Tijekom projekta "Andrija Mohorovičić - Tornado u Novskoj" nastala je "knjiga" kao rezultat istraživanja: - života Andrije Mohorovičića te njegovog istraživanja tornada koji je pokosio Novsku 1892. godine, kao i grana geofizike koje je on proučavao (seizmologije i meteorologije).

1. Srednja škola Novska
školska godina:
2011./2012.
Tornado u Novskoj
Projekt: „Andrija Mohorovičić“
Grupa učenika – mentorica: Gordana Divić

2. Tornado u Novskoj
2
Predgovor
Grupa učenika koja je sudjelovala u pisanju ovog projektnog rada su:
Bišof, Matea – 2.g
Boţić, Monika – 2.g
Crnojević, Marko – 1.g
Dam, Maja – 3.g
Grgošić, Patricija – 4.g
Horaček, Antonio – 1.g
Hoško, Mihaela – 3.g
Ivaštinović, Antonio – 2.g
Jeftić, Maja – 4.g
Kaurin, Ela – 3.g
Kovačević, Leon – 3.g
Kutleša, Andrea – 2.g
Lončarević, Ivana – 4.g
Martić, Anamaria – 2.g
Medvedović, Nikolina – 2.g
Mencej, Mirna – 2.g
Pleš, Lidija – 4.g
Pucić, Paola – 4.g
Tomić, Martina – 3.g
Vidaković, Barbara – 4.g
Ţunić, Fabijan – 2.g
U projektu „Andrija Mohorovičić“ sudjelovalo je 22 učenika i oni su, izmeĎu ostalog,
sudjelovali u sastavljanju ove „knjige“. Tijekom naših istraţivanja spoznali smo mnogo toga
što prije nismo znali. Namjera je bila ispričati priču o Andriji Mohorovičiću i dotaknuti se
znanosti koju je on proučavao i kojoj je dao izniman doprinos, meĎutim, naš se rad pretvorio i
u istraţivanje tornada koji je pogodio našu Novsku prije 120 godina.
Zahvaljujući internetu došli smo i do originalnog Mohorovičićevog izvještaja o
„našem“ tornadu, stoga ovom prilikom zahvaljujemo Gradskoj knjiţnici „Ante Jagar“ grada
Novske za prosljeĎivanje poveznice prema spomenutom izvještaju!
TakoĎer se zahvaljujemo i Ţivku i Ţeljku Sajku na uloţenom trudu u potragu za
zapisima o tornadu na Novsku!
U Novskoj 20. travnja 2012. godine. Voditeljica projekta: Gordana Divić, prof.

3. Tornado u Novskoj
3
Sadrţaj
1. Uvod ................................................................................................................................................ 4
2. Andrija Mohorovičid........................................................................................................................ 5
3. Tornado u Novskoj .......................................................................................................................... 8
4. Meteorologija................................................................................................................................ 13
4.1. Podjela meteorologije........................................................................................................... 13
4.2. Meteorološki sustavi ............................................................................................................. 14
4.2.1. Anticiklone..................................................................................................................... 14
4.2.2. Ciklone........................................................................................................................... 15
4.3. Oblaci i njihov nastanak......................................................................................................... 16
4.3.1. Podjela oblaka po visini................................................................................................. 17
4.4. Prognoza vremena................................................................................................................. 18
4.5. Meteorološki instrumenti ..................................................................................................... 20
4.6. Vrste oborina......................................................................................................................... 24
4.7. Tornado ................................................................................................................................. 25
4.8. Tsunami ................................................................................................................................. 27
5. Seizmologija................................................................................................................................... 29
5.1. Zemljina kora......................................................................................................................... 29
5.1.1. Nastanak kontinenata .................................................................................................. 31
4.2. Potresi......................................................................................................................................... 32
4.2.1. Vrste potresa....................................................................................................................... 33
4.2.2. Prikaz potresa...................................................................................................................... 34
4.2.3. Metode istraživanja potresa................................................................................................ 35
4.3. Mohorovičidev doprinos znanosti ......................................................................................... 38
5. Zaključak........................................................................................................................................ 39
6. Popis literature.............................................................................................................................. 40

4. Tornado u Novskoj
4
1. Uvod
Jeste li se ikada probudili u jedan prekrasan, sunčan, proljetni dan koji nije završio
prekrasno?
Moţda se poslije naoblačilo, moţda je padala kiša, tuča, … ili je moţda jednostavno
„došetao“ tornado u vaš kraj … „hmm – malo vjerojatno“, mogli biste reći.
MeĎutim, prije točno 120 godina, naše je sugraĎane zadesio, pretpostavljamo, upravo
takav dan. Moguće je da je započeo kao krasan, topao, sunčan dan. Moguće je da su tog
utorka, 31. svibnja 1892., graĎani, odnosno seljani, tadašnje Novske, planirali obavljati kakve
poslove vani – oko kuće, na polju, … meĎutim, najednom poslijepodne gadno se smračilo i
pomutilo njihove planove. Nema zapisa da se ikad prije ili poslije dogodilo išta slično u
našem gradu. Što?
Tornado je popodne 31. svibnja 1892. zahvatio područje ţeljezničke stanice Novska i
obliţnje šume te uzrokovao znatnu štetu. Andrija Mohorovičić je vrlo detaljno opisao pojavu
tog tornada koji je pojedine vagone vlaka koji je u 16.17h upravo krenuo prema Novoj
Gradiški izbacio sa ţeljezničkih tračnica. Straţnji vagon, teţak preko 13 tona, bio je odbačen
na udaljenost od 30m i to preko telegrafskih vodova. U vlaku je bilo pedesetak putnika, od
kojih su trojica teţe ranjena.
Od obilne kiše voda je na pojedinim mjestima probila ţeljeznički nasip, a u poljima je bila
visoka i do metra. Na osnovi smjera prevrtanja vagona i stabala u obliţnjoj šumi
(sjeveroistočno od glavne ceste počupao je 150 000 stabala) te šteta na zgradama,
Mohorovičić je zaključio da je vjetar u tom predjelu bio ciklonalan, te je ocijenio da mu je
brzina bila izmeĎu 46 i 158 m/s. Tornado se zapravo sastojao od dva vrtloga, tj. bila su dva
tornada. Iako se nije upuštao u dublju analizu, povezao ih je s općom meteorološkom
situacijom tog dana u Hrvatskoj i Bosni, te je uočio da je nevrijeme nastalo na jugoistočnom
rubu olujne fronte koja se gibala prema sjeveroistoku. Rub te fronte podudarao se s niskim
tlakom zraka u području sjeverne Bosne. Uz to upozorava na temperature veoma visoke za to
godišnje doba (Novska 26 ˚C) i razliku temperatura obalnog dijela i unutrašnjosti. Za vrijeme
tornada temperatura je pala za desetak stupnjeva.
Što je tornado?
Tko je Andrija Mohorovičić?
Čime se bavio?
Zašto je tada bio u Novskoj?
Što su doţivjeli Novljani 31. svibnja 1892.?
Što je meteorologija?
Što su „fronte“?
… još je puno pitanja koje u nama budi gornji izvještaj.
Ovim projektnim radom pokušat ćemo dati odgovore na neka pitanja.

5. Tornado u Novskoj
5
2. Andrija Mohorovičić
Andrija Mohorovičić roĎen je 23. siječnja 1857. u Voloskom kraj Opatije, u Hrvatskoj.
Andrijina majka, Marija Pošić (1820.-1862.), bila je rodom iz Opatije. Otac Andrija (1826.-
1906.) potječe iz Rukavaca u Istri gdje su Mohorovičići generacijama ţivjeli i radili kao
bačvari. Tek je Andrijin otac postao kovač sidara u Voloskom.
U obitelji Mohorovičićevih bila je tradicija da je
najstariji sin u svakoj mlaĎoj obitelji dobio ime
Andrija. Tako su i djed i otac našeg Andrije, a
kasnije i njegov sin, unuk i praunuk takoĎer nazvani
tim imenom.
Osnovnu školu Andrija je polazio u rodnom
Voloskom. No, kako je zapaţena njegova neobična
nadarenost, vjeroučitelj je savjetovao ocu da sina
dalje školuje. Tako je Andrija pošao u gimnaziju u
Rijeku. Pri tome je vrijedno spomenuti da je već u
svojoj 15. godini uz hrvatski potpuno svladao
talijanski, engleski i francuski jezik, a kasnije i
njemački, pa latinski i starogrčki. Godine 1875. u
gimnaziji je poloţio ispit zrelosti s odličnim
uspjehom. Zatim se upisao na studij matematike i
fizike na Filozofskom fakultetu u Pragu, gdje je
usavršio i češki jezik. Jedan od profesora bio mu je
glasoviti fizičar Ernst Mach.
Nakon završenog studija, kao mjesni učitelj predavao je u Zagrebačkoj gimnaziji godinu
dana (1879.-1880.), a nakon toga je premješten u Osijek. MeĎutim, kako je uporno traţio da
bude premješten u Bakar ili Senj, već se 1. studenog 1882. našao u nautičkoj školi u Bakru
kraj Rijeke. Tamo je radio kao učitelj, a 1886. godine dodijeljen mu se naslov profesora. U
Bakru se Mohorovičić 1883. godine vjenčao sa Silvijom Vernić. Mohorovićevi su imali
četvero djece: Andrija, Ivan, Stjepan i Franjo.

6. Tornado u Novskoj
6
Mohorovičićev boravak u Bakru imao je za njegov daljnji rad presudno značenje. Tu je
prvi put došao u neposredan dodir s meteorologijom koju je predavao učenicima II. razreda,
što je utjecalo na njegovo dublje zanimanje za probleme te znanosti.
U nautičkoj školi Mohorovičić je ostao 9 godina. Na vlastitu molbu bio je premješten u
Zagreb, a već 1. siječnja 1892. postao je upravitelj Meteorološkog opservatorija. Tu je
nastavio svoju aktivnost u meteorologiji, ali je nakon prijeloma stoljeća, svu svoju znanstvenu
djelatnost usmjerio na seizmologiju koja mu je ubrzo postala glavna preokupacija.
Na osnovi disertacije “O opaţanju oblaka, te o dnevnom i godišnjem periodu oblaka u
Bakru” bio je promoviran za doktora filozofije na Zagrebačkom sveučilištu 1893. godine.
Odmah zatim dokazao se kao privatni docent, a 1910. godine postao je naslovni izvanredni
sveučilišni profesor. Već je 1893. godine postao član dopisnik, a 1898. godine pravi član
Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Od 1918. do 1922. godine bio je
tajnik njezina Matematičko-prirodoslovnog razreda. Krajem 1921. godine Andrija
Mohorovičić je umirovljen, a malo prije svoje 80. godine dočekao je smrt 18. prosinca 1936.
godine.
~ * ~
Na području meteorologije i seizmologije, Mohorovičić je jedan od najvećih hrvatskih
znanstvenika svih vremena, jer je ţivio, djelovao i sva svoja znanstvena dostignuća ostvario
upravo u Hrvatskoj. Ţivio je i radio u razdoblju kada su se postavljali znanstveni temelji
meteorologije i seizmologije, pa je svojim radom pridonio njihovu razvoju. Uz to je svoja i
tuĎa znanja i iskustva pretočio u praksu, čime je postao začetnikom meteorološke i
seizmološke sluţbe u Hrvatskoj.
Najveći dio njegova rada povezan je s Meteorološkim opservatorijem na Griču u
Zagrebu. Tijekom tri desetljeća, od 1892. do 1922. godine, Mohorovičić je bio njegov
upravitelj i dugogodišnji vremenski motritelj. Njegov je znanstveni interes s početka bio
usmjeren na meteorologiju. Godine 1901. preuzeo je od maĎarske meteorološke sluţbe
upravu i nadzor nad postajama u tadašnjoj Hrvatskoj i Slavoniji.
U znanosti se bavio klimatološkim istraţivanjima i studijama jakih mjesnih oluja.
Potkraj XIX. stoljeća organizirao je pokusnu zaštitu od tuče na području Jastrebarskog i
započeo prvi meteorološki istraţivački projekt u Hrvatskoj (istraţivanje bure na području
krša).
~ * ~
Začeci Geofiziĉkog zavoda seţu u davnu 1861. organiziranjem prvih sustavnih
meteoroloških motrenja u nas. Djelatnosti zavoda su se postupno širile i na ostala područja
geofizike: fiziku atmosfere, fiziku čvrste Zemlje i fiziku mora. Već se 1862. objavljuju
izvještaji o vremenu u Zagrebu, a koncem 19. stoljeća Andrija Mohorovičić, predstojnik
tadašnjega Geofizičkog zavoda, objavljuje i prve vremenske prognoze. U to su se vrijeme na

