1. Emir S. Nišić
Đaci s istoka
Đaci s istoka moje općine svojevrsni su borci koji se uglavnom bore sa
životom , i koji svakoga dana putuju put malog grada u kojem ih čekaju skrivene
radosti a nekad i nedaće. Ja ne mogu pouzdano
odrediti granicu tog istoka , ali odlično poznajem
sela za koja vjerujem da su oduvijek na istoku ,
postoje ona sela kojima je svaki grad bliži , dok su
neka su sela udaljenija od sprečkih livada. Negdje
su u ovim selima blagi brdoviti valovi , ali uglavnom se sela protežu ka
ravnici.Tamo gdje se rađa sunce i odakle pogleda na ravnicu , tamo baš , život
nije nimalo lagan.Ako zanemarimo snažan progres koji je zašao u ova sela , ako
zanemarimo lijepe velike kuće , ako zanemarimo najnovije automobile koji se
odmaraju u hladu ispred tih istih kuća i svojim sjajem zaklanjaju realnu sliku
stanja , vidjet ćemo kako je nekima ovdje teško živjeti. Već odavno su neki na
istoku uvidjeli važnost škole, pa danas đaci kojima je nekad bilo mnogo teže
žive u onim lijepim kućama koje pomenuh, i obavljaju razne društveno-političke
funkcije u općini , regiji pa i državi. Svi su oni potekli iz siromašnih porodica , a
u onom prošlom režimu važan detalj svake biografije bio je da neko potiče iz
siromašne porodice , danas toga nema niti u jednoj biografiji , valjda se sramimo
sami sebe. A zar to nije lijepo kada pogledamo svoj uspijeh i svoj život u odnosu
na ono kako smo nekada živjeli , zar tako uspijeh neće biti slađi ?
Ne , ja nisam sa istoka ove male općine , već sa juga , ondje gdje se u jednom
procjepu među brdima otvaraju vrata prema Sprečkoj dolini , ondje gdje se
desno skreće za istok. Od svog ranog doba volio sam otići na taj divni istok ,
1
2. imam tamo i rodbine , išao sam tamo s porodicom na izlete , i iz tog kraja stekao
mnogo prijatelja , i dobro mi je poznat njihov način života i ono kroz šta prolaze
ovi đaci.Sve sam to vidio svojim očima , zatim čuo , a ponešto slično i doživio ,
mada sam školu učio u jednom drugom gradu , ali to ne mijenja stvari , moja
suosjećajnost sa siromašnim đacima sa istoka oduvijek će postojati. A kako
zapravo kreće njihov život u tim selima gdje se
prelamaju brežuljci i ravnica?
Oni se rode kao što rekoh u siromašnoj porodici ,
nekad prije rađalo ih se u jednoj kući , 5, 6, 7 ,9 ili
čak više. O njima neću pisati , već ću pisati o
onima koji su kao i ja rođeni pred kraj osamdesetih , devedesetih i koji se kao
takvi i sada rađaju jer mi je život u njihovom dobu više poznat i jer od tog istog
života i ja nosim ožiljke, takve djece je u kući najčešće jedno , dvoje ili najviše
troje. Kuće su uglavnom starije , naslijeđene ili pak nove , nedovršene , a takvih
je po istoku rasuto jako puno.Očevi i majke koji se otimaju od života sagrade
kakve-takve kuće da bi svoju porodicu sakrili od kiša i studeni pa se u te nove
kuće usele u barem dvije sobe ili češće samo prizemlje , a sprat ostaje da čeka
neka bolja vremena dok će na otvore za prozore i vrata na tom istom spratu
zakovati neke stare daske. I tako , zadimi se dimnjak na tim kućama , usele se
glasovi , i sa malo pokućstva i sa puno nade krene se u jedan bolji život ,a u
takvim kućama rodi se i poneko dijete. Rođenje budućeg đaka unese mnogo
radosti u kuću ali i u kuće oko nje , a u neke kuće i
zavist , jer česta je pojava da se s nekim od
komšija „ne govori“ iz nekih razloga , a u takvim
slučajevima što je jednom radost drugom je žalost
pa se probudi i zavist. I tako đak dobije i ime ,
nekada su imena dobijali po imenu djeda , nene ,
dajdže , amidže , tetke ...nešto kasnije je taj običaj napušten pa sad u tim selima
žive djeca čija je imena neobično izgovoriti ili dozivati.
