1. Smrt kao vrata
besmrtnosti
Çacénandana Swami

2. Smrt kao vrata besmrtnosti
Bazirano na seminaru
Çacénandana Swamija

3. Bazirano na seminaru
“Smrt kao vrata besmrtnosti”
Çacénandana Swamija
Autor: nepoznat
Lektura: Ragini
Prijelom: Léla
Crteži: “Smrt kao glavosječa” od
Alfreda Rethela iz 1851. godine (str.11),
“Mistički yogi napušta tijelo” (str. 20), te
“Samsara: Krug rođenja i smrti” od
BBT International (str.31)
2014. ožujak

4. Uvod
Želja nam je da vam pokušamo približiti tri intenzivna
dana tijekom kojih smo se družili sa vječnom nepoznanicom života, s onim što kažu da nam neprestano sjedi na našem lijevom ramenu, sa smrću. Seminar je u lipnju prošle godine vrlo stručno vodio Njegova Svetost Śrila Śacénandana Maharaja. Svatko od prisutnih prolazio je kroz svoje vlastite unutarnje spoznaje, individualno proživljavajući cijeli tok seminara. Iako je tema prikazana prvenstveno duboko analitički, prodirući u razne segmente ove tematike, sigurno je došla do dubine svačijeg srca stvarajući vrstu unutarnje katarze i osvješćivanja.
Krenuli smo od zapadnjačke perspektive i pogleda na smrt. Cijeli seminar bio je vrlo dinamičan, obogaćen slikom u vidu slajd-projekcija i kratkih filmskih video projekcija. Bilo je tematski odabranih pjesama, a također je potkrijepljen raznim stručno provedenim istraživanjima, podacima i iskustvima te tekstovima iz svakodnevnog tiska. Sve je bilo vrlo intenzivno i sudionici seminara mogli su aktivno sudjelovati, a uza sve je bila potrebna i visoka doza koncentracije.

5. Zapadnjački koncept smrti i umiranja, kao i svaki materijalistički koncept, izaziva rastuće unutarnje nezadovoljstvo i frustraciju. Sreća, postojao je i izlaz ka kojem smo se prirodno kretali. Bila je to besmrtnost koju nam nudi tradicija Istoka svojom duhovnošću i otvorenošću.
Želja i cilj Njegove Svetosti Śrila Śacénandana Swamija bila je zainteresirati nas, pomoći nam i učiniti nas sposobnim da savladamo rođenje i smrt u ovom životu te nas poučiti kako da postanemo besmrtna, vječna duša kojoj više nije potrebno ugledati ni ponovno rođenje niti smrt. Sada započnimo putovanje ka vratima besmrtnosti.

6. Smrt kao vrata besmrtnosti
U iščekivanju smo dijapozitiv projekcije. Zamišljeno je da smrt sama sebe predstavi vizualno, ali već na samom početku projektor “umire”. Odista, smrt to i čini, ne dozvoljava nam da zaboravimo njenu igru: “Kada ja nastupim, svim vašim dragim i dobro smišljenim projektima nije dozvoljeno da budu završeni.”
Smrt u kulturi Zapada
Na što prvo pomislite kad mislite o smrti? Postavljeno je pitanje koje budi reakcije publike: Želim živjeti! To se meni neće dogoditi. Ipak, dogodit će se i meni. Tuga, bol, žaljenje, nada, iznenađenje, strava, buđenje, avantura, posljednji izazov, vezanost, odvojenost, neznanje, tajna, oslobođenje, konačno, kraj. Tako puno izgubljenog vremena. Nada da ćemo biti spremni.
Pogled na smrt nekada...
Ljudi su do 18-og stoljeća uvijek računali sa smrću, gledali su na nju kao na oca, čak kao na prijatelja čije se postojanje prihvaćalo i mogla se dogoditi svakome, mladom,

7. sredovječnom ili starcu u svako doba. Početkom 19-og stoljeća dogodila se važna promjena u ljudskoj svijesti. Smrt postaje stravična, u potpunosti je neželjena i bolna. Goethe je pisao o ovom razumijevanju: “Svi mi znamo za smrt, ali kada se ona dogodi protumačimo je kao najnevjerojatniju i najneočekivaniju stvar koja iznenada postaje stvarnost. To je gotovo nemoguće, ali iznenada postaje stvarnost.” Ulazeći u tajne prirode u ljudima se budi želja da njome ovladaju. Međutim, smrt se nikada neće složiti u jednoj stvari, a to je da postane sluga čovječanstva. Mogli bismo reci da je ona jedna od posljednjih stvari kojima ne možemo vladati, već ona uvijek vlada nama. Uvijek dolazi nenajavljena i neplanirano. Njome nije moguće ovladati i zato ljudi ne žele znati niti misliti o njoj. U potpunosti je se plaše jer je njihov gospodar i u njenoj su vlasti.
... i danas
U današnjem društvu smrt možemo vidjeti u večernjim novostima, na TV-u, u krimićima, u nekakvim romantičnim verzijama ili ponekad na auto cesti. Međutim, to nas ne šokira zato što se to neće dogoditi nama, što je donekle i istina. Danas većina ljudi umire u krevetu, ali ne vlastitom. Umiru u bolnicama, u vozilima hitne pomoći ili u staračkim domovima. Od 10 njih 7-8 umire u tuđem krevetu i uglavnom potpuno sami, bez ikoga bliskog ili dragog. Ljudi umiru u velikom očaju. Moderno se društvo toliko boji smrti i doživljavajući je kao jedinog suparnika materijalnom razvoju donekle je uspjelo u pokušaju da