7. Tornado u Novskoj
7
Geofizičkom zavodu prikupljali makroseizmički podaci, a početkom 20. stoljeća postavljeni
su i prvi seizmografi. Mareografska postaja u Bakru od 1929. biljeţi vodostaj Jadranskog
mora. Mreţa meteoroloških postaja Hrvatske vremenom se znatno proširila, te se 1947.
izdvojila u samostalnu ustanovu (današnji Drţavni hidrometeorološki zavod), a Geofizički
zavod otada djeluje kao znanstveno-nastavna jedinica Prirodoslovno-matematičkog fakulteta.
U njenom je okviru i Opservatorij na Puntijarki na kojem se od 1959. mjeri intenzitet
Sunčevog zračenja. Automatska meteorološka postaja, koja je na Horvatovcu postavljena
1987. godine, biljeţi vrijednosti standardnih meteoroloških elemenata (tlaka, temperature
zraka i tla, oborine, smjera i brzine vjetra, vlaţnosti zraka, globalnog i difuznog Sunčevog
zračenja), a od 1998. i ultraljubičastog zračenja. Geofizički zavod 'Andrija Mohorovičić'
izdaje znanstveni ĉasopis Geofizika. Časopis se referira u više svjetskih bibliografskih baza
poput ISI Web of Knowledge, Scopus i dr.
~ * ~
No da se vratimo Mohorovičiću: u Novskoj se nije zatekao slučajno nakon onog
kobnog dana, nego je godinama sustavno pratio i biljeţio vremenske prilike u Hrvatskoj te je
dobio poziv od „vis. bogoštovnog i nastavnog odjela kr. zem. vlade“ da ode u Novsku proučiti
„'tornado', što je prouzrokovao nesreću na željezničkoj postaji u Novskoj i u obližnjoj šumi“1
.
On je zasluţan za modernizaciju tadašnjih meteoroloških mjerenja te je i sam sudjelovao u
osmišljavanju mjernih instrumenata. Dobar dio svog ţivota poklonio je upravo meteorologiji,
ali kao što ćemo vidjeti nešto kasnije, njegov najveći doprinos znanosti nije ostvaren u
meteorologiji, već u seizmologiji. No, idemo redom.
1
Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knjiga CXVII, „Tornado kod Novske“, Andrija Mohorovičid,
Zagreb, 1893.

8. Tornado u Novskoj
8
3. Tornado u Novskoj
Mohorovičić je 24. lipnja 1892. godine (dakle, 24 dana nakon udara tornada na
Novsku) dobio poziv da ode istraţiti nemili dogaĎaj. Dakle, toga dana krenuo je u Novsku i
započeo svoje istraţivanje.
Slijede citati iz njegovog izvještaja o tornadu u Novskoj koji je: „Čitao u sjednici
Matematičko-prirodoslovnoga razreda jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti dne 22.
travnja 1893.“:
„Dne 31. svibnja u 4 sata 16 m. došao je vlak od Jasenovca na kolodvor Novske i
otišao odmah dalje prama Novoj Gradiški. Čim se je vlak maknuo s kolodvora, doĎe naglo od
SW tornado i porazbaca kola prije nego što je prevalio vlak do 150 m. puta. U tim kolima su
bila dva putnika i to g. Tih. Gruičić, načelnik jasenovački, i g. Fr. Kaudernat, poručnik kod kr.
zem. Pastubare u Zagrebu, te jedan bremser (Rukavina). Rukavina je bio u čas katastrofe u
kućici nad kolima. Tu je kućicu vjetar otrgao i odnesao zajedno s Rukavinom još 10 m. …
Rukavina ne zna drugo kazati, nego, da se je najednom našao na zemlji, ali tvrdi, da mu se je
činilo, da su kola prošla preko telegrafičnih ţica. Premda ga je vjetar odnesao 40 m. daleko,
ostao je posvema neozleĎen.
Poručnik Kaudernat pripovijeda slijedeće:
,Iza odlaska vlaka iz Dubice vidio sam smjerom prema Sisku strašne oblake,
vrućina je bila užasna a sparina strašna. Iza odlaska iz Jasenovca vidio sam isto takav
oblak na jugo-zapadu, kao kakav ogromni polukrug, boje tamno-smeĎe. Ostalo je
nebo bilo razmjerno vedro t.j. pokriveno tanjim oblačićima. Malo prije nego što je
krenuo vlak iz Novske, vidio sam, kako se spušta iz one tamne mase dugačka vitlica
(Windhose) prema zemlji i to baš nad šumom (Gredom). Vitlica je bila široka ondje,
gdje se je držala glavne mase oblaka, prema zemlji je bila sve uža, a tik do zemlje se je
opet širila. U samoj se je vitlici vidjelo veoma brzo gibanje oko osi i to lijevo (t.j .
ciklonalno). Vidio sam takoĎer, kako diže u vis granje odtrgnuto od drveća. U to nasta
tmica (čim se je vlak počeo kretati). Ja sam bio u hodniku kola i gledao prema jugo-
zapadu. Najprije skoče sva stakla unutra, kao potjerana jakim vjetrom, a sa komadima
stakla doleti i nešto lišća i omanjih grančica od drveća. Na to se nagnu kola prema
jugo-zapadu, zatim natrag. Ja sam pao na tle. Iza toga sam ćutio, kako se kola ziblju,
kao da sam na laĎi ali ne na tvrdom, pa tresnu o tle, a ja ostanem zakopan pod rpom
svakovrsnih komada od polupanih kola'.
Na pitanje, da li je osjetio, da je vagon više puta došao do zemlje, kaţe da nije.
Načelnik Gruičić, kod kojega sam bio 29. ist. mj., pripovijeda suglasno sa
Kaudernatom glede prvobitnog oblika oblaka, dok je još bio daleko. On je vidio osam vitlica,
od kojih se jedna brzo izgubila a ostale su išle prema Novskom kolodvoru. Gruičić tvrdi
protivno od Kaudernata, da je osjetio, kako su se kola vrtjela, jer su ga bacala amo tamo, pače
kaţe, da su morala kola tri puta taknuti zemlju prije nego što su se zaustavila. Pošto je
navalila iza katastrofe strašna voda onamo gdje su leţala kola, ne moţe se kazati pozitivno, da

9. Tornado u Novskoj
9
li su kola udarila о zemlju više puta ili samo jednom. Pripovijedanje obiju putnika u tom se
diametralno razilazi, a nije ni čudo, pošto su obojica bila već kod prvog udarca na tračnicama
znatno ranjena, a tmica je bila velika. Druga dvoja kola bacio je vjetar u jarak, ali ih nije dizao
znatno u vis, jer su probila ogradu. Ova dvoja kola ostala su i poslije meĎusobno prikopčana,
dok su se prva morala već u prvi čas otrgnuti od njih…
Voda, što je navalila iza katastrofe sa potoka Grabovca i Paklenice, razrovala je svu
gornju graĎu ţeljeznice, tako da su ostale tračnice u zraku. Na samom je kolodvoru odletio
krov glavne zgrade, magazina i straţarnice … Isto je tako odnesao vjetar štalu kod
straţarnice prema NE kakovih 10 m. daleko. … Kod potoka Struga bačen je komad krova
kuće poloţene naproti drugoj ţeljezničkoj straţarnici prema NNE. U šumi Gredi s protivne
strane pruge pobacano je gdje i gdje po koje drvo prema NNE do E i to nepravilno jedno amo
drugo tamo. Dalje u šumu se potpisani nije upuštao i to poradi toga, što ima tamo, po iskazu
jednoga lugara i šumara imovne općine g. Staroga, veoma malo porušena drveća i to većinom
nepravilno …
Osoblje kolodvora iskazuje slijedeće: G. Zucker glavar postaje kaţe, da je došao vlak
iz Jasenovca u 4 s. 16 m. p. p., a otišao prema N. Gradiški u 4 s. 17 m. On je vidio kako se
pribliţava nevrijeme, ali je bio zaokupljen sluţbenim poslom, tako, da nije mogao paziti na
potankosti. Jedino je poslao slugu u svoj stan, da pomogne gospoĎi zatvoriti prozore, da ih
vjetar ne polupa. Čim je vlak krenuo, nasta takova tmica, da mu je nestalo s vida vlaka, koji je
mogao biti udaljen od njega kakovih 100 m. U to se pretvori slaba kiša, koja je do tada
padala, u strašnu tuču, koja je letjela sa svih strana. Vidio je, kako je došao tamni oblak s
tučom od sjevero-istoka. Pojedina su zrna bila duguljasta. Bilo ih je do 8 cm. dugih, a 2 do 3
cm. debelih, a na njima su bile pojedine kvrge, kao da se je više manjih prilijepilo na jedno
veće. Na to pritrči nadglednik pruge Beranek i reče: „Vlaku se je dogodila nesreća". U to se i
razdani, a oni opaze kako leţe pojedina kola stranom porazbacana po pruzi, a stranom izvan
pruge u polju. Obojica potrče prema osobnim kolima, da izvuku ljude, drţeć neprestano ruke
nad glavom, da se obrane od projektila, što su letjeli sa sviju strana. Potankosti spašavanja nas
dalje ne zanimaju.
GospoĎa glavara postaje pripovijeda, da je opazila, kako se diţe oluja, da je upalila u
sobi svijeću, čim se je smrklo i otišla na hodnik, da pogleda jesu li prozori zatvoreni. U to
dotrči sluga. Sada su obojica htjeli u bliţnju sobu, ali nisu mogli otvoriti vrata ni najjače
rivajuć, akoprem se vrata otvaraju prema unutrašnjosti sobe. Čuli su kao da u taj mah puca
hiljada raketa, ali nisu čuli, kako je sav krov od kuće odletio. Čim se počelo svitati, otvore se
naglo sva vrata od soba sama, prozori odlete unutra i svi se polupaju. Tuča je polupala stakla
takovom silom, da su pojedine ploče ostale čitave osim luknje, što ju je učinilo zrno od tuče, a
ta luknja je bila tako čista kao što je učini zrno iz puške kad probije staklo.
Beranek kaţe, da je stajao kod svoje kuće, kad je vlak odlazio, te da je opazio povrh
šume Grede dvije vitlice kako se iz oblaka spuštaju na zemlju, opet diţu i spuštaju. Nebo je
bilo posvema crno, a u vitlicama sve se vrtjelo i psikalo, kao para kad izlazi iz lokomotive.
Opazio je, kako se donji uţi kraj vitlice zavija i previja, a u gornjem širem sve vrti, ali ne zna
kazati kojim smjerom. 'Od ruba šume, gdje su bila obje vitlice jedna od druge oko sto (?)
metara daleko, preskočile su obje i pale na zemlju po prilici u po puta izmeĎu šume i