2
3. Onda sredina počne oblikovati našeg budućeg đaka i njegov pogled na svijet ,
izgovore se ubrzo i prve riječi , prve psovke , veoma važan dio rječnika svih
žitelja naše općine a koji se počne izgrađivati još u najranijem dobu. Tih prvih
godina budući đaci usvoje karakterističan naglasak s kojim će se nešto kasnije
boriti mlade učiteljice,nastavnici , profesori ali u većini slučajeva to će biti
bezuspješno. Prve igre ovih đaka bit će sasvim obične
dječije , a dobar dio zabave bit će im televizor , u neko
doba kada je bilo puno crtanih filmova i dječijih emisija
čega se sjećam , to i nije bilo tako loše , ali đaci koji
sada odrastaju gledaju sve i svašta na televizoru a što je u rangu najčistijeg kiča.
Meni to jako smeta , jer djecu odvodi od stvarnosti u neki grozan plastični svijet.
U djetinstvu đaci zavole životinje kojih uvijek ima oko kuće , a njihovo
djetinstvo vezuje se za zemljoradnju gdje često i sami pomažu.Naše plodno
polje s proljeća njihovi roditelji zasiju uglavnom krastavcima , kukuruznom i
sličnim kulturama, pa mališani svoje igre pomiješane s radom igraju u poljima
obasjanim suncem na kojem je uvijek tako malo hlada. Donose vodu te malene
ruke za žedna nepca njihovih roditelja zemljoradnika , koja se usput rečeno zbog
djece često odriču svake slasti u životu. Roditelji se radeći uglavnom nadaju
dobrom urodu i još boljem otkupu. Oni đaci čiji roditelji imaju goveda , druguju
s vjetrom po širokim livadama slušajuči muziku koja izvire iz zelenila , ustaju
rano , i nose ili odvoze mlijeko na kolicima do otkupne stanice , i tako svaki dan
, jedino što dane nekad prošara kiša koja šušti poput izgužvanog celofana ili te
dane obuzme jaka studen od koje strepe kosti ,ili dane zatrpaju snjegovi , ali
svejedno i tada u rano jutro oni maleni i vrijedni odvoze na kolicima burence
mlijeka. Kada poslije u kuću dođu teško zarađeni novci od otkupa , mališanima
se uvijek nešto kupi ili u najboljem slučaju odvedu ih srijedom na pijacu , a
pijaca šarena i glasna postane dio njihovog života , svojevrsna radost , prepuna
svega , a ponajviše želja. Tako su i mene moji odavno navikli na pijacu , ja u
našoj pijaci i danas prepoznam onu iskrenu djetinju radost.Brzo minu te godine i
3
4. ubrzo dođe upis u školu od koje đaci osjete strah ,a roditelji novu brigu. Trebaju
tad nove patike , nove hlače , torba , sveske , olovke , knjige ... Adaptacija na
školu ide kako kome , a roditelji se , znam , obraduju svakoj petici i kada im
dijete dobro uči , a to im je i lijep razlog da se pohvale u selu. Svaka petica učini
lakše podnošljivim troškove za školu , često čujem kako roditelji kažu da ne žale
novce samo kad dijete dobro uči. Znam da se đaci
osnovci raduju vikendu , pogotovo oni koji pješače do
susjednog sela gdje im je škola , da odmore svoje
nogice od tih odlazaka i povrataka do zgrade u kojoj
stiču prva znanja. To pješačenje od par kilometara često , učini ih spremnim
borcima za mnogo teže stvari koje će im se ispriječiti u odrastanju. U tom kraju i
u ta đačka doba važna su visina i snaga pa oni sitniji i slabiji đaci budu predmet
ismijavanja a često veći svoju snagu dokazuju na njima , a sam početak škole
iznjedri prve tuče , vjerujte mi u ovom kraju dobro dođe kad se neko zna potući
