2. DEFINICIJA
ZLOSTAVLJANJA I
ZANEMARIVANJA
“Zloupotreba ili zlostavljanje deteta obuhvata sve
oblike fizičkog i/ili emocionalnog zlostavljanja,
seksualnu zloupotrebu, zanemarivanje ili
nemaran postupak, kao i komercijalnu ili drugu
eksploataciju, što dovodi do stvarnog ili
potencijalnog narušavanja detetovog zdravlja,
njegovog preživljavanja, razvoja ili dostojanstva
u okviru odnosa koji uključuje odgovornost,
poverenje ili moć.” (SZO,1999.)
3. Pod nasiljem nad decom se podrazumevaju
odnosi i ponašanja pojedinaca i institucija
kojima se ugrožava ili ometa normalan
psihički i fizički razvoj, integritet ličnosti,
ili se osujećuje zadovoljenje dečijih
potreba.
4. OBLICI :
Fizičko zlostavljanje
Seksualno zlostavljanje
Emocionalno zlostavljanje
Zanemarivanje i nemarno postupanje
Eksploatacija
5. FIZIČKO ZLOSTAVLJANJE
Ponašanja (roditelja, ili osobe koja je na
položaju na kome ima odgovornost, moć ili
poverenje deteta) u kojima se upotrebom
fizičke sile, sa ili bez upotrebe drugih
sredstava nanose povrede, ozlede ili rane
deci.
6. Obzirom na čestu evidentnost posledica ovog tipa
zlostavljanja (modrice, rane, prelomi...) ovaj oblik deluje
kao najlakši za prepoznavanje. Posebnu pažnju treba
obratiti na vrstu povreda, uzrast deteta, kao i objašnjenja
njihovog nastanka.
Prvo definisanje fizičkog zlostavljanja u zakonu USA je
bilo 1962.god. – lekari su obavezani da prijavljuju sumnju
na zlostavljanje prilikom obrade povreda kod dece.
Sve osobe i stručna lica koja su u kontaktu sa detetom
(vaspitači, učitelji, nastavnici, lekari, medicinsko
osoblje,srodnici, komšije...) u prilici su da nadležnim
organima prijave sumnju na zlostavljanje, ali se zapaža da
se to retko dešava izuzev kada je reč o ekstremnim
slučajevima. Fizičko zlostavljanje u krugu porodice
najčešće ostaje nevidljivo (“vaspitna metoda”, “pravo na
privatnost”).
7. Danas je sve prihvaćenije stanovište da telesno
kažnjavanje dece predstavlja kršenje njihovih osnovnih
ljudskih prava (Konvencija o pravima deteta)
Razlika između disciplinovanja i kažnjavanja – prvo je
obučavanje i usmeravanje dece za razvijanje njihove
sposobnosti prosuđivanja, vere u sebe i izgradnju
pozitivnih odnosa, odnosno pozitivnog društvenog
ponašanja; drugo – često odražava pre ljutnju ili očaj
roditelja, nego što je osmišljena strategija za promenu
ponašanja deteta, a telesno kažnjavanje se, iako je bilo
opšteprihvaćeno, nije pokazalo kao efikasno u smislu
trajne željene promene ponašanja.
8. SEKSUALNO
ZLOSTAVLJANJE
Svaki vid zloupotrebe deteta u cilju
seksualnog zadovoljenja ili uživanja
odrasle osobe (ili drugog deteta koje ima,
zbog svog uzrasta ili razvoja, položaj koji
mu daje odgovornost, poverenje ili moć).
9. Oblici:
- opscene telefonske pozive
- opscene razgovore i aluzije na seks i
seksualnost
- pokazivanje detetu svojih genitalija i
uobičajeno pokrivenih delova tela (egzibicionizam)
- voajerizam
- milovanje koje ne odgovara ili je protiv volje
deteta
- snimanje pornografskih slika ili filmova sa
decom
- pokušaj seksualnog odnosa i seksualni odnos
- pokušaj silovanja i silovanje
- incest
- dečiju prostituciju
10. STATISTIČKI PODACI
Podaci o rasprostranjenosti značajno variraju u
zavisnosti od metoda prikupljanja podataka,
obuhvaćenosti različitih vidova seks.
zlostavljanja i sl., takođe, prijavljeni slučajevi su
tek vrh ledenog brega.
Najobuhvatinija studija od strane Komiteta za
seksualne delikte protiv dece i mladih u Kanadi –
53% žena i 31% muškaraca su bili seksualno
zlostavljani dok su bili deca.
Svaka treća devojčica i svaki deseti dečak dožive
seks. Zlostavljanje do svoje 18-te godine.
11. Počinioci:
Većina počinilaca nisu stranci, već OSOBE DOBRO POZNATE
DECI (npr.Sex Offender &Rape Center Philadelphia – u 80%
slučajeva silovanja počinilac je poznat detetu, i u trenutku dela deca
su mu bila poverena na čuvanje).
Podaci ITC - polna struktura počinilaca : M -97,87% Ž- 2,13%
- figura oca : 44,67% (biološki o.38,29%;očuh 6,38%)
- osoba van porodičnog okruženja poznata detetu:
29,79%
To im daje moć nad detetom i jako otežava mogućnost deteta da
saopšti šta se dogodilo, posebno ako nema dobar kontakt sa (ostalim)
članovima porodice.
Koriste različite metode zastrašivanja deteta da bi očuvali tajnost –
pretnje detetu, članovima porodice, ističu da mu niko neće verovati,
naglašavaju njegovu “krivicu” i “saučesništvo” u događaju, izoluju
ga kroz zabrane kontakata, predstavljaju mu zlostavljanje kao
posebnu naklonost o kojoj ne treba da priča drugima, ili naprotiv
ističu da je to nešto uobičajeno i sl.