8. je zgura ispod tepiha. Ali to je nemoguće. Ljudi umiru veličanstvenom smrću bez ikakvih priprema ili barem razmišljanja o njoj. To je najveći paradoks ljudskog društva jer je čovjek jedino biće koje zna da će umrijeti i jedino koje se može pripremiti za smrt Međutim, ne postoji ništa na svijetu za što smo manje pripremljeni od naše vlastite, neizbježne smrti. Ljudi uporno ponavljaju istu grešku. Zbog neznanja potiskuju nepoznanicu zvanu smrt, kao i samu pomisao na nju. Kao posljedica toga u životu im se javljaju mnogi strahovi i problemi, koji se dalje sve više množe.
Bojite li se gubitka zdravlja, novca, gubitka posla, gladi i čega sve ne, znajte da u korijenu svih strahovanja leži strah od smrti. Ne uspijete li riješiti ovaj esencijalni problem uskoro cete postati osoba s nebrojenim problemima u životu.
Znate li kako vam još malo vremena preostaje?
Upravo se nalazimo usred malog praktičnog primjera. Uzeta je prosječna dob osoba na ovom seminaru. Prosjek je 27 godina, dok je prosjek trajanja života 75 godina. Dakle - proživjeli smo 27 godina (koje možda i nisu potpuno izgubljene ukoliko smo naučili nešto u tom proteklom vremenu); prespavat cemo pola od preostalog života (minimum 24 godine); jesti cemo i suočiti se s posljedicama; obolijevat demo od svakodnevnih bolesti; trošit cemo vrijeme na bespotrebne telefonske razgovore

9. i prajalpu (beskoristan razgovor); gubit cemo vrijeme lutajuci na valovima uma; tu je još gubitak vremena u raznim gužvama, u ljutnji, iluziji i svađi, a mnogi i nece doživjeti prosječnu starosnu dob od 75 godina. Shvacate li sada koliko nam malo vremena preostaje da shvatimo svrhu života i uludo ga ne utrošimo? J.P. Sartre je kazao: “Smrt ne predstavlja mogucnost mog života, vec uništenje svih mojih mogucnosti.”
Dobivamo ili gubimo?
Na Zapadu vlada uvriježeno mišljenje da sa starošcu dobivamo, ali ovoj se predodžbi suprotstavlja Ayurveda koja kaže da neprestano gubimo stvari u našem životu. Sa 10 godina smo izgubili djetinjstvo, sa 20 odrastanje, sa 30 ljepotu, sa 40 sjedenje i inteligenciju, sa 50 sjaj tena, a sa 60 vid. Sa 70 muškarci gube sjeme i odlazi puno snage, sa 80 gubimo snagu, sa 90 sposobnost dubokog i brzog razmišljanja, a sa 100 nas sustiže smrt i konačno gubimo i tijelo.
Viđenje smrti
Prelistavamo li osmrtnice možemo primijetiti da se na Zapadu na smrt gleda najčešce kao na: vrstu sna (Zaspao je zauvijek), odlazak (Napustio nas je zauvijek...), povratak (Vratio se u miru u Božje kraljevstvo...), vrlo težak gubitak (Smrt nam ga je otela...), vrstu oslobođenja (Smrt ga je oslobodila...). U povijesti ona je interpretirana kao:

10. apsolutna strava, jer ukoliko pomišljate da je sa smrću sve svršeno ona postaje vaš neprijatelj; ništavilo, jer sa smrću sve prestaje, kada je smrt prisutna nema nas i obratno (Epicurus, grčki filozof); uskrsnuće, u kršćanstvu; živuća smrt, koja je dočarana u filmskoj industriji, npr. zombiji, a dočarava je i boja odjeće, oslobođenje, ukoliko sa smrću odlazimo Bogu.
Kako reagira osoba koja je suočena sa
saznanjem da će uskoro umrijeti?
U početnoj fazi najčešće ne želi vjerovati i to prihvatiti. Kasnije raste protest i pitanje: “Zašto ja?!” Nakon toga se želi nagoditi sa vlastitom smrću i polaže nadu u neke alternativne načine izliječenja. Naposlijetku, ne vidjevši nikakav izlaz, postaje vrlo potištena. Većina ljudi umire upravo u ovakvom raspoloženju velike potištenosti. Ipak, ponekad postoje osobe koje mogu prijeći na drugu stranu prihvativši ovu činjenicu o smrti. Ukoliko su malo prosvijetljene, takve osobe postaju sretne i spremne za taj trenutak. Maharaja Pariksit je osoba koja je to shvatila i pokušala iskoristiti posljednje dane na najbolji mogući način u pripremi za smrt. Veličanstven je način na koji bhakta napušta tijelo.

12. Svjedok umiranja
Želite li pomoći umirućoj osobi prvenstveno morate shvatiti da je smrt te osobe njena vlastita smrt. To nije vaša smrt. Ona će smrt doživjeti iz vlastite perspektive. Govoriti će o stvarima ili će možda vidjeti stvari koje mi ne vidimo, ne osjećamo i ne možemo iskusiti. Dogodi li vam se to nemojte negirati stvari. Pripremite se da su ono što osoba osjeća njeni vlastiti osjećaji i pokušajte joj pomoći. U vrijeme prije same smrti obično se osoba potpuno povlači. Sve više i više spava, više nego ikada do tada. To je vrlo važno jer tijekom sna sanja i lako prolazi kroz vlastitu povijest. Prolazi kroz pogreške koje je učinila tijekom života, kao i kroz sve dobre stvari i to sve dublje i dublje. Ponekad ima osjećaj velike praznine shvaćajući da nije pravilno iskoristila vlastiti život. Često je prisutan taj osjećaj duboke unutarnje frustracije. Zatim, osoba jede sve manje i manje.
Konačno, uzimanje hrane za nju postaje veliki napor te počinje samo piti. Međutim, na kraju više ne može ni gutati i jedino joj je moguće pomoći prislanjajući joj mokru tkaninu na usta. U stvari, postaje bespomoćna kao novorođenče. Sve se, na neki način, vraca. Kao što beba može sisati samo grudi svoje majke, tako i umiruća osoba može samo sisati mokru tkaninu ili led u ustima. Više ne postoji mogućnost probavljanja. Gubi svaku orijentaciju u životu i kao da je još samo jednom nogom među živima, a drugom je već dotakla obalu smrti. Um joj luta tamo-amo