, i kad je jak. Takavo je pravilo šta ja tu mogu , iako to nije lijepa pojava ali desi
se da se u te dječije tuče uplete i dobar dio sela. Dešavalo se da malenog đaka
istuče i učitelj ,da ga jadnog udari auto , da pokisne , da se isprlja , da uplakan
dođe kući ili da ukrade neku voćku.Bilo je vjerujte toliko slučajeva zgoda i
nezgoda na tom putu da ih je teško i pobrojati. Vikendi su znam posebna i slatka
draž koje u tim danima ispuni pomaganje na njivi , u staji , pisanje zadaće ,
odlazak na utakmicu mjesnog fudbalskog kluba ,gledanje televizora , posjete
rodbini i slično. Znam i to da vikendi brzo prođu potut slatkih snova , a mališani
rastu , stiču znanje , a roditelji muku muče da zarade što više , a ponekad neki od
đaka dobije brata ili sestru. A nekad kad roditelji sa uzgoja krastavaca prijeđu na
uzgoj jagoda , tada se nekako djeci osladi rad , a svo voće i svo povrće česta je
slika u mnogim djetinjim životima, pa tu su još i složena sijena , goveda na
ispaši , zvuk traktora i okus teškog života, jer štedi se sve što se može a uzima se
uvijek najpotrebnije. Malenog đaka kad zaboli grlo , napadnu ospice ili zaboli
zub tada on putuje do malenog grada koji ćuti u ravnici. Prilika je to da se osjeti
4
5. neki hladni djetinji strah koji se iz malenih grudi proširi domom zdravlja , a
poslije se ukaže još jedna prilika , dosta ljepša , a to je da se obiđe pijaca i
mališanu kupi neka igračka. Stotine zebnji kroz mene i sada prođe kada se
sjetim tih čekaonica , plača i injekcija. Kada đak ozdravi onda sve ide kao i prije
, ide jutrom u školu , prolazi kroz magle , vraća se kroz svečano sunčevo svjetlo
koje kradu krošnje voća pored puta.Desi se i to da neki od đaka vraćajući se kući
povede sa sobom neko zalutalo kuče , jer jednostavno ne može da odoli meko
đačko srce gladnom psećem pogledu i veselom repiću , a kada se to umiljato
kuče dovuče laganim korakom do kuće u kojoj živi đak , onda nastanu grdnje
roditelja , i prigovori kako im ne treba još i pas da i njega hrane pa nekom šibom
počnu trjerati tog malenog dlakavog prijateljskog stvora. Iako je mališan već
planirao šetnje i igre , pa čak i lov sa lukom i strijelom uz te prijateljske pseće
oči , ostane mu samo da jako zaplače. Psić možda nađe novi dom . Đaci na
istoku rastu kao i oni na jugu , ne čitaju puno lektiru jer
se najljepše priče dešavaju oko njih i na nekim
nevidljivim stranicama životi ispisuju romane bolje
nego ijedan nobelovac.Priče , izmišljene , stvarne ,
tužne , strašne ,pričaju im svi od roditelja , djedova , nena pa čak i komšije.Često
se pred djecom priča i ono što ne bi smjelo. Sve te priče ugnijezdit će se u
sjećanja ovih mališana i u njihovoj mašti naslikati događaje po njihovoj volji ,
svaka priča u glavi postat će jedan film stvoren živahnom maštom. Isti takvi
filmovi i u mojoj mašti žive a ispričat ću vam ih nekom drugom prilikom , i ova
moja priča o đacima sa istoka jedan je film u mojoj glavi , film koji uvijek
dosnimavam poslije svakog viđenja malog istoka ili susreta s nekim ko tamo
živi.Dok su još maleni osnovci na poligonima ispred škola u ovim istočnim
selima igraju fudbal , a vikendima đaci imaju svoje travnate terene na nekoj od
livada gdje baš fino naprave stative od ljeskovine ili vrbovine i gdje ganjaju
loptu sve dok ne ogladne.U ovom pitomom kraju postoje i rijeke , potoci pa i