10. Tornado u Novskoj
10
kolodvora. Iza toga nije ih više vidio, jer je nastala posvemašna tmica. Kad se je razdanilo,
opazi, kako su kola od vlaka naokolo porazbacana.
Dne 26. i. mj. predstavio se je pisac kotarskom predstojniku i dao je pozvati 17-
godišnju djevojku Katu Ljevačić, za koju je čuo, da ju je vjetar nosio po zraku. Djevojka kaţe,
da je bila u šumi Gredi pokraj prve straţarnice kamo je došla po guske. Od kuda je došao
oblak, ne zna; nego zna samo to, da ju je diglo u vis, razplelo sve kose, odneslo s glave sve
igle i napokon pustilo na tle i gnječilo. Kako visoko i daleko ju je nosilo, ne zna, akoprem nije
bila ranjena, osim što je bila malo ogrebena na ruci. Iglu od glave našla je kasnije na livadi
kakovih 300 m. daleko. Kada je pala na tle, bila je na pola u nesvijesti, ali zna, da se je odmah
ustala i pošla prema straţarnici, gdje su je primili pod krov. Onda još nije tuča padala.
Mato Kos, seljak iz Novske, kaţe, da su mu bili volovi u jarku pokraj pruge a on s
druge strane. Čim je došao vjetar, popeo se Kos na prugu, da vidi gdje su mu volovi, ali je
morao tu leći i primiti se za jedan stup, da ga vjetar ne odnese. On je vidio djevojku u zraku,
gdje ju vjetar tri puta dignu i opet spusti na zemlju, a onda odnese. Kamo ju je odnio, ne zna.
Kaţe, da ne moţe točno kazati, kako ju je visoko nosio, ali da će biti hvat, dva ili više.
Petar Kocijan, lugar imovne općine, pripovijeda, da je bio za vrijeme oluje na rubu
šume Grede i tu se sakrio pred tučom i kišom sa sjeverne strane jednoga svinjca, koji se tu
nalazi. Što se je dogaĎalo u šumi, ne zna. Vidio je dva duga crna oblaka kao dva plašta, kako
se spuštaju na zemlju u po puta izmeĎu njega i ţeljezničke postaje (dakle na istom mjestu gdje
i Beranek). Oblaci su ti bili odozgo široki a pri zemlji sasma tanki a donji se je kraj motao i
zavijao kao na klupko. Na to je nastala tmica, a led kao jaja počeo padati. Dalje nije niti šta
čuo ni vidio. Kad se je razdanilo, opazi kako leţi drveće oko njega. Jedna je vitlica prešla
istočno od njega a druga zapadno. Na mjestu (kamo je išao s njim pisac u pratnji općinskog
biljeţnika) pokaza mjesto gdje je sjedio. 100 m. istočno od toga mjesta našao je pisac na
jednom mjestu nekoliko hrastova i brjestova porušenih, i to zapadni prema SSW, a istočni
prema NNE, meĎu njima imade na tlu sila granja porazbacana bez reda na sve strane. Vidi se,
da je vitlica morala tu rušiti, a Kocijan da toga ni čuo nije. U šumi je bilo više volova, koji su
pobjegli iz šume malo prije, no što se nevrijeme počelo.
26. ist. mj. otišao sam u jutro iz Novske u Jasenovac, da saslušam g. T. Gruičića,
načelnika jasenovačkoga. Od pripovijedanja g. Gruičića vaţno je to, da je vidio, kako vijori
diţu u vis zemlju i granje od polomljena drveća. … iz pripovijedanja g. Gruičića slijedi, da je
došlo nevrijeme od SW, te da su se spuštale iz glavne mase oblaka različite vitlice. Po
pripovijedanju g. Gruičića bilo ih je oko potoka Struga najprije 7, a kasnije 6. Po
pripovijedanju seljaka Kosa, lugara, i Beraneka preostala su od ovih napokon dva i to jedan
pokraj prve straţare a jedan oko 100 m. istočno od mjesta, gdje je bio lugar, na sjevernom
rubu šume Grede. Zapadni je odnio djevojku Ljevačić, a istočni je rušio drveće pokraj lugara.
Te dvije vitlice moţemo pratiti dalje. IzmeĎu šume Grede i ţeljezničke postaje spustile su se
po drugi put na zemlju, kako pripovijedaju suglasno lugar i Beranek. Zapadna je vitlica pala
iza toga upravo na ţeljezničku prugu gdje je stajao vlak, te je porazbacala kola. Promjer joj je
mogao iznašati u taj čas oko 1200 met. Iza toga se je digla i došla opet do zemlje pokraj mosta
drţavne ceste preko Konačke. Tu joj je bio promjer malen, a ne da se točno odrediti, jer je
samo nekoliko komada drva porušeno. … Put ovoga tornada je krivudasta crta poprečnoga
smjera prema NE. Istočni tornado razvio je svu svoju snagu tekar u šumi, sjeveroistočno od
drţavne ceste. … to se moţe odrediti razmak meĎu obim tornadima na 1200-1500 met., a

11. Tornado u Novskoj
11
dijametar istočnog tornada na 2300 met. Taj se je tornado spustio na zemlju od prilike u pol
puta izmeĎu ţeljezničke pruge i drţavne ceste, …
Zapadni tornado, kako ga moţemo nazvati poradi znatnog promjera, počinio je najviše
štete na ţeljezničkoj postaji, gdje je odnesao krovove sa svih zgrada i porazbacao kola, dok je
u šumi jako malo drveća porušio. Istočni je obratno harao samo u šumi. Na kolodvoru je bilo
mnogo lako ranjenih putnika, dok su bila teško ranjena samo trojica, koja trojica su bila u
dvojim posljednjim kolima. Bremser Rukavina, kojega je odnesao vjetar zajedno sa kućicom
40 met. daleko, ostao je posvema neozleĎen. Vidi se, da je morala vladati jaka uzlazeća struja
zraka, koja ga je polagano spuštala na zemlju. U šumi je bilo nekoliko pastira sa volovima i
jedan starac s ovcama. Pastiri su s volovima za vremena pobjegli, te je ubijen samo jedan vol i
jedan pastir, a starac, s kojim sam govorio, ostao je za čudo neozleĎen. On pripovijeda, da je
nastala na jednom strašna tmica, te da nije nit šta čuo nit vidio, dok se nije razdanilo. Svi, koji
su bili u blizini ili u samim tornadima, pripovijedaju suglasno, da su čuli silan prasak kao od
kakve eksplozije. Grmilo je jako i prije i poslije prolaza tornada, kiša je padala već prije
prolaza, a tuča je počela iza prolaza. Koliko je vode palo, ne da se odrediti, jedino se moţe
naslućivati, da je moralo pasti mnogo, jer su jedan sat iza katastrofe donijeli potoci Novska,
Konačka i Paklenica toliko vode, da je na polju oko pruge stajala voda 1 met. visoko.
Brzina vjetra je bila svakako veća na zapadnoj strani tornada nego li na istočnoj. To
proizlazi otud, što se opaţa svuda na putu obiju tornada, na zapadnoj strani veća šteta nego li
na istočnoj. S obiju strana tornada bio je jak SW, kako pripovijedaju svi očevidci. Vidi se to i
po utiscima tuče na zidovima kuća kao da je Novska i okolica sasuta projektilima iz puške; a
i po tom, što je vjetar dotjerao iz Jasenovca jedan vagon u Novsku, … Ogromnu silu vjetra
moţemo najbolje proračunati iz djelovanja na vlak.“2
Mohorovičić je izračunao da je brzina vjetra bila izmeĎu 46,5 i 158 m/s.
2
Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knjiga CXVII, „Tornado kod Novske“, Andrija Mohorovičid,
Zagreb, 1893.

12. Tornado u Novskoj
12
Pet godina poslije udara tornada na Novsku, glasoviti hrvatski znanstvenik Oton Kučera je
zapisao:
„I Hrvatska ima svoj tornado. Dne 31. svibnja g. 1892. digao se je kod Novske oko 4¼
sati po podne iznenada jak vihar, koji je skinuo 4 krova na ţeljezničkoj postaji Novskoj,
porušio jednu štalu, nekoliko vagona vlaka, koji je bio krenuo s postaje prema Novoj
Gradiški, a jedan vagon čak digao u vis i preko telegrafskih ţica bacio 30 metara daleko u
polje. Došao je od jugo-zapada i išao dalje na sjevero-iztok u šumu Bukovicu i okolinu, gdje
je porušio do 150.000 hrastova i bukava. Iz glavne mase oblaka visjelo je više resa; dvije su
se spustile do zemlje i od njih su se razvile po izvještaju Dr. Mohorovičića, koji je ovaj vihar
opisao, dvije vitlice, zapadna je digla jednu djevojku i porušila vagone vlaka, a iztočna razvila
je punu snagu tek u šumi sjevero-iztočno od drţavne ceste. Razmak je obih tornada bio oko
1200 do 1500 metara, promjer zapadnoga u času, kad je razbacao kola vagona, oko 1200
metara, a iztočnoga oko 2300 metara. U času, kad je prolazio, smračilo se posvema, a od
praskanja je sve tutnjilo. Put je iztočnoga tornada bio oko 3½ kilometra. Brzinu, kojom se
gibao uzduh u vrtlogu, računa pisac na 103 metra u sekundi. S početka je bila tiha kiša, nu ta
se je pretvorila kasnije u jaku tuču.“ 3
3
„Vrieme – crtice iz meteorologije“, Oton Kučera, Zagreb, 1897.

13. Tornado u Novskoj
13
4. Meteorologija
Meteorologija je znanost o Zemljinoj atmosferi i promjenama u njoj. Ona proučava
promjene vremena oko nas. Pripada u skupinu geofizičkih znanosti.
Neke od glavnih pojava koje se proučavaju su količina i vrsta oborina, grmljavinske oluje,
tornada, tropski cikloni i tajfuni.
Bitan utjecaj vremena na ljude i ljudske aktivnosti doveo je do razvoja znanosti o
prognoziranju vremena.
4.1. Podjela meteorologije
Opća meteorologija bavi se proučavanjem svih meteoroloških elemenata i pojava te
osnovnih procesa u glavnim crtama, uključujući metode meteoroloških motrenja i
meteorološke instrumente.
Dinamiĉka meteorologija proučava dinamiku atmosfere. Procese u atmosferi objašnjava
zakonima fizike pomoću matematike.
Sinoptiĉka meteorologija proučava vremenske prilike iznad velikih zemljopisnih područja,
primjenjujući zemljopisne karte na kojima su meteorološka motrenja ucrtana za primjenu u
vremenskoj analizi i prognozi, za jedno mjesto ili područje, za kraće ili dulje razdoblje.
Klimatologija proučava srednje stanje atmosfere u vremenu i prostoru, kao odraz ponašanja
vremena u višegodišnjem razdoblju.
Aerologija proučava slobodnu atmosferu i njezino uspravno protezanje do većih visina,
pribliţno do 40 km.
Aeronomija proučava gornju atmosferu u odnosu prema sastavu, svojstvima i gibanjima te
zračenjima primljenim iz svemira.
Mikrometeorologija proučava meteorološke uvjete malih razmjera, sadrţi detaljnija mjerenja
blizu Zemljine površine u kratkom razdoblju i na malom području.
Fiziĉka meteorologija proučava fizikalna svojstva i procese atmosfere kao sastav zraka i
oblaka, zračenja, akustiku, optiku i elektricitet atmosfere.
Prema podruĉjima praktiĉne primjene rezultata meteoroloških istraţivanja
meteorološke discipline dijelimo:
Zrakoplovna meteorologija opskrbljuje obavijestima o vremenu sluţbe zračne plovidbe za
potrebe zračnog prometa i zrakoplovne tehnike.
Pomorska meteorologija (koja uključuje i riječnu) opskrbljuje obavijestima o vremenu
sluţbe raznih pomorskih djelatnosti za potrebe pomorskog i riječnog prometa.
Meteorologija kopnenog prometa od pomoći je sluţbama kopnenog prometa (ceste,
ţeljeznice, unutarnji promet).
Tehniĉka meteorologija pomaţe sluţbama tehničkih grana, za praktičnu primjenu
meteorologije u telekomunikacijskom prometu, elektroprivredi, urbanizmu, graĎevinarstvu
(brane, cjevovodi, ţičare), turizmu i drugom.

14. Tornado u Novskoj
14
Agrometeorologija proučava meĎudjelovanje meteoroloških i hidroloških čimbenika i
poljoprivrede u najširem smislu, uključujući vrtlarstvo, domaće ţivotinje i šume.
Biometeorologija proučava utjecaje vremenskih procesa na ţive organizme.
Humana meteorologija proučava utjecaje vremena na ţivot i zdravlje ljudi.
Ekološka meteorologija dio je biometeorologije koja proučava odnos izmeĎu ţivih
organizama i njihovog klimatskog okruţenja.
4.2. Meteorološki sustavi
Meteorološki sustavi sudjeluju u stvaranju uvjeta koji na našem planetu omogućavaju
ţivot. Oni su zapravo snaţni motori koji s jednog mjesta na drugo prenose toplinu i vlagu.
Osim toga, u njima se moţe osloboditi silna energija. Oni su skoro kruţna područja zračnog
vrtloţenja, promjera od 150 do 4000 km. Debljine im se znaju jako razlikovati. Neki su debeli
12-15 km pa zahvaćaju čitavu visinu troposfere (najniţeg sloja atmosfere). Drugi su plitki,
dubine od 1 do 3 km, ali se zato brzo gibaju. Meteorološke sustave prikazujemo tlakom zraka,
ali i vjetrovima koji u njima pušu. Glavni meteorološki sustavi su sustavi visokog i niskog
tlaka. Područja visokog tlaka zovemo anticiklonama, i u njima se zrak spušta. Područja niskog
tlaka zovemo ciklonama ili depresijama, i u njima se zrak diţe. Oblaci se stvaraju u zraku koji
se uspinje. Zbog toga niski tlak povezujemo s oblačnim, kišovitim i olujnim vremenom.
4.2.1.Anticiklone
Anticiklonama su svojstvene stabilne vremenske prilike koje se obično bitno ne mijenjaju
po nekoliko dana. Vjetrovi u anticiklonama na sjevernoj polutki pušu oko njihovih središta u
smjeru okretanja kazaljki sata, dok je na juţnoj obratno. Na meteorološkim (sinoptičkim ili
vremenskim) kartama anticiklone prikazujemo nizom koncentričnih izobara (krivulja koje
povezuju mjesta jednakog tlaka zraka), pri čemu najviši tlak vlada u središtu.
Anticiklone su područja općenito blagih vjetrova i vedrog neba. U takvim uvjetima,
toplina koju zrači tlo lakše odlazi u svemir. Zbog toga se i tlo i zrak neposredno nad njim
noću brzo hlade. Zimi to hlaĎenje često stvara mraz ili, u vlaţnom zraku, sumaglicu i maglu.
Stvaranje takvih obiljeţja vremena potiču u anticikloni vrlo slabi vjetrovi. Da su vjetrovi jači,
oni bi pomiješali zrak i hladnoću tankog prizemnog sloja zraka i raspodijelili ga na mnogo
deblje slojeve.
Neke anticiklone nastaju i u hladnim područjima. Tamo je zrak gust (teţak) pa se pri tlu
stvara visok tlak zraka. Takve se anticiklone primjerice razvijaju zimi u Kanadi i Sibiru.
Obično su plitke, to jest debele svega oko 3 km.