13. i više vas ne prepoznaje jer je već poprilično na drugoj strani, strani smrti. Takva je osoba vrlo nemirna. Povlači vlastitu odjeću, krevetninu... Vrlo često pomiče noge ili ruke.
U tim zadnjim trenucima događa se velika varka. Iluzija se očituje u tome da osoba na umoru odjednom postaje puna snage i traži od vas razne, njoj drage, stvari. Ali, nemojte se zavaravati jer to su posljednje snage živog bića prije nego nastupi sama smrt. Tada je umirući vrlo budan i vrlo jasan, ali ta faza brzo prestaje. Krvni pritisak pada. Puls je promjenljiv. Temperatura tijela, posebno u udovima, u rukama i nogama, opada. Onda je odjednom cijelo tijelo vruće pa ponovno hladno. Dobro je tada smanjiti doze lijekova koji umanjuju bol. U takvim trenucima obratite se lijecniku radi savjeta. Disanje je također promjenljivo, od vrlo brzog do usporenog sa stankama. Zvuk disanja može biti šokantan jer osoba ne može izbaciti sluz i sve skupa prilično naliči zvuku gušenja. Ustvari, umirući se osjeća kao utopljenik i vrlo je dobro da ga posjednete ili uspravite u krevetu.
Opisano je kako je smrt tako teška kao rođenje djeteta jer smrt zapravo i nalikuje rođenju - borba, borba i borba. Kad osoba padne u komu, ne pomišljajte da je već otišla. Recimo, nemojte o njoj govoriti s nepoštivanjem ili možda o nasljedstvu. Osoba u komi može čuti svaku vašu riječ. Možete prići takvoj osobi i obratiti joj se: “Dragi toliko sam sretan što sam došao da bih ti mogao kazati posljednju poruku. Zaista te cijenim zbog tvojih odlika i želim te

14. ohrabriti. Molim te, otiđi s dobrim osjećajima, osjećajima zadovoljstva.” Zanimljiv je primjer jedne mataji koja je otišla svom ocu koji je ležao u komi.
Ona ga je zagrlila i rekla: “Oče, toliko sam ti zahvalna za sve što si učinio za mene. Omogućio si mi rođenje u ljudskom obliku u ovom svijetu. Tako sam mogla doći do svjesnosti Krsne. Toliko sam ti zahvalna.” Nakon dugog vremena koje je otac proveo u komi odjednom je podigao ruku i mahnuo. “Hvala ti, draga kćeri, što si došla i uputila mi ove utješne i dragocjene riječi.”
A sada, smrt je pred vratima. Osoba poprima karakterističan miris koji je posljedica razgradnje tijela. Poželjno je donijeti neki ugodan miris u sobu. Osoba se nalazi u postupku umiranja. Sad nije u komi, njen pogled je uprt u daljinu i izgleda kao da tamo vidi nekoga ili nešto. Umiruće osobe mogu imati vrlo začuđujuća opažanja u trenucima smrti. Puls postaje spor, a zjenice nepomične i neosjetljive. Tijelo postaje tamnije, osobito noge i ruke. Tada se otkucaji srca i disanje zaustavljaju i osoba odlazi s posljednja tri izdisaja. Uvijek možete vidjeti kada je otišla. U trenutku kada se odvoji od tijela postaje vrlo sretna.
Karizma života
Postoji jedan bhakta, Krsna-Candra das, koji često pomaže umirućim osobama u bolnici, osobama koje su bez igdje ikoga. Njegovo se iskustvo često ponavlja. Kada pacijent

15. upravo napusti tijelo, sestre dolaze uvijek s istim pitanjem: “Gdje je ta i ta osoba?” Postavljaju to pitanje iako im je poznat i krevet i osoba. Govorimo li s naše duhovne perspektive radi se o karizmi duše.
Polazeći od tradicije Zapada govorimo o karizmi života. U trenutku kada život ode iz tijela ne osjećamo prema tom tijelu više nikakvu privlačnost. Postavljamo si pitanje: “Gdje je ta osoba?” Jer njeno je tijelo sada poput neke stvari.
Bijeg
Često se događa da umirući odlazi kada u blizini nema rođaka. Izgleda kao da se želi iskrasti i pobjeći. Takav bijeg je vrlo čest. Rođaci misle: “O, nisam mogao biti s njim u njegovim posljednjim trenucima života.” Međutim, razlog sto čovjek ne želi čuti plač i jadikovanje svojih bližnjih je taj sto to otežava i onako težak odlazak. Kaže se da je u tim trenucima plač rođaka i najbližih za umirućim poput udaraca tuče. Ukoliko je osoba umrla, dobro je pozvati liječnika radi službenog utvrđivanja nastupanja smrti.
Istraživanje istine
Jednom su u jednoj od bolnica u New Yorku na odjelu hitnih slučajeva napravili istraživanje koje nam može dočarati koliko su ljudi zapravo bespomoćni pred smrću. Odjel se sastojao od 5 soba. U sobi broj 5 boravile su osobe