čak jedno jezero.Potoci su zgodni za preskakanje , a uvijek žive priče kako je
5
6. neko nekad u potoku ulovio neku ribu , a ribu mališani love i u potocima iako
nikada nijednu vidjeli nisu pa i u rijekama naravno, gdje ih često i ulove svojim
štapovima od ljeskovine , ili nekim mrežama koje su zapravo stare zavjese sa
prozora. Taj ribolov ih dobro zabavlja a na istoku postoji i jedan termalni izvor
od koga se stvara jedna mala riječica koja se zove tako finim imenom Toplica , a
tu je i jedan bazen , pa kad dođe ljeto đaci se bezbrižno kupaju u toploj vodi ili
puštaju malene brodiće da plove niz malenu rijeku. Na toj rijeci je i jedan stari
mlin , o kome sam već napisao kratku priču da ga učini živim i vječnim u priči.
Zbog zimskog raspusta možda , na istoku je izniklo puno lijepih brežuljaka da se
đaci mogu sankati i skijati. Postoje i neke spore epizode u životima ovih malih
đaka kada recimo , nekog proljetnog vikenda padaju teške kiše , kada baš nema
posla u polju i kada ne pomažu svojima ostaje im samo dosadni TV program , ili
da slušaju kišu kako sipi po krovu , da gledaju nijeme kapi kako se prelivaju na
prozoru a takve kiše kao da zaustave vrijeme , kao da nekom polugom ili
kamenom zaglave dane na njihovim šinama. Sve
dok sipaju takve kiše đake iz grudi vuče neki nemir
vani . Nekad uveče na stolu na kome se inače jede i
pije , ispiše se zadaća zvukom i tragom olovke u
svesku na čijim se ivicama ponekad nađe napisano i
ime prve simpatije. Na mekim jastucima , kada se ugasi svjetlo zaspu đačke
glavice i tad se u tišini noći odsanjaju predivni snovi. Tada jedan veliki voz sa
hiljadu vagona prepunih snova, a možda ih je i više od hiljadu , dolazi na mali
istok i prolazi pored svake kuće. Ne bih vam znao reći šta to tačno sanjaju đaci
na istoku , ali svako ko se sjeti svojih snova iz djetinstva može da pretpostavi. Ja
želim da im se snovi ostvare , mada se meni moji ostvarili nisu , a za neke snove
odveć je i kasno. Važne osobe u životima ovih mališana su djedovi i nene , s
kojima često žive u istoj kući ,ili u kući pored njihove ili u istom selu ili nekom
drugom pa se odlascima do njih đaci uvijek raduju.Često ih oni uspavljuju u
krilu , kupuju im darove , vode u šetnje ili u džamiju. Za odlične ocjene od njih
6
7. dobiju i odlične poklone a jedan od najboljih poklona je bicikl. Ta dragocjena
stvar koja na neki način učini sva susjedna sela bližim , a đaci se međusobno
biciklima utrkuju po prašnjavim putevima u ravnici. Bilo je đaka , a i sad ih
vjerovatno ima , čiji roditelji imaju konja i zaprežna kola , a mališani se vole
voziti u tim zaprežnim kolima, a ja ih ponekad vidim da čak i sami upravljaju
njima a tad izgledaju odvažno uzvikujući neke kočijaške naredbe svojim
djetinjim glasićima.Oni koji čuvaju krave u ravnici nekako priviknu na tišinu ali
i na samoću , dolje u ravnici pale vatre , peku jabuke , zagriju ručak , nožem
išaraju pruteve kojim tjeraju goveda , prave kolibe od pruća i granja, a kada se
sa ispašom približe rijeci onda malo i pecaju , prave brodiće , i obavezno
maštaju , a o čemu ; to oni nabolje znaju. Pod ogromnim oblacima brzo prođu
godine i oni brzo izrastu prema suncu i tako odrastaju u zvonjavi njihovih
osmijeha , dok dođu zadnji dani u osnovnoj školi od koje se rastaju u cvjetnom
maju.
