim spomenicima (Theudebertus na kamenoj gredi iz Nina), Gumpertus na nadvratnicima iz Bijaća (slika dolje, iz 9. st.). Treba spomenuti i spomenik iz Zadra s uklesanim franačkim imenom Anselmo, te ranosrednjovjekovne kamene epigrafičke nalaze iz crkve sv. Martina u Lepurima kod Benkovca. U Ninu, prvom političkom i vjerskom središtu Hrvata u novoj domovini, imamo biskupa Aldefreda (Aldefrida) iz 892. Kadionica je nađena na vrelu rijeke Cetine, gdje se nekad nalazila stara Vrlika (Vrhrika), a gdje su danas ostaci crkve sv. Spasa. Ta je crkva posluţila kao baza franačkim misionarima krajem 8. ili na početku 9. st., koji su kadionicu tu donijeli i ostavili. Ti misionari nisu utemeljili bogomolju na početku 9. st., već je ta crkva postojala i po svoj prilici je starokršćanski objekt koji se uz mnoge preinake sačuvao do danas. Datira se od 9. do 14. st. Zlatko Gunjača navodi kako se tlocrtom vezuje uz starokršćanske trikonhalne bazilike, a pojava gljivastih prozora i otvora, te način gradnje čvrsto vezuju ovaj objekt uz kasnoantičku arhitekturu u Dalmaciji. Zatim navodi kako su crkva i zvonik sv. Spasa sagrađeni odjednom i to u 9. ili najkasnije u 10. st. čime se suprotstavlja manje-više svim građevinskim detaljima koje je prethodno uočio i iznio. Dataciju potkraj 9. st., koju je predloţio I. Petricioli, treba uzeti samo kao pretpostavku. Od nalaza karolinške provenijencije spomenut ćemo još jedan izuzetan i vrlo rijedak arheološki nalaz – ukrasni pojasni jezičac iz kasnoantičkog kaštela u Vrbljanima na izvoru Sane (slika dolje). Jezičac je izduţenog pravokutnog oblika s polukruţnim završetkom. Na uţem ravnom kraju su četiri zakovice kojima je bio pričvršćen za pojas. Zakovice su bile optočene nizom zrnaca. Izrađen je od bronce2 s tragovima pozlate na vatri, i srebra. Duţina mu je 16 cm. Obje strane jezičca su ukrašene. S prednje strane jezičca su kriţevi u medaljonima i bočna pravokutna polja. Na straţnjoj strani jezičca oba bočna i prednja polja izvedena su u obliku pravokutnika, također ukivanjem srebrnim pločica, a na njima su aplicirani natpisi reljefnim slovima (rovašenje). Natpis na aversu jezičca čine sigle, odnosno abrevijature – SCS SCS DNS SB. Njihovo razrješenje glasi: S(an)C(tu)S, S(an)C(tu)S, S(an)C(tu)S, D(omi)N(u)S, S(a)B(aoth). To je formula iz Svetog pisma, jedna od aklamacija Svetoga Trojstva ili svevišnjega Boga. Ĉitav prostor između srebrenih pločica ukrašen je rovašenim pozlaćenim viticama i ţivotinjskom ornamentikom izvedenom u stilu Tasilova kaleţa. Isti rovašeni ornamenti nalaze se i na straţnjoj strani jezičca. I s ove su strane četiri srebrene pločice s reljefnim slovima. Natpis glasi: TETGIS FABER ME FECIT, što znači: Tetgis me izradio ili ukrasio. Sastav kovine i tehnika izrade svojstvena je karolinškim artefaktima. Oblik slova sigla i natpisa tipičan je za 8. st. Liturgijska formula natpisa primijenjena je na jezičcu s votivnom namjenom. 2 Hrvati i Karolinzi, Katalog, str. 259., u Beloševićevu članku stoji "od bakrene legure".

8. 8 Natpis na reversu predstavlja signaturu majstora izrađivača jezičca, a vlastito ime Tetgis je franačko ime iz 8. ili 9. st. Ţivotinjska ornamentika je iz 2. pol. 8. st. Jezičac se datira u 2. pol. 8. st., a izradio ga je franački majstor za vladanja Karla Velikoga (768.-814.), i to po svoj prilici negdje u Porajnju. Jezičac je, s obzirom na sakralni sadrţaj, najvjerojatnije bio u upotrebi crkvenog lica, odnosno misionara, prije i po svoj prilici nešto poslije 800. Uz jezičac, u Gornjim Vrbljanima nađena je i ranokarolinška ostruga istovremena s jezičcem. Z. Vinski pretpostavlja da su baš oni misionari koji su ostavili kadionicu na izvoru rijeke Cetine kod crkve sv. Spasa pošli dalje, zaobišli masiv Dinare, doprli do kaštela na izvoru rijeke Sane, s namjerom da pokrste i tamošnje Slavene u susjedstvu mlade hrvatske kneţevine. Dragocjene karolinške izrađevine predstavljaju dva moćnika iz Nina. Općenito se tumači kako su doneseni od franačkih misionara oko 800., prigodom pokrštavanja Hrvata. Moćnik-bursa sv. Marcele, Asela i Ambroza (slika desno) sastoji se od drvenog okvira prekrivena pozlaćenim srebrnim limom. Izrađen je tehnikom iskucavanja i ima oblik torbice (burse). Takav oblik relikvijara vrlo je čest u merovinškoj i karolinškoj umjetnosti. Jelić ga datira u 8. st., Ljubo Karaman oko 800., a I. Petricioli na kraj 8. st. Drugi ninski relikvijar nepoznata sveca ima oblik škrinjice, također je od drva, obloţen je srebrnim limom, izrađen tehnikom iskucavanja (slika desno). Na donjoj strani prikucane su mu četiri noţice. Primitivna ornamentika i aplicirani gorski kristal upućuju na rani srednji vijek. Primitivan ornament dopušta samo širu dataciju. 3. Ranosrednjovjekovni kameni epigrafički spomenici Za pojedine spomenike se smatralo kako predstavljaju prvorazrednu arheološku izvornu građu za osvjetljavanje problema pokrštavanja Hrvata – mramorni sarkofag nadbiskupa Ivana Ravenjanina iz Splita (slika gore), mramorni luk s natpisom iz Kaštel Sućurca (slika lijevo), nadvratnik crkve sv. Kriţa u Ninu s uklesanim imenom ţupana Godečaja i krstionica iz vremena kneza Višeslava iz Nina. Janko Belošević navodi kako su najnovija znanstvena dostignuća na proučavanju navedene arheološke građe pokazala kako su svi ti spomenici, osim krsnog zdenca iz vremena Višeslava, bez izvorne arheološke vrijednosti za osvjetljavanje problema pokrštavanja. Arheološka izvorna vrijednost sarkofaga nadbiskupa Ivana Ravenjanina znanstveno je obezvrijeđena, a čak je i u pitanje dovedena povijesnost nadbiskupa Ivana Ravenjanina.

9. 9 Stjepan Gunjača je dokazao kako mramorni luk s natpisom iz Kaštel Sućurca nema nikakve znanstvene vrijednosti za dokazivanje pojave početka kršćanstva kod Hrvata. Natpis ţupana Godečaja s nadvratnika crkve sv. Kriţa u Ninu također nema izvorne vrijednosti za problem pokrštavanja. Krstionica iz vremena kneza Višeslava (slika desno) dugo je vremena predstavljala ključni arheološki spomenik ne samo za pokrštavanje Hrvata, već i za organizaciju crkvene vlasti u prvom političkom i vjerskom središtu Hrvata, u Ninu. No, u stručnoj se literaturi osporila njegova rana datacija i postavilo pitanje njegova podrijetla. Krstionica iz vremena kneza Višeslava iz Nina, koju je dao izraditi svećenik Ivan otkrivena je u sklopu ţupne crkve u Ninu, prigodom rušenja baptisterija te crkve 1746.. Prenesena je u Veneciju, gdje je 1853. otkrivena u kapucinskom samostanu Redentore, a odatle je prenesena u Museo Correr na Canalu Grande u Veneciji. Godine 1941. vraćena je u Hrvatsku. Krstionica je isklesana iz monolitnog bloka mramora i ima šesterostranični oblik (visina 90 cm i promjer otvora 120 cm). Uz brid svake stranice reljefno je isklesan po jedan tordirani stupić sa stiliziranim kapitelom. Po sredini prednje stranice prikazan je procesionalni kriţ ispunjen troprutom pletenicom i sa zavojnicama na kraju triju krakova. Poviše višestruke profilacije nalazi se rubno polje s uklesanim natpisom koji teče preko svih stranica i nastavlja se u jednom retku na plohi pete, a završava s dva retka na polju šeste stranice. Iz natpisa saznajemo kako je svećenik Ivan dao napraviti krsni zdenac u vrijeme hrvatskog kneza Višeslava. Krstionica se u pomanjkanju nepotvrđenih povijesnih podataka o knezu Višeslavu, na osnovi stilsko-umjetničkih karakteristika uglavnom datirala na početak 9. st., no na osnovi stilsko- umjetničke analize ukrasa i epigrafičkih osobina i sadrţaja natpisa M. Šeper je krstionicu datirao u 11. st. I. Petricioli daje kronološkim slijedom saţetu kroniku vijesti o krstionici i iznosi saţeta tumačenja i mišljenja pojedinih autora koji su se bavili problemom krstionice, no pritom on nije koristio rad Mate Suića koji donosi nove i znanstveno fundirane argumente za dataciju krstionice na početak 9. st. PODRIJETLO HRVATA Evo nešto o literaturi. Osnova je članak Radoslava Katičića: O podrijetlu Hrvata, Hrvatska i Europa – Rano doba hrvatske kulture, Zagreb 1997. Nadopunjeno je iz sljedećih knjiga i članaka: Mate Suić – Pristupana razmatranja uz problem etnogeneze Hrvata, u: Etnogeneza Hrvata, Zagreb 1995. Mladen Švab – Današnje stanje historiografije o pojavi Hrvata na istočnoj obali Jadrana, u: Etnogeneza Hrvata, Zagreb 1995. Walter Pohl – Osnove hrvatske etnogeneze: Avari i Slaveni, u: Etnogeneza Hrvata, Zagreb 1995. Radoslav Katičić. Počeci hrvatske povijesti kao filološki problem, u: Etnogeneza Hrvata, Zagreb 1995. Ivo Rendić-Miočević – U potrazi za hrvatskom kolijevkom, Split 2000. UVOD Etnogeneza Hrvata je jedno od najproblematičnijih pitanja rane povijesti srednje i jugoistočne Europe. Ona se još i danas datira oko 600. ili 800., pripisuje Slavenima, Irancima ili Avarima, svodi na velike seobe ili regionalni razvoj te objašnjava utjecajem avarske ili franačke veselile. Očito je kako se to pitanje moţe rješavati samo interdisciplinarnim istraţivanjima – historiografiji se u tome prva pridruţila arheologija3, a u novije vrijeme i lingvistika, filologija, fizička antropologija… 3 Arheologija je dala manje rezultata od očekivanog, no i to se često zanemaruje.