16. koje su imale još tri mjeseca života. U sobi broj 4 pacijenti su mogli proživjeti još oko dva mjeseca. Onima u sobi broj 3 preostalo je još mjesec dana, a onima iz sobe 2 tek možda par dana. Pacijenti iz sobe broj 1 mogli su umrijeti svakog trena. Istraživanje je trajalo nekoliko mjeseci, a u hodniku tog odjela štopericom je mjereno vrijeme potrebno medicinskim sestrama da od svoje sobe dođu do sobe pacijenta od onog trenutka kada pacijent pritisne zvono koje se nalazi u svakoj pojedinoj sobi.
Ustanovljeno je da su vrlo brzo stizale u sobu broj 5 dok im je najduže trebalo da dođu do sobe broj 1. Sestre, njih 10-tak, nisu znale za ovo istraživanje. Nakon pola godine predočeni su im rezultati kojima baš i nisu vjerovale opravdavajudi se riječima: “Pa to nije moguce jer mi smo tu da se brinemo o pacijentima, a ne da ih pustimo da pate!” Pravi razlog ovakvih rezultata je činjenica da one nisu bile spremne suočiti se sa smrcu jer je to nešto o čemu se nije baš lako pobrinuti.
Na kraju ovog dijela seminara pročitana nam je jedna istinita novinska priča u kojoj neka žena opisuje smrt svog muža završavajuci sljedecim riječima: “...izgleda da je on tek u posljednjoj sekundi otkrio da mora umrijeti i izgledao je potpuno uplašen i šokiran.” Time je završen prvi dio seminara u kojem nije bilo ni tračka nade i duhovnog znanja. Bila je to perspektiva koju nam nudi tradicija Zapada, perspektiva strave i potiskivanja.

17. Tradicija istoka
U tradiciji istoka smrt gubi zastrašivačku odliku jer su ljudi uglavnom svjesni da ona zapravo ne postoji. Svi smo mi vječni Krisnini djelici. Śrila Prabhupada je jednom prilikom kazao kako je vrlo važno da bhakta razmišlja o smrti. Znao je reci: “Filozofija znači zadržati smrt u našoj viziji jer ukoliko znamo da jednog dana moramo umrijeti, upotrijebit cemo naše vrijeme da se što bolje pripremimo.”
Sokrat je, slično ovoj Prabhupadinoj misli, izjavio da je dužnost filozofa pripremiti se za put u vječnost. On je u Ateni propovijedao klasi mladih bogataša i zato je bio zatvoren i osuđen na smrt, morao je popiti otrov. No, prije nego sto su mu dali čašu otrova, upitali su ga ima li kakvih želja što da učine s njim nakon smaknuca. Sokrat je odgovorio: “Prvo me morate uloviti, a tek onda možete razmišljati što cete učiniti sa mnom.” “Ali vec si uhvacen! Pa, u našem si zatvoru.” “Ne”, odgovorio je Sokrat, “niste uhvatili mene, vec samo moje tijelo.”
Bardoi
Prema azijskom razumijevanju postoje četiri važne stvari u životu koje se u budističkoj terminologiji nazivaju bardoi. To su važna, intenzivna, emocionalna iskustva i mogu se usporediti sa provalijom. Život je namijenjen tome da

18. nas suoči s tim vrlo intenzivnim i opasnim bardoima, a uspješnost tog suočavanja određuje tijek cijelog našeg postojanja.
Na prvom mjestu je umiranje, druga po značaju je smrt, zatim slijedi reinkarnacija i na kraju život. Niste li uspješni u prve tri stvari vaš život se smatra protraćenim i nema nikakva značaja. Život je uspješan samo ukoliko ste uspješno umrli. Pravo pitanje za osobe koje susrećemo, kako nam pokazuju i primjeri vedske književnosti, trebalo bi biti: “Jeste li uspješni u ovladavanju rođenjem i smrću?” “Jeste li svi vi ovdje uspješni u pokušaju nadilaženja umiranja, smrti i reinkarnacije?”, pitanje je kojim se maharaja obratio svojoj publici.
Umiranje
Tijekom umiranja tijelo prolazi kroz vrlo ozbiljnu preobrazbu. Naše je materijalno tijelo, u skladu s vedskom filozofijom, sastavljeno od pet elemenata: zemlje, vode, vatre, zraka i etera. Ovih pet elemenata manifestirano je u našem tijelu na određeni način i prilikom umiranja događa se sljedeće: U elementu zemlje unutar tijela, npr. u mesu i kostima, pojavljuje se osjećaj težine i slabosti. Boja kože se mijenja i blijedi, a obrazi upadaju.
Prema sankhya filozofiji element vode odgovoran je za krvožilni sustav tijela, a osjetilo koje pripada elementu vode je osjetilo okusa. Tijekom umiranja osjećamo se

19. poput utopljenika u oceanu te gubimo kontrolu nad tjelesnim tekućinama. Oči nam suze, curi nam iz nosa, dok jezik otiče. Izbacivanje stolice i urina van su naše kontrole, nosnice nam upadaju, usta su neprokrvljena i postajemo iznimno žedni, a miris smrti se sve više širi.
Element vatre je odgovoran za tjelesnu toplinu, a pripadajuće osjetilo je osjetilo vida. U trenutku smrti postoji jak osjećaj vrućine u ustima. Toplina se povlači iz ekstremiteta prema srcu i osoba osjeća kao da je toplina cijelog svemira u njenom srcu. Usta i nos postaju suhi tako da se zrak, koji ulazi disanjem kroz nos i usta, čini hladnim. Zapravo, cijelo vrijeme osobu trese groznica i čas joj je jako vruće, čas neizdrživo hladno. Probava otkazuje. Osoba može još samo piti, a kasnije ne može ni to. Oči postaju tupe.
Element zraka odgovoran je za disanje, a pripadajuće osjetilo je osjetilo dodira. Disanje postaje iznimno teško i neujednačeno. Oči, pokretane pranom (unutrašnji tjelesni zrakovi), počinju se izokretati. Osoba se osjeća kao da je usred zračnog vrtloga i mogu se javiti halucinacije, npr. osjećaj da se nalazi usred snježne oluje. Element etera (prostora) odgovoran je za slušanje tako da osjetilo sluha posljednje otkazuje. U vrijeme smrti um i osjetila kao da podivljaju. Opisano je kako umiruća osoba doživljava puno mentalnih imaginacija i postaje iznimno zbunjena i uplašena.