15. Tornado u Novskoj
15
4.2.2.Ciklone
Topli i hladni zrak ne miješaju se lako. Posljedica je toga da se topli zrak, koji u valovima
zadire u polarnu frontu, ne miješa s hladnim gustim zrakom, nego struji preko njega. Hladni
se zrak potom slijeva iza toplog. Tako nastaje ciklona. U tipičnoj cikloni postoje dvije fronte.
Topla je fronta granica izmeĎu toplog zraka koji nadire, i hladnog zraka. Tu topli zrak klizi
nad masu hladnoga gustoga zraka koji se sporo provlači. U zraku koji se diţe i hladi, vodena
se para kondenzira (ukapljuje) i tako se stvaraju oblaci. Iza tople fronte nastupa hladna
fronta. Duţ te fronte, hladni se zrak podvlači pod topli, i tako ga ubrzano diţe. Stoga je
hladna fronta još jedna zona oblačnog, kišovitog vremena. Hladna se fronta giba brţe od
tople. Zbog toga se hladna i topla fronta na koncu sastanu, pa istisnu topli zrak nad prizemni
hladni zrak. To zovemo okluzijom. Ubrzo nakon nastanka okluzije ciklona nestaje.
Olujni grmljavinski oblaci nastaju svuda, osim u polarnim područjima. Znanstvenici su
izračunali da ih u svakom trenutku na Zemlji ima oko 2000. Mnogi nastaju duţ hladnih fronti,
gdje se u brzim uzlaznim strujama toplog i vlaţnog zraka stvaraju mračni cumulonimbusi,
nalegnuti na klin hladnoga zraka. Najţešći takvi olujni oblaci nastaju u tropima zbog jakog
zagrijavanja tla i niţih slojeva zraka. Takve oluje znaju donijeti i po 600mm kiše za samo
jedan dan. Slični prolomi oblaka, izazvani zagrijavanjem tla, nastaju – obično u kasno
popodne – iza vrućih, sunčanih dana u umjerenim geografskim širinama.
Kada su prvi sateliti poslali svoje slike planeta Zemlje, meteorolozi su oko ekvatora
opazili grozdove oblačnih vrtloga. Ti vremenski sustavi nastaju zbog usisavanja topline i
vlage s površine u gornje slojeve zraka. Ponekad se zna stopiti i po nekoliko takvih grozdova,
pa skrenu od ekvatora i razviju se u veliki tzv. tropski ciklon, koji u Sjevernoj Americi zovu
hurricane, u Australiji willy-willies, a u istočnoj Aziji tajfun.
Uragan
Uragani su mnogo ţešći od grmljavinskih oluja –
koje su počesto tek pratnja uragana. Promjer je uragana
obično 200-500km. U njihovu se središtu nalazi mirno oko,
u kojemu se zrak spušta. U njemu je nebo vedro a zrak
miran. Ipak se posvuda okolo zrak brzo diţe, pa siše vlagu s
površine i stvara rotirajući sustav oblaka i izvanredno jakih
vjetrova. Uraganski su vjetrovi u pravilu brţi od 119 km/h,

16. Tornado u Novskoj
16
a ponekad dostiţu i čitavih 300 km/h. Silni vjetrovi i jaki pljuskovi znaju napraviti strašan
lom kad uragan udari u otok ili obalu. Tada nastaju goleme poplave, a vjetar čupa stabla iz
korijenja i prevrće krovove. Svake godine Sj. Ameriku zahvati prosječno 11 uragana nastalih
na sjevernom Atlantiku. Kad se naĎu nad kopnom uragani polako zamiru, zato što ih kopno
lišava izvora vlage, pa se njihova snaga brzo iscrpljuje.
Tornada su, u usporedbi s uraganima, male oluje, s promjerom od svega nekoliko
stotina metara. MeĎutim, prema svojoj veličini, vjerojatno su najrazorniji od svih oluja. To su
ljevkaste cijevi ili tube rotirajućeg zraka, koje se ponekad gibaju brzinom većom i od 320
km/h.
4.3. Oblaci i njihov nastanak
Meteorolozi definiraju oblake kao produkte pretvorbe vodene pare u tekuće ili kruto
stanje. Vodena para mijenja prozirnost i boju atmosfere, upija svjetlost i odbija je.
Razlikujemo dva fizikalna procesa kojima se formiraju – kondenzaciju i sublimaciju – tri
različite visine na kojima obitavaju, pet načina na koji nastaju, a grupiramo ih u deset rodova,
od kojih svaki ima nekoliko vrsta, podvrsta te dodatne odlike. Većina oblaka nastaje u prvih
10km atmosfere, tj. u troposferi, jer količina vodene pare opada s visinom pa nema materijala
za njihovo formiranje. Neke posebne vrste oblaka nalazimo i na velikim visinama stratosfere,
gdje nastaju npr. od visoko izbačene prašine vulkanskih čestica.
Oblaci nastaju kada se vlaţan zrak ohladi. Osim vlaţnog zraka koji se hladi, nuţne su i
tzv. jezgre kondenzacije – vrlo sitne čestice – zrnca prašine, čaĎi, peludi – koje lako upijaju
vlagu i postaju sve vlaţnije, sve dok se ne rastope, pa u završnoj fazi postaju kapljice. Za te
čestice kaţemo da su higroskopne ( grč. higro, vlaţan ), tj. da „vole vlagu“. Zrak se moţe
ohladiti na nekoliko načina. U vezi s tim, razlikujemo pet načina nastanka oblaka. Tako
imamo advekcijske ili frontalne oblake, kod kojih na neko mjesta strujanjem dolazi zrak
drukčijih svojstava od onoga koji je tamo bio ranije. Druga vrsta oblaka su orografski oblaci
koji nastaju zbog utjecaja planina kada one djeluju poput prepreka za strujanje zraka. Oblaci
koji nastaju u uvjetima tzv. mirnog ohlaĎivanja sloja zraka uz tlo su radijacijski oblaci.
Četvrta vrsta u podjeli oblaka po načinu nastanka su oblaci termičkog uzdizanja, koji nastaju
zbog nejednolikog zagrijavanje tla, pa se zrak iznad hladnijeg područja brţe diţe i stvaraju se
gomilasti oblaci, a moţe doći i do pojave kiše i nevremena. Najzad, govorimo o oblacima
nastalim kombinacijom svih već opisanih načina.

17. Tornado u Novskoj
17
4.3.1. Podjela oblaka po visini
Morfološka podjela oblaka – podjela po visini i karakterističnom obliku:
Visoki oblaci su cirrusi (Ci), cirrostratusi (Cs) i cirrocumulusi(Cc). Oni se pojavljuju na
visini od 6-18 km. Sazdani su od ledenih kristala i zadrţavaju se na velikim visinama. Iz
njih ne padaju nikakve oborine.
CIRRUSI (lat. cirrus, kovrča ) su razdvojeni oblaci u obliku bijelih vlakana i graĎeni
su od ledenih kristala jer se nalaze u velikim visinama, gdje je hladno.
CIRROSTRATUS (lat. sternere, raširiti) je fina bjelkasta koprena u obliku sloja kroz
koji se jasno naziru konture Sunca ili Mjeseca.
CIRROCUMULUS (lat. cumulus, gomila) je sloj bijelih oblaka sastavljen od malih
pahulja poredanih u skupove ili redove.
Oblaci srednje visine (2-6 km) su altocumulus (Ac) i altostratus (As). Oni se zapravo
smjesa vodenih kapljica i ledenih kristala. Ti srednje visoki oblaci obično ne daju
oborine.
ALTOCUMULUS (lat. altum, visina) – bijeli ili sivkasti oblaci, često graĎeni od
pločastih elemenata ili grudastih masa, većih nego u cirrocumulusa
ALTOSTRATUS najčešće prekriva nebo u cijelosti, manje-više jednolično. Boja mu
se mijenja od sive do modrikaste, sastavljen je od vodenih kapljica, a zimi i od kristala.

18. Tornado u Novskoj
18
Niski oblaci (do 2 km) su cumulus (Cu), stratocumulus (Sc), stratus(St),
nimbostratus(Ns) i cumulonibus (Cb). Prva su tri izgraĎena od vodenih kapljica, a
posljednja dva od smjese vode i leda. Stratocumulus i stratus izvode pljuskove,
grmljavinsku oluju,a katkada i prolom oblaka.
NIMBOSTRATUS (lat. nimbus, kiša) je kišan slojevit oblak u obliku sivog, tamnog
pokrivača.
STRATOCUMULUS prepoznajemo kao siv do bjeličast sloj s tamnijim i svjetlijim
dijelovima
STRATUS često prekriva naše krajeve zimi. To je jednoličan sloj sličan magli i ima
vrlo ujednačen oblik
CUMULUS spada meĎu najljepše oblake, i jednu vrstu ljeti zovemo oblacima lijepog
vremena.
CUMOLONIMBUS je gust oblak snaţnog vertikalnog razvoja, koji poprima oblik
planine ili ogromnih tornjeva.
Ostale vrste oblaka su tragovi mlaznih aviona, sedefasti oblaci ( sastavljeni od vulkanske
prašine ), noćni svijetleći oblaci, oblaci izazvani poţarima ili erupcijom vulkana.
4.4. Prognoza vremena
Jedan od glavnih zadataka meteorologije jest prognoza vremena u budućnosti. Da bi
bili u mogućnosti izraditi bilo kakvu prognozu vremena, moramo poznavati vrijeme u nekom
odreĎenom trenutku. Ta tvrdnja polazi od činjenice da je VRIJEME stanje atmosfere u nekom
trenutku i na nekom području; a buduće stanje će uvijek ovisiti od prošloga. Moderna
prognoza vremena, gotovo isključivo se temelji na numeričkim modelima koji simuliraju
ponašanje atmosfere u vremenu. Metode kojima se izračunava buduće stanje atmosfere u
ovisnosti od prošloga se temelje na diferencijalnim jednadţbama stanja, a koje se
izračunavaju putem jakih računala u prognostičkim centrima diljem svijeta. Najpoznatiji od
njih su svakako sustav za prognozu na čitavoj zemaljskoj kugli - GFS, ili model za prognozu
lokalnih razmjera kao Aladin. Ulazni parametri takvih prognoza (varijable) su meteorološki
elementi koji se očitavaju na meteorološkim postajama diljem svijeta.
Uspješnost znanstvenog predviĎanja vremena ovisi o brzini prikupljanja izvještaja o
vremenskim prilikama sa široko razbacanih meteoroloških postaja. Brzo je prikupljanje
meteoroloških podataka postalo moguće tek nakon što je Samuel Morse 1844. godine započeo
eru modernog električnog brzojava. Danas na svijetu djeluje više od 7000 meteoroloških
stanica. Neke od njih su u gradovima i zračnim lukama, neke su na brodovima koji plove
morima i avionima koji lete na neko odredište. Meteorolozi na meteorološkim stanicama

19. Tornado u Novskoj
19
redovito mjere ključne veličine kao što su temperatura, tlak i vlaţnost zraka, brzina vjetra,
količina padalina, te odreĎuju vrstu oblaka i mjere njihovu visinu i prekrivenost neba
oblacima. Kod automatskih meteoroloških stanica rezultati mjerenja zapisuju se na magnetnu
traku i onda u odreĎenim razmacima odašilju u meteorološke centrale. Ta se mjerenja
obavljaju uz tlo. Meteorolozima su, meĎutim, potrebne i informacije o stanju zraka u višim
slojevima atmosfere. Dobar dio tih informacija dobiva se uz pomoć radiosondi nošenih
balonom. Svi rezultati tih mjerenja prenose se radioodašiljačem do postaja na tlu. Neke
stanice svakih pola sata obavljaju mjerenja, ali uobičajeni interval iznosi 1 do 3 sata.
Informacije za vremensku prognozu prenose se iz meteoroloških stanica u centre
pomoću kodova. One te kodove najprije dekodiraju, a potom ih pohranjuju u računala koja
obraĎuju informacije te prave sinoptičke karte. Sinoptičke karte daju saţetak podataka o
stanju atmosfere u nekom trenutku. Potom se na sinoptičke karte unose i druge informacije
kao što su podaci o toplim i hladnim frontama te brzini i smjeru vjetra, zajedno s padalinama i
naoblakom.
Točnost modela mogućeg ponašanja vremena ovisi od mnogo faktora. Jedan od njih je
točnost ulaznih parametara. Pogreške u ulaznim parametrima se skupo plaćaju, na način da u
trenutku kada je atmosfera na rubu determinističkog reţima (prosječno tjedan dana unaprijed,
pa čak i manje), jedan pogrešan ulazni parametar vodi prognostički model u sasvim krivom
smjeru, i tada je prognoza kako bi se reklo "skroz fulana". Zbog toga je vaţno da su
instrumenti kojima mjerimo stanje atmosfere, što je moguće točniji, i da motritelj koji ih
"čita" (ako nije automatizirano očitavanje) radi svoj posao najsavjesnije što moţe.