10. 10 U tumačenju etnogeneze Hrvata, posebno na osnovi pisanih vrela, iznijete su mnoge teorije i hipoteze s mnoštvom varijanti, s razlikama od najmanjih do potpunih. Te hipoteze (Katičić govori o modelima) moţemo podijeliti u nekoliko skupina: • germanistički modeli (unutar kojih se porijeklo izvodi od Gota u Dalmaciji ili nekih drugih Gota, ili pak nekih drugih Germana) • iranistički model (iransko porijeklo) • modeli socijalnog dualizma (porijeklo se izvodi od određene socijalne grupe) • slavenski modeli • modeli autohtonizma • model slavističkog autohtonizma (već antički stanovnici Dalmacije i Panonije bili su Slaveni, ali opet u varijantama s obzirom je li ugrađen jezični kontinuitet, ili su jezik dobili od doseljenika sa sjevera) • slavističko-autohtonistički model (podrijetlo Hrvata izvodi se i iz kontinuiteta antičkog domorodačkog etničkog supstrata i iz doseljavanja Slavena sa sjevera). GERMANISTIĈKI MODELI Radikalno suprotni slavističkom modelu jesu neslavistički, osobito germanistički i iranistički. Argumentacija za takve modele nalazi pored Porfirogenetovih vijesti o posebnoj i kasnijoj doseobi Hrvata najjače uporište u činjenici da ime samih Hrvata i imena onih petero braće i dvije sestre što su doveli narod u Dalmaciju sigurno nisu slavenska. No koliko god je gotsko razdoblje vaţno i za hrvatsku etnogenezu, već time što su Dalmacija s Liburnijom i Savska Panonija baš tada prvi put postale jedno upravno, pa je time postavljen kalup, u kojem će se poslije izliti hrvatski narod, ostaje činjenica da se počeci hrvatske povijesti, pa time niti podrijetlo Hrvata ne mogu vezati za germansko doseljavanje i gotsku vlast u Dalmaciji jer je poslije nje restaurirana rimska, te između gotske vlasti u Dalmaciji i slavenske/hrvatske nema kontinuiteta. Svi koji ţele podrijetlo Hrvata povezati s Gotima u Dalmaciji (Kelemina, Rus, Šegvić) moraju nekako premostiti taj diskontinuitet, a za to nema podataka, pa se moraju sluţiti kojekakvim domišljanjima. Nije ništa bolje ni onda kada se podrijetlo Hrvata izvodi od nekih drugih Gota, a ne od onih u Dalmaciji, ili kakvih drugih Germana koji nepoznati i neprimijećeni dolaze iz prostranstava istočne Europe. I opet su to sve tek pretpostavke. IRANISTIĈKI MODEL S iranističkim modelima je nešto bolje. Od svih dosada predloţenih etimologija hrvatskog imena one što pretpostavljaju njegovo iransko podrijetlo najmanje su nevjerojatne. No ni tu nema jedinstvenog mišljenja (Vesmer: iranski (fšu-)haurvata- "pastir" ili na hu-urvatha- "prijatelj"; har-vat- "u kojem su ţene, ţenski" (Trubačev) i bio bi to iranski glasovni lik riječi koja u indijskom glasi sar- mat- – tako bi indijski oblik te riječi kao Sarmati postao isto kao i iransko Hrvati imenom naroda… te niz drugih etimologija, no ni jedna nije pouzdana, čak ni osobito vjerojatna). Upravo na prostoru po kojem su se kretali iranski nomadi nađeni su u grčkoj naseobini Tanaisu (današnjem Azovu na ušću Dona) natpisi iz 2.-3. st. po. Kr. s osobnim imenom Horoatos, Horuatos. U tome se prepoznavalo ime Hrvata i smatralo se da je taj naziv za narod tamo postao osobno ime. I jezični okoliš u kojem se javlja to negrčko ime i njegov glasovni lik upućivali su na to da se ono moţe smatrati iranskim. To što se u tom osobnom imenu vidi neizravan trag hrvatskog narodnog imena ozbiljna je i načelno uvjerljiva pretpostavka. Nije manje, ali nije ni više od toga. Onima koji tragaju za iranskim podrijetlom Hrvata, a ne snalaze se u iranistici, ponudilo se i ime perzijske satrapije Harauvatiš. Lako je pomisliti kako Hrvati potječu iz te satrapije. No takvu zaključivanju stoje na putu ozbiljne zapreke. Ime zemlje Harauvatiš zapravo znači "ona koja se razlijeva u bare". To je ime rijeke po kojoj se prozvala zemlja, a ne po narodu koji ţivi u njoj. Naziv za njezina stanovnika mora biti izveden iz imena zemlje, a tako i jest. Na natpisu kralja Artakserksa potvrđeno je kako se zove čovjek iz te zemlje – Harahuvatiya – i kad bi Hrvati doista bili potomci ljudi koji su se tako zvali, njihovo bi ime moralo imati takav dočetak, a tome nema nikakva traga. Iransko podrijetlo pokušavalo se dokazivati i time što su se u ostacima poganske vjere Hrvata htjeli prepoznati tragovi zoroastrizma. U starim slavenskim ritualnim tekstovima ima nekih elemenata

11. 11 koji se mogu učiniti kao da izraţavaju dualizam, ali niti je to pravi dualizam kakav je zoroastrijski, niti je obiljeţje po kojem bi se hrvatska duhovna predaja razlikovala od ostale slavenske. Kao trag iranskog podrijetla spominje se i predaja o petero braće i boje kao oznake strana svijeta (Bijela i Crvena Hrvatska). To doista odraţava mitsku sliku svijeta srednjoazijskih nomada, ali nije nikakva isključivo iranska baština. Kada se radi o Hrvatima, najprije će se tu misliti na Avare (predaja o petero braće potvrđena je u turkijskih je (proto-)Bugara, a trag joj se razabire i u Srba). Osim toga, veze starih Slavena s iranskim nomadima (Skitima, Sarmatima, Alanima) na području gdje šuma prelazi u stepu bile su trajne i prisne, pa je odatle lako mogao nastati narod koji je, kao Hrvati kakvima se opisuju u Porfirogeneta, bio dorastao borbi s Avarima. Iranistički je model prihvatljiviji nego germanistički, no daleko od toga da bismo ga mogli smatrati čvrsto zasnovanim. O jednome nema dvojbe – i Konstantinu, i Dukljaninu, i Tomi Arhiđakonu, Hrvati su Slaveni. Njihovo neslavensko ime i neslavenska imena ono sedmero braće što su ih po jednoj tradiciji doveli u Dalmaciju znače da taj gentilno organiziran narod ima neslavenski sloj u svojoj tradiciji, i ništa više. Kada se pak zna kako su u ranom srednjem vijeku nastajale gentes, onda se shvaća da to još iz daleka ne znači da taj narod nije bio slavenski. Neslavistički modeli nemaju jakih argumenata u specifičnim povijesnim podacima. Jači su kada se stave u okvir hipoteze o prvobitnom socijalnom dualizmu kod Hrvata. Zato je, pošto su istočnjačka vrela svojim potvrdama vratila vjeru u Bijelu Hrvatsku cara Konstantina (Westberg, Marquart, Niederle), više autora zastupalo mišljenje da su prvobitno Hrvati neslavenskog podrijetla vladali kao plemstvo nad Slavenima avarskim podanicima, koje su, pošto su pobijedili Avare, podvrgli sebi (Gumplowicz, Zupanič, Hauptmann). No uza svu učenost i oštroumnost nisu se mogle u dokumentima naći potvrde za takav socijalni dualizam kod Hrvata. MODELI SOCIJALNOG DUALIZMA Neslavistički modeli nemaju jakih argumenata u specifičnim povijesnim podacima. Jači su kada se stave u okvir hipoteze o prvobitnom socijalnom dualizmu kod Hrvata. Zato je, pošto su istočnjačka vrela svojim potvrdama vratila vjeru u Bijelu Hrvatsku cara Konstantina (Westberg, Marquart, Niederle), više autora zastupalo mišljenje da su prvobitno Hrvati neslavenskog podrijetla vladali kao plemstvo nad Slavenima avarskim podanicima, koje su, pošto su pobijedili Avare, podvrgli sebi (Gumplowicz, Zupanič, Hauptmann). No uza svu učenost i oštroumnost nisu se mogle u dokumentima naći potvrde za takav socijalni dualizam kod Hrvata. Otto Kronsteiner smatra kako su prvobitni Hrvati bili konjanici-nomadi, vodeći sloj u avarskom kaganatu. Omeljan Pritsak drţi kako se radi o merkantilno-političkoj skupini. Walter Pohl smatra kako hrvatsko ime iz 7. st. ne bi bilo etnonim, već socijalna oznaka. Moţda se radilo o počasnoj tituli ili znaku časti, ili je pak to bila oznaka za one skupine ratnika koje su upravljale pokorenim stanovništvom na rubovima carstva, a tek nakon propasti avarske drţave ime je tijekom vremena izgubilo svoje socijalno ili funkcionalno značenje i počelo sluţiti kao oznaka lokalnih skupina (ratnika) te konačno dalo ime etnogenetskim procesima kojih su nosioci oni bili. SLAVISTIĈKI MODELI Kod kritičkog povijesnog rasuđivanja pisanih izvora prednost cara Konstantina u odnosu na Tomu Arhiđakona i Popa Dukljanina je očita, čim se obrati pozornost na to kako je iz pouzdanih izvora poznato da gotska vladavina u Dalmaciji ne znači niti razorenje Salone niti kraj rimskoga reda u Dalmaciji, nego je on, pošto je car Justinijan 555. konačno skršio Gote, u njoj obnovljen. Nasuprot tomu, u 1. pol. 7. st., upravo za cara Heraklija, prestaju vijesti pisanih vrela o Dalmaciji i gube se prepoznatljivi tragovi rimskog ţivota. Još od Ivana Lučića Luciusa (De regno Dalmatiae et Croatiae) preko barokne historiografije, dosljedno se razlikovalo doseljenje i osvajanje Avara i Slavena, koji su uništili rimski red i razorili Salonu, od kasnijeg doseljenja Hrvata, koji su pobijedili Avare i njihovu vlast zamijenili svojom. Promijenilo se to tek u 19. st., kad je slavistika počela crtati cjelovitu i podrobnu sliku slavenske drevnosti na temelju svih raspoloţivih podataka. U njoj je seoba Slavena sa sjevera na jug preko Dunava imala veliko značenje, a vijesti cara Konstantina o naknadnoj hrvatskoj seobi učinile su se neznatne i premalo vjerodostojne. Konstantinove vijesti počele su se smatrati nehistorijskima (F. Rački, V. Jagić, T. Smičiklas). S druge strane su bili oni kojima je bilo stalo ne toliko do pučkog i narodnog