21. Događaji u psihi
Svi fizički elementi tijekom umiranja su napadnuti i duboki utisci zarobljavaju um. Osoba se osjeća vrlo uznemireno, nezadovoljno i nervozno. Tako je i najneznatnije stvari na svijetu, poput raznih zvukova, dovode do ludila. Neprestano se izmjenjuju stanja jasnog razlučivanja i zbunjenosti.
U jednom trenutku dogodi se tzv. prosvjetljenje, kada se osoba jasno sjeća scena iz svoje prošlosti, susreta i ophođenja prema određenim ljudima i uviđa kako je mnoge stvari mogla učiniti puno bolje i zato osjeća veliku tugu jer je sada prekasno. Vrlo često osobe na umoru znaju izgovarati vrlo mudre rijeci ili čudnovate ili čak nevjerojatne stvari koje ukazuju ne samo na zdrav razum već i na duboku duhovnost.
Posljednji osjetilni utisak koji doživljava umiruća osoba vezana je za osjetilo sluha. Prvo izgubi vid, zatim gubi okus, pa ne može mirisati, imuna je na dodir i konačno više niti ne čuje, a kad se to desi - umire. U duhovnom životu toliko se naglašava osjetilo sluha jer je ono najbudnije od svih osjetila i ostaje s nama do posljednjeg trenutka.
Što učiniti?
Što učiniti kad osoba umire u vašem prisutstvu, kad umire netko vama drag i blizak? Postoje dva procesa umiranja.

22. Jedan se odnosi na grubo tijelo i to je izvanjski oblik umi-
ranja, a drugi se odnosi na suptilno tijelo i smatra se unutarnjim oblikom umiranja. Ono što se događa su te dvije stvari; prva je na fizičkoj, a druga na mentalnoj razini. U vašem osobnom duhovnom životu može vam biti od velike pomoći ukoliko pomognete nekome da prijeđe s jedne strane života na drugu. Možete puno naučiti o tome kako se ponašati kada dođe vaše vrijeme i što činiti s ovim materijalnim postojanjem.
Opis je dat vrlo analitički, gotovo klinički, bez sentimen- talnosti jer je umiranje doista jako teško. Svatko od nas će, prije ili kasnije, umrijeti i dobro je proći kroz ovaj seminar, dobro je znati sve ove stvari jer osobe koje nisu ušle u tajnu umiranja, smrti i reinkarnacije teško se mogu nositi s teretom osjecaja u presudnom trenutku.
Samilost
Ukoliko se ikada nađete u poziciji da pomognete nekome tko umire prethodno biste trebali razmisliti o jednoj vrlo važnoj stvari za svakog duhovnjaka, a to je samilost. Samilost je vrlo važna odlika. Netko tko prakticira duhovni život, a nije razvio samilost nalik je kamenu i kao da ništa nije naučio. Samilost znači da morate imati želju pomoći određenoj osobi. Nemate li tu želju, nećete biti u stanju ništa učiniti.

23. Prvi korak je razumjeti nečiju situaciju, što znači razumjeti potrebe određene osobe kako bi mogli djelovati na pravi način. Drugi korak je donošenje odluke da ćete pomoći, a treći konkretno djelovanje. Osoba koja umire osjeća se izolirano od cijelog svijeta. Npr. kada ste stvarno teško bolesni osjećate da vas drugi ne mogu doista razumjeti. Tako se umiruća osoba osjeća napušteno i usamljeno, čak i ako je oko nje puno ljudi. Svijet takve osobe postaje vrlo, vrlo malen, suzuje se na sobu u kojoj boravi i to trebate shvatiti i učiniti prostor što ugodnijim, npr. postavljajući lijepo slike Krsne, održavajući sobu čistom i prozračenom.
Ne zaboravite da je ta soba sada cijeli svijet umiruće osobe. Ona je obično svjesna da će uskoro morati sve ostaviti i zato se javlja protest: “Zašto baš ja!? Zar nije moguća neka alternativna metoda liječenja?” ili sasvim suprotno: “Nadam se da će se uskoro sve završiti. Tako želim napustiti ovo tijelo.” Često se dogodi da osoba gledajući iznutra cijeli svoj život kaže: “O, zašto sam tako često radio ono što su mi drugi govorili ili željeli od mene da činim?”
Jedno svjedočanstvo kaže kako je umiruća rekla: “Ono što bih sada učinila drugačije je da bih se usudila činiti više grešaka.” Taj pogled unatrag nije baš uvijek ugodan jer često su naši životi tako površni i potpuno umjetni, a u trenutku smrti takav život prepoznajemo kao lažan i bezvrijedan.