20. Tornado u Novskoj
20
4.5. Meteorološki instrumenti
TEMPERATURA ZRAKA
Temperatura jest stupanj zagrijanosti neke tvari. U ovom slučaju, ta tvar je smjesa
plinova koju nazivamo zrak. Jedinica za mjerenje temperature u SI sustavu je Kelvin (K),
meĎutim za mjerenje i izraţavanje temperature uobičajeno je koristiti jedinicu Celzijev
stupanj, odnosno na Američkom kontinentu Fahrenheitov stupanj. Veza izmeĎu Kelvina i
Celzijevog stupnja dana je izrazom T (K) = 273,15 + t (°C).
UreĎaj kojim mjerimo temperaturu zraka naziva se TERMOMETAR.
Osim termometra još se koristi i TERMOGRAF. Termometar prikazuje
trenutačnu temperaturu, a termograf ju biljeţi kroz vrijeme na papir ili
elektronički medij. Najčešće se koristi obični termometar koji mjeri temperaturu
zraka po Celzijevoj skali. Napunjen je ţivom koja se slobodno širi u cjevčici s
vakuumom u ovisnosti od njezine temperature. Dakle, termometar zapravo ne
mjeri temperaturu zraka, već temperaturu ţive u cjevčici, no temperatura ţive se
vrlo brzo prilagoĎava i prati temperaturu zraka, pod uvjetom da ne dolazi do
njezinog izravnog zagrijavanja zračenjem toplinske energije s raznih izvora
poput Sunca, tla i slično. Skala mu je podijeljena na cijele Celzijeve stupnjeve,
a ponekad i na manje jedinice, kao npr. desetinke stupnja.
Termograf konstantno mjeri temperaturu zraka u vremenu, i izmjerene podatke biljeţi
na papir ili elektronički medij, ovisno o izvedbi. Klasični termograf ima bubanj na kojem je
namotan papir; bubanj se vrti oko svoje osi pomoću satnog mehanizma, a ručica s perom i
tintom klizi po njemu i ostavlja trag koji označava izmjerenu temperaturu. Općenito je manje
precizan od običnog termometra. Elektronički termografi biljeţe temperaturu u memoriji.
Preciznost im je najčešće upitna pa se ne koriste za ozbiljna mjerenja.
Standardno, temperatura zraka se mjeri na 2 metra visine iznad tla, na mjestu koje je
zaklonjeno od izravnog sunčevog ili bilo kojeg drugog toplinskog zračenja (npr. dugovalnog
sa Zemljine površine). TakoĎer, termometar ne smije biti izloţen izravnom utjecaju vjetra.
Najbolje mjesto koje će osigurati navedene uvjete jest termometrijska kućica (zaklon).
Minimalna temperatura zraka, osim na 2 metra visine, mjeri se i na 5 centimetara
iznad tla. Ona je najčešće 2–3, pa i više celzijevih stupnjeva niţa nego ona na 2m, zbog jakog
noćnog hlaĎenja tla. Ta razlika je izraţenija nad kopnom nego morem, pri vedrim noćima, te
u kotlinama. Ovisi i o vrsti tla (jače nad kamenom nego nad travom i slično). Znatno ovisi i o
brzini vjetra, što je ona veća, razlika je manja. Temperatura na 5cm visine je bitna zbog
pojave mraza.

21. Tornado u Novskoj
21
VLAŢNOST ZRAKA
Vlaţnost zraka se moţe izraziti na više načina; npr. kao relativna vlaţnost (najčešće),
zatim kao apsolutna vlaţnost, omjer miješanja, tlak vodene pare i još poneki. Sve se te
vlaţnosti mogu odrediti istim instrumentima, jedino što je postupak dobivanja jedne
vrijednosti iz druge, naravno drugačiji. Jedinica kojom se izraţava relativna vlaţnost jest
postotak (%) – koristi se u vremenskim izvješćima. Relativna vlaţnost je odnos izmeĎu
trenutne količine vodene pare u zraku, i maksimalne količine koju taj isti zrak moţe primiti, a
da ne doĎe do zasićenja.
Za istodobno odreĎivanje temperature zraka i vlaţnosti koristi se
PSIHROMETAR. On se sastoji od običnog/suhog termometra i mokroga,
kojemu se rezervoar sa ţivom moči vlaţnom krpicom. Ako zrak nije zasićen
vodenom parom, s krpice isparava voda i pritom se troši latentna toplina;
posljedica toga je sniţavanje temperature mokrog termometra. Što je manje vlage
u zraku, to je i isparavanje jače, te je razlika mokrog i suhog termometra veća. Iz
očitavanja ova dva termometra, ulaskom u tablice, ili računanjem formulama,
dobivaju se sve gore navedene vlaţnosti, te temperatura rosišta. Valja napomenuti
da ukoliko je na krpici led a ne voda, da se koriste preračunate tablice ili formule.
Osim psihrometra za odreĎivanje vlaţnosti moţe se koristiti i HIGROMETAR. On
izravno mjeri relativnu vlaţnost, a radi na principu upijanja vlage organskih tvari (ljudska ili
konjska dlaka i slično) koje promjenom vlaţnosti zraka ponešto mijenjaju duljinu.
HIGROGRAF je instrument koji biljeţi relativnu vlaţnost u vremenu i zapisuje ju na
papir ili elektronički medij.
ATMOSFERSKI TLAK
Jedinica za mjerenje tlaka je paskal, a uobičajeno je u meteorologiji koristiti 100 puta
uvećanu jedinicu (hektopaskal – hPa). Hektopaskal odgovara milibaru (1hPa = 1mbar).
Očitanje atmosferskog tlaka se obavezno svodi na morsku razinu (visinu od 0 metara) i
temperaturu 0°C, da bi se mogle usporeĎivati vrijednosti izmjerene na različitim postajama.
To se (kao i obično) radi tablicama ili formulama.
Atmosferski tlak se mjeri vertikalno postavljenim ŢIVINIM
BAROMETROM . To je cijev ispunjena vakuumom u kojem se ţiva
slobodno diţe, ovisno od tlaka zraka koji pritišće otvoreni kraj cijevi.
Zahvaljujući tom instrumentu, za atmosferski tlak, prije se često koristila
jedinica milimetri ţive (mmHg; 1mmHg = 1,333... hPa). Visina stupca ţive
odreĎuje atmosferski tlak. Očitanje takvog barometra je potrebno ispraviti za
temperaturu ţive, što se lako obavi tablicama ili formulom.

22. Tornado u Novskoj
22
ANEROIDNI BAROMETAR je drugi instrument za mjerenje atmosferskog tlaka, i
radi na principu deformacije elastičnih metalnih kutija zbog promjene okolnog tlaka. Tlak
prikazuje kazaljkom. Ovi barometri su temperaturno kompenzirani, pa se izmjerena vrijednost
ne svodi na 0°C. Valja napomenuti da su manje precizni od ţivinih barometara.
BAROGRAF mjeri i biljeţi vrijednost atmosferskog tlaka kroz vrijeme. Crta
izmjerene vrijednosti na papir, ili pamti u elektroničkom obliku.
VJETAR
Vjetar je vektorska veličina, koja je potpuno odreĎena tek kada poznamo obje njegove
komponente – smjer i brzinu. Smjer vjetra je strana horizonta odakle vjetar puše, a brzina je
put čestica zraka prevaljen u jedinici vremena [ili kako bi rekli fizičari, prva derivacija puta u
vremenu]. Smjer se označava kardinalnim stranama svijeta ili po azimutu (u stupnjevima 0°
do 360°), dok se brzina mjeri u metrima u sekundi (m/s), kilometrima na sat (km/h),
čvorovima (kn) ili nekom drugom dopuštenom jedinicom za brzinu. U pomanjkanju ureĎaja
za mjerenje brzine, ona se procjenjuje Beaufortovom skalom (točnije, procjenjuje se jačina
vjetra).
Smjer vjetra se odreĎuje VJETRULJOM
(vjetrokazom). To je lagani pokazatelj u obliku strelice,
montiran na vertikalnoj osovini koja se slobodno zakreće
oko svoje osi. Za usmjeravanje strelice prema vjetru, ona na
straţnjoj strani ima vertikalnu ploču, koja sluţi kao
"kormilo".
Brzina vjetra se mjeri ANEMOMETROM (vjetromjerom).
Postoji više izvedbi anemometra, a najčešće se koristi ona koja se
sastoji od vertikalne osovine s 3 ili 4 šuplje polukugle (Robinsonov
kriţ) koje se vrte pod utjecajem vjetra. Što je vjetar jači, one se brţe
vrte i vrtnja se lako pretvara u mehanički ili električni ekvivalent,
baţdaren u jedinicama brzine vjetra. Umjesto polukugli, ponekad se
koristi mali propeler. Mjeriti se moţe srednja brzina vjetra u nekom
razdoblju (obično 2 ili 10 minuta), ili pak trenutna. Mjerenje se
standardno vrši na visini 10 metara nad tlom.
ANEMOGRAF mjeri brzinu vjetra u vremenu i zapisuje izmjerene podatke na
papir ili ih čuva u elektroničkom obliku.

23. Tornado u Novskoj
23
OBORINA
Oborina se mjeri visinom ili količinom vodenog taloga koji padne
na Zemljinu površinu u odreĎenom vremenskom razdoblju. Ta oborina
moţe biti u tekućem ili krutom stanju; ako se mjeri visinom onda se obično
izraţava u milimetrima (kiša), odnosno centimetrima (snijeg). Ako se mjeri
u količini, onda se izraţava u litrama po kvadratnom metru površine,
jedinici koja je ekvivalentna milimetrima visine taloga. To znači, na
primjer, 10 mm = 10 l/m². Količina napadanog snijega se mjeri samo
visinom. Napadala kiša se mjeri KIŠOMJEROM. To je obično valjkasta
posuda, postavljena uspravno, s otvorom na vrhu, površine 200 cm². Kroz
taj otvor ulazi kiša, koja se slijeva u kanticu na dnu. Oko kantice se nalazi zatvoreni zračni
prostor radi toplinske izolacije, da bi se spriječilo isparavanje nakupljene kiše. Kod očitanja,
iz kantice se voda ispušta u menzuru sa skalom u milimetrima i očitava njezina količina.
Kišomjer se obično postavlja na stup, na visinu od 1m iznad tla.
Osim napadale količine kiše, moţe se mjeriti i njezin intenzitet. Intenzitet kiše se izraţava u
milimetrima u minuti (mm/min). Mjeri se instrumentom koji se naziva OMBROGRAF .
Visina snijega se mjeri štapom baţdarenim u centimetrima. Postavlja se na ravnom mjestu,
koje nije u privjetrini ni zavjetrini, niti je zaklonjeno nekim okolnim objektom (stablo,
graĎevina, ...). Mjeri se ukupna visina snjeţnog pokrivača, ali i novi snijeg, napadao u
posljednja 24 sata.
SUNĈEVO ZRAĈENJE
Sunce, kao i svako drugo tijelo, emitira odreĎen spektar elektromagnetskog zračenja,
koji ovisi o njegovoj temperaturi. Što je ona veća to je spektar jače pomaknut prema višim
frekvencijama. MeĎutim, za potrebe meteorologije, od Sunčeva zračenja, mjere se dvije
veličine: trajanje osunčavanja neke točke na Zemljinoj površini u odreĎenom vremenskom
razdoblju (dan, mjesec, godina), te energija koja stigne sa Sunca na odreĎenu površinu u
nekom vremenskom razdoblju.
Trajanje osunčavanja se izraţava u satima (h), a mjeri
instrumentom koji se naziva HELIOGRAF. To je instrument koji ima
kuglastu leću; ona ţari papirnatu traku, te se na taj način, po izgorenim
dijelovima trake, očitava vrijeme osunčavanja heliografa.
Energija koju prima odreĎena površina od Sunca mjeri se obično PIRANOGRAFOM ili
piradiografom, a izraţava npr. u dţulima po metru kvadratnom u jednom satu (J/m²/h), ili
nekoj drugoj odnosnoj jedinici. Ne treba isticati da svi ovi instrumenti moraju biti na
otvorenom mjestu, koje nije zaklonjeno nekim okolnim objektom poput stabala, zgrade i
slično. Pod te objekte se naravno ne ubrajaju planinske prepreke i brda.