12. 12 slavenskog identiteta Hrvata, nego do drţavnopravnog i nacionalnog, pa su rado prihvaćali vijesti o kasnijoj posebnoj doseobi Hrvata (V. Klaić, N. Nodilo). Moţe se tako govoriti o modelu kroatističkog slavizma nasuprot modelu čistog slavizma. MODEL SLAVISTIĈKOG AUTOHTONIZMA Nasuprot modelima doseljenja dugo je stajao model autohtonizma. Još u 18. i na početku 19. st. imao je uglednih zastupnika (Katančić, Gaj, Pribojević). Po tom su modelu već antički stanovnici Dalmacije i Panonije bili Slaveni, a oni na sjeveru potekli su od njih i raselili se po velikim prostranstvima srednje i istočne Europe. Hrvati su kao potomci starih stanovnika svojih zemalja u njima starosjedioci i kao takvi dio ne u ranom srednjem vijeku doseljenog, nego iz prapovijesti i antike još autohtonog juţnog Slavenstva. Takav se model oko sredine 19. st. pokazao neodrţivim i potpuno su ga prestali zastupati. Pri tome je daleko najvaţnije to što su se jezični tragovi antičkih domorodaca u ilirskim provincijama pokazivali neslavenskima. Jezični kontinuitet između starog stanovništva i slavenskih Hrvata nije se više mogao iznositi kao ozbiljno tumačenje njihova podrijetla. Dakako, model autohtonizma ne mora se konstruirati u tom najjačem njegovu obliku. U nj ne mora biti ugrađen jezični kontinuitet. Postoji shvaćanje kako su Hrvati svoj slavenski jezik dobili od doseljenika koji su ga donijeli sa sjevera, ali se time bitno ne određuje njihovo podrijetlo jer je za nj vaţniji kontinuitet ţivota na jadransko-podunavskom prostoru, kontinuitet koji se očituje u fizičkom tipu, mentalitetu, materijalnoj i duhovnoj kulturi (Šiţgorić). Arheologija i etnologija, povijest umjetnosti i glazbe te usmena knjiţevnost daju mnogo podataka koji upućuju u tom pravcu. Za slabiju varijantu autohtonističkog modela doista ima razloga, no postoji također obilje podataka koji pokazuju kako je praslavenska baština u Hrvata jako prisutna, kako su oni svojom tradicijskom kulturom autentični pripadnici izvornog slavenstva. Time se otvorila mogućnost konstruiranja SLAVISTIĈKO-AUTOHTONISTIĈKOG MODELA, u kojem će se podrijetlo Hrvata izvoditi i iz kontinuiteta antičkog domorodačkog etničkog supstrata i iz doseljavanja Slavena sa sjevera. Mnogo toga govori za konstruiranje takva sloţenog modela. PISANA VRELA Pisana su vrela razmjerno obilna i dovoljna za zasnivanje cjelovite i uglavnom pouzdane povijesne slike za sva razdoblja rimske provincije Dalmacije do sloma antičkog ţivota. U to doba nema traga Hrvatima u njoj. A Slaveni se javljaju na samom kraju, na prijelazu iz 6. u 7. st., kao opasan neprijateljski narod. O tome kako su Slaveni Dalmaciju konačno osvojili razabire se tek nešto malo iz zapisa u španjolskim i etiopskim ranosrednjovjekovnim kronikama. Te slabo određene i u pojedinostima teško razumljive vijesti dolaze dakle iz velike prostorne daljine, dok bizantska vrela šute zabavljena sudbonosnim zbivanjima, a domaćih uopće nema. Tek u 9. st. progovaraju franačka i s njima domaća vrela. Tada je u nekadašnjoj rimskoj Dalmaciji već prisutan gentilno organiziran narod Hrvata (gens Chroatorum), kojim vlada knez, a zove se još i Slaveni (Sclavi) i Dalmatinci (Dalmatini). O tome kako su se tamo našli nema iz 9. st. nikakve vijesti. Tek oko sredine 10. st. zapisao je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet vijesti o tome. Iz njegova kazivanja proizlazi da su se doselili u rimsku Dalmaciju u 1. pol. 7. st., tamo skršili avarsku vlast i osnovali svoju. U Konstantinovu djelu, kojem su humanisti dali naslov De administrando imperio, povjerljivu priručniku za vođenje vanjske politike Bizantskoga carstva, to se pripovijeda u dvije verzije. U jednoj (u 29. i 31. glavi) se kaţe da se to dogodilo u sporazumu s bizantskim carem Heraklijem (610.-641.), a u drugoj (u 30. glavi) taj se sporazum ne spominje, a ističu se veze Hrvata s Francima: kako su im u prvo vrijeme bili u novoj domovini podloţni kao i u staroj, a onda su se u teškim i krvavim borbama oslobodili njihove vlasti. U prvoj verziji potječu Hrvati koji su došli u Dalmaciju od nekrštenih Hrvata u velikoj Hrvatskoj, koja leţi sjeverno od Mađarske i u blizini Franačke, te oni tamo ţive nekršteni još i u doba kada pisac to piše, a u drugoj dolaze iz zemlje što leţi onkraj Bavarske i na području gdje se osjeća franačka moć, a potječu od Bijelih Hrvata, što ţive u toj zemlji još i dok pisac to piše. Prema prvoj verziji pokrstili su se odmah poslije doseljenja, a prema drugoj tek pošto su se otresli franačke vlasti. Po prvoj verziji doveo je Hrvate u Dalmaciju knez, a po drugoj petorica braće i dvije sestre.

13. 13 Obje se vijesti nalaze u istoj knjizi, ali su im autori različiti – prva potječe od cara Konstantina, a druga, nešto malo mlađa, bila bi naknadno uvrštena u njegov tekst. No moguće je kako su tu podaci koje je dobivao iz različitih izvora ostali nesređeni i bez usklađivanja preuzeti u konačni tekst. Bio bi to tada samo nedostatak redakcije. To kazivanje koje po duhu i stilu ne pripada učenoj bizantskoj historiografiji, nosi nedvojbena obiljeţja pučke naive i raspoznaju se u tome tragovi usmene predaje. Osim toga se u tom pripovijedanju prepoznaje osobita knjiţevna vrsta – origo gentis – kazivanje o podrijetlu naroda, kakvima su se u ranom srednjem vijeku novi gentilno organizirani narodi predstavljali obrazovanim baštinicima antičkog svijeta. Odatle se vidi da Konstantin svoje podatke nije crpio iz starijih, danas izgubljenih bizantskih vrela nego, ili preko svojih obavještajaca iz same zemlje Hrvata, ili iz najstarijih spisa koji su (oslanjajući se na hrvatsku usmenu predaju) Romanima u gradovima carske Dalmacije predstavljali hrvatsku origo gentis. Odatle proizlazi da je vrijednost tih zapisa za povijest hrvatske knjiţevnosti izvanredno velika, ali kao vjerodostojno svjedočanstvo o povijesti naroda znatno slabija. Doista se u onom što donosi car Konstantin razabiru protuslovlja i nedosljednosti koje dolaze odatle što se origo gentis preoblikovala u raznim verzijama da bi se legitimirala razna stanja koja su nastajala između 7. i 10. st. Drugo je po vremenskom redu pisano vrelo o postanku hrvatske vlasti na području rimske Dalmacije Ljetopis popa Dukljanina. Nastao je u 12. st. Prema njegovu se kazivanju nisu Hrvati kao takvi uopće ni doselili u Dalmaciju. Došli su samo Goti pod braćom Totilom i Ostroilom. Osvojili su najprije Panoniju. Onda je Totila s jednim dijelom vojske krenuo u Italiju, opustošio je i tamo umro, a Ostroilo je osvojio Dalmaciju i vladao njome kao kraljevstvom Gota. Ostroilov unuk, Selimir, naselio je u Dalmaciji mnoštvo Slavena. Govoreći poslije o kraljevstvu Gota u Dalmaciji kaţe da su se oni zvali još i Slaveni. Kraljevstvo Gota postalo je tako i kraljevstvo Slavena. Tek kada se potanko opisuje kako je Svetopelek, osmi Selimirov nasljednik, koji se prvi pokrstio i preveo narod u kršćanstvo, uredio svoju drţavu, spominje se prvi put Hrvatska kao ime kojim je nazvao dvije od pokrajina na koje je podijelio svoje kraljevstvo. Jednoj je od njih nadjenuo ime Bijela Hrvatska, a zvala se i Donja Dalmacija, a drugoj Crvena Hrvatska, a zvala se i Gornja Dalmacija. U Dukljanina nema nikakvoga dolaska Hrvata, a i dolazak Slavena pod gotskim okriljem ostaje sasvim nejasan. Kazivanje Dukljaninovo o povijesti Gota u Dalmaciji puno je povijesno nepouzdanih podataka. Uvršteni su i mnogi podaci s valjanom povijesnom pozadinom, ali cjelovit prikaz događanja se nikako ne moţe smatrati autentičnim, to je očito iskićena konstrukcija autora. Treće po vremenskom redu pisano vrelo za odgovor na pitanje o podrijetlu Hrvata povijesno je djelo Historia Salonitana Tome Arhiđakona, nastalo oko sredine 13. st., dakle punih 6. st. poslije vremena o kojem izvješćuje. Toma pripovijeda kako je Salona razorena u doba Gota. Tada su Goti pod vojvodom Totilom krenuli u Italiju i na tom putu napali Salonu. S njim je došlo sedam ili osam rodova plemića iz Poljske. Njima se dopala Hrvatska, planinska zemlja u zaleđu Dalmacije, i njihov im je vojvoda dopustio da je zaposjednu i da ostanu ondje. Prema Tominu kazivanju Hrvati se zovu po starim Kuretima, a Hrvatska po staroj Kureciji. Oni se zovu i Slaveni jer su njihovu vlast osnovali plemeniti rodovi doseljeni iz Poljske i Ĉeške, a zovu se i Goti jer su ti doseljenici došli u Dalmaciju s Totilom. Između Tomina i Dukljaninova kazivanja postoji, unatoč očitim razlikama, velika sličnost. U obama je razorenje rimske vlasti u Dalmaciji i uspostavljanje slavenske vezano za pohod Gota pod Totilom. U obama su Slaveni u Dalmaciji uklopljeni među gotske osvajače, bilo da su onamo došli kao dio gotske vojske, bilo da ih je onamo doselio gotski kralj. Najznatnija je razlika u tome što je Dukljaninovo pripovijedanje jako iskićeno očito nepovijesnim podacima (gotskim se osvajačima suprotstavlja kralj Dalmatinaca, a saveznik mu je kralj provincije Istre, rodoslovlje gotskih vladara). U Tome su pak pri kazivanju o padu Salone i o uspostavljanju slavenske-hrvatske vlasti na njezinu polju i u njegovu zaleđu, anakronistički povezani i stavljeni među se, u bliţu vezu, događaji koji su svi povijesni, ali ni vremenski ni uzročno nemaju bliţe veze. To su: 1. pohod Istočnih Gota 493. pod Teodorikom u Italiju, gdje su osnovali svoje kraljevstvo; 2. rat koji je bizantski car Justinijan vodio

14. 14 535-552. s Totilom, pri čemu je Salona prelazila iz ruku jednih u ruke drugih; 3. zauzeće Dalmacije i razaranje Salone od Avara i Slavena u 1. pol. 7. st. Takav odnos između Tomina i Dukljaninova kazivanja pokazuje kako su se obojica drţala istoga vrela u kojem se slavenska vlast u Dalmaciji izvodila iz gotskoga osvajanja, samo je Dukljaninova verzija jako iskićena nepovijesnim dodacima. Tomina, iako mlađa, bolje čuva prvotni sadrţaj. Uspoređujući vijesti triju pisaca o počecima hrvatske vlasti u Dalmaciji, moţe se dakle doći do tri njihova vrela. To su: 1. Hrvati su došli iz zemlje što leţi sjeverno od Mađarske i blizu Franačke došli u Dalmaciju pod jednim svojim vladarom na poziv i uz odobrenje cara Heraklija te se u njoj nastanili pošto su iz nje istjerali Avare – prva verzija cara Konstantina (31. glava) 2. Hrvatsku vlast u Dalmaciji osnovalo je sedam (ili osam) rodova što su sa sjevera, iz zemlje blizu Bavarske, odnosno iz Ĉeške i Poljske, došli u Dalmaciju, pobijedili Avare što su vladali njome i sami uspostavili svoju vlast u njoj – druga verziji cara Konstantina (30. glava) i Toma Arhiđakon (uklopljeno u vijesti trećeg vrela) 3. Dalmaciju su od Rimljana osvojili Goti što su došli i uspostavili svoju vlast, od koje potječe slavenska (pa i hrvatska) vlast u Dalmaciji – Ljetopis popa Dukljanina, Toma Arhiđakon. SEOBA HRVATA U DE ADMINISTRANDO IMPERIO Ovo je skriptiran članak Milenka Lončara: Porfirogenetova seoba Hrvata pred sudom novije literature, Diadora sv.14, 1992. Ĉlanak se bavi pojedinim autorima koji su analizirali djelo. Lončar u prvom redu ocjenjuje korektnost interpretacije djela kod pojedinih autora, a ne povijesnu vrijednost pojedinih prijedloga. Pojedine autore sam izostavio jer nije izneseno ništa novo pa nisu vaţni za raspravu o doseljenju ili su se bavili samo dijelom koji se odnosi na Crvenu Hrvatsku (Vinko Foretić, Bruna Zelić Bučan, Ivo Goldstein). Pokušao sam gdje je to bilo moguće usporedno u tablici dati argumente i kontraargumente koje navodi sam Lončar. UVOD Pojava Hrvata postaje jasnija od 9. st., no tek sredinom 10. st. nastaje djelo koje je obojilo praznine u hrvatskoj pretpovijesti. Problem je u tome što se čini kako to djelo – De administrando imperio cara Konstantina VII. Porfirogeneta – proturječi i sebi i drugim vijestima pa se postavlja pitanje njegove vjerodostojnosti. O Hrvatima su sačuvana dva izvještaja, koji su u mnogo čemu slični, ali imaju i dosta razlika, i iz tumačenja tih razlika nastaje niz teorija, hipoteza i varijanti u tumačenju seobe Hrvata. R. J. H. JENKINS Jenkins je zajedno s mađarskim bizantologom Gyulom Moravcsikom izdao prvo kritičko izdanje djela De administrando imperio 1949., te knjigu komentara uz carev tekst. Jenkins je pokazao dva horizonta u gradnji teksta, različita po vremenu i svrsi, i time je omogućio da se shvate mnoge nedosljednosti u kompoziciji, ponavljanja, vremenske praznine… Opća podjela djela Jenkins ukazuje na četiri velika tematska bloka, koja je u uvodu najavio i sam Porfirogenet:  dio spisa o sjevernim narodima  poduka iz diplomacije s tim narodima  pregled većine naroda što okruţuju Carstvo, od Saracena na jugoistoku preko Sredozemnog i Crnog mora do Armenije  saţetak novije unutrašnje povijesti, politike i organizacije, unutar granica Carstva. Način sastavljanja djela Carski je sastavljač sakupio brojne dokumente, izvješća i povijesne priče te ih je svrstao prema određenom redu. On sam je napisao predgovor i kratke paragrafe koji povezuju jedan blok s drugim, no nije ponovno pokušao napisati vlastitim riječima dokumente koje izabrao kao bi ispunio glavninu knjige. Stoga je dio knjige iz pera samog cara vrlo mali, i time se objašnjavaju stilske mnogostrukosti prisutne u raznim poglavljima.