24. Lanac vezanosti
Najvažnija pomoc koju možete dati osobi je pomoci joj da se oslobodi izvora sveg bola, svojih vezanosti. Način kako to najbolje učiniti ovisi o osobi kojoj pomažete. Ukoliko npr. pomažete svom ocu, morate procijeniti je li oporuka pravilno sastavljena, jer vjerojatno kod njega postoji vezanost za novac ili kucu.
Pitajte: “Jesi li zadovoljan načinom na koji je sve regulirano? Mogu li ti kako pomoci? Imaš li neku posljednju želju?” Vrlo često osobe osjecaju veliku bol u srcu uslijed velike vezanosti za članove obitelji. Dobro je da tada oca posjeti, npr. sin koji je napustio dom u mladosti zbog nekakvog nesporazuma.
Vrlo je važno pomoci nekome da napusti te uznemirujuce, male stvari koje još nisu razjašnjene i zbog kojih osjeca da još ne može otici. Želite li nekome pomoci da napreduje u životu ili, ako je moguce, da se vrati kuci Krsni, morate mu pomoci da odveže željezni lanac materijalnog života. To je lanac vezanosti.
Kako to učiniti?
Morate biti svjesni da je umiruca osoba predivan glumac koji u ovom stupnju svog života igra svoj zadnji kazališni komad i tu nema ništa tragično, jer za dušu ne postoji smrt.

25. Nema potrebe za jadikovanjem, naročito ne u duhovnim krugovima. Ne bismo trebali prilaziti takvoj osobi plačuci i na taj način, čineci atmosferu materijalnom. Prirodno je da smo tužni i da ne želimo da osoba pati, ali trebamo znati da je ona vječna duša i da treba našu pomoc pri odlasku. Plač i naricanje osobi na samrtnoj postelji izgleda kao pakao. Trebali bismo hrabriti osobu da napusti sve vezanosti za materijalno tijelo i sve želje, a da bismo to mogli trebamo je podsjetiti na suštinu (njenih ili njegovih) duhovnih učenja.
Trebate reci: “Krsna das, sveto ime se ne razlikuje od Krsne. Hajde da sada mantramo. Čak i ako ti to ne možeš, mi cemo mantrati za tebe, a ti samo slušaj.” Trebate stvoriti povoljnu atmosferu, podsjecajuci osobu na mnoge duhovne stvari koje je činila. “O, Krsna das, sjecaš li se kada si bio na Radha kundu i poprskao glavu vodom s najsvetijeg mjesta u sva tri svijeta? Sjecaš li se kako je bilo predivno kada si dobio prvu, pa drugu inicijaciju. Tvoj ti je duhovi učitelj pokazao stazu povratka Bogu.”
Na ovaj način morate pomoci Krsna dasu ili devi dasi podsjecajuci ih na duhovne stvari kako bi um u trenutku smrti bio produhovljen i slobodan od vezanosti za ovo bijedno materijalno postojanje. Trebate ga podsjetiti na duhovnog učitelja.
Jedan Prabhupadin učenik, koji ga je u početku vjerno služio, kasnije je zbog nekontroliranih osjetila ponovno pao u materijalistički život i obolio od AIDS-a. Shrvan bolešću, ubrzo je osjetio smrt koja kuca na njegova vrata.

26. Otišao je u ISKCON-ov centar u Los Angelesu i priznao bhaktama: “Učinio sam užasnu pogrešku napustivši svjesnost Krsne. Molim vas, pomozite mi u ovim teškim trenucima moga života.”
Bhakte su mu osigurali sobu i medicinsko osoblje, a u zadnjim trenucima njegova života su mantrali obasipajući njegovo tijelo garlandima (cvijetni ponudama) Božanstava. Pojavila se čak i njegova majka, crna gospodja koja je cijelog svog života čistila urede, sjela je uz sina koji je već teško disao i pozvala ga: “Sudama, odi Prabhupadu!” Čak je i ova priprosta žena znala koliko je važno sjećanje na duhovnog učitelja u trenutku smrti. No, nemojte čekati smrt, izgrađujte i poboljšajte vaše međusobne odnose već sada!
Vjera
Sljedeće što morate učiniti je učvrstiti najveću snagu ovoga svijeta - vjeru. Pokušajte ojačati vjeru osobe jer kad je ona dovoljno jaka može odvesti osobu natrag kući Bogu. Njegova Svetost Śrila Śacénandana Swami ispričao je vlastito iskustvo sa svojom bakom. “Dok je moja baka umirala, nazvao sam je i podsjetio kako je bila velika pjevačica u Isusovoj crkvi, vrlo posvećena kršćanka. Rekao sam joj: “Tako kada nas budeš napuštala pjevaj, Aleluja Luizijana. To je najbolje što možeš učiniti.” Bila je kršćanka i nisam mogao reći: “Zaboravi Isusa, sjećaj se Krsne.”

27. Ne, potrebna je realistična vjera. Svako živo biće posjeduje vjeru i nju morate ojačati. Za stvaranje duhovne atmosfere najbolje je sveto ime, slike, razgovori o Krsni, Krsna katha, možete čitati iz spisa ili slusati snimljeni govor duhovnog učitelja te osobe ili duhovnu glazbu.
Možete osobi dati vodu Gange, Tulasi listiće, a također su jako važne slike osobnih Božanstava. Jednoj su mataji, Gaura dd, u njenim posljednjim trenucima doveli njena osobna Božanstva. Dok joj je tijelo ležalo na tlu Vrindavana (to je isto vrlo povoljno) točno u trenutku njene smrti, njena su Božanstva skočila na njene grudi da joj pomognu. Izdahnula je s Božanstvima Radhe i Krsne na grudima. Dobro je da osoba umre pri punoj svijesti, ako je moguće bez tableta protiv bolova koje pomućuju svjesnost.
Postoji nešto protiv bolova što ne remeti svjesnost -najvažnija stvar je misliti na Krsnu. Mantrajte, pjevajte sveto ime! To je najbolje i zasigurno će odvesti osobu natrag kući Bogu ili će omogućiti situaciju i okolnosti za nastavak njene duhovne prakse. U trenutku smrti ništa, ništa, baš ništa nam ne može dati utočište kao što to može Krsna i stvari povezane s Njim, duhovne stvari.
Nema drugog lijeka do svjesnosti Krsne. Probudi li se svjesnost Boga osoba neće tako dramatično doživjeti smrt. Da, morat će se boriti s tijelom, ali imat će duhovnu snagu da to učini. Gledajući iz perspektive umiranja i smrti uvidjet ćemo da nismo baš jako inteligentni ukoliko ne uzmemo