Jedan važan događaj nakon toga je maturalna zabava za koji se oni baš posebno
pripreme , djevojčice posebno. Samo tu noć one
izgledaju dosta drugačije , kao da za samo jedan
jedini dan postanu djevojke koje ljepotom mogu
zasjeniti i sunce. Pošto sve prolazi , prođe i ta noć
prepuna pjesme , a bude i suza , a onda čekaju novi
izazovi, upis u srednju školu. Pojedini đaci ,
nažalost i ne nastave školovanje , a za to postoje razni razlozi , uglavnom su to
ženska djeca koja silom prilika i voljom starijih tako prebrzo odrastu , i ostanu
da se brinu o kući i svojoj porodici , a kada sretnu neku od svojih drugarica ili
drugova , znam , obuzme ih neka jaka zebnja ,a često puste i suzu, znajući da
žive neki drugačiji život protiv svoje volje. A možda je za neke tako i bolje jer
ih to sačuva od nekih gradskih stranputica kojima često krenu mlade učenice
očarane nečim novim i nepoznatim , misleći da je to sve najviše i najbolje što
život može pružiti čovjeku. Autobusi koji voze đake put malog grada , gaze lišće
7
8. prosuto po cesti svake jeseni , prolaze kroz polja koja se obuku u jesen , i
zvukovima u đačke duše uvuku strah od propitivanja na času. Školu upišu
uglavnom po svojoj volji , za nešto za šta su nadareni , ili tek tako zalutaju u
neka zanimanja samo eto da završe školu a život će poslije da ih usmjeri na neke
njima znane i neznane pute. Neki se u školu upišu i u onaj veći grad u koji sam
ja išao , ali svejedno gdje se upisali za njih tad počinje jedno novo doba , jedno
za čovjeka nemirno doba , često sretno ,a često beznadno , dugo , pusto... U tim
godinama desi se mnogo toga , u tim godinama đaci postaju ljudi. Neke škole
traju 3 a neke 4 godine , kako već znamo , nekima koji slabije uče desi se da
traje i duže. Prvi dan u srednjoj školi poprilično je zanimljiv , prvi razredi su kod
nas inače u jutarnjoj smjeni , pa đaci nevoljko ustaju poslije dugog i sunčanog
raspusta , tog septembarskog jutra koje neobično zahladni preliveno rosom.
Na stanici u selu sretnu se dojučerašnji školski
drugari , oni iz istog razreda koji će sad , svak na
svoju stranu , pitat će jedan drugoga , šta je ko
upisao a možda će neki od njih opet skupa biti ,
tako će im biti lakše podijeliti nedaće koje će
donijeti srednja škola. Samim polaskom autobusa , odvajat će se neki konop od
rodnog sela , od osnovne škole , od livada , od voćki što mirno ostaju u selu.
Gledat će đak puteve i prizore koji će narednih godina biti jako česti pred
njegovim očima , koji će se neprimijetno izmjenjivati , a te promjene đaku će
postati jednolične i dosadne , vremenom , zaista hoće , poznavat će svaku kuću
na tom putu iz perspektive sa autobuskog sjedišta , i sanjat će čak i taj autobus i
te kuće i sve na tome putu. Na glavnoj autobusnoj stanici u gradiću , iz autobusa
sa brojem 21 izaći će jedna armija novih đaka , armija koja u srcu nosi
popriličan strah , a koja će još za koji mjesec poznavati svaki djelić toga grada.