15. 15 Dva kronološka horizonta U Jenkinsovoj analizi izdvojile su se dvije naslage građe:  stariji sloj – treći blok, poglavlja 14-42, zamišljen kao spis O narodima (povijest i zemljopis naroda uokrug Carstva)  mlađi sloj – uveden u knjigu 952., i tom dijelu pristaje naslov O upravljanju carstvom. Mlađi dio dopisan je na dva načina:  čitavi blokovi dodani su ispred i iza već postojećeg O narodima  unutar spisa O narodima umetnuti su manji dodaci sa svjeţim vijestima. Jenkins izdvaja pet ovakvih umetnutih dodataka u dalmatinskim poglavljima (npr. odlomak o donosima Bizanta i Dalmacije u 9. st. u 29. glavi, ili cijelu 30. glavu…). BOGO GRAFENAUER Grafenauerov Prilog kritici izvještaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata predstavlja duboku i široku analizu vijesti o hrvatskoj seobi u spisu De administrando imperio. Grafenauer je nakon kratkog osvrta na prethodna tumačenja, krenuo u jezikoslovnu, a zatim u historiografsku analizu. Svjestan postojanja dvaju izvještaja o dolasku Hrvata, jednom u 30. glavi, a drugom u 29. i 31. glavi, Grafenauer ih uspoređuje i ocjenjuje njihovu vrijednost. U tome daje prednost 30. glavi, te seobu postavlja u 622.-623. zbog Samova ustanka kojem bi odlučujući poticaj bio upravo prolaz Hrvata. Filologija Analizirajući 30. glavu, uspio je izolirati tri narodna predanja, jedno romansko, o padu salone, i dva hrvatska, o borbi s Avarima te o franačkoj epizodi u hrvatskoj povijesti. U datiranju 30. glave, Grafenauer odlazi dalje od Ljudmila Hauptmanna, te na osnovu toga što je Heraklije jako prisutan u glavama 31.-36., a ne spominje se na početku 30. glave gdje se također govori o dolasku i pokrštavanju Hrvata i Srba, smatra kako je nepatriotska verzija – 30. glava – napisana tak nakon smrti Konstantina Porfirogeneta 959. U ţelji da učvrsti uvjerenje o kasnijem nastanku 30. glave, Grafenauer ga uspoređuje s odgovarajućim dijelom 29. i 31. glave. Iz tih usporedbi Grafenauer je došao do zaključka kako je 30. glava, umetnuta od nekog neznanca, jedini izvor točnih vijesti o dolasku Hrvata, jer je logičnija od 29. glave, bogatija podacima od 29. i 31. glave te lišena probizantskog navijanja u odnosu na glave 29., 31. i 32. Uslijedila je detaljna analiza 30. glave kako bi izdvojio čistu narodnu tradiciju. Grafenauer se oslanja na Hauptmanna, ali ide i dalje te izdvaja tri zdrava zrna:  romansku predaju o padu Salone  hrvatsku predaju o borbi s Avarima  hrvatsku predaju o ţivotu s Francima. U skladu s tim on dijeli 30. glavu u četiri dijela: 1. povijesni uvod o Dalmaciji (retci 6-14, pripisan anonimu) 2. priča o padu Salone (retci 14-61) 3. priča o dolasku Hrvata i borbi s Avarima (retci 61-78) 4. Hrvati i Franci (retci 78-90). Pad Salone se u obje verzije opravdava avarsko-slavenskim lukavstvom pa je to dokaz kako je nastala u dalmatinskoj romanskoj sredini, a uz je dokaz niz potankosti vezanih uz primorske gradove u doba prije osvajanja od strane Avara i Slavena. Treći dio 30. glave s prethodnim nema nikakve veze, ni po sadrţaju ni po obliku, pa se tu radi o hrvatskoj narodnoj predaji. Ĉetvrti dio, hrvatski odnos s Francima, bio bi sasvim novi kompleks narodne tradicije, jer bi bio dva stoljeća udaljen od prethodnih događaja. Grafenauer to potkrepljuje narativnim karakterom izvještaja (prikaz prvog romanskog napada preko Dunava, zauzeće salone, hrvatski etnonimi, opis franačkog nasilja) te nedostatak neprirodnih skokova prisutnih u prethodnom poglavlju. U analizi 30. glave Grafenauer izdvaja i niz dodataka narodnoj predaji te ih iz ovih ili onih razloga odbacuje (napomenu o Saloni kao glavnom gradu Dalmacije zbog suvremenosti; lokalizaciju onkraj Bavarske zbog toga što je taj opis znatno mlađi i očito je dobiven iz Venecije, a ne iz Dalmacije; eliminira i ostatke Avara iz predaje jer je to vijest etnografskog karaktera).

16. 16 Rečenica o franačkoj vlasti nad Hrvatima i prije, u njihovoj zemlji, je samo autorovo stilističko povezivanje, i to pogrešno, s vijesti o poloţaju Bijele Hrvatske prema Franačkoj i pokornosti Otonu. Historija I romansko i hrvatsko predanje govore o dvjema seobama. Grafenauer uočava razlike među njima. Izostanak spomena borbe s Romanima u hrvatskoj priči prvi je Grafenauerov argument naknadnom hrvatskom dolasku, a drugi je razlika u polaznom prostoru iz kojeg su došli osvajači. Smještaj Bijele Hrvatske s one strane Mađarske u hrvatskom predanju dio je hrvatske tradicije (da potječe iz Carigrada ne bi bilo potrebe za novim podacima iz 30. glave o Bijeloj Hrvatskoj s one strane Bavarske. Još je Hauptmann dokazao postojanje Bijele Hrvatske na gornjoj Visli i Odri. Drugi argument je ţivo sjećanje na pradomovinu u Dalmaciji – navod Tome Arhiđakona o sedam ili osam plemena iz Poljske. Grafenauer drţi kako su Hrvati došli u malom broju. Po njemu su došli poslije Avara i drugih Slavena jer tako govore i romanska i hrvatska predaja, i obje redakcije (Porfirogenet, anonim). Hrvatsko se ime nije moglo proširiti dolaskom raspršenih hrvatskih djelića zajedno s drugim Slavenima, ali nije mogla doći ni kompaktnija masa jer bi se to moralo vidjeti u njihovu jeziku. Najvjerojatnije su došli 622./623., i to preko avarske Panonije, a dokazi za to su:  Avari se tada koncentriraju na jugoistoku radi napada na Bizant  623. izbija ustanak Slavena pod vodstvom Sama, olakšan avarskom pripremom napada na Bizant, a potaknut vjerojatno prolaskom Hrvata. Nakon 623. Avari ratuju sa Samom na zapadu, a nakon poraza pod Carigradom 626. premješta im se središte u Panoniju što čini prolaz Hrvata manje vjerojatnim. Lončar: Grafenauer je dobro uočio dvije tradicije – romansku i hrvatsku, ali prenaglasio je vrijednost druge verzije priče o padu Salone. Dobro je prihvatio Hauptmannovo uvjerenje kako vijesti o krštenju pod Porinom u 30. glavi i pod Porgom u 31. glavi imaju isti izvor. No redaktor 31. glave mijenjao je tekst izvora – nema Franaka, a ulogu začetnika pokrštenja dao je Herakliju – što bi bila bizantska diplomatska propaganda. Lončar drţi kako je osim toga moţda riječ o Porfirogenetovu krivom razumijevanju izvora. LUJO MARGETIĆ Margetić drţi kako su Hrvati došli krajem 8. st., i smatra kako njegovi prethodnici nisu dobro razumjeli De administrando imperio. Filologija Po Margetiću dolazak Hrvata ima veze s avarsko- franačkim ratom krajem 8. st. Autor De administrando imperio ne govori koliko je vremena prošlo između avarskog zauzeća Salone i hrvatskog dolaska, a uz to izvještaj je baš tu prelomljen – o zauzeću Salone govori se u 29. glavi, a o dolasku Hrvata u 31. glavi. Nepoznati pisac 30. glave spojio je te dvije priče i zbog toga su po Margetiću dosadašnji čitatelji bili zavedeni naoko tečnim tekstom te su pod utjecajem krivotvorenih riječi 31. glave zamišljali hrvatsku seobu u Heraklijevo doba. Kontrargumenti No ovim Margetić pripisuje autoru 30. glave više nego što sam tekst pokazuje, jer po 30. glavi vjerojatniji je hrvatski dolazak nedugo po padu Salone, nego u vrijeme franačkog pribliţavanja. Margetić u imenima Porina i Porge prepoznaje Bornu. Vijest kako su Hrvati u Dalmaciji podređeni Francima, "kao i prije u svoj zemlji", Margetić shvaća u smislu da su Hrvati od početka u Dalmaciji pod Francima, a kako su i u staroj domovini bili pod njihovom vlašću, vrijeme pojave Hrvata ne moţe biti starije od dolaska Franaka u ove krajeve – prijelaz iz 8. u 9. st. Po tome i hrvatski rat s Avarima nije stariji od Franaka. Lončar smatra kako je riječ o piščevoj nespretnosti – daje vremensku, a ne prostornu usporedbu koja bi bila logičnija, ili još vjerojatnije, kako je ispao grčki član čime se rješava vremenska razlika. No u svakom slučaju dva dijela rečenice nisu u svemu logički koordinirana.