28. utočište lotosovih stopala Krsne. U ovom životu, i ne samo u ovom, to je jedini lijek. Ako ne prije, pažljivo slušajući Bhagavatam predavanja, uvidjet ćete to kad budete ležali na samrtničkoj postelji.
Postoje dvije vrste smrti. Jedna se zove prirodna smrt, što se odnosi na istek našeg životnog vijeka i nastupa kroz starost. To je trenutak kada potrošimo broj udisaja određen našom karmom. Za traumatičnu smrt, što je druga vrsta, se kaže da je preuranjena, međutim i ona je karmički određena. Zanimljivo je da takvu smrt osobe predosjećaju obično kroz snove.
U spisima nalazimo primjer Kamse koji je u snovima gledao vlastito tijelo u ulju, trčao bi planinama i vrištao... jako bi se uplašio ponuđene čaše s vodom jer bi u njoj mogao vidjeti svjetlucanje Krsnine krune. Dogodi li vam se da vidite takve znakove, razmislite sliči li to na predskazanje određenih važnih događaja u vašem životu.
Tunel
U spisima je opisano da je živo biće smješteno u srcu svog vlastitog tijela. Iz srca se šire nadiji, nešto poput energetskih kanala. U trenutku smrti, u našoj potpunoj bespomoćnosti javlja se svjetlo u jednom od nadija i ono nam pokazuje put. Tako umiruća osoba u svojoj nesigurnosti i boli slijedi svjetlo koje se pojavljuje i izgleda kao da dolazi s kraja tunela.

29. Oni koji su djelovali grješno i jako su vezani, požudni i u neznanju, napuštaju tijelo kroz niže dijelove i izlaze kroz, npr. anus. Oni koji su tijekom života djelovali prilično ljudski, humano, napuštaju tijelo kroz središnji dio i rađaju se ponovno kao ljudska bića, dok oni koji su napredovali tijekom života odlaze kroz druge, više putove kao npr. brahmarudru, najvišu chakru ili kroz usta, te se rađaju u obiteljima duhovnjaka ili se vraćaju Krsni.
Pakao
Osobama svjesnim Krsne pojavljuju se Visnudute, no onima koji su vrlo grješni dolaze Yamadute i odvode grješnu dušu na paklene planete. Danas ljudi uglavnom misle: “Ah pakao, pakao je nešto u što je vjerovala moja baka i to mjesto zapravo ne postoji.” Međutim, postoje svjedočanstva koja potiču na razmišljanje i opisuju kako osobe u trenutku smrti vide vrlo ružne, vrlo šokantne scene.
Iznimno materijalistička osoba po napuštanju tijela odlazi na paklene planete na svojevrstan trening, vrstu uvježbavanja kako bi se mogla prilagoditi novom materijalnom tijelu. Odlaskom na takvo mjesto u teškim okolnostima i boli svjesnost osobe se sužava i prilagodi novom, nižem tijelu.
Postoje mnoge osobe koje su bile već napustile tijelo, ali su onda ponovno vraćene i govorile bi o proživljenim iskustvima.

30. Evo jednog svjedočanstva zahvaljujući istraživačkom radu psihologa Follinga: “Stajao sam na obali velikog jezera, oceana vatre. Bila je to zapaljena, sjajna, smeđa masa kotrljajuće vatre. Bez mogućnosti bijega, bez izlaza stajao sam tako u mraku i mogao sam čuti kako ljudi oko mene vrište. Postajalo je sve gore i plakao sam. Spodobe koje sam vidio bili su polu-ljudi, a onda sam vidio te crvene zmije kako plaze po meni. Nisam im mogao pobjeći. Bilo je grozno. Konačno me nešto povuklo dolje na zemlju i počelo je plaziti po meni, nešto crveno, želatinozno. Vikao sam, ali nitko nije obraćao pažnju.”
Ono što se zaista događa tijekom umiranja i smrti je sljedeće. Prvo otkazuju osjetila koja pokreće prana, tjelesna energija, zatim se životna sila koja omogućuje život povlači u srce, a naposljetku, presijecanjem određene niti, duša napušta tijelo. Za vrijeme dubokog sna duša također napušta tijelo odlazeći u neke druge sfere, ali se i vraća jer postoji ta nit. Međutim, u trenutku smrti nema povratka.
Duša napušta tijelo kroz jedan od 108 nadija i odlazi u niže oblike života ukoliko napusti tijelo nadijima smještenim ispod srca. Ljudski oblik dobija napuštajući tijelo nadijima u razini srca, a u više oblike vode nadiji koji se prostiru iznad srca. U svakom slučaju Paramatma, Nad-duša, je ta koja osvjetljava put.