12. Žrtve:
- Naši podaci slični svetskim - znatno češće ženskog
pola(ITC- od 4 prijavljena slučaja: 3Ž : 1M)
- ITC - trajanje zlostavljanja – višemesečno 10,25%;
višegodišnje 89,75%
- upotreba fizičke sile 23% (adolescentkinje)
Potiskivanje i negiranje traumatičnih doživljaja je jedan
od načina nošenja sa takvim iskustvom.
Strah od pretnji počinioca, kao i od odbacivanja od strane
okoline, utiču na nesaopštavanje.
Nekada tek naknadno, odrastajući otkriju svoju seksualnu
viktimizaciju – prepoznaju seksualnu komponentu ranije
neprijatnih ali i nejasnih postupaka odraslih.
Znaci upozorenja (telesni i psihološki)
13. DECA NE LAŽU, NE IZMIŠLJAJU OVAKVE
DOŽIVLJAJE I DOGAĐAJE!
Zato je važna reakcija osoba kojima ih poveri – VAŽNO
JE DA IM VERUJEMO!
Ako se i dogodi lažno prijavljivanje, ono je obično
posledica manipulacije od strane neke druge odrasle
osobe.
Znatno češće je naknadno poricanje, negiranje prethodno
date izjave – važno je razumeti razloge za to.
DETE NIKADA NIJE KRIVO NITI ODGOVORNO
ZA SEKSUALNO ZLOSTAVLJANJE!
14. EMOCIONALNO
ZLOSTAVLJANJE
Odnos ili ponašanje kojim se zapostavlja,
ugrožava, podcenjuje, vređa ili verbalno
napada ličnost deteta i ispoljavaju
negativna osećanja prema njemu
15. Oblici:
ODBACIVANJE – ponašanje kojim se iskazuje napuštanje ili osuda
(ismejavanje, omalovažavanje, ponižavanje, kažnjavanje zbog
normalnih aktivnosti u igri ili pozitivnih ponašanja, odbijanje
gestovima izraženih potreba za ljubavlju i sl.)
TERORISANJE – ponašanje koje stvara klimu straha, pretnja teškim
kaznama ili nametanje nerealnih očekivanja i kažnjavanja ako ih dete
ne ispuni (pretnja ozleživanjem deteta i drugih članova porodice, ili
uništavanje njegovih stvari, naslilje prema njegovim ljubimcima i sl.)
IGNORISANJE – psihološka nedostupnost roditelja detetu (odbijanje
razgovora, nepokazivanje interesa za dete, nereagovanje na njegov
bol, zahteve za pažnjom, ljubavlju...)
IZOLACIJA – sprečavanje deteta da uspostavlja normalne socijalne
kontakte (zabranjivenje igre sa drugom decom, ispisivanje iz škole,
usađivanje preteranog, neopravdanog straha prema osobama izvan
porodice)
16. ZANEMARIVANJE I
NEMARNO POSTUPANJE
Kontinuirano grubo zanemarivanje i osujećivanje
potreba dece i izostanak njihove zaštite.
Odnosi se na fiziološke, razvojne, zdravstvene,
obrazovne, kulturne potrebe i zbrinjavanje dece, u
okviru razumno raspoloživih sredstava porodice
ili pružaoca nege, a što može izazvati nepovratne
zastoje u različitim aspektima razvoja deteta.
17. EKSPLOATACIJA
Odnosi se na korišćenje deteta za rad ili
druge aktivnosti a u korist drugih osoba.
Obuhvata rad dece, prostituciju i druge
aktivnosti koje narušavaju detetovo fizičko
ili mentalno zdravlje, obrazovanje, moralni
ili socijalno-emocionalni razvoj.
18. POSLEDICE
Zavise od: vrste zlostavljanja, uzrasta deteta, vremena
trajanja, učestalosti zlostavljanja, ličnih karakteristika,
reakcije odraslih na obelodanjivanje, postojanja podrške i
trenutka dobijanja psihološke pomoći.
Neposredne posledice:
- poricanje – otcepljivanje od traumatičnog događaja,
utiče na kasniji razvoj i adaptaciju deteta
- osećanje krivice koje ometa dalji intelektualni,
emocionalni i soc. razvoj
- povlačenje iz kontakata sa okruženjem
- napadi besa i povremena agresija – ponašanje kojim se
najčešće u vršnjačkoj grupi prevazilazi doživljaj gubitka
kontrole i bespomoćnosti
- čitav niz mogućih problema u ponašanju, poremećaja
navika, razvojnih smetnji i zastoja
19. Dugoročne posledice:
- PTSD
- čitav niz mentalnih poremećaja koji se
dovode u vezu sa ranim traumatskim
doživljajima: depresija, panični poremećaj,
poremećaji ishrane, zloupotreba
alkohola/narkotika, samopovređivanja, pokušaji
suicida...
- negativne psihološke reakcije –
smanjeno samopoštovanje, osećaj
gubitka/nedostatka kontrole, teškoće
uspostavljanja intimnosti i kasnije seksualne
teškoće
- problem reviktimizacije u adolescenciji ili
kasnijem životnom dobu
20. Nabrojani oblici zlostavljanja i zanemarivanja
dece se često javljaju udruženi i imaju dugotrajno
dejstvo na njegov fizički i psihički razvoj.
Zato je važno učiniti sve što je u našoj moći u
cilju prevencije zanemarivanja i zlostavljanja, kao
i zaštite deteta kada do njega dođe. Saradnja svih
institucija i organizacija koje se na različite
načine bave ovim problemom ( pravosuđe,
policija, soc. zaštita, zdravstvo, školstvo..) i
njihova koordinisana akcija u kojoj je na
centralnom mestu interes deteta, jedini je način
borbe protiv nasilja nad decom i mladima.