17. 17 Margetić drţi kako 30. glava nije mlađa od 29. i 31. glave, te razlike među njima tumači različitim namjenama njihovih autora. Povijesni, arheološki i toponomistički dokazi Analizirajući iste bizantske izvore kao i Grafenauer, Margetić dokazuje suprotno – na avarsko-bizantskoj granici vladao je mir i manja grupa Hrvata nije se mogla probiti u Dalmaciju preko avarskog teritorija. No Margetić zanemaruje drugi dio Grafenauerova dokazivanja – uspješan slavenski ustanak i to na avarskom teritoriju. Franačko-avarski rat počeo je 791. Po Margetiću, Avari su malo prije toga pozvali Hrvate da ih zamijene u dalmatinskim vojnim postajama. No za taj poziv nema dovoljno dokaza. Margetić pomoću toponima Obrov dokazuje širinu i duţinu avarske vlasti. No još je Suić osporio povezanost tog toponima s Avarima. Nepostojanje nalaza bizantskog novca i poganski grobovi u 7. i 8. st., po Margetiću, govore o odsutnosti bizantske vlasti i utjecaja na zapadnom Balkanu, a postojanje male hrvatske kneţevine u susjedstvu Avara nezamislivo je bez bizantske pomoći. Stoga su Hrvati još uvijek u sklopu Avarije. Suić drţi kako to što Hrvati nisu pokršteni do 9. st. nije dokaz da Bizant de iure nema suverenitet nad Hrvatskom, odnosno da je ona pod Avarima. Margetić govori o dolasku ratnika Hrvata koje ne spominju ni bizantski ni franački izvori 7. i 8. st., i stoga nisu u vezi sa seobom, vjerojatnije na avarsku nego na vlastitu inicijativu. Tako Margetić čitajući 30. glavu dolazak Hravta smješta na kraj 8. st. Odlomak 30. glave o franačkoj epizodi u povijesti dalmatinskih Hrvata ne bi odgovarao Branimirovu vremenu (što zagovara Nada Klaić). Margetić prigovara Grafenauerovu stavu prema narodnoj tradiciji te se pita kako ona točno zna da su Hrvati pobijedili Avare (rano 7. st.) i da su Hrvati neko vrijeme bili pod Francima (9. st.), a prelazi šutke preko događaja 7. i 8. st. Odgovor leţi u tome što tada nije bilo značajnih događaja kao što je osvajanje zemlje ili oslobađanje od okrutna vrhovništva. Margetić se odnosi prema De administrando imperio kao prema drugorazrednom izvoru, što je opovrgnuo Katičić. Margetić svojom tezom jednostavno ukida dva "tamna" stoljeća hrvatske rane povijesti. Zbog toga je zagovornika našla u Ţeljku Rapaniću koji arheološke nalaze 9. st. tumači Margetićevom tezom bez čega bi čitava zgrada ostala u zraku. Pri tom se zaboravlja raniji arheološki materijal. MATE SUIĆ Suić također drţi ulogu Heraklija u De amdministrando imperio prenaglašenom, ali ne daje za pravo Margetiću kad Heraklija potpuno zanemaruje kod datiranja seobe. I Suić, kao i Grafenauer, vijest o franačkoj vlasti u pradomovini, shvaća kao osobni zaključak autora 30. glave. Suić drţi kako to što Hrvati nisu pokršteni do 9. st. nije dokaz da Bizant de iure nema suverenitet nad Hrvatskom, odnosno da je ona pod Avarima. Toponomijske dokaze Suić odbacuje jer se toponimi tipa Obrov (u značenju opkop) javljaju i u gradovima gdje nikad nije bilo Avara, čak i ako toponim ima veze s Avarima to moţe biti u vezi sa zaostalim pripadnicima koje spominje 30. glava. Suić je bitno umanjio Margetićevu arheološku argumentaciju.

18. 18 NADA KLAIĆ Nada Klaić je u početku slijedila Grafenauera, a zatim Margetića, ali s Karantanijom kao pretposljednjim hrvatskim boravištem. U svom prvom radu o doseljenju Hrvata Nada Klaić je zaključila kako nije ispravno govoriti o dvostrukoj slavenskoj seobi, već o hrvatskoj i avaro-slavenskoj, jer na to misli i Grafenauer kada govori o dvostrukom dolasku. Dvostruku seobu podupire rasprostranjenost imena Hrvat. U djelu Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku oslanja se na Grafenauera i Hauptmanna pa 30. glavi daje prednost, a to povlači Heraklijevu odsutnost pri dolasku i pokrštenju, koje se dogodilo tek po dolasku Franaka. Ona navodi kako je hrvatska seoba u 30. glavi nedatirana, što je kasnije iskoristio Margetić kao temelj za svoju tezu. Odgovor Nade Klaić na vijest franačkoj vlasti u Dalmaciji kao i prije u njihovoj zemlji iz 30. glave jest smještaj zemlje iz koje su došli Hrvati u Karantaniju (time je ispunila dva uvjeta: tamo ima Hrvata i njima vladaju Franci). Margetić je odbacio Karantaniju kao premali prostor za pleme čiji je jedan dio poslije zauzeo Dalmaciju. Zbog toga je Nada Klaić prisiljena relativizirati vijest o porijeklu Hrvata iz Bijele Hrvatske, tumačenjem kako to ne mora značiti njihov izravni dolazak odatle. No najveći nedostatak ove pretpostavke su praznine u franačkim zapisima. Drugu franačku vijest iz 30. glave, o hrvatsko- franačkom sukobu u novoj postojbini, smješta u Branimirovo doba (prema Šišiću, suprotno od Garfenauera). Smještaju rata u to doba nedostaje povijesni trag. Također ona vijest o seobi sedmero braće, te vijest o Avarima drţi carevim dodatkom, izmišljotinom koja uljepšava neugodne bizantske uspomene. Potpuno je krivo kad se vijesti iz tog djela odbacuju kao "laţna propaganda", ili ako se govori da car pišući ovo ili ono "sebe tješi". De administrando imperio nije napisan kao propagandni sastavak i ne sadrţi razmatranja za vlastite potrebe. Sastavljen je kao strogo povjerljiva spomenica s podacima koji su vaţni pri zacrtavanju vanjske politike carstva i mogu posluţiti kao argumenti za potkrepljivanje bizantskog stajališta pri diplomatskim pregovorima. Takvi argumenti ne smiju biti zasnovani na laţima jer bi od toga izgubili svaku vrijednost. Ali morali su biti tendenciozni da bi mogli posluţiti pri ostvarivanju bizantskih interesa. To pak vrijedi podjednako za obje verzije. Obje potječu iz istoga djela. Nakon Margetićeve hipoteze njeni se stavovi mijenjaju. Ona drţi kako nema razloga vjerovati u pad Salone početkom 7. st. jer za to nema arheoloških potvrda, a proces odumiranja morao je biti postepen. No arheološki dokazi nisu do te mjere sigurni da bi razlikovali pad i odumiranje, a to što pad nije nigdje zapisan također nije odlučujuće. Nada Klaić prigovara Margetiću netočno prepričavanje carevih vijesti. Lončar drţi kako upravo ona iskrivljuje careve vijesti, no slaţe se s njom kako je Margetićeva ocjena Porfirogeneta oštra i nepravedna.

19. 19 N. Klaić se slaţe s Margetićem u pogledu vremena hrvatskog dolaska, ali ne i u ostalim pitanjima. Slika koju Nada Klaić izlaţe u knjizi Povijest Hrvata u srednjem vijeku mogla bi se ovako saţeti:  Salona nije osvojena već je postepeno izumrla  Avari su se nakon poraza 626. oporavili i zajedno s Bizantom zadrţali vlast nad Dalmacijom u 7. i 8. st.  Hrvati su došli početkom 9. st. iz Karantanije. Po Lončaru cijela ta teorija počiva na rečenici o franačkoj vlasti u Dalmaciji i u njihovoj zemlji pa je Nada Klaić tu zemlju našla u Karantaniji, jer se u njoj u 10. st. spominje hrvatska ţupa (glavni prigovor Hauptmannovoj Bijeloj Hrvatskoj je to što je njeno postojanje dokazao tek u 10. st.). Kako je nemoguće uskladiti franačku vlast u Dalmaciji s avarsko-hrvatskim odnosima, potonji su izbačeni kao Porfirogenetova izmišljotina. Time Hrvati nisu pobijedili Avare, njihov poraz pod Carigradom nije bio strašan, pa su mogli zadrţati vlast nad Dalmacijom. Nada Klaić posvuda vidi kontinuitet između antike i srednjeg vijeka te ne uočava kako su svi primjeri koje navodi u uskom obalnom pojasu ili na otocima, kako kultna mjesta nisu dokaz naseljenosti te zanemaruje otkup kršćana po Dalmaciji i Istri. Točno je da izvorima 7. i 8. st. nema podataka o tome da su Hrvati nadvladali Avare, no nema ih ni o dolasku Hrvata početkom 9. st. ni o dotadašnjoj vlasti nad Slavenima. RELJA NOVAKOVIĆ U usporedbi dvije paralelne priče o padu Salone u dva susjedna poglavlja Novaković je pogriješio ne poštivajući riječ i duh izvora – traţio je finese u prijevodu, a ne u originalu. Novaković nastoji uvjeriti kako 29. poglavlje nije djelo samo jednog autora čime samo pokazuje kako ne razlikuje redakciju (dijelovi koje autor preuzima iz izvora) i autorstvo (dijelovi koje je napisao sam autor). Novaković također tvrdi kako je u 30. glavi upravo tu i mjesto, zanemarujući nelogičnost da se u dva poglavlja za redom u istoj knjizi pripovijeda u biti ista priča. Novaković je iznio i kako se u prvoj verziji ne radi o sukobu na Dunavu, već na Cetini (što Lončar drţi vjerojatnim). On je također prigovorio Grefenauerovu "malom broju" Hrvata. Njegovo datiranje pada Salone prije Heraklija je nategnuto. Novaković srednjovjekovnu Srbiju na osnovu 30. glave smješta u zaleđe Duklje, Travunije i Zahumlja, no njenu granicu s Hrvatskom smješta previše na zapad, na prostor hrvatskih ţupanija Imotski, Livno i Pliva. NIKOLA JAKŠIĆ Jakšić prihvaća i dopunjava Novakovićevo čitanje priče o padu Salone te ga osvjetljava s geostrateške strane. Oba drţe prvi izvještaj o padu salone istinitijim zbog dobre upućenosti u lokalnu topografiju. Kad neimenovanu rijeku poistovjetimo s Cetinom (a ne Dunavom) čitava priča postaje razumljiva. B. FERJANĈIĆ Od suvremenih tumača Ferjančić je najbliţi Grafenaueru, te se razlikuje samo na ponekom mjestu. Ferjančić ne sumnja kako je izvještaj o seobi točan pa bi Slaveni dakle došli u dva vala, oba za vrijeme Heraklija. Prvi val je zajedno s Avarima porušio dalmatinske gradove, a u drugom su došli Hrvati i Srbi i naselili su se u Dalmaciji nakon hrvatske pobjede nad Avarima. FRANCIS DVORNIK Dvornik je podrobnije rasvijetlio odnose i događaje na širem području Bijele Hrvatske, on iznosi istočni put kojim bi Hrvati došli i skladno ga povezuje s vijestima iz De administrando imperio. Po Dvorniku bi 30. glava, s obzirom na Bijelu Hrvatsku, nastala nakon 955. Dvornik nepostojanje Heraklija u 30. glavi tumači time što su ga Hrvati bez straha ispustili iz priče, a u 31. glavi se naglašava zahtjev za bizantskim vrhovništvom nad Hrvatskom pa je razumljivo isticanje Heraklija. Po njegovoj varijanti hrvatskog puta na more to se odvijalo od Karpata prema bizantskim posjedima koji graniče s Dalmacijom, a najpogodnije vrijeme bi bilo oko 626.