24. Tornado u Novskoj
24
4.6. Vrste oborina
S obzirom na sastav i veličinu čestica te još neke parametre razlikujemo sljedeće vrste
oborina: kišu, snijeg, tuču ili grad, sugradicu, rosulju, rosu, ledena zrna, zrnati snijeg, soliku,
ledene iglice, inje, mraz, maglu i sumaglicu.
Kiša je oborina od vodenih kapljica u tekućem stanju, pada
na tlo i kaţemo da ima brzinu padanja.
Rosulja je oborina sastavljena od tekućih kapi, ne pada na zemlju već ostaje lebdjeti
najčešće ispod gušće magle.
Kada je dovoljno hladno umjesto rosulje će nastati zrnati snijeg koji će dopirati do tla.
Snijeg je oborina od vode u krutom stanju i pada u obliku ne razgranatih
heksagonalnih kristala, često puta pomiješanih s jednostavnim ledenim
kristalima.
Ledene iglice su mali i ne razgranati kristali u obliku pločica ili štapića koji lebde u zraku
gotovo nevidljivi, a osvijetljeni Suncem mogu dati halo pojavu ili dijamantnu prašinu.
Tuĉa je zasigurno opasna oborina. To su kuglice ili
komadi leda promjera od 5 do 50mm i padaju odvojeni ili
spušteni po dva-tri u nepravilne oblike. Pada isključivo pri
jakim grmljavinama. Za nastanak tuče vaţno je da njeno
zrno dugo zadrţi u cumulonimbusu (Cb) u kojem ga jake
struje podiţu, a sila teţa spušta, pri čemu on navlači okolnu
vlagu na sebe i raste. ZaleĎuje se kada ga struje dignu na
vrh vertikalno razvijenog Cb-a gdje su temperature vrlo
niske. Što duţe ostaju u Cb-u narast će veće.
Rosa, mraz i inje su oborine koje nastaju pri tlu.
Uvjeti za nastanak rose su da tempera zraka padne ispod
temperature rosišta što znači da je zrak zasićen-relativna vlaţnost
je 100%.
Ako se temperatura spusti ispod 0 ºC umjesto rose doći će
pojava mraza. Sublimacijom vodene pare nastat će ledeni kristali.
U uvjetima niskih temperatura kada struji nestabilna magla,
na bridovima predmeta i na ţicama se hvataju ledeni kristali
odnosno inje. Uvijek se stvara na vjetrovitoj strani.

25. Tornado u Novskoj
25
4.7. Tornado
Vjetar je vektorska veličina, odreĎen je smjerom i iznosom. Vjetar koji „poznajemo“
zapravo je horizontalno strujanje zraka nad površinom Zemlje s područja povišenog tlaka
prema području sniţenog tlaka. Što je razlika tlakova veća na nekom području, to je brzina
vjetra veća. Vjetar moţemo klasificirati na razne načine, npr. po stalnosti puhanja, jačini,
visini i po karakteristikama nastanka. Tako razlikujemo visinske vjetrove, prizemne vjetrove i
one lokalnog karaktera. Visinski vjetrovi su vjetrovi koji pušu na većim visinama. Ti vjetrovi
pušu mnogo većim brzinama i smjer im je mnogo stalniji nego na površini, trenje s tlom ih
usporava ili vrtloţi. U visini takoĎer trebamo spomenuti pojavu mlaznih struja, odnosno
vjetrova vrlo velikih brzina ( iznad 50 čvorova ) i obično se nalaze na desetak ili više
kilometara iznad površine Zemlje. Prizemni vjetrovi su vjetrovi koji pušu u blizini Zemljine
površine ili na nekoliko kilometara iznad tla. Vjetrovi lokalnog karaktera imaju značajan
utjecaj na vrijeme u pojedinim područjima, imaju različite nazive u svijetu iako imaju slične
karakteristike. Ti vjetrovi utječu na vrijeme u pojedinim područjima. Jedna od karakteristika
vjetra je smicanje, vrlo vaţna i opasna pojava koju definiramo kao promjenu brzine i/ili
smjera vjetra s visinom. Smicanje se javlja prilikom stvaranja TORNADA zbog velikih
promjena u smjeru vjetra velikih brzina. U sustavima uragana i tornada razvijaju se velike

26. Tornado u Novskoj
26
brzine vjetrova, a brzina vjetra u tornadu moţe dostići čak i do 500 km/h!
Zračni vrtlozi u obliku oblačnog lijevka ili tube koji se pruţaju iz kumulonimbusa i seţu
do tla nazivaju se tornada. DogaĎaju se većinom u umjerenom pojasu i česta su pojava na
srednjem zapadu SAD-a.
Promjer mu moţe biti od nekoliko desetaka metara pa sve
do 2km, a u visinu se proteţe i do 1000m. Tornado moţe
trajati od nekoliko minuta do nekoliko sati. Za tornado
kaţemo da je najrazornija pojava u atmosferi, ali češće se
dogaĎa nad morskom površinom nego nad kopnom. S druge
strane, na kopnu uzrokuje puno veće štete nego na morskoj
površini. Tornada se razvijaju u toplom vlaţnom zraku ispred
hladnih fronti. Tornado nastaje uz kombinaciju nestabilne
atmosfere, toplog i vlaţnog zraka te smicanja vjetra. Vjetar na
različitim visinama puše u različitim smjerovima te različitim
brzinama i zbog toga dolazi do vrtloţenja zraka pri tlu.
Nadolazak tornada ponekad se moţe raspoznati po tuči ili jakoj kiši zbog toga što se često
nalazi na rubu uzlaznog strujanja, odmah do silaznog koje sa sobom nosi jaku kišu ili tuču.
Rotiranje tornada stvara nizak tlak pri tlu pa se javlja novo horizontalno strujanje koje
nazivamo usisni vjetar koji moţe bit vrlo snaţan i uzrokovati velike štete. Budući da u
rotirajućem zraku postupno dolazi do kondenzacije, lijevak ponekad nije vidljiv pri tlu. Za
prognoziranje tornada potrebno je na odreĎenom području uočiti promjenu vjetra i
temperature koje mogu omogućiti dovoljno vlage, nestabilnosti, uzlaznog strujanja i smicanja
vjetra za stvaranje olujnih oblaka koji su preduvjet za razvoj snaţnog rotirajućeg oblaka.
Vrtloţne pojave slične tornadu su vrzino ili vraţje kolo, gustnado, zimska pijavica ili vrtlog
snijega i leda, vatreni vrtlozi i vrtlog pare ili dima.
Jačina tornada se odreĎuje Fujita i Torro ljestvicom. Fujita ljestvica napravljena je na
temelju štete koju je tornado uzrokovao u prirodi i na objektima dok se Torro ljestvica temelji
na brzinama vjetra izmjerenima u području koje je zahvaćeno tornadom.
Oblici tornada prema Torrovoj ljestvici su :
Slabi ( 61 – 86 km/h ) – razbacani sitni predmeti i smeće spiralno se podiţu s tla,
grane se lome i na poljima se moţe vidjeti putanja tornada.
Blagi ( 87 – 115 km/h ) – lagani predmeti se prevrću i mogu biti nošeni zrakom. Na
stablima lomovi; manja oštećenja na crjepovima, olucima i manjim graĎevinama.
Umjereni (116 – 148 km/h ) – automobili i prikolice mogu se pomaknuti, krovovi
garaţa odneseni vjetrom, mnogo šteta na stablima, krovovima i dimnjacima, manja
stabla iščupana.
Jaki (149 – 184 km/h ) – brojni automobili i prikolice prevrnuti te su garaţe uništene,
automobili u voţnji pogurnuti s ceste i nekoliko većih stabala oboreno ili iščupano s
ceste.

27. Tornado u Novskoj
27
Ţestoki (185 – 220 km/h ) – velike štete na vozilima i prikolicama, neke šupe nošene
zrakom na znatne udaljenosti, čitavi krovovi kuća odneseni, brojna stabla prevrnuta ili
iščupana.
Snaţni ( 221 – 259 km/h ) – automobili podignuti uvis, ozbiljnije štete na zgradama, a
najslabije stare zgrade se urušavaju.
Umjereno razorni ( 260 – 299 km/h ) – teška vozila podignuta u zrak, čvrste kuće
ostaju bez cijelih krovova katkad i bez zida i pojedine zgrade se ruše.
Jako razorni ( 300 – 342 km/h ) – velike štete na masivnim graĎevinama, lokomotive
se prevrću te se skladišta od ţeljeznih greda djelom urušavaju.
Teško razorni ( 343 – 385 km/h ) – posvuda urušavanje zgrada čiji dijelovi su daleko
razbacani, automobili nošeni zrakom na veće udaljenosti i većina zgrada od opeke i
kamena su nepopravljivo uništena.
Snaţno razorni ( 386 – 432 km/h ) – mnoge zgrade od armiranog betona teško
oštećene, lokomotive i vlakovi podignuti u zrak i odneseni na veliku udaljenost, sva
stabla i stupovi iščupani.
Super razorni ( 433 – 482 km/h ) – čitave montaţne zgrade i manje zgrade podignute u
zrak i nošene na neku udaljenost.
Neopisivo razorni ( > 482 km/h ) – pustošeća razaranja na velikim površinama te
prevladavaju totalne štete na masivnim zgradama.
4.8. Tsunami
Tsunami (tsunami, jap. lučki val, visoka voda) je dugi val uzrokovan tektonskim
pomicanjem ploča morskog dna, odnosno podmorskim potresom.
Morski valovi su periodičko i pravilno gibanje vode, koje nastaje zbog promjena poloţaja
neke čestice u površinskom sloju (promjena poloţaja nastaje vanjskim utjecajem te izaziva
promjene poloţaja susjednih čestica). Na taj se način gibanje čestica prenosi u dubinu. Tijelo
koje pluta na vodi ne premješta se s valovima nego samo oscilira naprijed-natrag i istodobno
gore-dolje.
Tsunamije se često pogrešno
naziva plimnim valovima no treba
naglasiti da nemaju nikakve veze
s plimnim oscilacijama.
U blizini epicentra visina potresnih
valova moţe biti izuzetno visoka. S
udaljavanjem od epicentra, te prilikom
putovanja u dubokim oceanskim
zaravnima, tsunami ima male

28. Tornado u Novskoj
28
amplitude i putuje velikim brzinama, u prosjeku oko 700 km/h. Dakle, na otvorenom oceanu
tsunami je vrlo brz i visina mu je tek oko 60 cm do 1 m pa ne moţe ugroziti brodove. Kada
se, meĎutim, primaknu blagim kosinama brzina im se smanjuje, a visina raste. Kada se
tsunami pribliţi obali, more se povlači i onda se silovito vraća u nizu golemih valova.
Gibajući se kroz uske kanale, tsunami moţe doseći visinu i do 20 metara i izbrisati sve što mu
se naĎe na putu. Uobičajeni periodi tsunamija iznose od 10 do 60 min, a ovisni su o
prostorno-vremenskim karakteristikama pomicanja morskog dna u zoni epicentra.
Dok se na visinu valova i njihovu brzinu ne moţe utjecati, njegova iznenadnost
posljedica je nemara. Pacifičke drţave imaju organiziran sustav obavještavanja i uzbunjivanja
koji treba upozoriti stanovništvo na nailazak vala ubojice-tsunamija. Najefikasniji spas od
tsunamija je uzmak na više dijelove zemljišta, što dalje od obale.
Tsunami mogu još nastati eksplozijom vulkana, podmorskom vulkanskom erupcijom
ili odronom dijela kopna u more.
Za razliku od valova stvorenih orkanskim vjetrovima, tsunami val obuhvaća cijelu
masu morske vode od dna do površine mora (stupac visok i preko 5000m) i šire se iz
epicentra potresa na sve strane u koncentričnim kuglama. Najčešće nastaju u Tihom oceanu.
I na našem Jadranskom moru je bilo tsunamija: Najsnaţniji poznati tsunami na
Jadranskom moru stvoren je kod Lesine u Italiji 1627. godine. Valovi su bili visoki 10-ak
metara.
Sve u svemu tsunami je val koji ruši sve pred sobom!