32. Nad-duša
Opisano je da se zajedno s atmom, osobenom dušom, u srcu tijela nalazi i Paramatma, Nad-duša. U trenutku smrti duša je prisiljena napustiti tijelo i Paramatma prati dušu. Pojavljuje se kao svjetlost na drugom kraju tunela i vodi dušu ka sljedecem odredištu. Gospodin je toliko milostiv da je s nama u tom najtežem trenutku našeg života, trenutku smrti i pomaže nam da napustimo ovo bijedno materijalno tijelo.
Zanimljivo je da u trenutku smrti religiozne osobe vide ona Božanstva koja su obožavali tijekom života. Dobar budist može vidjeti Buddhu, dobar kršcanin ce vidjeti Isusa, a bhakta ce vidjeti Krsnu. Drugim riječima, Gospodin se pokazuje duši u vrijeme njena odlaska, i to u osobi najdražem obliku, da bi joj pomogao u zadnjem životnom ispitu. Duša napuštajuci tijelo gleda film proteklog života i želi uzeti utočište jedne od uspomena iz vlastite proživljene prošlosti. Ako u životu osobe nije bilo Krsne onda je to grozno, jer sve druge stvari su samo materijalna iskustva iz materijalnog svijeta i ne mogu nam odista pomoci u trenutku smrti.
Živo bice biva stavljeno sjemenom muškarca u maternicu majke u skladu sa svojom karmom, a pod nadzorom Svevišnjeg Gospodina. Prve se noci sjeme i jajašce miješaju, potom se mješavina stapa i nastaje nešto poput mjehurica. Desete noci oblikuje se jajašce veličine šljive.

33. Na kraju prvog mjeseca razvija se glava, a onda ruke i noge. Do kraja treceg mjeseca razvijeni su nokti, prsti, dlake, koža i genitalije, a onda oči, nos, uši, usta i anus. Do kraja četvrtog mjeseca oblikuju se sedam esencijalnih dijelova tijela; plazma, krv, meso, mišici, srž, živčane stanice i ono što je potrebno za prokreaciju. Na kraju petog mjeseca se javlja osjedaj gladi i žeđi, a u šestom mjesecu, kada je tijelo potpuno oblikovano, prema položaju može se utvrditi spol djeteta (okrenuto na lijevu stranu leži muško dijete, a na desnu žensko.)
Tada je beba osjetljiva na hranu koju majka časti, kao i na pušenje i alkohol. Neposredno prije izlaska iz maternice beba doživljava svojevrsno otkrivenje u smislu da je svjesna mnogih prethodno proživljenih života. Serija ugodnih i neugodnih iskustava se vraca i beba intuitivno zna da ce se roditi i iznova sve to ponovno proživljavati. Uopce nije nadahnuta i ne želi se roditi, te se svatko, izuzev iznimno grješnih osoba, počinje moliti Gospodinu.
Upala u jezero krvi, izmeta i mokraće, u utrobi svoje majke, tijela sprženog vatrom majčinog želuca, utjelovljena duša, nestrpljiva da izađe, odbrojava svoje dane i moli se: “O Gospodine moj, kada ću ja, bijedna duša, biti oslobođena ovog tamnovanja? Dragi moj Gospodine, Tvojom bezuzročnom milošću sam probuđena do svjesnosti, iako sam stara samo devet mjeseci. Za ovu bezuzročnu milost Svevišnje Božanske Osobe, prijatelja svih palih duša, nema drugog načina da izrazim svoju zahvalnost, osim da se molim sklopljenih ruku. U drugim vrstama tijela

34. živo biće vidi samo pomoću instinkta, poznaje samo prihvatljive i neprihvatljive predmete osjetila, ali ja imam tijelo u kojem mogu vladati svojim osjetilima i shvatiti cilj svog postojanja; zato odajem svoje ponizno poštovanje Svevišnjem Gospodinu, koji me je blagoslovio ovim tijelom i čijom milošću Ga mogu vidjeti iznutra i izvana. Stoga, o Gospodine moj, iako živim u užasnom stanju, ne želim izaći iz majčine utrobe da bih ponovno pao u slijepi bunar materijalističkog života. Tvoja vanjska energija po imenu devamaya, odmah zarobljava novorođeno dijete i slijedi lažno poistovjećivanje - početak kruga uzastopnog rađanja i umiranja. Stoga, više se ne uznemirujući, izbavit ću se iz tame neznanja uz pomoć mog prijatelja, čiste svjesnosti. Jednostavno držeći u umu lotosova stopala Gospodina Visnua, bit ću spašena ulaska u maternice mnogih majki da bi se uzastopno rađala i umirala.”
To je molitva embrija i to su izuzetni stihovi Šrimad Bhagavatama (3.32.17-22.) koji nam pomažu usredotočiti se na duhovni cilj i ojačati vlastitu odlučnost. Rečeno je da je duhovna duša svjesna želje za služenjem Krsne dok se nalazi u maternici majke, ali njenu molitvu prekidaju jaki tjelesni zrakovi i valovi osjećaja koji istiskuju bebu iz tijela majke i tako se ona rađa. Tada se dogodi upravo ono čega se duša pribojavala - sve zaboravlja, a svijet oko nje prisili je poistovjetiti se s još jednim tijelom.
Tako se krug samsare i dalje neprekidno nastavlja vrtjeti poput ruleta. Sreća ili nesreća? Gubitak ili dobitak? Smrt ili besmrtnost? Na nama je da izaberemo!

35. kao vrata besmrtnosti

36. “Nakon lutanja kroz ove mnoge vrste života i toliko opasnosti… Postoje dva miliona vrsta biljaka, drveća. Pogledajte samo. Trebate stajati toliko godina. Ovaj ljudski oblik života je izuzetna prilika. Nemojte ju propustiti. Nemojte postati psi i svinje i magarci i deve. Postanite bhakte. Samo se predajte Krišni. Učinite svoj život uspješnim. Hvala vam.” (izvadak iz predavanja Śréla Prabhupāde u
Los Angelesu, 3. srpnja, 1972.)