U nekim grupicama , stići će do škole , potražiti svako svoju novu učionicu ,
razgledati po njoj svjesni vremena koje će tu provesti a koje im izgleda baš
onako neprolazno. Prvoga dana , đaci su stidni , ali upoznat će se sa nekim već
8
9. prije dolaska razrednog profesora , a dok čekaju dolazak profesora , osjete samo
providni strah. Predstave se svi i profesoru i novim drugarima , ali imena i
prezimena taj dan uglavnom ne popamte , najviše , dvoje-troje. Profesor im da
neki raspored časova , objasni šta sve podrazumjeva njihovo buduće zvanje ,
njihova struka i onda đaci idu prema stanici , tih prvih dana ili mjeseci čak dok
ne zavole grad , đaci žure kući , žele da što prije stignu onamo odakle su i
ponikli.Na stanici će opet nekoga sresti , možda poznato lice iz novog razreda ,
pa će s njim prekratiti vrijeme do dolaska autobusa , a neki će se baš tog prvog
dana i zaljubiti. Lagano kretanje autobusa ka njihovom selu , donijet će pomisao
o tome koliko li ih još takvih polazaka u životu čeka , a sa svakim nosit će
radost zbog povratka svome idiličnom selu. Ponovno će se redati kuće samo u
drugom smjeru , ponovno će se ukazati složena
sijena , hrastovi , velik dio tog istočnog malog
svijeta.Kod kuće će smiriti utiske , pričati
roditeljima kako im je u novoj školi , i opet će
pripomoći svojim roditeljima u poslu. Svanut će i
utorak u kome će opet , naravno , pored njih proticati jesenje slike , i toga dana
će upoznati još profesora , neki će im se dopasti , neki nikako neće. Upoznat će i
ostatak društva iz novog razreda , nekog ko ide za neki drugi smjer u njihovoj ili
pak drugoj školi , neki će se baš drugog dana u srednjoj školi zaljubiti , a oni
koji su se zaljubili još juče , možda će i danas , drugi puta. Tih prvih dana bit će
i jurnjave za knjigama , sveskama , i polako će upoznavati sve kutke grada ,
mjesta na kojima će trošiti džeparac , mjesta na kojima će pojesti užinu , mjesta
za koja možda i nisu znali da postoje.Dobra stvar za sve nas sa sela što na ivici
svakog našeg grada postoji livada ili šuma , to je dodir grada sa svim selima
svijeta. Đak srednjoškolac sa istoka će u svakom psu lutalici u gradu prepoznati
prijatelja. Petak je tim đacima jedan veliki praznik , naročito taj prvi, kada će se
po završetku nastave vratiti svome beskrajnom miru , uzvišenoj ljepoti života na
koga su navikli , kada će posjetiti drage kutke u Sprečkoj dolini , stećke , mlin ,
9
10. šumarke , njive i sve što im padne na pamet. Kafići će privući nekolicinu đaka , i
učinit će im se tako lijepim , i možda će im odrediti neku sudbinu. Drugi će se
pak posvetiti kladionici , treći bilijaru i video igrama , a ostali nečemu što im se
dopadne, dok će uvijek postojati skupina koja je do kosti zaljubljena u svoje selo
, u ravnicu i malene brežuljke. Bit će i zadirkivanja u pojedine đake sa istoka ,
od strane njihovih drugova , ismijavanja na račun njihovog naglaska ili ko zna
čega , ali dok djeca iz grada shvate da griješe proći će i godine. Godine
provedene u srednjoj školi učinit će neke vječnim prijateljima, a jako često će se
prisjećati doživljaja iz škole. Učit će neki marljivo i vrijedno , a neki će
prepisivati i dobijati ocjene na naki lakši način. I proći će zima , a i proljeće , pa
će doći ponovno raspust , za one koji uspiješno završe školsku godinu raspust će
biti barem bez briga , a oni drugi čekat će popravni ispit sa velikom
neizviješnošću.