20. 20 Hrvati su pod Franke došli nakon mira u Königshofenu 803., kad je završen rat s Bizantom, a ugovor je potvrđen 812. u Aachenu. Opis 30. glave vjerojatno je Koceljeva borba protiv Hrvata 876. (još Šišić). Kod pokrštenja Hrvata, istina je kako je s Francima kršćanstvo pustilo duboki korijen, ali nije s njima počelo što pokazuju dvije činjenice:  hrvatska crkva ne poznaje franački sustav posjedničkih crkava koji je uveden u svim zemljama gdje su misionarili Franci  hrvatska crkva nije priključena akvilejskoj ili salzburškoj provinciji, već ima svoju biskupiju u Ninu, izravno podređenu Rimu. H. KUNSTMAN Kunstman je pokušao dokazati kako Slaveni nisu selili sa sjevera na jug, već obrnuto. Dokaz mu je nit etnoetimologija, ali pri tome zanemaruje malobrojne povijesne iskaze o seobi. Kunstman Bijelu Hrvatsku smješta u Karantaniju, i time odbacuje teorije o pradomovini u Poljskoj i sjevernoj Ĉeškoj, a time i dolazak sa sjevera na jug. No pri tome je zanemario smještaj Bijele Hrvatske s one strane Mađarske, činjenicu da je napadaju Pečenezi, i to što graniče s nekrštenim Srbima. RADOSLAV KATIĈIĆ Katičićevo opće mišljenje je kako se mnoge stvari lakše razumiju ako se Porfirogenetov izvještaj prihvati kao istinit. On nastoji pronaći vanjske potvrde njegovu izvještaju. Katičić zastupa klasičnu tezu o padu Salone 614. pod naletom Avara i Slavena te o hrvatskom rušenju avarske vlasti u Dalmaciji uz neku vrstu sporazuma s Bizantom. Dvjesto godina bez vijesti o Hrvatima, po Katičiću je samo potvrda neke vrste njihova pakta s Bizantom. Federati se u 7. i 8. st. ponašaju prema dogovoru – uklonili su avarsku opasnost i gradove su ostavili na miru pa nema potrebe za vijestima. Na takvo stanje ukazivalo bi i pisanje Tome Arhiđakona. Time postaju razumljiva i crkvena pitanja – federati su oslobođeni religiozne discipline i crkvenog poreza pa prava kristijanizacija počinje tek s uspostavom kneţevine franačkog tipa, no time se ne odbacuju vijesti o ranijim pokušajima. Franački pisci Hrvate ne zovu nacionalnim imenom što Katičić objašnjava time što je 812. Hrvatska ostala na franačkoj strani. Francima podloţni vladari u Dalmaciji izraţavali su svoju vlast naslovom dux Croatorum, prizivajući se na prvotni ugovor s Heraklijem, a u franačkom sustavu vlasti sasvim je dovoljno dux Dalmatiae ili dux Sclavorum. Što se tiče krštenja, ono je arheološki potvrđeno tek u 9. st. pa se po Katičiću Porfirogenetova vijest odnosi na obnovu salonitanske crkve, a konačna kristijanizacija u Hrvatskoj povezana je s vremenom najvećeg franačkog utjecaja. U procjeni starijih mišljenja, Katičić drţi kako je odbacivanje drugog izvještaja kod Hauptmanna, Grafenauera i Nade Klaić jednostrano, a Margetićeva hipoteza je još jedan korak dalje. Margetić drţi kako se smije oslanjati samo na opis u 30. glavi, a odbacuje njegov kontekst po kojem je hrvatsko doseljavanje slijedilo ubrzo nakon pada Salone i povezuje ga s avarskim ratovima Karla Velikog. Prvo mjesto Hrvata u bizantskom protokolu, ispred ostalih jadranskih Slavena, po Katičiću se moţe objasniti jedino okolnostima naseljavanja kako ih opisuje Porfirogenet. Kasnije, u doba Bazilija I., srbi su za Bizant imali veću vaţnost, pa je hrvatsko prvenstvo moralo potjecati iz vremena Heraklija te je zadrţano i u promijenjenim prilikama. Katičić je uočio nekoliko doslovnih podudarnosti između Tome i Porfirogeneta, što ukazuje na zajedničke izvore starije od obojice. Tomin izvještaj o Hrvatima/Gotima, rušenje Salone i naseljavanje Splita Katičić je naveo da progovori smislenim i sadrţajnim jezikom. VLADIMIR KOŠĈAK Koščak iransku teoriju ocjenjuje više nego pukom hipotezom. Vjerujući Porfirogenetovu odvojenom dolasku Hrvata autor pretpostavlja kako su oni u krilu antskog plemenskog saveza odoljeli avarskom zakarpatskom naletu 562.-566. Za razliku od Grafenauera pretpostavlja jednokratnu hrvatsku seobu iz Zakarpaća, 620ih ili 630ih. Time su Bijeli Hrvati odoljeli avarskim naletima, a nisu pred njima pobjegli na jug kako je drţao Grafenauer. Odgovarajući tezama

21. 21 Margetića i Nade Klaić, Koščak je stvarao svoju viziju prvih hrvatskih stoljeća. Avari i Slaveni zauzeli su gotovu svu Dalmaciju 637.-638., a Hrvati su došli godinu poslije i zauzeli prostor od Karantanije do Epira. Pravilno drţi kako se u tamnim stoljećima skrivaju upravo oni Hrvati koju će se pojaviti u stoljeću svojih knezova. Odlikuje ga odlično poznavanje izvora i historiografije. Koščak drţi kako je Salona vjerojatno pala 637.-638., dok su dvije najveće neistine o Hrvatima u De administrando imperio Heraklijeva uloga pri pokrštenju i stalna podloţnost Bizantu, a obje su opovrgnute u samom spisu. Rečenica o ranijoj franačkoj vlasti nad Hrvatima moţe se razumjeti na tri načina:  to je bilo moguće u Panoniji (Ferjančić)  to bi bila Karantanija (Klaić).  to je anonimov zaključak (Suić, Koščak se slaţe). Koščak potpuno niječe teoriju Nade Klaić po kojoj bi anonimova sitna glosa od pet riječi bila jedina istina, a sve ostalo laţno. Odgovor na pitanje kada i odakle su došli Hrvati daju suglasno sve tri glave De administrando imperio, Toma Arhiđakon i papinska pisma iz 10. st. Imena sedmero braće bila bi alanska, dakle stara, a oko 800. imena su već slavenska. Grafenauerovu dataciju dolaska 622.-623. oborio je već Margetić, te vi po Koščaku Heraklijev poziv poslavenjenim "alansko-antskim" ratnicima stigao 638. A. N. STRATOS Po njemu je bizantski dvor potaknuo pobunu dvaju sarmatskih ili slavenskih plemena protiv Avara, pomogao im vojskom i naselio ih između Drača i Drave. Ona su pokorila zatečene Slavene, priznala bizantsko gospodstvo. Hrvati i dio Srba ubrzo su pokršteni, a sve se to dogodilo za cara Heraklija, između 626. i 640. Stratos ne shvaća zašto se prihvaća vijest o hrvatskom naseljenju za Heraklija, a odbacuje vijest o bizantskoj vrhovnoj vlasti. No podređenost se ne prihvaća, već je nameće jači pa ako su bili podloţni Avarima, ne znači automatski kako su bili podloţni i Bizantu. ZAKLJUĈAK U nastajanju djela uočavaju se dvije vremenski odijeljene namjene:  starija historiografska  mlađa diplomatsko-didaktička. Dalmatinska su poglavlja sastavljena od starijeg sloja, s nekoliko mlađih umetaka. Potpuno drugačija bi bila 30. glava. Priča o Hrvatima nalazi se u 30. i 31. glavi, a u širi kontekst ponajprije ulazi 29. glava. U prvom odlomku 29. glave govori se o slavensko-avarskom zauzeću Salone, a ista priča drugačijim riječima ponavlja se na početku 30. glave. Zatim slijedi opis hrvatskog dolaska i pobjede nad Avarima. Treća tematska cjelina te glave govori o odnosima Hrvata i Franaka. U 31. glavi još je jednom riječ o dolasku Hrvata, ovaj put na Heraklijev poziv.

22. 22 TOPOGRAFIJA STAROHRVATSKI SOLIN UVOD Starohrvatski Solin nastao je na rubu Salone, od Gospina otoka u Jadru do Sućurca i Putalja na kraju starog gradskog područja. Polazeći od samog jezika, Solin je riječ slavenskog porijekla, nastala na korijenu Salona. Pripovijest o osvajanju ovog grada moţe se naći kod Popa Dukljanina (Goti i Slaveni), Konstantina Porfirogeneta (Avari i Slaveni), Tome Arhiđakona (čak spominje Hrvate). Prema njima to se zbilo u 1. pol. 7. st. Pad Salone označava početak nove povijesne epohe s novim ţivljem koji će postati glavnim etničkim predstavnikom Dalmacije srednjeg vijeka i nosiocem nove kulture. Hrvati, nenavikli na urbani način ţivota, naseljavaju se na obliţnjim brdima uz rijeku Jadro, obnavljajući ţivot rimskih villa rustica, a nakon pokrštavanja grade svoje crkvice na ranokršćanskim kompleksima adaptirajući već postojeći prostor. Ranosrednjovjekovna izgradnja na prostoru Solina počinje od 9. st. Dakle, starohrvatski je Solin podignut na rubu stare Salone, a njegove granice idu od Gospina otoka u Jadru s vanjske strane gradskog zida do Sućurca i Putalja, na istoku je selo Prosik, na sjeveru Riţinice, na jugu poluotok Vranjic, te do kaštelanskog polja na zapadu. Na tom prostoru prvi knezovi vladarske obitelji Trpimirovića ustaljuju jedno od središta svoje kneţevine, u sklopu starohrvatske ţupanije Primorje (Parathalassia) zvane još i kliška po središtu, kastrumu Klis. U kliškom polju, solinskom Majdanu, Bijaćima i Podstrani već prvi Trpimirovići, Mislav (oko 835.-845.) i Trpimir (845.-864.), obnavljaju kasnoantičke ville rusticae kao svoja gospodarstva (curtis). O tome postoji već u 9. st. brojni pisani i arheološki izvori. Mnoge starokršćanske crkve doţivljavaju preinake, a dolina rijeke Jadro postaje okosnica oko koje se niţu kneţevske zaduţbine dinastije Trpimirovića. U Riţinicama sredinom 9. st. Trpimir uređuje starokršćanski sklop za benediktinski samostan. Preuređuje se kasnoantička crkva na Gradini. Gradi se crkva sv. Stjepana na otoku, a kompleks starokršćanske arhitekture se pregrađuje za benediktinski samostan i crkvu sv. Petra i Mojsija. Prestankom ranosrednjovjekovnog hrvatskog kraljevstva početkom 12. st., solinske crkve i samostani prelaze u vlasništvo splitske nadbiskupije. IZVORI  Liber pontificialis, u njemu saznajemo o prijenosu kostiju mučenika iz Dalmacije i Istre u Rim  Konstantin VII. Porfirogenet, De administrando imperio, govori o ostacima antičkih građevina u Saloni, pad Salone 614.  Toma Arhiđakon, Historia salonitana, opisuje povijest Solina i Splita, salonitanske i splitske crkve do1266., pad Salone 614.  Korčulanski kodeks iz 12. st. (oko 1130.)

23. 23  Kartular samostana sv. Stjepana u Splitu (13. st.) LOKALITETI SV. JURAJ NA PUTALJU U KAŠTEL SUĆURCU4 Lokalitet Putalj na juţnim padinama Kozjaka naseljen je od prapovijesti (Iliri), a dolaskom Hrvata u 7. st. ovaj prostor postaje territorium regale tj. zemlja hrvatskih vladara. Crkvu sv. Jurja podigao je knez Mislav u 1. pol. 9. st. (839.) i obdario ju je posjedima u Laţanama i Tugarima u Poljicama. Mislavova isprava nije sačuvana, a za nju znamo iz Trpimirove darovnice izdane 4. oţujka 852. u Bijaćima. Trpimir poklanja crkvu sv. Jurja zajedno sa svim posjedima te crkve splitskom nadbiskupu Petru kao protuuslugu što mu je ovaj posudio srebro za izradu crkvenog posuđa. To je bio najvaţniji posjed splitskog nadbiskupa. Granice tog posjeda crkve označene su i u Zvonimirovoj ispravi iz 1075. To je zanijekao ninski biskup Aldefred tvrdeći kako to nije posjed splitske crkve nego joj je samo dan na privremeno uţivanje. Tako nastaje spor kojeg 892. Muncimir (892.- 910.), "po milosti boţjoj vladar Hrvata", rješava u korist splitske crkve (ispred sv. Marte u Bijaćima). Crkva iz 9. st. nije sačuvana, ne zna joj se oblik, porušena je početkom 17. st., a kasniji je oblik dobila 1927. Apsida iz kasnog srednjeg vijeka (obnovljena) je pravokutna oblika s krovom na dvije vode. Ispred crkve su otkriveni grobovi koje Karaman datira od 11. st. pa do kasnog srednjeg vijeka (12.-15. st.). Orijentirani su istok-zapad. Sazidani su od kamenih ploča s poklopnicama. Etaţni grobovi su bili u tri sloja. Na pročelju, uzidano je 10 fragmenata pleterom ukrašenog namještaja stare crkve sv. Jurja. Ulomci su od mramora, vjerojatno donesenog iz ruševina Salone i dijelovi su oltarne pregrade, septuma. Imamo dva pilastra s troprutim pleterom. Na jednom su troprute kruţnice s trakama, a na drugom su troprute osmice (rijedak motiv – Italija) na čijem je vrhu kriţ sa četiri rozete (sličan plutej hrvatskih vladara). Pleterna plastika sv. Jurja je specifična pojava. Samo pojedini primjerci su slični onima iz Splita i Biskupije-Crkvine, te više pokazuju odlike Istre, Venecije, Akvileje. Stoga Tonči Burić veţe ovu skulpturu za Istru i sjevernu Italiju, a kronološki je smješta u 1. pol. 9. st. što se podudara sa dokumentima. On misli kako su je izradili talijanski majstori, najvjerojatnije iz Aquileje. Burić je u nekoliko kampanja (1988., 1991.-1995.) potpuno istraţio crkvu i groblje oko nje. Prema njemu rušenje starokršćanskog kompleksa na Putalju u avarsko-slavenskim provalama tijekom 1. pol. 7. st. označava kraj kasne antike na tom lokalitetu. Najranija stoljeća srednjeg vijeka, 7. i 8. st., nisu ostavila arheoloških tragova, a početku 9. st. pripada osam starohrvatskih grobova. U to doba obnavlja se crkva u kasnoantičkim gabaritima, a to potvrđuju darovnica kneza Trpimira (4. oţujka 852.) i ostaci kamenog crkvenog namještaja. Burić smatra kako je crkvu dao obnoviti Trpimirov otac, knez Mislav. Krajem 11. i početkom 12. st. oko crkve se počinje formirati novo groblje. Istraţeno je ukupno 278 grobova (zajedno s onima koje je istraţio Bulić 1926., te uzevši u obzir neistraţeni prostor, moţe se pretpostaviti kako je bilo oko 400 grobova). Stariji, donji sloj grobova (80 grobova) datiran je u 12. i 13. st., a mlađi u 14. i 15. st. 4 Sućurac dolazi od lat. sut + ime sveca = sveti Juraj → Sućuraj → Sućurac. Putalj možda dolazi od lat. puteus – bunar.

