1. LICA:
ANKA-Špirova majka
JOZO-Špirov otac
ŠPIRO-sin (6. razred osnovne škole)
TONKA-Špirova mlaĎa sestra
DJED NIKO-Špirov djed
TRIFONA-Špirova baba
(Špiro stavlja slušalice na uši i hodajući po svojoj sobi govori glasno. Na stolu se nalazi pored
razbacanih knjiga, lap top i mobitel. Dok Špiro priča u sobi ulaze i izlaze, redom, Špirova mati, sestra,
mlaĎi brat, mašući rukama, prijeteći i " vičući" bez glasa. Čuje se samo Špirov monolog, dok ostali
mimikom bez glasa pokušavaju dozvati Špira i objasniti mu da treba pomoći u spremanju kuće. Špiro
nastavlja svoj monolog na obraćajući nikakvu pozornost na njih.)
ŠPIRO: Vrijeme je Božićnih blagdana, darivanja, vižitavanja, e...a za mene vi je ovo,
Bogu fala, vrijeme luftiranja mozga od ove bale libara i onijeh profešura. Eto pasa još
jedna godina, zbore-ko furija, a ja ni anci ne grinjam, jerbo dočekah ovo malo lufta od
škole, pa neka pasaju i dani i godine! Već su mi se počeli prištampavati špacakomini i
poštijeri, a i vatala me svako jutro neka deboleca kad bi u školu odio. A niko od famelje
ni anci suzu da pusti. Samo idu gore, dolje, uza skale, niza skale, tramakaju nekakve
kašune i ala pokvareni gramofoni predikaju po vas dan... Da mi je jadnome znat što
zbore, nešto mi se gube ovi radio valovi kad se oni primaknu...
(Pokazuje na slušalice)
(U kužini Anka viče na Joza, koji ulazi u kuću)
ANKA: Ajme, Jozo, a gdje si to pasao, a? Vazda li špariš kad se treba privatit rabote! Po
ure te čekamo, a ti bižigaješ novitade po pjacama kotorskim! Oli donijet onu kašetu s
lampionima sa šufita?
JOZO: A oli me liberat tijeh tvojih predika, uvatile me, jadna, one šjore u parlatinu...
ANKA: Ma nemo´, šjore zboriš...ajde pripreši malo, dofati onu kašetu s šufita! Ma ke si
se indurio tu ko kakva štapika, ajde pasaj!
2. JOZO: A što ti oni zgubidan ne dofati kašetu, a, a gdje je taj mulac a?
ANKA: Mulac? Ma nemo´ mulac! Koji mulac, što to zboriš jadan? A oli mu nisi ti ćaća,
beštijo salamastrana! Eno ga gore, u kamaru, švoja ona libra...
JOZO: Ma koja libra, jadna? Eno ti ga buzdi u onu škatulu od komjutora po vas dan, taj
ti neće ni osnovnu pasat.
ANKA: Ne, no će ka ćaća muto biti! Basta se njemu deventat u pravog profešura...ajde
donesi one lampione, pusti ti njega neka uči. Ne more on i učiti i rabotati.
(Špiro viri iza vrata)
JOZO: A evo ti ga mulac, galiot kotorski...odi odi ovamo da ti ćaća prozbori koju! Odi,
odi ovamo...
JOZO: E vidi moj Špiro, nisi ni go ni bos, ni gladan, vala ne fali ti ništa. Basta ti samo ta
libra da švojaš... i tu ćagu doma da doneseš...I makni tu skalameriju s uši dok zboriš sa
mnom!
ŠPIRO: Evo, ćale mili, evo...no znaš...ovdje su mi Božje zapovjedi...učim...
JOZO: A, što ti taj Bog urliče tako, evo ga i ja ovdje čujem, a? U moje vrijeme Bogu nije
trebalo pojačalo.
JOZO: E...sinko moj, ja sam u tvoje godine i rabotao i u školu i na sport odio...a nisam
ni gaća imao...a ova mladost danas sva krepana, ni anci da se ko motike privati... a ćaća
ti je i famelju ´ranio i u školu išo.
(Ulazi djed sa gomilom razglednica i bijelih kuverti)
DJED NIKO: Odi Špiro, odi kućo moja, odi. Evo sam ti sinko donio kartoline da notamo
prijateljima za blagdane. Evo, sinko moj, ima još dvije setemane do Božića, pa lijepo
onako destezo, sjedni i notaj prijateljima. Ti učiš te škole i znaš to fino notat, a zbori ti
mater da ćeš pasat u profešure.
ŠPIRO: A e djede, ja ću ti u 12 ura svima poslat s mobitela SMS poruke.
DJED NIKO: Što to zboriš, jadan sinko? Kakve SMS-ove u po ure po ponoći? Pritisnut
ćeš to vražje jedno puce i od jedne škrte rečenice napravit ćeš cijelu promenadu čestitki!
I svi će isto čitati? Ko da smo u ratno doba pa tamburamo da se okupi narod i čuje
novitade! Odi ti ovamo, kućo moja. Sjedi tu i notaj fino, onako od srca, nemo´ mi tu, po
pet žgembavih slova naškrabat na prešu, no fino notaj od srca mora biti od srca...
ŠPIRO: Ajme, ako treba toliko notat mogu ja to na meil poslat, a što zboriš na to djede?
Odma´ stigne i nema poštijera da nosi.
DJED NIKO: Bez poštijera...bez poštijera zboriš...tijem pucima ćemo blagdanske
čestitke slati, a? I vražjim škatulama...