29. Tornado u Novskoj
29
5. Seizmologija
Seizmologija je znanost koja se bavi istraţivanjem potresa i svih njegovih posljedica.
Potres je kratkotrajna vibracija prouzročena poremećajima i pokretima u Zemljinoj kori i
litosferi, zbog naglog oslobaĎanja energije u unutrašnjosti Zemlje. Sam potres je jedna od
najneugodnijih prirodnih pojava za čovjeka, a očituje se – u ljuljanju tla, pri čemu čovjek
osjeti da mu prestaje stabilnost uporišta, ili – u snaţnim trzajima Zemljine kore koji mogu
razoriti gotovo sve ljudske tvorevine u odreĎenom području.
5.1. Zemljina kora
Zemljina kora je površinski dio Zemlje, koja zajedno s gornjim dijelom plašta sačinjava
stjenovitu cjelinu - litosferu. Prosječna debljina Zemljine kore iznosi 35 km na kontinentima i
oko 7 km ispod oceanskog dna. Granična zona izmeĎu kore i plašta je Mohorovičićev
diskontinuitet.
Razlikuju se 2 tipa Zemljine kore: kontinentalna i oceanska kora.
Kontinentalna kora sastoji se preteţno od granita, a naziva se i SIAL po glavnim
elementima siliciju i aluminiju. Prosječne je debljine 35km, a najviše do 70km. Izrazito je
heterogenog sastava, a sadrţi i ogromnu količinu tzv. inkompatibilnih elemenata (Cs, Rb, K,
Ba, Pb, La, Ce, U, Th, Ta, Nb i P), koji za vrijeme taljenja zaostaju u magmi. Kontinentalna
kora se konvencionalno dijeli u granitni gornji sloj i gabroidni donji sloj, koji su meĎusobno
odijeljeni Conradovim diskontinuitetom.
Oceanska kora dio je Zemljine litosfere koja se nalazi ispod oceanskih bazena.
Ponajprije se sastoji od mafitnih stijena. Tanja je od kontinentalne kore, no mnogo je gušća, a
srednja gustoća joj iznosi negdje oko 3,3 g/cm3
. Oceanska kora izgraĎuje čvrstu podlogu
oceana. Seizmičkim mjerenjima pokazalo se da ne varira ni horizontalno ni vertikalno u

30. Tornado u Novskoj
30
sastavu, nego da se sastoji većinom od bazalta s malim količinama serpentina. Naziva se i
SIMA po glavnim elementima siliciju i magneziju. Debljine je svega 10 do 12km.
Vanjski se dio Zemlje sastoji od dva sloja: vanjskog sloja, koji se naziva litosfera, a
obuhvaća koru i kruti gornji dio plašta, dok se ispod litosfere nalazi astenosfera. Iako u
krutom stanju, astenosfera ima relativno nisku viskoznost i posmičnu snagu te se stoga u
geološkoj vremenskoj skali moţe ponašati kao tekućina. Ispod astenosfere nalazi se krući
donji plašt, čije je fazno stanje posljedica ne manjih temperatura, već visokog tlaka.
Litosfera je razlomljena u tzv. Litosferne ploče (tektonske ploče, eng. plate). Litosferne
ploče plove na astenosferi. Potresi, vulkanska aktivnost, izdizanje planinskih lanaca te
oblikovanje oceanskih jaruga se pojavljuje duţ granica ploča. Bočno se pomicanje ploča
obično odvija brzinama od 0.66 do 8.50cm godišnje.

31. Tornado u Novskoj
31
Postoje tri tipa granica ploča, karakteriziranih načinom na koji se ploče pomiču relativno
jedna prema drugoj, a povezane su s različitim površinskim fenomenima. To su:
1. Divergentne granice se javljaju na mjestu gdje se dvije ploče odmiču jedna od druge
(to su srednjeoceanski hrpti i aktivne zone cijepanja kao što je Istočnoafrička brazda).
2. Konvergentne granice (ili aktivni rubovi) se javljaju na mjestu gdje se dvije ploče
pomiču jedna prema drugoj obično tvoreći zonu subdukcije (ako jedna ploča tone pod
drugu) ili kontinentalne kolizije (ako obje ploče sadrţe kontinentalnu koru).
Dubokomorski su jarci tipični za zone subdukcije. Zbog trenja i zagrijavanja
subducirane ploče, gotovo su uvijek povezane s vulkanizmom. Najbolji su primjeri za
ove procese Ande u Juţnoj Americi i japanski otočni luk.
3. Transformne granice, koje se javljaju na mjestu gdje ploče klize jedna pokraj druge
duţ transformnog rasjeda. Relativno pomicanje dviju ploča je ili sinistralno (na lijevo
u susret promatraču) ili dekstralno (na desno u susret promatraču).
5.1.1.Nastanak kontinenata
Prije otprilike 420 milijuna godina postojala su samo 4 kontinenta. Jedan od njih bio je dio
današnje Sjeverne Amerike, a drugi dio današnje Europe. Treći kontinent, koji geolozi zovu
Angara, tvorio je dio današnje Azije. Četvrti je bio sastavljen od juţnih kontinenata, koji su
svi bili spojeni u jedan. Geolozi taj juţni kontinent zovu Gondvana.
Gibanje ploča postupno je gurnulo sjevernoameričku i europsku ploču jednu ususret
drugoj. Sudar kontinentalnih masa „zguţvao“ je stijene na mjestu dodira u planinske lance.
Dijelovi tog lanca danas tvore sjeverne Apalače u Sjevernoj Americi, gorja istočnog
Grenlanda, zapadne Irske i Škotske, kao i planine Norveške i Švedske. Ta se nova kopnena
masa zvala Euramerika, a planinski lanac Kaledonidi.
Nakon spajanja Euramerike s Gondvanom, prije 320 milijuna godina, uzdigao se
dugački gorski lanac Hercinidi, čiji dijelovi i danas tvore Apalače, Središnji francuski masiv i
Erzgebirge (gorje izmeĎu Češke i Njemačke). Gorje Ural posljednji je od „šavova“ što su

32. Tornado u Novskoj
32
spojili sve kontinente u gigantsku kontinentalnu masu, „superkontinent“ – Pangeu. To se zbilo
prije 275 milijuna godina, a prije 180 milijuna godina počelo je cijepanje Pangeje, prvo na
dvije velike tvorevine Lauraziju (Sj. Amerika + Europa + Azija) i Gondvanu (J. Amerika
+Afrika + Indija + Australija + Antarktik) izmeĎu kojih se stvorio novi ocean, Tetis. Ploče se
i danas nastavljaju gibati, pa znanstvenici nagaĎaju kako bi Zemlja jednog dana mogla
izgledati. Današnja karta svijeta je samo jedna sličica u filmu o ţivotu Zemlje.
Duţ rubova ploče se mogu udaljavati, sudarati ili naprosto mimoilaziti pa razlikujemo
tri vrste rubova ploča:
1. EKSTENZIJALNA PLOČA duţ koje se susjedne ploče razmiču, udaljavaju, a u tako
nastalu pukotinu iz Zemljina plašta prodire magma i gradi vulkane.
2. KOLIZIJSKI RUB PLOČA – duţ njega se ploče sudaraju. Pri sudaru dviju ploča ona
teţa potone pod drugu, što nazivamo podvlačenjem ili subdukcijom.
3. SMIČNI RUB PLOČA – duţ njega se ploče samo mimoilaze, a najpoznatiji je
primjer rasjed San Andreas u Kaliforniji.
Rubovi ploča su mjesta intenzivna kretanja Zemljine kore koja se pritom lomi, što stvara vrlo
jake i učestale potrese. To objašnjava zašto potresi vrlo često pogaĎaju ista područja, npr.
Japan.
4.2. Potresi
Potresi ili zemljotresi, kako ih još običavamo nazivati, oduvijek su izazivali zanimanje
ljudi, ali i strah zbog razornih posljedica. Čuveni Aristotel smatrao je da su potresi posljedica
ljutnje bogova. To je stoljećima bilo uzor tumačenja pojave potresa. MeĎutim, ono je moralo
ustupiti mjesto Newtonovim zakonima mehanike i prirodoznanstvenom tumačenju. Pojava
potresa počinje se tumačiti kao prirodna pojava u svezi s geološkim razvojem, koja ima
ishodište u Zemljinoj kori. Tamo gdje je taj razvoj burniji, veća je seizmička aktivnost.
Sve do katastrofalnog lisabonskog potresa 1755. godine, predodţbe o potresima bile
su plod ljudske fantastike, a ne posljedica neposrednog opaţanja. Od tada pa do kraja 19.
stoljeća, seizmologija je doţivjela znatan razvoj. To je doba sustavnog prikupljanja podataka
o potresima, razrade teorijskih osnova o rasprostiranju valova potresa i nastojanju da se izradi
instrument za odreĎivanje gibanja tla za vrijeme potresa: seizmograf. TakoĎer je uočeno je da
Zemlja nije svuda jednako seizmički aktivna, te da intenzitet potresa na nekom mjestu ne
ovisi samo o udaljenosti tog mjesta od epicentra potresa, nego i o vrsti tla na tom mjestu.
Tako su i oštećenja zgrada sagraĎenih na rahlom tlu (uz ostale jednake uvjete) općenito bila
veća nego na zgradama s temeljima na kompaktnoj stijeni.

33. Tornado u Novskoj
33
4.2.1. Vrste potresa
Potresi mogu biti prirodni i umjetno izazvani.
Prirodni potresi su: tektonski, vulkanski, potresi urušavanja i dubinski.
Tektonski potresi čine oko 85% svih potresa i izazivaju najveća rušilačka
djelovanja. Nastaju uslijed tektonskih pokreta u litosferi. Izvor tektonskih potresa su
naprezanja u Zemljinoj kori. Potres nastaje onda kada naprezanja prijeĎu granicu elastičnosti
materije, pri čemu dolazi do naglog oslobaĎanja akumulirane energije.
Vulkanske potrese uzrokuje kretanje magme prema površini. Imaju samo lokalni
učinak, budući da se samo malen dio ukupne energije pretvori u mehaničku energiju
seizmičkih valova. Na vulkanske potrese otpada 7% svih potresa.
Urušni potresi nastaju prilikom urušavanja šupljina u Zemljinoj kori, koje
nastaju djelovanjem vode na materije topive u vodi. Izvor energije im potječe od polja sile
teţe, tako da kod urušavanja naglo opadne potencijalna energija postojeće raspodjele masa.
Energija tih potresa je jako mala i analogna osloboĎenoj energiji kod pada meteorita. Na
urušne potrese otpada 3% svih potresa.
Uzrok umjetnih potresa su: eksplozije, obrušavanja ili slijeganja zbog kopanja
(gorski udari), brzo punjenje ili praţnjenje velikih akumulacijskih jezera i crpljenje nafte.
Područja na kojima se potresi često dogaĎaju nazivamo seizmička ili seizmički
aktivna područja. Područja pak u kojima su potresi vrlo rijetki ili se uopće ne dogaĎaju
nazivamo aseizmičkim. Iz prikaza globalne razdiobe potresa moţemo vidjeti da je najveći dio
kontinenata i oceana aseizmičan.
Najveći broj potresa, a i najjači potresi vezani su uz dva vrlo uska seizmička područja.
Prvi je cirkumpacifički seizmički pojas ("The Ring of Fire") na kojeg otpada oko 77% ukupne
svjetske seizmičnosti. Taj pojas se proteţe uz obale Tihog oceana. Drugi je mediteransko-
azijski seizmički pojas koji obuhvaća oko 18% svjetske seizmičnosti. Proteţe se od Kanarskih
otoka preko Sredozemlja prema Himalajima. Tu skreće prema jugu preko Sumatre i Jave do
Tihog oceana, gdje se spaja s cirkumpacifičkim pojasom.

34. Tornado u Novskoj
34
Seizmolozi pri proučavanju potresa promatraju što se dogaĎa u brazdi odnosno rasjedu
na kojem se potres dogodio, što se dogaĎa sa Zemljinom korom tijekom potresa, kako se
energija širi iz unutrašnjosti prema površini Zemlje te kako ona uzrokuje štete.
Točka u dnu geološkog rasjeda duboko u Zemljinoj kori u kojoj nastaje potres naziva
se fokus potresa, odnosno hipocentar. Epicentar je točka na samoj površini i ravno je iznad
fokusa potresa. Ako je fokus u blizini površine, do najviše 70km dubine, nastaju tzv. plitki
potresi. Za potres koji ima fokus na dubini od 70 do 700km kaţemo da je dubinski. Potresi s
plitkim fokusom obično su snaţniji i imaju teţe posljedice.
Većina potresa koji danas pogaĎaju Zemlju ima plitki fokus i nastaju na granicama
tektonskih ploča, na mjestima na kojima ploče klize jedna uz drugu. Potresi s dubokim
fokusom nastaju u zonama subdukcije, u kojima se tektonske ploče podvlače jedna pod drugu.
4.2.2. Prikaz potresa
Slika pokraj prikazuje
zamisao o „elastičnom odrazu“ koji
objašnjava način na koji nastaje
potres, odnosno zašto se zemlja pod
raznim utjecajima zapravo pomiče.
Zemljina površina nije savršeno
kruta, ona je rastezljiva. Pri
pojačanom napinjanju područja
daleko od rasjeda polako će se
rastezati u suprotnim smjerovima, ali
sam rasjed ostat će „zaglavljen“. Na
kraju će puknuti, a tlo će se naglo
vratiti u početni poloţaj, opuštajući akumuliranu napetost.
A.L.Cauchy i S.D.Poisson su još 1828.g. opisali rasprostiranje vala kroz elastično
sredstvo. Rekli su da se u neomeĎenom elastičnom sredstvu mogu rasprostirati dva različita
vala - prvi brţi, drugi sporiji – koja imaju neka zajednička svojstva, ali se i razlikuju (npr: oba
vala uzrokuju da čestice u promatranom tijelu titraju oko njihova poloţaja ravnoteţe, ali su ta
osciliranja različita). Prvi val je brţi val. Kod njega čestica oscilira u smjeru rasprostiranja
vala, tj. longitudinalno. Nakon njega dolazi sporiji val, na kojeg čestica dolazi poprečno, u
transverzalnom smjeru, odnosno pada okomito. Na osnovu ovoga odreĎuje se i udaljenost
izvora poremećaja. Prvo osjetimo longitudinalni, a nakon zatišja transverzalni val, koji je jači.
Razlikom koliko drugi val zaostaje za prvim odreĎujemo udaljenost izvora.