24. 24 SUSTJEPAN U KAŠTEL SUĆURCU Sustjepan je mali poluotok zapadno od Kaštel Sućurca čije ime upućuje na sveto mjesto posvećeno sv. Stjepanu, no ne zna se točna lokacija crkve. U antičko doba tu je bio mauzolej s kriptom s tri sarkofaga, a kasnije se sigurno gradi trobrodna crkva. Ovaj lokalitet se povezuje s nalazom luka oltarne pregrade (slika desno). Taj luk je pronađen 1935. kao spolium u jednoj kuli u Kaštel Sućurcu. On pripada najstarijim ranosrednjovjekovnim spomenicima naših krajeva. U presjeku je osmerokutni, a tri prednje stranice su dekorirane. Gornja strana je ukrašena kukama, a donja listovima palme. Na prednjoj strani je natpis (rombičan oblik slova o). Po Gunjači luk je namijenjen za katedralu u Splitu, ali dospijeva ovdje (u Kaštel Sućurac). Karaman i Bulić ga datiraju u 8., a Katić u 9. st. Miho Barada ga datira na kraj 7. st. jer ga povezuje sa sarkofagom Ivana Ravenjanina (po slovima i dekoraciji). On, na osnovu Tome Arhiđakona i Konstantina Porfirogeneta, drţi kako luk potječe iz crkve koju obnavlja biskup Ivan Ravenjanin u 2. pol. 7. st. SV. MIHOVIL "DE ARENA" ILI "DE SLANO" Ova je crkva poznata jedino iz povijesnih izvora. Prvi put se spominje 9. veljača 994. kad se govori kako je neki bugarski plemić Pinčo, rođak bugarskog cara Samuila, pribjegao te se sklonio kod hrvatskog vladara Stjepana Drţislava koji mu je poklonio neke posjede. On tada podiţe crkvu posvećenu sv. Mihovilu, sv. Petru i sv. Martinu, a Drţislav mu dopušta da za izgradnju upotrijebi kamenje iz ruševina obliţnjeg teatra. Šišić i Karaman smatraju izvor falsificiranim, a Lučić, Rački i Katić ih drţe za kasnije prerađene prijepise. RIŢINICE Riţinice se nalaze sjeveroistočno od Solina, na granici solinskog i kliškog područja, zapadno od starog puta Solin-Klis-Muć. Otkriće ovog lokaliteta potaknuo je slučajan nalaz dijela zabata oltarne pregrade s natpisom pro duce Trepime(ro) 1891. u polju između Klisa i Solina. Ovaj nalaz je Buliću bio putokaz za ubiciranje samostana koji je podigao Trpimir (845.-864.). Trpimir je bio poboţan vladar, u dobrim odnosima sa splitskim nadbiskupom Petrom, za spas svoje duše sagradio je samostan i doveo zbor redovnika (to znamo iz njegove darovnice). Na njegovom je dvoru oko 846.-848. boravio čuveni benediktinski redovnik Gottschalk, koji je bio prognan zbog učenja o predestinaciji. Samostan istraţuje društvo Bihać 1895./96., 1898., 1908. (slika lijevo). Ovaj prvi benediktinski samostan u našim krajevima sastojao se od jednobrodne crkve orijentirane sjever-jug i opkoljene s više zgrada. Crkva je jednobrodna sa širokom polukruţnom apsidom, duţine 16 m i širine 7,4 m. Prostor prezbiterija od prostora namijenjenog vjernicima dijelila je oltarna pregrada (septum). Sve je vrlo malih dimenzija što upućuje kako je bila namijenjena vršenju samostanskog bogosluţja redovnika. Dyggve je smatrao kako je tu prvotno bila villa rustica, pa oratorij dok ju u 9. st. nije obnovio Trpimir i adaptirao postavljanjem oltarne pregrade. Zapadno od crkve bile su dvije prostorije. U jednoj je bila kuhinja na što upućuju ulomci srednjovjekovne keramike i ugljena, fragmenti zemljane posude sa soljenim maslinama. Prostorija

25. 25 uz istočni zid crkve kao da je bila pogrebna kapela – u njoj su pronađena dva zidana groba pokrivena pločama razbijenih rimskih sarkofaga. Grobovi su pronađeni i u samoj crkvi i ispred nje, s juţne strane (sjever-jug). Pronađeno je 10 čitavih starohrvatskih grobova, ovalnog oblika, ograđenih pločama oko tijela pokojnika i prekrivenih kamenim pločama što ukazuje na kontinuitet pokapanja. Osim jednog pršljena, većina predmeta je ukrasne namjene, a prevladavaju naušnice (obične karičice, jednojagodne naušnice, par sljepoočničarki, trojagodna naušnica) i prstenje. U samoj crkvi nađeni su dijelovi oltarne pregrade (pilastri, pluteji s motivom prepleta krugova i kvadrata), među ostalima i dio trokutnog zabata (tegurija) koji je stajao nad ulazom u svetište (slika lijevo). U donjem, lučnom dijelu teče natpis pro duce Trepime(ro) – za kneza Trpimira. Natpis je naboţnog, a ne posvetnog karaktera. Na fragmentu je vidljiv dio repa pauna (dugi rep u obliku riblje kosti)., koji su bili nasuprotno postavljeni sa strane kriţa u sredini i ukrašavali su središnje polje zabata (sličan je nađen u sv. Marti u Bijaćima). Uz rub je motiv kuke i kimation. Zabat se datira u 9. st. Jelić, Krţanić, Barač i Vasić interpretiraju kompleks u Riţinicama kao utvrđeni dvor hrvatskih vladara s pogrebnom kapelom. Jelićev je argument kako je crkva mala za samostansku bogomolju, a grobovi u njoj kao i natpis koji je pogrebnog, a ne posvetnog karaktera određuju je kao pogrebnu kapelu u kojoj je moţda sahranjen i Trpimir. Ovdje je najvjerojatnije bio benediktinski samostanski kompleks kojeg spominje Trpimirova darovnica iz 852., te starokršćanski samostanski kompleks preuređen u predromaničku samostansku crkvu predstavlja početak samostanskog ţivota u starohrvatsko doba. GOSPIN OTOK U SOLINU (SV. STJEPAN) Sv. Stjepan Gospin otok se nalazi na rijeci Jadro, na mjestu gdje se više rukavaca rijeke ulijevalo u more stvarajući deltu sa 13 otočića. Gospin otok je najveći. S njegove juţne strane u antičko i ranosrednjovjekovno doba prolazila je komunikacija iz Traguriona za Aspalatos i Epetion. Otok je danas povezan s kopnom Gospinim mostom na četiri luka. Dyggve pretpostavlja kako su otok, nakon uništenja Salone u 7. st., novopridošli Hrvati iskoristili kao prvu naseobinu. U središte pozornosti Otok dolazi krajem 19. st. kada je don Frano Bulić pronašao sarkofag kraljice Jelene i crkvu sv. Stjepana (on je mislio kako je to crkva sv. Marije). Prilikom kopanja temelja za zvonik 1880. Gospe od Otoka naišlo se na zidove starohrvatske crkve. Istraţivanja su započela 1898. od strane Bulića i Društva Bihać uz sjeverni bočni zid crkve (slika lijevo). Zbog plitkog tla (10-15 cm), u samo nekoliko dana otkriveni su

26. 26 temelji starohrvatske crkve cijelom površinom. Sva su tri broda taracirana (ţbuka, pijesak i stučena opeka). Crkva je mala bazilika sa tri lađe međusobno odijeljene sa tri para četverokutnih zidanih pilona. Cijela bazilika je dugačka 23, a široka 10 m. Bazilika je poloţena u smjeru istok-zapad. U unutrašnjosti su zidovi bili ojačani kontraforima, a izvana su bili raščlanjeni lezenama (kontrafori se poklapaju sa pilonima, ali se ne poklapaju sa lezenama). Istočni dio iznutra završava polukruţnom apsidom, dok je izvana pravokutna. Dva para pilona, bliţe apsidi, podupirali su kupolu četverokutna izgleda (slično sv. Eufemija, sv. Nikola u Velom Varošu u Splitu, sv. Barbara u Trogiru). Do ulaza se nalazio narteks, na njega se nastavljao atrij u čijem je sjevernom dijelu bio sarkofag na suhozidnom zidiću. Ispred atrija bio je prostor raščlanjen u dva dijela. Po Buliću istočni je dio bila krstionica, a sjeverni zvonik, dok Dyggveu drţi kako je bilo obrnuto. Na dubini od 30 cm u lijevom prostoru atrija nađen je sarkofag kraljice Jelene (976., slika desno). Uz 90 ulomaka sarkofaga koji su pokazivali tragove paljevine, nađeno je pepela, tri noţa te ribljih i ţivotinjskih kostiju. Natpis na sarkofagu kao izvor prvog reda, značajan je jer je pomogao popuniti praznine u genealogiji hrvatske narodne dinastije, a precizan datum je vaţan i za datiranje trobrodnih bazilika sa kupolom i kamenog pleternog namještaja. Za kraljicu Jelenu se zna iz vijesti Tome Arhiđakona gdje se spominje kako je sagradila i obdarila crkve sv. Stjepana i sv. Marije. Ona je 976. sahranjena, a bila je ţena kralja Mihajla Krešimira I. i majka Stjepana I. Drţislava. Sv. Marija (?) Ispod pločnika današnje crkve Blaţene Djevice Marije Dyggve je otkrio ostatke starije crkve, po njemu istovremene s bazilikom. To je bila mala jednobrodna crkva s pravokutnom apsidom i velikim predvorjem. On i Karaman smatraju kako je to crkva sv. Marije, a ona otkopana 1898. sv. Stjepan, mauzolej hrvatskih kraljeva. Dyggve je iznio tezu kako se radi o dvostrukoj crkvi, kasnoj replici paralelnih građevina u Saloni (sv. Stjepan bi bila grobišna crkva hrvatskih kraljeva, a sv. Marija zborna kongregacijska crkva). Godine 1972. ponovno se istraţivalo pod vodstvom Ţeljka Rapanića i Dušana Jelovine oko i u sadašnjoj ţupnoj crkvi (slika desno). Kako ostaci zidova ne pokazuju elemente 10. st., po njima je u 10. st. postojala samo jedna crkva i to mauzolej hrvatskih kraljeva – sv. Stjepan, a druga crkva je izgrađena u 17. st., nakon odlaska Turaka (to bi bila sv. Marija). Ona je izgorjela 1875. Tako je pobijena teza o geminama na Otoku, ali nije riješeno pitanje crkve sv. Marije koja se spominje u srednjovjekovnim spisima.5 5 Po Rapaniću i Jelovini to bi mogla biti crkva na Gradini.