3. (Tonka donosi veliku kutiju i spušta pored jelke)
DJED NIKO: A što nisi ti ovu kašetu spustio sa šufita, no ta mala seka to sama, a
zgubidane?
ŠPIRO: Ajme ljudi vidite što me strefi, beštima djed i mlati s ovom štapikom po
kužini...vidim ja koja je ura, pasah vi ja gore u kamaru.
(Djed mlateći štapom odlazi za Špirom u sobu)
( Špiro stade i raširi se ispred svog računala pazeći da mu djed ne udari štapom računalo)
ŠPIRO: Ajme samo da mi ovi laptop ne macoka onom štapikom, a mene ako potrefi,
potrefi!
DJED NIKO: Uzmi ove kartoline i notaj što ti rečem... i Franu ćeš isto tako notat i svima
iz škole...e tako fino, e sinko moj...
ŠPIRO: Notam, notam, evo sve lijepo peninom notam...
ŠPIRO: (tiho) Da mi je jadnom uteći, evo notam ove kartoline za moje kumpanjole iz
škole, ma neću skapulat od ove bruke...Pasa mi sve u vagum, i moji galiotski škerci i sve
žmorfije što sam činio...E, moj Špiro, e faco...
(Daje kartoline djedu i trči u svoju sobu. Zatvara vrata i zove redom sve svoje školske drugove na
mobitel)
ŠPIRO: Alo, Frano, ako ti ovijeh dana poštijer donese kakvu kartolinu odma´da si je
rasparao i bacio. Nemo to otvarat ili čitat! To ti je virus!
ŠPIRO: Alo, Ivo, ako ti ovijeh dana poštijer donese kakvu kartolinu odma´da si je
rasparao i bacio. Nemo to otvarat ili čitat! To ti je virus!
ŠPIRO: Alo, Tonći, .....To ti je virus!
(Čuje se glas majke)
ANKA: A´mo djeco, privatite se rabote. Treba okititi jelku prije Božića. Evo vam baluni,
a ja pasah u provištu uzet malo brašna i kvasca za priganice.
(Špiro silazi i pomaže kititi jelku sestri)
DJED NIKO: E sinko moj, ćagu da mi doneseš, jerbo ti nema kalende ove godine!
(Špiro se ukoči i preznoji, ali nekako odgovori)
ŠPIRO: Oću djede, oću...sutra, sutra će nam razrednik dati svjedodžbe...
4. DJED NIKO: Ela, ela, sinko, ne more se bez ćage famelja ´ranit. No ne znam ko će ti
ćagu dat kad se libra ne privaćaš?
TRIFONA: E moj Niko, ti mali ti po vas dan čini škerce po pjacama i kaletama. Oni
profešuri mu ni facu ne znaju, a kad doĎe doma samo buzdi u tu tamo vražju
škatulu,vrag je odnija!
ŠPIRO: Ajme, ta vražja stvar ti se zove kompjutor, nisu to maĎije, moja baba, no
tehničke naprave.
TRIFONA: Nemo´ ti meni-kompljuter, no mi po naški zbori i libra se privati, jerbo će ti
ona jadna mati išempijati od tebe i tvojih žmorfija“
DJED NIKO: Moja Trifona, njemu ti je vazda banja u glavu. Fasovat će on od matere i
ćaće, samo da te ocjene donese doma, fakin kotorski!
ŠPIRO: Jadan ja, evo mi pred očima kruže slike majke, oca, babe, djeda, razrednika...
neopravdanih... nekih jadnih dvojki... Ajme, one trojke, možda bi me malo spasile no ih
nema... ni anci jedna u oni dnevnik. Nije mi zbog onih škopacuna što me čekaju, no
ostah ja bez kalende, a treba kupit nove slušalice. Nije mi ni do novih slušalica toliko, no
mi ove stare propuštaju sve ove strašne predike i barufe po kući.
DJED NIKO: E, i što zboriš moj Špiro, oćemo li koji šold darivat za tu tvoju ćagu?
ŠPIRO: Djede, znaš....razrednik nije u školi, pa će našem razredu kasnije podijeliti te
svjedodžbe... možda ... a možda i neće ni podijeliti... znaš...ne dijele ti oni u školi tako
stalno te svjedodžbe...nekad daju, nekad ne... mi smo ti sad reformisani... pa.... znaš...
nije to kao u tvoje vrijeme... ali ja ti imam sve petice...sad to tako zovu... sve ocjene ti
sad zovu petice...po novom ja sam ti najbolji u školi...
TRIFONA: Ajme Niko, što zbori ova vražja beštija? Oli smo mi izmatufili, oli je pasalo
sve u vagum, moj Niko?
DJED NIKO: Trifona, peri te pjate i muči! A ti, odi sinko da te djed poljubi! Aa, to su te
školske novitade što su ovu jadnu djecu strefile! Odi moj meštre i kalendu da ti tvoj djed
da. Evo ti, kućo, ova metla i škovacijera pa pometi sve oko kuće sa svom tvojom balom
petica. Evo ti i ovi sić, uzmi kanavacu i bruškin, pa fino, po reformi, ofregaj te skale, a
onda ćeš pokupit i oni smet sa šufita.
ŠPIRO: Blagdanske gracije, glazba i veselje oko mene...Čistim i fregam...sve misleći gdje
li sam pogriješio?
Vjerovatno su i djedovi ušli u reformu!