U drugom razredu , pojavit će se nove
ljubavi , skrivene simpatije , želje ,
uspijesi , radosti i strepnje. Promijenit
će se malo i put kojim će svakodnevno
putovati , sve kiše i sva svjetlost sunca
postat će drugačija. Doći će i treći
razred , nekima završni , a ja ću često
sa nekom sjetom gledati đake sa istoka , kako petkom žure kući, odnosno da
stignu na autobus. Posebno će biti lijepi proljetni petci , kada nekima iz prve
smjene vikend počne još prije 12 sati , pa brzim korakom napuštaju gradić u
kome postoje trafike koje njima baš ništa ne znače , i u kome su saloni sa
fliperima i igricama u kojima oni provedu dobar dio školskih dana . I tako, od
škole prema stanici prođu po običaju kroz pijacu , gdje sretnu nekoga od
komšija , gdje razgledaju , ili ako su uštedjeli nešto od džeparca , kupe čakiju ili
već nešto što se njima dopadne , a onda uđu sa nekom radošću u autobus koji će
ih par minuta kasnije povesti preko nekih zavojitih cesta , pa će se nagledati
10
11. lijepih livada , procvalih voćki na brežuljcima , neba nakićenog oblacima , a desi
se nekad da taj isti autobus ide uporedo s vozom i to bude jedna zanimljiva utrka
u kojoj po običaju pobijedi autobus , na šta oni, đaci, budu ponosni. I kada
stignu kući , bace ruksak i imaju cijela dva dana , da gledaju kako se sa ravnica
ujutru dižu magle , da igraju nogomet , da idu do rijeke , da ne misle na školu ...
Vikend im se petkom čini jako dug i tako primamljiv , tako poželjan, a nažalost ,
brzo će proći. Svanut će ponedjeljak , ustat će rano , doći u taj mali gradić gdje
im je škola , pa će na odmoru ili kad nemaju časa odigrati za pola marke jednu
partiju bilijara , ispuniti listić za kladionicu , posjetiti neki od kafića da bi
izgledali važni u društvu.Ići će na praksu par dana , i opet će doći petak ,
prozračan , veseo i svečan , i opet će njihove patike žuriti preko pijace , i opet će
vidjeti voz , i magle , dok ne prođu te kratke tri godine koliko će ići u školu ... A
poslije ? Poslije će oni biti drugi ljudi. Poslije će sve drugove iz razreda
razdvojiti život i mnogi se nikada neće sresti ni vidjeti. Neki će imati sreću da se
bave poslom za koji su završili školu a neki će opet raditi nešto drugo , ostati
vjerni svojoj plodnoj zemlji ili pak živjeti negdje drugdje u nekoj dalekoj državi
gdje nema ovakvih ravnica , pa ni brežuljaka , gdje nema mlina, gdje nema
mramorova , gdje nijeme i hladne protiču tuđe rijeke.
Dobar dio ovih đaka upiše i fakultet , a tad
postaju studenti , studenti sa istoka. Nestanu
radovanja petkom , nestanu uspomene na
školske ljubavi , život ide dalje i dalje , odvaja
ih od onih divnih đačkih dana kojih se ponekad
sjete sa jednom slatkom nostalgijom , i sa
željom da se ti isti dani vrate. Znam da takva čuda ne postoje i da dane koji su
potrošeni ne vraćaju ni čarobne kugle , ni mlada rosa , ni svjetlucavo kamenje ,
ni cio mali istok , ni svi oni koji su nekad bili đaci.
Emir S. Nišić 08/2013.
11