35. Tornado u Novskoj
35
Jedan od uvjeta da se opiše širenje vala bilo je znati to objasniti grafički. Zato je prvi
korak u tome bilo crtanje takozvanih hodokrona, tabličnih i grafičkih prikaza ovisnosti
vremena o epicentralnoj udaljenosti Zemlje. Jednostavnije rečeno, oni prikazuju koliko je
vremena potrebno da val doputuje od hipocentra do epicentra, odnosno površine Zemlje, te
koliko je vaţna duljina vala. Zbog potreba za takvim detaljnijim prikazom, vrijeme početka
potresa ne moţe se označiti s jednom
krivuljom već s dvije.
Te krivulje će prikazivati
seizmogram. Na prikazu bi, logično,
uvidjeli glavni potres. On je prikazan
preko površinskih valova. TakoĎer,
razlikujemo i spomenute longitudinalne
(P, prima) i transverzalne (S, secunda)
valove. Seizmolozi 19. stoljeća govorili
su da kod potresa postoje po dva
longitudinalna i dva transverzalna vala.
Mohorovičić je početkom 20. stoljeća
rekao da nije moguće da iz iste točke proizlaze dvije vrste istog vala koji imaju različite
brzine. Tvrdio je da postoji samo jedna vrsta longitudinalnog i jedna vrsta transverzalnog
vala, ali oni se po nečemu razlikuju. Spominjao je individualne i normalne faze jednog vala.
Valovi koji kroz koru stiţu do površine nazivaju se individualnima, te njihove zrake
leţe jedino u kori. Takvi valovi ne mogu dalje od 720 km. Oni se nazivaju individualna
prima i individualna sekunda.
Drugi su valovi koji zalaze u donje sredstvo (plašt) te se lome prema površini. Njihove
zrake zalaze u plašt pri čemu se naglo lome i zalaze strmo, pa zbog loma imaju velike daljine
(ne mogu bliţe od 300 km). To su normalna prima Pn i norma sekunda Sn.
Prema tome, na stanice dolaze dvije faze istog vala koje istodobno polaze iz hipocentra, ali se
zbog vremenske razlike puta razlikuju.
4.2.3. Metode istraživanja potresa
Postoje dvije metode istraţivanja potresa, makroseizmička i mikroseizmička.
Makroseizmička metoda se koristi opisom pojava na površini Zemlje koje su
primjećene za vrijeme trajanja potresa, kao i učincima na površini koji iza potresa trajno
ostaju. Makroseizmička istraţivanja ograničena su na potresno područje, tj. područje u kojem
su ljudi svojim osjetilima osjetili sam potres i gdje potres ostavlja vidljive tragove na površini
Zemlje. Da bi se mogla odrediti prostorna raspodjela intenziteta trešnje tla od potresa postoji
nekoliko empirijskih skala ili ljestvica.

36. Tornado u Novskoj
36
Prva ljestvica koja je uvelike sluţila u praksi bila je ona koju je izradio američki
seizmolog Charles Richter 1935.godine. Richterova ljestvica mjeri amplitudu, odnosno visinu
površinskih seizmičkih valova. Ljestvica je logaritamska, pa svaka sljedeća vrijednost
predstavlja povećanje od deset puta prema manjoj vrijednosti. Tako recimo magnituda 5 po
Richteru označava 10 puta jači potres od onoga magnitude 4. U Europi se danas koristi MCS
(Mercalli-Cancani-Sieberg) ljestvica ili u novije vrijeme njena modifikacija MSK (Mercalli-
Sponheuer-Karnik) ljestvica.
Gruba usporedba intenziteta i magnitude
potresa
Intenzitet u
stupnjevima MCS
Magnituda
(ljestvica prema Richteru)
I. 0,0 - 1,5
II. - III. 1,5 - 2,5
III. - IV. 2,5 - 3,0
IV. - V. 3,0 - 3,5
V. - VI. 3,5 - 4,5
VI. - VII. 4,5 - 5,0
VII. - VIII. 5,0 - 5,5
VIII. - IX. 5,5 - 6,0
IX. - X. 6,0 - 6,5
X. - XI. 6,5 - 7,0
XI. - XII. 7,0 - 7,5
XII. 7,5 - 10,0
Mercalli-Cancani-Siebergova ljestvica (MCS ljestvica)
Stupanj Naziv Kratki opis karakteristika
1. Nezamjetljiv potres Biljeţe ga jedino seizmografi
2. Jedva osjetan potres Osjeti se samo u gornjim katovima visokih zgrada
3. Lagan potres Tlo podrhtava kao kad ulicom proĎe automobil
4. Umjeren potres
Prozorska okna i staklenina zveče kao da je prošao teţak teretni
automobil
5. Prilično jak potres Njišu se slike na zidu. Samo pojedinci bjeţe na ulicu
6. Jak potres
Slike padaju sa zida, ormari se pomiču i prevrću. Ljudi bjeţe na
ulicu
7. Vrlo jak potres Ruše se dimnjaci, crjepovi padaju s krova, kućni zidovi pucaju
8. Razoran potres Slabije graĎene kuće se ruše, a jače graĎene oštećuju. Tlo puca
9. Pustošni potres Kuće se teško oštećuju i ruše. Nastaju velike pukotine, klizišta i
odroni zemlje
10. Uništavajući potres Većina se kuća ruši do temelja, ruše se mostovi i brane. Izbija
podzemna voda
11. Katastrofalan potres
Srušena je velika većina zgrada i drugih graĎevina. Kidaju se i
ruše stijene
12.
Veliki katastrofalan
potres
Do temelja se ruši sve što je čovjek izgradio. Mijenja se izgled
krajolika, rijeke mijenjaju korito, jezera nestaju ili nastaju

37. Tornado u Novskoj
37
Mikrosizmička metoda u analizi potresa koristi se podacima instrumenata –
seizmografa. Naime, na većim udaljenostima od epicentra potres se (pogotovo ako je slabiji)
ne moţe primjetiti ljudskim osjetilima, niti ne uzrokuje vidljive pomake tla. Tamo se pomaci
tla mogu utvrditi samo pomoću seizmografa. Seizmograf tvori uteg ovješen o elastičnu
čeličnu strunu i bubanj koji se jednoliko okreće. Kućište ureĎaja uglavljeno je u stanac-
kamen. Seizmički valovi što ih stvara potres izazivaju gibanje kućišta u smjeru osi valjka.
Pisaljka pričvršćena na to njihalo giba se na isti način kao i tlo i tako njegovo gibanje biljeţi
na okretni bubanj. Tako nastaje seizmogram.
Seizmograf

38. Tornado u Novskoj
38
4.3. Mohorovičićev doprinos znanosti
Već je rečeno da se potresi zbog vremenskog intervala razlikuju. To znači da potresi
nemaju konstantu brzinu, tj. ne rasprostiru se pravocrtno. Ovo je opaţanje izravno vodilo
zaključku da Zemlja nije homogena, tj. da u nekoj dubini postoji ploha koja odjeljuje sredstva
različitih elastičnih svojstava, i kroz koja se valovi rasprostiru različitim brzinama.
Ovaj zakon promjene brzine s dubinom govori da kad zraka skoči iz jednog u drugo
sredstvo, brzina vala naglo naraste. Brzina transverzalnog vala u gornjem sloju neprekinuto
raste s dubinom (na donjoj granici sloja još brţe nego uz površinu), te se pri prijelazu u plašt
skokom naglo poveća.
Mohorovičić je registrirao i analizirao poznati potres u San Franciscu. Od tada se više
posvetio seizmologiji, te je upornim zalaganjem uspio od tadašnje vlade osigurati nabavu dva
nova Weichertova seizmografa koji su tada bili najbolji na svijetu.
Snaţan potres koji se zbio 8. listopada 1909. godine u dolini Kupe dao je dovoljno
podataka Andriji Mohorovičiću da objasni mehanizam širenja seizmičkih valova. Na temelju
analize brojnih seizmograma, prvi je ustanovio da Zemlja ima lupinastu graĎu, odnosno da u
dubini od 54 km postoji granična ploha (diskontinuitet brzine) koja odjeljuje gornji dio, koru,
od plašta Zemlje ( te je time dubinu hipocentra sveo na 25km).
Rezultate svog rada Mohorovičić je objavio na hrvatskom i njemačkom jeziku i
pobudio veliku pozornost tadašnje znanstvene javnosti. Već se i prije toga pretpostavljalo da
Zemlja nije homogena, ali se nije znalo mijenjaju li se njena svojstva kontinuirano s dubinom.
U svom radu Mohorovičić je dokazao da je Zemlja heterogena te da se sastoji od barem dva
sloja koji imaju različita seizmička svojstva. Ploha koja odjeljuje ta dva sloja kasnije je u čast
svom otkrivaču nazvana Mohorovičićev diskontinuitet ili Moho sloj. Otkriće
Mohorovičićevog diskontinuiteta moţe se smatrati jednim od najvećih u geologiji i
seizmologiji, a zasigurno je najveći i najpoznatiji doprinos Hrvata u tim znanstvenim
disciplinama.
Dakle, MOHOROVIĈIĆEV
DISKONTINUITET odvaja oceansku i
kontinentalnu koru od gornjeg dijela plašta.
On postoji svuda na Zemlji i najveća je
prirodna tvorba na našem planetu. Nalazi se
prosječno na 7 km ispod dna oceana, te 30
do 50 km ispod tipične kontinentalne kore.
U Hrvatskoj je najdublje ispod Velebita i
Dinare (oko 42 km), a najpliće ispod juţnog
Jadrana i istočne Slavonije (25 km).

39. Tornado u Novskoj
39
PROJEKT MOHOLE – projekt kojim se planirala izbušiti rupa kroz dno oceana do granice
Moho-sloja, meĎutim nije nikada uspio, jer ga je otkazao Kongres SAD-a.
Takvim projektom kasnije se počeo baviti Sovjetski Savez na Kola institutu. Izbušili
su rupu duboku 12 260 metara. To bušenje je trajalo 15 godina. To je do tada bila najdublja
rupa ikad izbušena prije nego što su napustili i taj pokušaj.
Doseći diskontinuitet ostaje vaţan znanstveni cilj. Nedavni zahtjev ţeli da posebna
kapsula grijana radiogenskom toplinom istraţi Zemljinu unutrašnjost oko Moho sloja i u
gornjem plaštu.
5. Zaključak
Andrija Mohorovičić bio je jedan od najistaknutijih hrvatskih znanstvenika, jer se
školovao, ţivio, radio i znanstveno djelovao upravo u Hrvatskoj. Svojim otkrićem tzv. Moho-
sloja dao je ogroman doprinos razvoju seizmologije uopće, a svojim radom i djelovanjem je
uvelike pomogao razvoju seizmologije i meteorologije u Hrvatskoj te je Hrvatsku zaduţio
puno više nego što mu mi vraćamo sjećanjem na njega i poučavanjem o njemu.
Prije 120 godina koračao je našim gradom i proučavao štetu koju je počinio tornado što ju
je poharao 31. svibnja 1892. godine.
U čast tom velikom znanstveniku te uz sjećanje na nikad prije niti poslije viĎen tornado u
Novskoj, grupa učenika Srednje škole Novska sudjelovala je u sastavljanju ove knjige u
sklopu projekta „Andrija Mohorovičić“. Ovim smo djelom dotakli tek mali dio meteorologije
i seizmologije, ali nadamo se da smo time bar malo čitatelju pribliţili opisanu problematiku i
pobudili interes za daljnje istraţivanje.

40. Tornado u Novskoj
40
6. Popis literature
1. D. Skoko, J. Mokrović: „Andrija Mohorovičić“, ŠK, Zagreb, 1982.
2. Andrija Mohorovičić: „Tornado u Novskoj“, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i
umjetnosti, knjiga CXVII, Zagreb, 1893.
3. Oton Kučera: „Vrieme – crtice iz meteorologije“, Zagreb, 1897.
4. Drvo znanja – časopis (od 1. do 128. broja)
5. Meridijani – časopis (br. 92 i 100)
6. National Geographic – časopis (br. 4, godina 2006.)
7. Hrvatski zemljopis – časopis (br. 32)
Poveznice (linkovi):
1. http://www.gfz.hr/sobe/diskontinuitet.htm
2. http://ljskola.hfd.hr/arhiva/2003/markusic.pdf
3. http://blog.meteo-info.hr/
4. http://www.geo.com.hr/znanost/andrija-mohorovicic
5. http://hr.wikipedia.org/
i još mnoge s kojih smo „skinuli“ slike.