27. 27 Grobovi U atriju i narteksu bazilike, na istom mjestu gdje je pronađen sarkofag kraljice Jelene, kao i s vanjske strane bazilike, otkriveno je ukupno još 26 grobova u kojima nije bilo priloga. Svi ovi grobovi, osim jednog, načinjeni su od kamenih ploča obzidanih naokolo. Jedino je jedan grob (br. 15), koji se nalazio ispod polomljenog sarkofaga kraljice Jelene, bio izrađen od opeka. Po mišljenju F. Bulića ovaj grob je iz rimskog vremena, dok su svi ostali iz dosta kasnijeg razdoblja. CRKVA NA GRADINI Gradina leţi na desnoj obali rijeke Jadro. To je utvrda trapezoidnog oblika sa četiri kule u kutovima. Sagrađena je u kasnom srednjem vijeku. U sjeveroistočnom dijelu građevine pronađeni su ostaci crkve neobična tlocrta. Lokalitet se istraţivao 1909.-1911., 1923.-1925. i 1925.-1927. (društvo Bihać). Godine 1924. otkriveni su temelji crkve, a crkva je 1926. otkopana u cjelini. Crkva na Gradini je građevina centralnog tipa u obliku nepravilnog kvadrata (12 x 15 m). Na istočnoj strani se nalazi svetište s tri apside. Središnja ima pet polukruţnih niša, polukruţna je i veća je od ostalih. Crkva je djelomično leţala na zidovima neke starije rimske zgrade. Centralni prostor crkve čini osam stupova poredanih u obliku oktogona, sa četiri stupa u kutovima kvadrata. Stupovi su drţali centralnu kupolu, a stupovi u kutovima imali su ulogu rasterećenja pritiska tambura kupole. Svi stupovi su iz rimskog doba. Izrađeni su od egipatskog granita, no samo su dva nađena u građevini. Kapitele Weigand i Karaman datiraju u 2. pol. 11. st. U predvorju uz zapadno pročelje bio je prostor za pokapanje koji je naknadno pridodan crkvi, dok je ona još bila u funkciji (12. st.). Katić je pretpostavljao kako jedan od grobova pripada sultanovoj kćeri Mihri Mah i kako je moţda crkva bila pretvorena u dţamiju. Bulić je smatrao kako je ovo crkva sv. Petra u kojoj je 1075. okrunjen Zvonimir. Ţeljko Rapanić i Dušan Jelovina smatraju kako bi to mogla biti crkva sv. Marije koja se spominje u srednjovjekovnim spisima. Jerko Marasović je u doktorskoj disertaciji pretpostavio izvorni oblik. Stupovi su u centralnom, oktogonalnom prostoru bili povezani lukovima, i nosili su tambur s kupolom. Sistem svodova između tambura i zida gdje su postavljena četiri stupa horizontalno je prenosio pritisak kupole na zidove crkve. Zaključuje se kako je nastala u 6. st. na izmaku ţivota stare Salone po uzoru na forme Justinijanova doba. Kasnije, u srednjem vijeku, na prijelazu u 11. st. bila je obnovljena te joj je pridodan pravokutni narteks sa starohrvatskim namještajem. Najvjerojatnije stradala 1242., za provale Tatara. CRKVA SV. PETRA I MOJSIJA (ŠUPLJA CRKVA) Crkva se nalazi na desnoj obali Jadra, sjeveroistočno od Gospina otoka. Prva probna iskopavanja započela su 1927., a sustavna 1931. (društvo Bihać i Dyggve). Pronađeni su ostaci najveće starohrvatske bazilike na području Solina. Crkva je sagrađena na ostacima ranokršćanske cemeterijalne bazilike (slika lijevo). Bila je velikih dimenzija 26,3 x 13,6 m. Pet pari stupova dijelilo je baziliku na tri broda. Raščlanjena je lezenama, a moţda je unutrašnjost bila presvođena. Na istočnoj vanjskoj strani bazilika je ravna, a iznutra srednji brod završava kvadratnom apsidom gdje se nad oltarom dizao ciborij, dok

28. 28 pobočni brodovi završavaju polukruţnim apsidama. Sa zapadne strane je uţi narteks sa zvonikom i stubištem na juţnoj strani. To je trobrodna troapsidna crkva, a najsličnija joj je crkva sv. Nediljice u Zadru. Datira oko sredine 11. st., a vjerojatno ju je podigao hrvatski vladar. Imala je i tri oltara, u svakoj apsidi po jedan. Prezbiterij je bio odijeljen oltarnom pregradom (slika gore) koja se nalazila iza četvrtog reda stupova u cijeloj širini bazilike. Pregrada je imala tri ulaza sa tri zabata (svaki brod je imao poseban ulaz u prezbiterij). Na zabatu je kriţ, sa strana dva pauna, na luku je natpis: "Presveti Petre primi dar časnog Mojsije sluge tvoga". Ovdje je kralj Dmitar Zvonimir početkom listopada 1075. primio krunu od legata apostolske stolice Gebizona i zakleo se na vjernost papi Grguru VII. Pronađeni su i dijelovi ciborija. Lik ţivotinje pokazuje sličnost sa ciborijem prokonzula Grgura iz Zadra. Najinteresantnija su četiri fragmenta pluteja s prikazima ljudskog lika. Na jednom fragmentu prikazana je glava Krista s aureolom, na drugom glava bradata muškarca s velikim (ne nije ono što se mislili!) bademastim očima, na trećem je sačuvan gornji dio glave i natpis S MOISE(S), a na četvrtom je prikaz nogu nekog lika i donji rub haljina s naborima. Dyggve smatra kako su ploče iz splitske krstionice pluteji oltarne pregrade iz ove crkve, i da lik vladara prikazuje kralja Zvonimira. Drugi autori drţe kako te ploče ne pripadaju toj crkvi, već su samo rad iste radionice. Ova opatija je bila monasterium regale, usko vezana uz hrvatski vladarski dvor što potvrđuju diplomatički izvori koji samostanske opate spominju u kraljevoj pratnji. Prvi povijesni dokument o samostanskoj crkvi je darovnica Petra Krešimira IV. iz 1069. GROBLJA • Gajine – uz Glavičine najstarija starohrvatska nekropola 9.-11. st. na ovom prostoru • Glavčine-Mravinci – uz Gajine najstarija starohrvatska nekropola 9.-11. st. na ovom prostoru • Majdan – najvaţnija nekropola • Zapadna salonitanska nekropola • Crkvine-Ilijino vrelo • Groblje kod Rike GAJINE U KAŠTEL SUĆURCU Uz Glavičine u Mravincima, nekropola na poloţaju Gajine, na sjeverozapadnoj strani Kaštel- Sućurca je najstarija nekropola starohrvatskog doba na ovom prostoru. Nalazi iz grobova se datiraju od 9. do 11. st. kada prestaje pokapanje na ovom mjestu, a nastavlja se od 11. st. oko ţupne crkve sv. Juraja na Putalju. Na ovom je poloţaju ukupno otkopano preko 160 grobova. U otkrivenim grobovima bio je uglavnom po jedan kostur poloţen glavom na zapadu (gledajući na istok). Grobovi su načinjeni od nepravilnih vapnenastih plača, a i dna su im bila popločana tanjim pločicama. Od priloga u njima

29. 29 nalazilo se raznih naušnica (obične karičice i jednojagodne naušnice, par velikih sljepoočničarki sa jagodama u obliku badema), prstenja, probušenog rimskog novca… Sve predmete je otkupilo društvo Bihać. U jednom su grobu nađena dva jaja kod nogu pokojnika (Karaman misli kako je običaj stavljanja jaja u grob kao popudbine na drugi svijet poganskog karaktera). Groblje se protezalo od istoka na zapad na prostoru dugom 120 m, a širokom 25 m, i predstavlja tipično starohrvatsko groblje na redove. GLAVIĈINE-MRAVINCE Ispod sela Mravinaca iznad Solina, na poloţaju Glavičine, slučajno je 1937. otkrivena starohrvatska nekropola. Iduće godine društvo Bihać (Društvo za istraţivanje domaće povijesti) poduzelo je arheološko istraţivanje pod vodstvom Ljube Karamana. Ukupno je otkriveno i istraţeno 115 grobova, koji su bili gusto poredani i orijentirani uglavnom prema istoku (tipično groblje na redove). Juţno od toga 1939. je otkopano još 15 grobova. Pokojnici su bili sahranjivani u zemlju u jednostavnim grobovima oblika nepravilnog pravokutnika jer su suţeni kod nogu, a u srednjem dijelu su izbočeni pa se pribliţavaju ovalu. Grobovi su izgrađeni od nepravilnog kamenja (niz kamenih klinova oko mrtvaca, i nekoliko većih i plosnatih ploča kao grobni poklopac). Dubina grobova bila je dosta mala (oko 50 cm). U grobovima je bio samo jedan mrtvac, a samo u nekoliko (11 grobova) bilo je više ukopanih. Otkrivena su i dva dvojna groba, jedan pored drugog ili jedan iznad drugog. Svi mrtvaci su leţali na leđima ispruţenih nogu i ruku niz tijelo. Nađeno je u grobovima ukupno 105 raznih predmeta, od čega je najbrojniji nakit, naušnice i prstenje. Naušnica je sveukupno nađeno 68 komada (jednostavnih karičica, S-karičica, karičica s koljencima, jednojagodne naušnice, četverojagodne naušnice). Bilo je i mnogo prstenja (26, prevladavaju jednostavni oblici). Ostale nalaze čine: jedan ţeljezni noţ, sedam brončanih ukrasnih pločica (aplika), jedan glineni pršljen i ljuska jajeta. Nekropola se datira u 9. i 10. st. SOLIN-MAJDAN Nedaleko od izvora rijeke Jadro, na poloţaju Majdan, radnici cementare su se 1933. naišli na starohrvatske grobove. Tom je prilikom uništeno mnogo grobova (oko 100). Dio predmeta iz tih grobova, naušnica i drugog nakita pokupljen je od radnika i predan društvu Bihać. Sljedeće je godine društvo Bihać na još nedirnutom terenu počelo arheološka istraţivanja. Na terasi, ispred ostataka ville rustice omeđene s istočne strane zidom, s juţne rubom terase s oblim nišama i latrinom otkopano je 26 starohrvatskih grobova. Groblje je bilo u dva sloja, orijentirano od zapada prema istoku, poredani su više ili manje u pravilne redove. Grobovi su rađeni u obliku nepravilnog pravokutnika, suţeni na krajevima, a izbočeni u središnjem dijelu tako da se pribliţavaju ovalu. Zidani su od nepravilnog kamenja vezanog glinom, a pokriveni su pravilnijim pločama. Od nalaza su pronađeni: dva para naušnica s filigranski izrađenom jagodom od čistog zlata, od srebra (četiri para s jednom jagodom i jedan par s četiri jagode), ogrlica od osam pozlaćenih privjesaka, prstenje. Ovo je najbogatija starohrvatska nekropola ovog kraja. Datira se od 9. do 11. st. Osim grobova s nakitom pronađeni su i fragmenti starohrvatskog crkvenog namještaja ukrašeni pleternom ornamentikom koji se datiraju u 2. pol. 11. st.

Skripta srednjovjekovna nacionalna arheologija

Skripta srednjovjekovna nacionalna arheologija

Skripta srednjovjekovna nacionalna arheologija

Recomendados

Más contenido relacionado

Was ist angesagt?

Was ist angesagt?(20)

Similar a Skripta srednjovjekovna nacionalna arheologija

Similar a Skripta srednjovjekovna nacionalna arheologija(20)

Más de Martina Matijaško

Más de Martina Matijaško(20)

Skripta srednjovjekovna nacionalna arheologija